Split (Trstenik): Antićevo

Fra Ante Antić (1893.-1965.) – Božji čovjek duhovne širine i dobrote

1. Rodio se u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika 16. travnja 1893. godine, a preminuo na današnji datum, 4. ožujka 1965. na glasu svetosti. Bio je jedan omiljenijih svećenika prošlog stoljeća u Hrvatskoj. Kad je došao u svetištu Majke Božje Lurdske biti magister klericima, pronio se glas da je Zagreb dobio ispovjednika koji pomaže ljudima i u najtežim krizama. Drago mi je ovdje navesti svjedočanstvo iskusnog duhovnika iz zadarskoga sjemeništa, don Žarka Brzića koji je zabilježio kako je fra Ante bop „sav uronjen u Božju prisutnost što se zapažalo u razgovoru, posebice tijekom ispovijedi. Najviše mi se dopala njegova duhovna širina i dobrota srca. Nije nikoga osuđivao, a svakome je želio pomoći i što više ga Bogu približiti“. Duhovnici se brzo prepoznaju i razumiju. I rado u svojim potrebama povjeravaju i preporučuju. Dobar broj duhovnika po sjemeništima i redovnič­kim zajednicama dolazili su k njemu i napajali se njegovim duhovnim poticajima i primjerom crkvenosti i duhovnog života. Ne čudi onda što je u samostanskom nekrologiju zapisano: „Iako se trudio prikrivati pred ljudima svoje vrline, miris nje­gove svetosti posvuda se širio. U Zagrebu, gdje je proveo 19 godina, bio je pravi apostol koji je svojim savjetima pružao nadna­ravno svjetlo svima koji su mu dolazili.

Ovdje mi se čini korisnim i interesantnim spomenuti dvije misli iz čestitke koju je uputio novoimenovanome zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, koji se kod njega ispovijedao. U svom dopisu fra Ante ističe: „Prevelika je milost biti nasljednik svetih Apostola, a time i nositelj božanskih prava s nebeskim ključevima“. Budući da ga je „Krist odabrao i povjerio mu Crkvu u Zgrebu“, fra Ante mu napominje neka bude „neustrašivi branitelj i čuvar Božje objave, svete vjere, Crkve i dostojanstva čovjeka“. Čitajući ovu sadržajnu i teološkim i ekleziološkim duhom prožetu čestitku, dođe mi parafrazirati riječi svetoga Pavla VI. koje je izgovorio u prigodi proglašenja blaženim otca Leopolda Bogdana Mandića (2. svibnja 1976.): „Gledaj samo kako je jednostavan, siromašan i čovječan; skroman, vedar i sabran; sav u zanosu nevidljive Božje prisutnosti. A ipak je prisutan i spreman pomoći, pa imaš dojam da su mu poznate naše brige. Pogledaj toga siromašnoga, maloga kapucina koji nas privlači i oduševljava“.

2. Međutim, ne smijemo pasti u zamku naivnosti misleći da je fra Ante bio samo „dobri fratar“ koji nije bio svjestan stvarnosti svijeta ili koji je živio izolirano od problema s kojima su se ljudi suočavali i borili. Naprotiv, svojom dubokom duhovnom osjetljivošću prepoznavao je razarajuću moć grijeha i strasti, kao i prijetnje Zloduha te nudio sredstva koja nam je Krist ostavio u sakramentima, posebno u sakramentu svete ispovijedi. Sluga Božji fra Ante znao je da je čovjek duboko „ranjeno biće“ u svim svojim moćima uma i srca, volje i pameti.

• Bog ga je, naime, stvorio slobodnim i obdario razumom kako bi upravo moćima svog uma otkrio i upoznao pravu istinu o sebi i svijetu oko sebe. No, on je stoljećima posrtao i padao na udice brojnih zabluda, laži i zavođenja. Listajući stranice ljudske povijesti, otkrivamo tužnu činjenicu da su „zavodnici ljudskog roda imali silnog uspjeha“.
• Slično je i s ljudskim srcem koje je Bog stvorio da bude dobrohotno te da poštuje i voli svog Stvoritelja i svoga bližnjeg. Međutim, kroz povijest se ponavljaju poznati scenariji iz Biblije: poput pada anđela koji odbijaju služiti ili Kajina koji ubija svog brata. Kada Bog pita Kajina gdje mu je brat Abel, on prkosno odgovara: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ „Non serviam“ – „Neću ti služiti, Gospodaru“, vikao je Lucifer, vođa pobunjenih anđela, a svi su završili u paklu odakle i danas zavode i odvode brojne ljude u propast.

