Redovništvo je bitni izričaj Crkve

Kardinal Josip Bozanić

Prigodna riječ kardinala Josipa Bozanića na XLI. plenarnoj skupštini HUVRP – HKVRP 27. listopada 2009. u Zagrebu

Srdačno pozdravljam sve članove Plenarne skupštine Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara na čelu s predsjednicom s. Maria-Anom Kustura, SMI i predsjednikom fra Ivanom Paponjom, TOR. Rado pozdravljam mons. Milu Bogovića, biskupa gospićko-senjskog i predsjednika Vijeća HBK za Ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života. Ova XLI. izborna Plenarna skupština ima središnju temu: Redovništvo kao proročki znak u svijetu.

Apostolska pobudnica: “Vita consecrata” ističe da se zadaća znaka, koju Drugi vatikanski koncil priznaje posvećenom životu, izražava u proročkom svjedočenju prvenstva što ga u kršćanskom životu imaju Bog i vrijednosti Evanđelja (usp. br. 84). Stoga nastavlja: “Snagom toga prvenstva ništa se ne može pretpostaviti osobnoj ljubavi prema Kristu i prema siromasima u kojima On živi” (isto, 84).

Drage sestre i braćo, redovništvo bitno pripada otajstvu Crkve. Ono nije nešto usputno u Crkvi, što bi Crkva s vremenom mogla apsorbirati. Redovništvo je bitni izričaj Crkve, kako bi Crkva u punini mogla biti ono što jest. Ono je dar života i svetosti te pripada naravi Crkve, iako ne pripada hijerarhiji. “Premda, dakle, stalež koji se zasniva na zavjetovanju evanđeoskih savjeta ne pripada u hijerarhijski ustroj Crkve, on ipak nepobitno pripada njezinu životu i svetosti” (LG 44).

Bitna je zadaća Crkve, Krista učiniti vidljivim i sakramentalno ga uprisutniti u različitim dimenzijama njegova služenja. “Evanđeoski savjeti Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti – kako su utemeljeni u riječima i primjerima Gospodinovim i kako ih apostoli, crkveni oci, naučitelji i pastiri preporučuju – božanski su dar koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom milošću uvijek čuva” (LG 43). Papa Pavao VI. izričito naglašava: “Bez ovog konkretnog znaka, ljubav koja zadahnjuje svu Crkvu bila bi u opasnosti da ohladi, paradoks evanđeoskih blaženstava da otupi, sol vjere evanđelja da se rastopi u sekulariziranom svijetu” (Evangelica testificatio 3).

Iduće 2010. godine na razne ćemo se načine spomenuti 50. obljetnice svete smrti blaženog Alojzija Stepinca. On je u redovničkim osobama vidio proročki lijek čovječanstva: “Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno liječi takove ljute rane, veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svojega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi. […] Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist, kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti.

Požudi tijela suprotstavljaju naši crkveni redovi zavjet sv. čistoće. I dok naši katolički redovnici i redovnice polažu Bogu na oltar divan dar čistoće duše i tijela po zavjetu sv. čistoće, nije nikakvo čudo, da zaslužuju udivljenje samoga Boga. […] No naše udivljenje pretvara se istodobno u duboku zahvalnost, kad se sjetimo, kakav blagotvoran utjecaj vrše ovakove čiste duše na omladinu, koja im je povjerena na odgoj. To instinktivno osjećaju i oni, koji nisu inače prijatelji Crkve, pa zato nije rijetkost, da i sami ljuti progonitelji Crkve šalju svoju djecu na odgoj katoličkim redovnicima i redovnicama, uvjereni da će ta mladež u njihovim rukama biti najbolje zaštićena proti pogibeljima mladosti i osposobljena za život. Tko je dakle bolji prijatelj naroda našega? Da li naši redovnici i redovnice, koji živeći čisto čuvaju nam i mladež neokaljanu? Ili oni, kojima se usta pjene od izljeva revnosti za narodno dobro, a svojim bezbožnim riječima, spisima i primjerima ubijaju u omladini ono što je najljepše i najplemenitije, čisto srce, pa umjesto budućih valjanih majki i supruga liferuju samoživce, kojima je jedina svrha izživjeti se, makar otišla u propast domovina i narod.” (J. Batelja [ur.], Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački: propovijedi, govori, poruke [1934.-1940.], Zagreb 2000., str. 138-139).

