Poing: Štola za zlatomisnika fra Jozu Župića

12. studenoga u 9 sati u crkvi bl. p. Ruperta Mayera u Poingu dušobrižnik fra Jozo Župić slavio je misu za okupljenu zajednicu hrvatskih katolika. Preko četiri stotine vjernika zahvaljivali su Bogu za dar svećeništva i 50 godina služenja Bogu i narodu svećenika fra Joze Župića koji, zajedno sa svojom franjevačkom braćom iz Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, služi Hrvatsku katoličku župu München u više gradskih i filijalnih crkava, uključujući i ovu.

Ovo okupljanje obogatio je crkveni zbor pod vodstvom pastoralne suradnice u župi, Anamarije Andrijević. U svojoj propovijedi fra Jozo je istaknuo važnost budnosti i mudrosti kod kršćana koji iščekuju Kristov drugi dolazak.

Na samom kraju mise, uime zajednice jedan od vjernika predao je fra Jozi ručno izrađenu štolu, prateći je riječima zahvale: „Fra Jozo, primite ovu ručno oslikanu štolu kao znak zahvale za Vaš pedesetogodišnji jubilej zlatne mise. Nosite je i dalje na svojim ramenima, snažno i pod punom vlašću Gospodina našega. Dragi fra Jozo, od srca Vam hvala i neka Vas dragi Bog blagoslovi u Vašem budućem pozivu i služenju!“

Značenje i simboliku štole protumačio je Goran Ivanović, autor motiva na štoli: „Ideja je bila predstaviti dvije strane. Gledajući prema štoli s lijeve strane prikazan je grijeh i nemir. U donjem dijelu prikazani su valovi koji udaraju u lađu – Crkvu koja na svom putovanju prolazi kroz turbulentna vremena, udarana s više strana. Kako je Božja riječ slojevita i može nam govoriti jednu istinu na više razina, ovo se može razumjeti i na način da svaki pojedinac ima sklonost da premalo povjeruje Gospodinu koji je u evanđelju stišao oluju na moru (događaj koji je meni osobno pomogao u jednom koraku obraćenja kada sam patio od anksioznosti).

Dok je spavao, apostoli su, naravno, osjećali snažan strah, no Bog nas poziva da budemo ‘nadnaravni’ (bez potrebe za pretjeranim senzacionalizmom) i da Mu povjerujemo čak i onda kada pomislimo da je daleko od nas, možda čak i da Ga nije briga. Dok se nemiri, podjele i ratovi šire, a ljudi trpe, mnogi danas misle da Boga možda nije briga. No to je zabluda. Gospodin želi prije svega da Mu vjerujemo. On je opušten. Iznad toga je križ, trnova kruna, Krv Kristova, čavli… simboli koji predstavljaju moje grijehe koje Krist nosi na križu. Tijelo Kristovo nije tu. Ono je uskrsnulo. Zato se možemo nadati kada povjerujemo u Njegovo milosrđe, koje je prikazano na desnoj strani štole u obliku Tijela Kristova u Presvetom Srcu koje gori za nas, prolijeva se i zalijeva nas kapima krvi i vodom poput biljaka koje napaja kišom milosti. Ta nada će procvjetati u našem životu i širiti se na naše obitelji, zajednicu, grad, državu i cijelu Crkvu, Kristovu zaručnicu.

Dolje desno nalazi se drvo okruženo cvijećem – to je drvo života u središtu, a mi, cvijeće koje se množi na mirnom, brežuljkastom polju postajemo plodni kada je Krist u središtu naše zajednice. Ovo stvara kontrast s nemirima na lijevoj strani, gdje se previše fokusiramo na događanja u svijetu ili vlastite probleme.

Iznad se nalazi Sveto Trojstvo; jednakostranični trokut (kao što je već prikazano u ranijem opisu), bijeli golub, hostija… Dalje na lijevoj strani u pozadini koristio sam sivkaste nijanse u odnosu na desnu stranu gdje su boje živopisnije želeći prikazati razbijeno staklo koje opisuje slomljen odnos između grješnika i Boga.

