
Sprovod fra Ante Grčića
U subotu 22. travnja 2023. godine pokopan je fra Ante Grčić, franjevac Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji je preminuo u 88. godini života, 71. redovništva i 62. svećeništva.
Sprovodne obrede za pok. fra Antu na splitskom gradskom groblju Lovrinac predmolio je fra Josip Cvitković, gvardijan Samostana Gospe od Zdravlja, čiji je fra Ante bio član. Poslije sprovodnih obreda uslijedilo je misno slavlje u crkvi Presvetog Otkupitelja na Trsteniku, samostanu u kojem je fra Ante proveo svoje posljednje dane ovozemaljskog života.
Euharistijskim slavljem predsjedao je fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja uz koncelebraciju fra Domagoja Volarevića, gvardijana Samostana o. Ante Antića, fra Josipa Cvitkovića te još tridesetak svećenika. Za oltarom su posluživali bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a pjesmom liturgijski popratio zbor bogoslova pod ravnanjem prof. Pere Prosenice.
Oproštajni govor na samom kraju uime samostanske obitelji izrekao je gvardijan fra Domagoj Volarević te ukratko iznio kako je pok. fra Ante u svojem kratkom boravku i unatoč bolesti bio vedrog duha kojim bi mnogoj braći u samostanu izmamio osmijeh na lice.
fra Stipe Buljan
Homilija fra Marka Mrše, provincijala
Draga braćo gvardijani fra Josipe i fra Domagoju, braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, poštovana rodbino pokojnog fra Ante, draga braćo i sestre u Kristu! Naš život dijelom i simbolično možemo usporediti s putovanjem. Kao što putujemo iz mjesta u mjesto, iz grada u grad, i naš život je putovanje koje ima svoj cilj. Sa svakoga putovanja vraćamo se puni dojmova. Ipak postoji bitna razlika u usporedbi našeg života s putovanjem. Za razliku od putovanja od jednog odredišta do drugog s kojih se vraćamo, putovanje našega ovozemaljskog života ima svoj kraj i s njega više povratka nema. Kada stignemo na posljednju postaju toga putovanja, s njega se više, u ovome ljudskom obliku, ne vraćamo. Na putovanje bez povratka u ovaj ovozemaljski život uputio se i naš fra Ante, ali je započeo drugi život, život s Kristom u Bogu. I koliko je puta kroz svoj svećenički život pročitao Isusove znakovite, spasonosne i po vjeri istinite riječi koje je Isus izgovorio u Kafarnaumu, nakon čudesnog umnažanja kruha, kojim je nahranio mnoštvo ljudi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta.“ Koliko je propovijedi izrekao na ovu temu, koliko je primjerom vlastitog života pokazao osobno iskustvo vjere i iskrenu povezanost s Bogom te posvjedočio da je Isusov put pravi put i da je Isus Put, Istina i Život. Koliko je puta, slaveći euharistijsku žrtvu izgovorio Isusove riječi izgovorene na posljednjoj večeri: „Uzmite i jedite od ovoga svi… Uzmite i pijte iz njega svi.“ Fra Ante je, kao redovnik, sljedbenik svetog Franje Asiškog i Kristov svećenik zasigurno bio svjestan božanskog dara kojeg nam je Krist ostavio iz ljubavi prema nama, a bio je zasigurno svjestan, kao što smo svjesni i mi i što sami priznajemo: „Gospodine, nisam dostojan…“. No u ovoj tužnoj zbilji pred kojom smo nemoćni, ali vjerom ohrabreni da je fra Antino putovanje u krilo Očevo duboko utemeljeno i ukorijenjeno upravo u vjeri, u vjeri uskrsloga Krista, koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život i tko živi i vjeruje u mene neće umrijeti dovijeka.