Zagreb: 50. obljetnica prijenosa tijela časnog sluge Božjeg o. fra Ante Antića

Uzor kojeg treba predložiti mladim redovnicima i svećenicima

Karmelićanin o. Ladislav Marković prije pedeset godina piše ovako o časnom slugi Božjem ocu fra Anti Antiću: Poznati nam o. Ante Antić odlikovao se dubokim sjedinjenjem s Isusom u svagdanjem životu, a posebno u svetoj misi, dobrotom u dijeljenju Božjih milosti u svetoj ispovijedi, vedrinom u podnošenju patnja i boli, osmjehom i nepomućenom duhovnom radošću u općenju s bližnjim. Ako ga Crkva kao takva prizna i predloži dušama, bit će za svećeničke i redovničke duše jedan poticaj. Nasljedujući ove kreposti, većma će ugoditi Isusu, Crkvi biti korisniji, a dušama miliji. (L. Marković, Sveci i svetost, Dobri otac Antić, 1 [1971.], 12).

Istaknuta rečenica u gornjem tekstu jako je indikativna, sličan zaključak jednoglasno su donijeli i teolozi konzultori na svojoj sjednici (congressus peculiaris) 26. 11. 2013., što je vidljivo u zaključku mons. Carmela Pellegrina, promicatelja vjere, koji je po službi predsjedao sjednicom konzultora: Na kraju sjednice konzultori su se složili oko činjenice da je sluga Božji Ante Antić vrijedan uzor kojeg treba predložiti mladim redovnicima i svećenicima. (CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, p. n: 1462, Relatio et vota congressus peculiaris super virtutibus servi Dei Antonii Antić, die 26 novembris an. 2013. habiti, Romae 2014.,  181.)

Svečano euharistijsko slavlje 15. 12. 1970. nakon polaganja tijela u sarkofag, u zajedništvu sa subraćom o. Antića, predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Škovrc koji je u propovijedi istaknuo: O braćo moja i sestre, kako je ovo lijep dan! Kako sam sretan ovdje s vama i među vama… Svetost po primjeru čovjeka kojeg ovdje po tijelu imamo pred sobom, a u duhu nosimo u sebi, baš po njemu je pokazana svima… Pokazalo se dobročinstvo, ljudskost, čovječnost našega otkupljenja, i to u ovom sinu sv. oca Franje. Kako smo zahvalni za svaku onu toplu riječ koja nam je bila rečena, koja nas je shvaćala, koja je u nas unosila kap po kap svjetla, koja je u nama razgorijevala odluku za odlukom, koja je od nas stvarala bratstvo Isusa Krista, zajednicu Majke Božje. Evo zato sam ja njemu zahvalan, zahvalan franjevačkom redu, a nadasve sv. o. Franji… Preporučit ćemo i dušu našeg brata, ukoliko treba, u naše molitve, i duše svih prisutnih, i duše svega našeg naroda, napose Trećeg reda sv. oca Franje… i dušu svega našeg hrvatskog puka preporučit ćemo blagoslovu, utjecaju, zagovoru ovoga našeg svete uspomene brata, komu svjetlost vječna svijetlila do vijeka! Amen. (Dobri otac Antić, [2 (1971.), 2].

Na večernjoj misi na dan prijenosa tijela 15. 12. 1970. propovjednik fra Krsto Kržanić, fra Antin školski kolega, istaknuo je povijesno značenje prijenosa tijela fra Ante s Mirogoja u našu kriptu kao dragocjeno moralno blago koje će pred licem Svemogućeg biti trajna ekspijacija za sva velika zla koja pustoše moralnu ljepotu Zagreba… Sva su prirodna dobra, velika i časna, ali su neizmjerno veća natprirodna dobra: religiozne vrednote i moralne veličine. Povijest je svjedok da su narodi velike civilizacije biološki propali i nacionalno degradirali u progresiji otpada od vjere… I manji narodi, dok su moralno zdravi i vjerski odani i vjerni evanđelju, bili su uvijek jaki i otporni. Oni koji temelje svoj život na vjeri i koji beru velike moralne pobjede – oni su u isti mah i vjerski i nacionalni heroji za svoj narod… U galeriji katoličke svetosti hrvatski narod je zlatnim slovima urezao svoje moralne heroje koji su ostvarili svoje savršenstvo kao divno djelo milosti i jake volje. Propovjednik je naglasio kako je fra Ante Antić bogat krepostima u herojskom stupnju – naša nada, naša snaga, naša utjeha, a njegovo trajno, nepomućeno izvanredno sjedinjenje s Bogom, njegova religioznost bila je kristocentrična i marijanska te kako se u životu usredotočio na odgajanje mladih bogoslova, a prema bližnjima je imao srce puno dobrote i velikodušnosti, pomažući duhovno i materijalno u uzornoj karitativnosti. (Vjesnik Provincije, 5-6 [1970.], 250-251).

Kršćansko shvaćanje svetosti, prema biblijskom poimanju, podrazumijeva obraćenje, po kojem nam suradnja s Bogom postaje moguća, a to znači ostvarenje svetosti u našemu ljudskom životu, na što nas Bog i poziva: Budite dakle sveti, jer sam svet ja! (Lev 11, 45b). U kršćanstvu su svi pozvani na svetost. Kako to ostvariti, tumači nam Ivan, donoseći Isusove riječi: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. (Iv 14, 23). [usp. M. MESLIN, L’expérience religieuse, Enciclopedie des religions, II., Bayard Éd., Paris 1997., 2259].

