Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica

U jednim novinama pojavila se karikatura. Na njoj je prikazan Isus koji je pozvonio na vratima jednoga stana. Vlasnik stana otvara vrata i ugleda pred vratima čovjeka s dugom kosom, poput hipija i reče mu: “Mi ne kupujemo ništa od minera!” Vjerojatno je tada zalupio vratima i slučaj je bio završen.

Nameće se pitanje: Bi li ja prepoznao Isusa kad bi pozvonio na moja vrata? Bi li ga prepoznao, da sam živio u njegovo vrijeme? Ili ga ne bi prepoznao kao i većina njegovih suvremenika iako je on direktno stajao pred njima. Jedna uznemirujuća misao!

Je li Isus Mesija? To je pitanje koje se provlači od početka evanđelja, i nastavlja se kroz stoljeća. Svaka nova generacija stoji pred istim pitanjem, pojedinačno i zajedno: “Vjerujem li u Isusa, Mesiju, Sina Božjega?” I ako da: po čemu prepoznajem da sam na pravome putu i da donosim ispravne odluke?
Jedni ga traže u tišini, drugi usred vreve svijeta. Jedni se udubljuju u teološke misli, drugi iskušavaju meditacijske tehnike, da bi ga otkrili u njegovoj biti. U svemu tome zalažu se i razum, i osjećaj i volja, da bi se došlo do rješenja: Je li Isus taj na kojemu mogu graditi? To nije jednostavno, budući da ga mi ne možemo vidjeti u liku kao što su ga gledali njegovi suvremenici.

Evanđelist Luka stavlja nam pred oči u ovoj situaciji Šimuna i Anu,  dvoje predstavnika izraelskog naroda, i dvoje predstavnika vjere. Oni su dugo i strpljivo čekali, nisu se predali, nego su u mukama i razočaranjima kroz koje su prolazili, sačuvali nadu. I čekanje im se isplatilo. Smjeli su vidjeti Mesiju vlastitim očima! Prepoznali su ga u susretu s Novorođenim. Šimun je to izrekao riječima: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru.”

Šimun i Ana u ovom susretu nalaze sigurnost i duboki mir. Bolja se vjera ne da opisati. Vjera djeluje na način, da budeš otpušten u miru u duboko nemirni svijet; da nalaziš sigurnost, koja je jasnija od bilo kojeg dokaza, da osjećaš nadu koja te nosi u teškim situacijama, i da dođeš do mira koji nema ništa s površnim  “umirivanjem”.

Sve to u ljudima djeluje vjera u Isusa. Stoga evanđelist Luka stavlja Šimuna i Anu na početku svoga evanđelja. On nas poziva, u svome predstavljanju naviještanja o Isusu, da ponovno čitamo i ponovno nastojimo doći do toga kako se može: susresti Isusa, doći do vjere, zadobiti sigurnost i ići putem nasljedovanja. Čitavo njegovo evanđelje donosi nam primjere za to, bilo da se radi o pozivu učenika, susretu s bolesnicima, ili o Marti i Mariji; ti se primjeri nastavljaju u prispodobi o milosrdnom Samarijancu i u pričanju o milosrdnom Ocu do priče o Emausu koja ovaj put povezuje iskustva s Isusom nakon uskrsne perspektive. Svi ti primjeri mogu nam danas pomoći, da tumačimo naše susrete.
Ima susreta s ljudima, trenutaka tišine, trenutaka sigurnosti u kojima dolazimo do mira i nalazimo duboki mir: “Ovdje sam pravi! To je to!”  Takvi trenuci “vječnosti” i “zvjezdani trenuci” mogu biti “susreti Emausa” – susreti s uskrslim Isusom. Radi se o tome, kako mi to tumačimo. To je uvijek jedan dar, moći sa sigurnošću vjerovati: “To je Isus, sada i ovdje!”

Taj dar nije nešto potpuno što možemo čvrsto držati kao “posjed”. Nije uzalud Šimun označio Isusa kao “znak” osporavan. Nikada na zemlji neće postojati jedinstvo o tome, tko ili što je Isus.