Sluga Božji fra Ante bio je svjestan silnih zavođenja tijekom prve i druge polovice dvadesetog stoljeća, posebno usmjerenih prema ideologijama liberalizma sa zapada te ateizma i komunizma s istoka. Međutim, nije se pred njima plašio niti se dao shrvati. Vjerovao je u snagu obraćenja koju pruža sakrament svete ispovijedi te je milosnim djelovanjem nastojao osnažiti ljude da „obuku novo ruho puno ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, milosrđa i zahvalnosti“ (Kol 3,12-15). Stoga se nije umarao poticati i hrabriti sve neka ne podlegnu naučavanju iskrivljenih antropologija koje negiraju Boga, a religiju smatraju „opijumom naroda“. Fra Antin suvremenik, francuski spisatelj G. Bernanos opisuje plodove njihovog „vladanja u društvu, odgoju i kulturi“ kao uzrok „krize kakvoj nije bilo premca u povijesti čovječanstva“. Uz već postojeću krizu potaknutu ideologijama liberalizma, ateizma i komunizma, u suvremenom dobu sve prisutniji su i pokreti poput transhumanizma i gender ideologije, koje nazivamo suvremenim antropološkim herezama. Njihov svjetonazor i tumačenje čovjeka potpuno su suprotni učenju Katoličke Crkve i kršćanskoj antropologiji. Promotori ove agende odbacuju činjenicu da se ljudska bića rađaju kao muško i žensko, tvrdeći da je „rodna razlika zapravo društvena konstrukcija“ koju se može birati, korigirati i mijenjati.

3. Ako su ideologije liberalizma, ateizma i komunizma izazvale „krizu kakvoj nije bilo premca u povijesti čovječanstva“ (dovoljno je spomenuti dva svjetska rata), postavlja se pitanje kakve će tek promjene i krize donijeti transhumanizam i umjetna inteligencija. Te ideologije ne stavljaju svoje povjerenje u Božju providnost, već u „snalažljivost algoritama“ i mogućnosti virtualne komunikacije putem ChatGPT sustava, koji se često predstavlja kao objektivna istina s implicitnim autoritetom. Spisatelj Bernanos je izrazio strah od svijeta tehnologije i robotike u kojem čovjek možda neće moći živjeti – ili će moći živjeti, ali uz uvjet da bude manje čovjek. Posebno je važno razmotriti kakve promjene i krize na društvenom i crkvenom polju može donijeti gender ideologija koja se ne skriva na virtualnim platformama, već otvoreno maršira ulicama gradova diljem svijeta. Događaji koji su se nedavno odvili u New Yorku sugeriraju moguće nerede unutar postojećih društvenih struktura, kao i idejnu konfuziju u vezi s teorijskim i praktičnim pitanjima i načelima kojima su se dosad rukovodili crkveni upravitelji i djelitelji svetih tajni.

15. veljače 2024. u katedrali sv. Patrika u New Yorku održan je sprovodni obred za muškarca koji je umro u 52. godini života. Nakon što se „transformirao“ u ženu, Ceciliju Gentili, aktivno se uključila u redove LGBT zajednice kao ateistkinja i transseksualka. Neshvatljivo je da je sprovod održan u katedrali, s obzirom na to da je Cecilija bila borbena ateistkinja i transseksualka. Na sprovodu se okupilo oko tisuću podržavatelja tog pokreta, što je rezultiralo „pretvorbom sakralnog prostora u scenu nastranosti“ kako u oblačenju, tako i u ponašanju. Klasična melodija „Ave Maria“ zamijenjena je pjesmom „Ave Cecilija“, a oko pokojnice stajali su natpisi na španjolskom jeziku poput „ponosna transvestitka“ i „majka bludnica“. (Zašto na španjolskom usred New Yorka? Pokojnica je kao migrant iz Argentine stigla u SAD u 26. godini dok je još bila muškarac.) Predstavnici „šarenog mnoštva u katedrali“ tražili su u svojim molitvama Božju pomoć u zahvatima promjene spola. Budući da je Cecilija bila aktivna pobornica prostitucije, prakticirala transseksualizam i deklarirala se kao borbena ateistkinja, sprovod prema crkvenim normama nije mogao završiti vjerskim obredom u crkvenom prostoru, posebno ne u katedrali. Neki portali sugeriraju da su njezini istomišljenici i članovi „Gender društva” ovom „sprovodu u katedrali“ udovoljili njezinim željama i pretvorili katedralu u sramni bordel. Nadbiskupija je zbog učinjenog sakrilegija u svetom prostoru izrazila pokajnički i pokornički čin zadovoljštine. Međutim, ostaje gorak okus ovog događaja i poruka o opasnostima „rodne ideologije“ koju nažalost podupiru i pojedinci iz crkvenih redova. Neka nas Bog sačuva od nasilja ove nove ideologije koju je papa Franjo nazvao „suvremenom kolonizacijom“, dok ju je njegov časni predšasnik Benedikt XVI. opisao kao „atentat na obitelj“.

