Split: Fra Petar Milanović-Trapo obranio doktorat na temu moliških Hrvata

Lic. theol. Petar Milanović-Trapo, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i doktorand na poslijediplomskom sveučilišnom studiju Povijest teologije i kršćanskih institucija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, obranio je u srijedu 16. prosinca 2020. doktorski rad na temu „Tri župe moliških Hrvata: Filić, Kruč i Mundimitar“, pod mentorstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i uz sumentorstvo izv. prof. dr. sc. Josipa Dukića, s KBF-a u Splitu. Rad je obranio pred Povjerenstvom za ocjenu i obranu doktorskog rada u sastavu: prof. dr. sc. Marko Trogrlić, izv. prof. dr. sc. Alojzije Čondić, doc. dr. sc. Šimun Bilokapić, prof. dr. sc. Josip Vrandečić i izv. prof. dr. sc. Josip Dukić.

Ovaj doktorski rad nastavak je i proširenje magistarskog rada koji je doktorand obranio u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu 1998. godine pod naslovom „Moliški Hrvati (Kruč): Uloga starih predaja u ‘prenošenju vjere’“.

Izlaganje svoje obrane Petar Milanović-Trapo započeo je pozdravom i blagoslovom na moliškom narječju upućenom gledateljstvu iz Molisea koje je obranu pratilo preko Facebook stranice Gospa Sinjska, citirajući stihove hrvatsko-moliškog pjesnika Maria Giorgette iz Mundimitra o prolaznosti vremena i zaboravu kao motivaciji za svoju doktorsku temu. Živeći i djelujući među moliškim Hrvatima 17 godina (1983. – 1996., 2008. – 2012.), doktorand je uočio demografsku problematiku, problem velikog pada nataliteta i iseljavanja te činjenicu da se od njegovoga prvog dolaska u Molise prije 37 godina do danas stanovništvo gotovo prepolovilo.

Svojim radom želio je sačuvati od zaborava specifični moliški jezik, pjesme, sjećanja i stare tradicije moliških Hrvata, obuhvaćajući gotovo pet stoljeća njihove prošlosti i sadašnjosti. U radu se služio materijalom skupljenim u arhivima župa i biskupija, prikupljajući knjige, članke kao i usmenu predaju koja još uvijek živi, osobito među starijima. Kako je i sâm naveo, dodatni razlog za tako obuhvatnu studiju jest nedostatak pisane povijesti triju župa. Budući da se mali broj pisaca, i s hrvatske i s talijanske strane, bavio tom problematikom, izvori i literatura prilično su ograničeni. Za buduće istraživače istaknuo je potrebu interdisciplinarnog pristupa, s hrvatske, moliške i talijanske strane, u istraživanju područja u Hrvatskoj odakle su Hrvati stigli u Molise, povijesti Molisea i južne Italije te njihovu utjecaju na život Hrvata u novoj domovini. U radu se istražuje povijest triju župa talijanske biskupije Termoli-Larino: Župe sv. Marije Carigradske u Filiću (S. Maria di Costantinopoli, San Felice del Molise), Župe sv. Marije Ester u Kruču (S. Maria Ester, Acquaviva Collecroce) i Župe sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru (S. Lucia Vergine e Martire, Montemitro), u kojima oko pet stoljeća žive moliški Hrvati. U radu se analiziraju jezik, običaji, tradicije i pastoralni život moliško-hrvatskih zajednica, a izvor za proučavanje čini arhivska građa triju spomenutih župa, arhiv biskupije Termoli-Larino te druga objavljena istraživanja koja se uglavnom odnose na njihov jezik, običaje i tradicijsku baštinu, dok je vjerski život slabije istraživan. Fra Petar je istaknuo kako su tri župe zbog izoliranosti i slabe poznatosti teško izražavale svoj povijesni i kulturni identitet, ali su i zahvaljujući toj prostornoj izoliranosti i snažnoj usmenoj predaji, unatoč teškim okolnostima uspjele sačuvati katoličku vjeru, običaje i jezik.


