Sinj (Glavice): Proslava sv. Ivana
U životu svake župne zajednice poseban je dan proslave nebeskog zaštitnika. Stoga se u ponedjeljak 27. prosinca 2021. godine osjećalo osobito svečano ozračje u našoj crkvi u Glavicama prilikom proslave svetkovine svetog Ivana, apostola i evanđelista.
Vjernici su u velikom broju pristupili svetoj misi, tom činu središta i izvora duhovne jakosti, kako bi se sjedinili s Kristom, postali dionici dragocjenog blaga koje je Krist položio u ruke Crkve.
Svetu misu predslavio je fra Krešo Samardžić, ispovjednik u našem svetištu, uz koncelebraciju fra Marka Đereka, župnog vikara u Župi Gospe Sinjske u filijali Glavice.
Biranim riječima u nadahnutoj homiliji fra Krešo nam je približio život svetog Ivana, ljubljenog Isusovog učenika. Gospodin ga je izabrao i uputio u tajne srca. U početku je Ivan sanjao o zemaljskom kraljevstvu, ali ga je prožeo Duh Sveti i Ivan je postao drugačiji. Bio je prisutan uz Isusa kod najvažnijih događaja: kod Isusovog Preobraženja, Posljednje večere, na Veliki petak, podno križa uz Isusovu majku. Sveti Ivan veliki je teolog, svjedok i mistik. U središtu Ivanova naviještanja proslava je Boga i čovjekovo spasenje. Bog nas je prvi ljubio, sve je dao za nas. Ljubav prema Bogu lakše je prihvatiti nego ljubav prema čovjeku. Onaj koji je potreban, ima pravo na našu dobrotu. Našim bližnjima, onima s kojima živimo i koje susrećemo, trebamo podariti dobrotu i tada ćemo biti sretniji, mirniji, zadovoljniji. Danas susrećemo ljude koji su potišteni, tjeskobni, zabrinuti, a to ukazuje na manjak vjere. Nama je uzor Isus Krist koji je sebe dao za nas. Naše misli ovih dana su uz jaslice. Iz ljubavi je došao k nama. Isus je izabrao posljednje mjesto. Otajstvo je to Utjelovljenja, Bog postaje malo dijete. Rodio se u štali, završio na križu kao zločinac. Nikad nećemo otkriti tajnu našeg Boga.
Fra Krešo nas je potaknuo da se zapitamo kakva je i kolika naša vjera. Duhovno smo slijepi i gluhi prema Bogu. Slijepi smo jer ne možemo zaključiti što je sve Bog učinio. Ne postavljamo prava pitanja i ne znamo smisao ljudskog života. Živimo ludo, materijalno nam zarobljuje i dušu i srce. Slijepi smo za glas Božji jer ga ne slušamo, bježimo od Boga, ne slušamo ni druge. Duhovno smo nijemi jer ne znamo razgovarati s Bogom, ne znamo se moliti, uvijek su pred nama zemaljske teme. Koliko je u svima nama duhovne sljepoće i gluhoće!
Fra Krešo nas je ohrabrio da se trebamo oslobađati, otvoriti srce za Boga i za druge. Trebamo se mijenjati, obraćati, da u nama umire ono loše i sebično te da se učvršćujemo u dobroti i onome što je Bogu milo. Trebaju nam ljudi po Isusovoj želji i srcu. Naša vjera se može gasiti, ali može i rasti i „brda premještati“. Današnji čovjek poražen je u svom dostojanstvu, izgubljeni smo i lutamo u mraku jer naša vjera nije čvrsta. Čovjek treba više izgrađivati svoju dušu, srce i osjećaje. Ohrabrujuću i poticajnu homiliju fra Krešo je završio mislima da je vrhunac naše vjere kad naša volja i Božja volja postanu jedno. To se događa u milosnim susretima s Isusom. Gospodin nam pomaže da gledamo srcem vjere. Kroz vjeru i molitvu dolazi nam snaga. Od Boga nam dolazi milosrđe koje s drugima trebamo dijeliti.
Na kraju misnoga slavlja fra Marko je za sve zahvalio dragom Bogu, fra Kreši na prigodnoj homiliji s puno poticajnih poruka. Zahvalu je uputio i ministrantima, zboru i gospođi Mari Manić, koja se brine za crkvu kao svoj dom, na lijepo urešenim jaslicama i boru. Pozvao nas je da u zajedništvu i ljubavi izgrađujemo našu živu crkvu na slavu Bogu i bratu čovjeku.