Tko stupi u vezu s njim, nije pošteđen patnje i sumnja – također je to Šimun navijestio Mariji. Ali se to povezivanje s njim temelji na nadi, da nas nosi taj odnos kroz život, sreću i patnju.

Fra Jozo Župić

**********

Ova svetkovina nosi u tradiciji tri različita imena, koja u stanovito vrijeme ističu različite naglaske:

U aktualnom Rimskom misalu zove se: “Svetkovina Prikazanja Gospodnjega”: kako židovski zakon to propisuje, roditelji donose svoga prvorođenca u Hram da ga posvete Gospodinu. I što se tamo događa, upućuje na jedinstveno značenje toga djeteta.

Bitno pouzdanije je mnogima od nas staro i narodno ime svetkovine: “Svijećnica”. Tu je u prvom planu Majka Božja, čija je važna uloga u događaju spasenja već naglašena po anđelovoj poruci a danas je po proricanju starca Šimuna još jednom podcrtana. Nakon toga to ime cilja na liturgijsku tradiciju, na današnji dan palile su se i blagoslivljale svijeće. Time nam Šimunovo vjerničko priznanje postaje vlastito: to Dijete – Isus Krist – svjetlost je na prosvjetljenje narodâ!

Treće ime potječe iz istočno crkvene, pravoslavne tradicije: tamo se jednostavno zove: “Svetkovina susreta”.

Susresti Boga: to je čežnja ljudi svih vremena, a također i danas. Susresti Boga – i u njemu otkriti smisao vlastitoga života. Susresti Boga – i po njemu iskusiti životnu orijentaciju. Susresti Boga – i kod njega naći sigurnost.

O jednom takvom susretu govor je u današnjem Evanđelju: proročica Ana i starac Šimun nalaze u susretu s tim Djetetom ono, za čim su čeznuli sve godine svoga života: okrenutost Božju, njegovu blizinu, njegovo svjetlo i njegov mir.

Prema biblijskom svjedočanstvu i mnogih životopisa ljudi svih vremena do dana današnjega, Božje iskustvo moguće je u svakom vremenu i to za mlade i za stare. U Bibliji stoji prije svega ime mlade djevojke Marije iz Nazareta. U literaturi o takvim iskustvima izvješćuju npr. Blaise Pascal ili Paul Claudel.

Nerijetko se tu radi o mističnim iskustvima koja netko iskusi u svojoj nutrini, kao dar Božji. Učitelj Eckhart jednom je rekao, da Bog svakom čovjeku otvara oči. On je želio time izraziti, da bismo svi mi mogli otkriti spasenje i svjetlo i slavu Božju u malim i neznatnim stvarima i u susretima svakidašnjice – kao Šimun.

Šimunove oči bile su sposobne otkriti Boga u malom djetetu. Očima vjere i mi vidimo i čujemo dublje i dalje, dok možda jednom ne osjetimo: “Bog je život. Iskustvo života izjednačuje se s Božjim iskustvom.” (Raimon Pannikar)

Jedna takva senzibilnost za susret s Bogom vjerojatno nam nedostaje u pravilu, jer oči koje je sam Bog u nama otvorio, često su zatamnjene našim sumnjama, površnostima, ili kroz pakost, grijeh i egoizam.

U Evanđelju nam je predana Isusova riječ: “Oko je svjetiljka tvomu tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno. Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna. Ako ti dakle sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim sjajem rasvjetljuje. ” (Lk 11, 34-36).

O Šimunu se kaže da je on u neznatnom, neuglednom djetetu vidio svjetlost, “svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga”.

Svima je to svjetlo darovano po krštenju.

Krsna svijeća. Imate li je još? Jeste li je u posljednje vrijeme upalili? Krsna svijeća je jako izražajan simbol za to. I svijeće koje mi danas na “Svijećnicu” palimo, podsjećaju nas na to, da bi  i naše oči mogle biti “svijetle” kao što su bile oči starca Šimuna.

Uzmimo svijeće s ove mise i ponesimo ih svojim kućama i u svakidašnjicu. Možda nam uspije, da svjetlo ne nosimo samo u našim rukama, nego kroz susret s Isusom Kristom ovdje u ovom slavlju, sami postanemo svjetlo za druge, koji čeznu za susretom.

Fra Jozo Župić