U prva tri stoljeća poslije Krista mučenike su s pravom smatrali svetima ili blaženima (ostvarenje svetosti po mučeništvu), između ova dva naslova (titule) u početku nije bilo crkveno-pravne razlike. Ovdje možemo i trebamo govoriti o Vox populi, vox Dei i sensus fidelium. Prvi mučenik čiji je prijenos tijela (translatio corporis) zabilježila kršćanska povijest bio je učenik sv. Ivana apostola sv. Polikarp, biskup Smirne (70.-156.) U obredu prijenosa tijela važno mjesto imao je i izvještaj o mučeništvu Acta martyrum.

U 12. stoljeću još susrećemo translatio corporis, ali se nakon njega traži papinska kanonizacija (usp. L. HERTLING, Materiali per la storia del processo di Canonizzazione, Gregorianum, 16(1935), 183 [170-195], (navodi Ferdinando Dell`Oro, Beatificazione e Canonizzazione »Excursus storico-liturgico« C.L.V. – Edizioni liturgice, Rim 1997., 20-21).

Slavlje na grobovima mučenika, ponajviše u katakombama, u početku je imalo ponajprije lokalni značaj na razini pojedinih biskupija ili cijelih crkvenih pokrajina, no bilo je jako važno za razvoj kulta mučenika u kršćanskoj starini. Nakon prestanka progonstava s vremenom se širi na cijelu Crkvu. Krajem IV. st. brojne novosagrađene crkve teže pronaći, pribaviti i prenijeti (translatio corporis) tijela (ili dijelove tijela) mučenika, jer su mučenici smatrani svetima po mučeništvu. (F. Chiovaro, Le culte des Martyrs dans L’antiquité chrétienne, Enciclopedie des religions, II., Bayard Éd, Paris 1997., 1928-1931). Dvije činjenice postaju jako važne: pronalazak i prijenos tijela mučenika (usp. također P. Brown, Le culte des saints, Le Cerf Paris 1984, 11-69). Nakon prestanka progona i mučeništva svetima se smatralo velike pokornike (pustinjake) i priznavaoce (propovjednike i branitelje prave vjere).

Kako je kršćanstvo postalo slobodno i praktički državna religija, a progonstva nestajala, promijenio se koncept poimanja svetosti. Svetima su počeli držati monahe – pustinjake i pokornike, kako to u životopisu sv. Antuna pustinjaka svjedoči patrijarh aleksandrijski Atanazije (357.) te Sulpicije Sever u životopisu sv. Martina iz Toursa (397.). Pokornički (apostolski) život, kontemplacija i pastoralno djelovanje (propovijedanje) smatrani su svetima, jednako kao i klerici koji su pastoralno služili u svetištima. Brojni crkveni pisci iz tog vremena smatraju da vježbanje u krepostima zapravo zamjenjuje mučeništvo te da je je čist život i obdržavanje Božjih zapovijedi jedna vrsta duhovnog mučeništva. O tom sveti Bazilije piše: Postanite mučenici volje, bez progonstva, bez ognja, bez muke, a s istim zaslugama mučenika. (vidi L. Marković, Sveci i svetost, Dobri otac Antić, 1(1971., 9). Slično mišljenje iznosi i sv. Jeronim: Svjedočenje za Krista nije samo u prolijevanju krvi, nego i neprekidno služenje bez ljage i postojanom voljom jest svagdanje mučeništvo. (vidi L. Marković, Isto). Jeronim je također smatrao da je štovanje mučenika i njihov prijenos iz katakombi i drugih grobova doista jako važno, jer tako biva ugašeno i zaboravljeno štovanje poganskih idola.

I u ovom razdoblju veliku ulogu i simboliku još uvijek ima prijenos tijela u novosagrađene crkve i onih koji nisu bili mučenici tj. svjedoci krvlju, već su živjeli sveto, propovjednički i pokornički svjedočili za Krista. Kako su se s vremenom pojavljivale i zloporabe, crkvene su vlasti na biskupijskoj ili sinodalnoj razini preuzele sve u svoje ruke i strogo ispitivale o mučeništvu, krepostima i čudesima kandidata i kandidatkinja za naslov svetosti.

Od 11. st. pape postepeno prenose proceduru kanoniziranja od biskupa i pokrajinskih sinoda i podlažu isključivo papinskoj jurisdikciji. Od tada se javlja i jasna razlika između beatificiranja i kanoniziranja. U 12. stoljeću još susrećemo translatio corporis, ali se nakon toga traži papinska kanonizacija (usp. L. HERTLING, Materiali per la storia del processo di Canonizzazione, Gregorianum, 16(1935), 183 [170-195], (navodi Ferdinando Dell`Oro, Beatificazione e Canonizzazione »Excursus storico-liturgico« C.L.V. – Edizioni liturgice, Rim 1997., 20-21).

II. vatikanski koncil uči o svetim mučenicima i mučenicama: A za apostole i Kristove mučenike koji su, prolivši krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama sjedinjeni, ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i sa svetim anđelima osobitim osjećajem štovala i pobožno prosila pomoć njihova zagovora. (LG 50). I danas za mučenike vrijedi poseban put kanonizacije.

Za one koji nisu mučenici, ispituje se krepostan život i glas svetosti. Ono što crkveni pravnici nazivaju izvrsnost života, teolozi zovu junački stupanj kreposti ili junačke kreposti i glas svetosti. To u kauzama o našim suvremenicima, kao što je časni sluga Božji o. Antić, ali i o povijesnim osobama biva ispitivano.