Rad kroz šest tematskih cjelina daje obuhvatan pregled moliških Hrvata u regiji Molise.

Uvodni dio donosi sumarni prikaz znanstvenog zanimanja za moliške Hrvate, njihov jezik, tradiciju te vjerski i pastoralni život.

U prvom poglavlju predstavljena je ukratko regija Molise u koju su se krajem 15. stoljeća pod pritiskom osmanskih osvajanja doselili Dalmatinci. Zatim slijede glavni podaci o svakom pojedinom mjestu, tablični prikaz demografskih kretanja te osnovni podaci o kulturnom i društvenom životu u tim mjestima, utjecaju iseljavanja i nezaposlenosti na ta područja.

Drugo poglavlje obrađuje moliško-hrvatski jezik i običaje koje su jezikoslovci i etnolozi dosta istražili. Jezik se do danas sačuvao usmenom predajom, ali ga nisu znali čitati ni pisati, već samo govoriti. Sačuvano je oko 2500 riječi, uglavnom vezanih za život u obitelji, poljodjelstvo i stočarstvo. Tek su u novije vrijeme, šezdesetih godina 20. stoljeća, moliški Hrvati počeli učiti hrvatski jezik odlazeći u Hrvatsku na ljetne tečajeve hrvatskog jezika i folklora, a danas se hrvatski jezik i povijest poučavaju u njihovim školama. Zahvaljujući geografskoj, socijalnoj i kulturnoj zatvorenosti moliških Hrvata, sačuvane su i stare tradicije koje su se s koljena na koljeno prenosile usmenom predajom. U pitanjima očuvanja njihove kulturne baštine posebnu ulogu odigrale su same hrvatsko-moliške obitelji koje su čuvale svoj povijesno-kulturni identitet.

U trećem, četvrtom i petom poglavlju predstavljene su tri moliško-hrvatske župe Filić, Kruč i Mundimitar na način da je donesena kratka povijest svake župe, župnici, opisane su crkve, popisane matične knjige te opisani različiti aspekti pastoralnog i liturgijskog života u župama. Osobita pozornost posvećena je župnim blagdanima. U dugoj povijesti moliških Hrvata posebno važno mjesto i ulogu imala je i ima Katolička Crkva. Pastoralno djelovanje od samih početaka pa sve do Drugoga vatikanskog sabora obilježeno je pučkom religioznošću, koja je dolazila posebno do izražaja u vjerskim blagdanima i proslavama. U sva tri naselja, Filiću, Kruču i Mudimitru, župna je crkva smještena u središte mjesta te se sav vjerski, socijalni, kulturni i sportski život odvijao u crkvi ili oko nje. U iznošenju starih tradicija pokazalo se kako religiozni (vjerski) život prati čitavo postojanje, od rođenja do smrti. U starim običajima i slavljima utvrđeni su poganski i magijski elementi koje je potrebno pročistiti kako bi se povijesno-kulturno i religiozno blago vrednovalo u svojoj najautentičnijoj dimenziji. Pod kulturnim vidom pučka religioznost može biti shvaćena kao dragocjeni rezervat humanosti, dok se pod crkvenim vidom može shvatiti kao autentično „teološko mjesto“ koje treba vrednovati kako bi pastoral postao djelotvorniji.

U šestom poglavlju predstavljen je doprinos Katoličke Crkve u Hrvata u čuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta triju moliško-hrvatskih zajednica u razdoblju od 1967. do 2020. godine. Naglasak je stavljen na pastoralni, liturgijski, kulturni i društveni rad franjevaca iz Splita u moliško-hrvatskim zajednicama kroz dva vremenska razdoblja, prvo od 1983. – 1996., a drugo od 2008. – 2012. godine. Rad franjevaca potpomoglo je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Rimu. Katolička Crkva snažno je utjecala, a i danas utječe, na pojedince, od rođenja do smrti, na čitavo stanovništvo i na njegov povijesni identitet. Svoj značajan doprinos dala je Katolička Crkva u Hrvata sa svojim kardinalima, biskupima, svećenicima i časnim sestrama. Pri tome je važna bila aktivna suradnja hrvatskog Veleposlanstva u Rimu s moliškim Hrvatima na očuvanju njihovoga povijesnog identiteta. Katolička Crkva u Hrvata i hrvatsko Veleposlanstvo u Rimu uspješno su gradili suradnju između Hrvatske i moliških Hrvata te moliških Hrvata i Hrvatske. Nakon II. vatikanskog sabora osjetila se snažnija promjena na pastoralnom, liturgijskom i katehetskom planu. Tada su laici dobili više prostora u crkvi, posebno u župama, u kojima su se aktivno uključili u vjerski život i život župnih zajednica.