4. S obzirom na opasnosti i zamke koje predstavlja suvremena „antropološka hereza“, hrvatski biskupi prije deset godina (2014.) objavili su dokument „Muško i žensko stvori ih“ u kojem su izložili činjenice i stavove koji ukazuju da rodna ideologija nije prihvatljiva za Crkvu i kršćane, budući da narušava biblijsku sliku o čovjeku. Neki znanstvenici su primijetili „veliku sličnost rodne ideologije i komunizma“, zaključujući da oboje imaju cilj „rušiti paradigme stoljetne kulture“ te usmjeravaju svoje neprijateljstvo „na sve oblike religije, posebno na Katoličku Crkvu, koju smatraju najvećom preprekom za promjenu paradigme“ (prof. M. Marušić). Poznati stručnjak za rodnu ideologiju Tony Anatrella, francuski svećenik i psihoanalitičar, savjetnik Papinskog vijeća za obitelj, izjavio je na predavanju u Bresci da je „rodna ideologija najveća antropološka hereza ovoga stoljeća“. Stoga je pozvao prisutne da se „ne boje boriti protiv nje“, pa makar bili i „proročka manjina“. Nedavno je papa Franjo izrazio zabrinutost zbog moralnih posljedica koje ova ideologija propovijeda i širi te je „naložio neka se provede  istraživanje o toj strašnoj ideologiji našeg vremena koja ukida različitosti“.  Još je davno u svoje vrijeme sv. Pavao opisao perverzna ponašanja stanovnika Korinta i poručio: „Neka se ne varaju: bludnici i idolopoklonici, preljubnici i muškoložnici, kradljivci, pijanice i razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1. Kor 6, 9–10).

Sluga Božji fra Ante bio je duboko svjestan slabosti ljudskog duha i podložnosti zavođenjima spomenutih ideologija koje su upropastili brojne duše. Međutim, nije se plašio pred njima niti podizao ruke na predaju. Naprotiv, neumorno je pružao blagoslov, ohrabrenje i podršku ljudima, potičući ih da se ne boje svojih slabosti i hrabro se suprotstave zavodljivostima spomenutih ideologija. Vjerovao je u moć i snagu sakramentalne milosti koja pomaže u jačanju ljudskog duha kako bi se odupro suptilnoj kolonizaciji ideologija. Poticao je i usmjeravao svoje penitente da rade na sebi, obraćaju se i popravljaju te ih poticao da se hrane duhovnom hranom koja je neprolazna i vječna[1]. Kao vjernici svjesni smo velikodušnih milosti koje Gospodin obilno daruje svima koji se kaju i ispovijedaju, što im pruža osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koje Crkva pruža kroz sakramente. To stvara osjećaj „pomilovanosti i sigurnosti“ pa se ljudi osjećaju „nošeni valovima milosti“. Nošen tim „valovima milosti“ sluga Božji fra Ante provodio je sate i sate u razgovorima i u ispovjedaonici. Bog mu je obilno dao dar mudrosti i savjeta pa je imao je prikladnu riječ za svakoga. Njegova „zlatna ruka“ neumorno je blagoslivljala i odrješivala. Lijepo je imati prijatelja „zlatne ruke“ koji razumije i pomaže djelima i savjetima. Fra Anti su dolazili  ljudi svih profila – radnici i studenti, profesori i vojnici, časne sestre i redovnici, svećenici i biskupi. Neka i nama sada s neba fra Ante izmoli potrebne milosti i pomogne u našem hrvanju s opasnim herezama, ideologijama i drugim životnim teškoćama. Posebno neka nam pomogne usvojiti vrline „ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, krotkosti i poniznosti, milosrđa i zahvalnosti“ koje sveti Pavao nabraja kao nužnu prtljagu za svakog kršćanina.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski u miru

_______________________________

[1]Bečki psiholog Karl Gustav Jung (1875. – 1961.) negdje je zabilježio „kako su paralelno s padom religioznog života, vidljivo se umnožile i neuroze“. Dodao je da su „religije kao ljekoviti sustavi bili velika pomoć ljudima u liječenju duševnih patnja“, jer su pomagale čovjeku osloboditi se, ne samo od neurednih osjećaja krivnje, straha, srdžbe, bijesa, ljubomore, zavisti i neprijateljstva, već i od svih zarobljavanja koje su sa sobom donosile brojne ideologije.