Iznad se nalaze sivi, tamni oblaci. Budući da je fra Jozo entuzijastični kolekcionar anđeoskih figura, želio sam uključiti i nekoliko njih, pa sam nacrtao jednog serafina na lijevoj gornjoj strani i tri kerubina na desnoj gornjoj strani. Zanimljivo mi je bilo otkriti koje boje su anđeli, pa sam istražujući na internetu saznao da su serafini obično crveni (što znači „goruća munja“), dok su kerubini, koje sam slikao u zapadnom stilu, plave boje.

Za konture anđela namjerno sam koristio srebrnu boju koja označava misterioznost i nevidljivost/polunevidljivost tih bića, stvarajući kontrast s crnom koja se koristi za ostale elemente. Opisani sadržaj smješten je unutar dva ‘prozora’ zlatnog okvira sa špicastim lukom na vrhu, što je tipično za crkvene zgrade. Sam sadržaj, s debelim konturama, stiliziran je poput stakla u boji, poznatog kao „stained glass“ na engleskom.

Iznad sam prikazao dvije scene koje predstavljaju Božju veličinu i kreativnost. Na lijevoj strani su velike – najveće, najdalje stvari poput svemira i zvijezda, dok su na desnoj strani male – najmanje, najbliže stvari poput biljaka i cvijeća. Bog sigurno ovim želi poručiti kako je istovremeno dalek i nedokučiv te nam ukazati na malenost u našim naporima. Pogotovo kada gledamo našu zemaljsku kuglu iz perspektive svemira odakle vidimo samo polovicu Zemlje, ne primjećujemo konflikte, ratove, prirodne katastrofe i sva događanja koja smatramo bitnima. Bez obzira na našu uvjerenost u vlastitu važnost i veličinu naših problema, iz te perspektive to izgleda drugačije. Čini se kao da čak i Bog trivijalizira ratove koji su nama strašni, ali iz daljine nisu vidljivi.

S druge strane, Bog ipak govori nama da smo bitni i da Ga se naši problemi tiču te da Ga možemo dohvatiti kao što se možemo sagnuti i ubrati cvijet. Bog je stvorio cvijet baš kao što je stvorio zvijezdu. Jedno možemo dohvatiti, a drugo ne.

Vraćajući se na priču o lađi gdje Isus Krist spava pa stišava more, Bog je istovremeno blizu i daleko. U suprotnosti s promatranjem Zemlje iz svemira, možemo zamisliti kako nas cvijeće doživljava ili kako nas doživljava neki mrav. Iz tog kuta gledanja čini se kao da svaki naš korak uzrokuje mali potres i ima velike posljedice na taj mali svijet, a svaka suza koja padne ima svoje značenje.

Možda se može reći da se čovjek nalazi, barem u ovome vidljivom svijetu (mikroskopski i makroskopski), negdje između zvijezda i cvijeća, i da je Bog istovremeno veći i manji od nas. On je taj koji je sve stvorio, vidljivo i nevidljivo, ali je također Onaj koji je sebe ponizio i prao nam noge. Kada gledamo u zvijezde, vidimo svoju nemoć i malenost. Gledajući u cvijeće, ipak vidimo svoju odgovornost, utjecaj i slobodu da mijenjamo stvari nabolje ili nagore. Bog će sigurno podignuti svaku dolinu i spustiti svaku planinu.

Ukratko, s lijeve strane štole jest grijeh i nepovjerenje u Gospodina, dok je s desne strane Božje milosrđe. To je bila moja prvobitna ideja, budući da je štola ključni predmet sakramenta ispovijedi/pomirenja. Sve ostalo što sam opisao u tekstu razvilo se s vremenom. Čak su i neke spoznaje došle tek kasnije, dok sam, bez inspiracije, imao samo namjeru popuniti prazan prostor. Htio sam iskoračiti i isprobati novu tehniku slikanja nakon što sam već skoro završio rad.

Na kraju, izražavam nadu da će ova štola poslužiti kao slavlje Bogu te kao poklon, u bilo kojem obliku koji nam može biti nepoznat.“

Na kraju mise fra Jozo je uz pomoć ministranata podijelio svim vjernicima sličicu kao uspomenu na svoju zlatnu misu.

fra Jozo Župić