Drage redovnice i redovnici, trebate duboko u sebi nositi svijest i uvjerenje kako ste vi, vaše zvanje i poslanje potrebni Crkvi i svijetu. Nemojte u tome nikada zdvajati, niti se obeshrabriti, i onda kada ne vidite uspjeha i onda kada izgleda da tijek događanja ide suprotnim smijerom. S vjerom i pouzdanjem u Boga potrebno je vraćati se na izvore, k nadahnuću Utemeljitelja, kako biste mogli odgovoriti na izazove današnjega svijeta i zadobiti snagu za novu hrabrost i kreativnost u svjedočenju i apostolatu.

Vi ćete ovih dana tražiti proročku poruku kako biste mogli biti proročki znak u svijetu. Živimo u svijetu velike praznine uzrokovane suvremenim individualizmom. Papa Benedikt XVI. odgovarajući na pitanja mladih Rimske biskupije rekao je da je veliki izazov našega vremena sekularizam, tj. način življenja i predstavljanja svijeta kao da Bog ne postoji, “si Deus non daretur”. Stoga je na prvom mjestu potrebno da Bog bude prisutan u našem životu, i da svatko od nas, kao Božje stvorenje, prihvaća darove ljubavi od kojih čovjek živi (usp. Susret s mladima, Rim, 6. travnja 2006.). Redovništvo je znak Božje prisutnosti u svijetu.

U našem hrvatskom društvu, u ovom posebnom povijesnom trenutku, posvećene osobe pozvane su razvijati odgojno djelovanje kao bitan vid redovničkoga poslanja u svom hrvatskom narodu. “Crkvu oživljava Duh i ona s Njim obavlja svoje odgojiteljsko djelo. Posebna zadaća na tome području, unutar Crkve, ipak pripada posvećenim osobama, koje su pozvane da u odgojni obzor unesu radikalno svjedočanstvo dobara Kraljevstva, predloženih svakomu čovjeku u iščekivanju konačnoga susreta s Gospodinom povijesti”. Nastavlja apostolska pobudnica “Vita consecrata” da redovničke ustanove “mogu dati život odgojnim sredinama prožetim evanđeoskim duhom slobode i ljubavi, u kojima se mladima pomaže da rastu u čovještvu pod vodstvom Duha” (br. 96).

Drage sestre i braćo u redovništvu, vaše “sentire cum Ecclesia” neka ne bude samo konkretno nastojanje svakoga redovnika i redovnice, nego i svjedočanstvo crkvene dimenzije vaše vjere, kao i vaše nastojanje da u tom duhu odgojite mlade naraštaje.

Zazivajući Božji blagoslov i moćni zagovor Presvete Bogorodice Marije na vas i na rad XLI. Plenarne skupštine, završavam ovu pozdravnu besjedu riječima Svetog Oca iz njegove enciklike Spe salvi:

“Život je poput nekog putovanja morem povijesti, često mračnim i uzburkanim, putovanja na kojemu otkrivamo zvijezde koje nam pokazuju put kojim nam valja ići. Prave zvijezde u našem životu su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo, sunce koje je granulo nad svim tminama povijesti. Ali da bismo došli do njega, trebamo također neka nama bliža svjetla, a to su osobe koje zrače svjetlom koje crpu iz njegova svjetla i predstavljaju nam tako putokaz na našem putovanju. A koja bi osoba mogla biti više za nas zvijezda nade od Marije, koja je svojim “da” samom Bogu otvorila vrata našega svijeta” (br. 49).