Uspostavljena je suradnja između moliških Hrvata i drugih hrvatskih manjina u Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj. Suradnja je uspostavljena i s talijanske strane, svećenici i biskupi iz biskupije Termoli-Larino često su posjećivali Hrvatsku, upoznavali hrvatski narod, Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, a za vrijeme Domovinskog rata pružili su joj i moralnu i materijalnu pomoć. Probuđeni interes za vlastiti kulturni identitet kod moliških Hrvata posebno je došao do izražaja 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća kada su se profesori i nastavnici iz naroda moliških Hrvata pred talijanskim državnim institucijama snažno zauzimali za prava hrvatske jezične manjine. 1996. Italija je na koncu priznala postojanje hrvatske jezične manjine u Moliseu.

Zaključno rad donosi promišljanja o neizvjesnoj budućnosti moliško-hrvatskih zajednica, odabrane priloge važne za povijest triju moliško-hrvatskih župa te popis korištenih vrela i literature.


Milanović-Trapo je istaknuo kako je radom želio dati doprinos otkrivanju povijesno-kulturnog i religioznog identiteta moliških Hrvata, kao i snažnijem pastoralnom programiranju u duhu nove evangelizacije. Kandidat je na kraju zahvalio svima koji su mu pomogli u ostvarenju rada: prof. Anti Vučkoviću na poticaju za daljnje istraživanje, braći franjevcima, časnim sestrama; predstavnicima civilne i crkvene vlasti u Moliseu, kao i veleposlanstvu Republike Hrvatske u Rimu te samim moliškim Hrvatima koje je za vrijeme pisanja rada često posjećivao.

Članovi ispitnog povjerenstva čestitali su kandidatu na radu, istaknuvši njegovu temeljitost i zaokruženost, nacionalnu važnost i temelj za buduća istraživanja.

Životopis:

Petar Milanović-Trapo, OFM, živi i djeluje u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Rođen je u Otoku Dalmatinskom 12. siječnja 1949., od oca Vinka i majke Ane r. Norac-Kljajo. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju gdje je pohađao i sjemenište. Filozofiju je završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji Makarska-Dubrovnik, a teologiju na Franjevačkom međunarodnom teološkom fakultetu u Jeruzalemu 1975. Poslijediplomski studij na Katoličkom katehetskom institutu u Parizu završio je 1977., a 1988. magistrirao je iz pastoralne teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu na temu I croati del Molise (Acquaviva Collecroce): Il ruolo delle tradizioni antiche nella “trasmissione di fede. Za đakona je zaređen u Betlehemu 1974., a za svećenika ga je zaredio papa sv. Pavao VI. u Rimu 1975. Od 1977. do 2016., u različitim razdobljima, obnašao je brojne crkvene službe: službe župnog vikara, katehete i magistra bogoslova u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu i župnog vikara i gvardijana u svetištu Gospe od Zdravlja u Splitu. U Moliseu u Italiji, s prekidima i sveukupnim razdobljem od 17 godina, obnašao je službu župnika u župama sv. Marije Ester u Kruču i sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru te upravitelja župa u Župi Madonne La Nuova u Palati i sv. Marije Carigradske u Filiću. Bio je provincijski vikar u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Splitu, župnik u Župi sv. Ivana Krstitelja u Bristivici te gvardijan i magistar bogoslova u klerikatu i Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu.

Tekst:  Ana Peroš
Fotografije: fra Ante Vučković i fra Stipe Buljan