“ S tom je vjerom fra Ante započeo svoje novo putovanje, putovanje s Kristom u život vječni. Naš pokojni brat fra Ante zasigurno je bio svjestan blažene istine da nam božanski kruh daruje vječni život, ispunja nas nadom, jer euharistija je srce našega kršćanskog života, izvor i središte otajstva Crkve. Upravo po euharistijskoj žrtvi fra Ante je prikazao čitav svoj život, na slavu Božju i spasenje Božjeg naroda koji mu je kroz službe bio povjeren. Krsnim imenom Mirko, a redovničkim imenom fra Ante Grčić, rođen je 10. srpnja 1935. godine u Jasenskom (župa Sinj) od oca Ante i majke Tone r. Romac. Osnovnu školu završio je na Čitluku i Karakašici (1943. – 1947.) Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Makarskoj, Sinju i Zagrebu (1947. – 1956.), a godinu novicijata, kao sedamnaestogodišnji mladić, proveo je na Visovcu (1952. – 1953.), na kraju kojeg je položio prve redovničke zavjete. Svoje daljnje školovanje i hod kroz pripremu za redovničko svećenički način života nastavio je u Makarskoj gdje je pohađao filozofsko-teološki studij (1957. – 1962.) tijekom kojega je, u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića, u svojoj 24. godini života položio svečane redovničke zavjete (31. ožujka 1959.), a godinu dana prije završetka studija primio je red đakonata (28. travnja 1961.), a samo dva mjeseca kasnije iste godine zaređen je za svećenika (29. lipnja 1961.). Mladu misu proslavio je u Sinju 16. srpnja 1961. godine. Prva pastoralna služba koja mu je povjerena bila je služba župnika u Čvrljevu, u šibenskoj biskupiji, na kojoj je ostao pet godina (1962. – 1967.). Potom je tri godine bio gvardijan samostana na Visovcu (1967. – 1970.), a onda se ponovno vraća u pastoral i to za župnika u župi Čista Velika, na kojoj ostaje osam godina (1970. – 1978.). Sedam godina je župnik u župi Prugovo (1978. – 1985.), potom idućih pet župnik župe Turjaci (1985. – 1990.). Zbog zdravstvenih poteškoća godinu dana proveo je u Zagrebu na liječenju (1990. – 1991.), a iduće dvije godine vršio je službu samostanskog vikara u Omišu (1991. – 1993.). Nakon 31 godine pastoralnog djelovanja i redovničkog života i djelovanja u domovini Hrvatskoj, u 58. godini života fra Ante odlazi u Njemačku i u njoj djeluje petnaestak godina. Djelovao je kao dušobrižnik u Frankfurtu (1993. – 1996.), Kolnu (1996.-1997.), Ludwigsburgu (1997. – 2001.) i Stuttgart-Bad Cannstatt (2001. – 2008.). U 73. godini života vraća se u domovinu i pridružuje se samostanskoj obitelji u Omišu gdje ostaje samo jednu godinu (2008. – 2009.), a nakon toga premješten je za ispovjednika u Samostan Gospe od Zdravlja u Splitu gdje ostaje 14 godina i to do 2019. u službi ispovjednika, a onda posljednje četiri kao rekonvalescent. U siječnju ove godine privremeno je premješten u Samostan o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku, u kojem je preminuo 20. travnja 2023. godine. Svima koji ga barem malo poznaju poznato je da je fra Ante bio nenametljiv, miroljubiv i drag čovjek. Ta njegova karakterna osobina imala je odraz u redovničkim zajednicama u kojima je živio, a posebice je to bilo vidljivo među vjernicima kojima je bio veoma blizak, što su oni dobro prepoznavali, osobito onda kada je njemu trebala pomoć, koju su nesebično i samozatajno pružali, ponekad i na način da on ne bi odmah niti znao tko mu je donio niti kada je to učinjeno. Uz pastoralni rad fra Ante se angažirao i na drugim poljima svakodnevnog života. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u politički i ekonomski teškim vremenima kada je fra Ante primio prvu pastoralnu službu u župi Čvrljevo, ta župa kao i druge župe bila je prometno izolirana od gradskih središta. Do nje je vodio uski, neuređeni makadamski put, neprikladan i za kakav promet. Njime bi povremeno prošao tek koji osobni automobil, a o javnom prijevozu autobusima nije bilo govora. A da bi autobusi uopće mogli proći, uvelike je pomogao i zauzeo se upravo fra Ante. Uz pomoć župljana, koji su svojim dobrovoljnim radom proširivali dijelove ceste da bi njima prošao autobus, bila je uspostavljena redovna linija iz Splita. I svaki put kada prođem cestom od Kladnjica prema Čvrljevu, na zavoju od kojeg sada vodi prošireni i po pravilima struke izgrađen odvojak za Centar za gospodarenje otpadom, sjetim se fra Ante i njegovih zasluga, jer je na toj krivini bilo iznimno teško proširiti cestu kako bi autobus mogao proći. O tome mi je fra Ante pričao i spomenuo detalj vrijedan pažnje i zahvalnosti. Kada bi on ovo sada mogao čuti, siguran sam da bi sve potvrdio kimanjem glavom i svojim prepoznatljivim smiješkom. Dragi fra Ante, dragi moj krstitelju, svojim radom i zauzetošću svoje si ime učinio vrlo pamtljivim po dobru, po zanosu svoga svećeničkog i redovničkog poziva, po spremnosti za razumijevanje i prepoznavanje, a onda i za pomoć u svemu u čemu si mogao. Bogu hvala za tvoj život, a tebi hvala za tvoje zvanje i primjeran redovnički život u našoj Provinciji te za izvršeno poslanje u Crkvi Kristovoj kojoj si vjerno služio sve do kraja svoga života. Uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime izražavam iskrenu ljudsku i kršćansku sućut fra Antinom bratu Jozi, sestri Mariji Čugura s članovima njihovih obitelji, članovima obitelji pok. brata Ivana, članovima obitelji pokojnog strica Mate te ostaloj rodbini. A svima vama, braćo i sestre, ovdje nazočnima i onima koji su bili na obredima sprovoda iskrena hvala što ste svojom prisutnošću iskazali poštovanje ovome časnom čovjeku, članu naše Provincije, revnom redovniku i svećeniku fra Anti i što ste se pomolili za spas njegove plemenite duše. Završit ću prigodnim stihovima koje je u prošlom stoljeću napisao jedan franjevac pod naslovom: Hoću li i ja u raj, a shvaćam ih kao umilnu molbu da Bog svoga slugu primi u raj, u svoje nebesko kraljevstvo, čekajući uskrsnuće. Hoću li, Gospode, i ja u raj? Želim, al’ sve se bojim. Već ako imaš gdjekoji kutić, i to je mnogo za me. Nikome neću praviti sjene bez buke bi to bilo. Ako Ti nije bilo prisuće takova odrpanca, Da ga zamolim, da se za me moli. Pa kada uđu svi, kojim je dato, i mjesta biti neće: (fra Bonaventura Ćuk, 1907. – 1940.). Srce je tvoje, Bože, veće i primi svoga slugu u prostranstva svjetlosti i mira! A ti, dragi fra Ante, počivaj u miru Božjem. Amen.
Jer tamo će biti slava i sjaj, a ja na niskom stojim!
tisnut ću tamo se, suhi k’o prutić, usko je moje rame.
Gospode, ne zaboravi mene, ako to ti je milo.
pusti, da bar na vratima kuće čekam kog Tvojeg neznanca.
Ako se ni to ne da, ja ću svejedno čekati doli, već i poradi reda!
Nebo je malo, al’ ništa zato… Srce je Tvoje veće…
Oproštajni govor:
Fra Domagoj Volarević, gvardijan
Fra Ante je u naše samostansko bratstvo iz Samostana Gospe od Zdravlja stigao razmjerno nedavno, tijekom siječnja. Iako narušena zdravlja, ipak je uz pomoć medicinskog osoblja i braće u samostanu prvih dana bio pokretljiv koliko su mu zdravstvene prilike dopuštale. Dolazio je i na neke zajedničke čine, obično na objede, a to nam je govorilo da je, iako ne najboljeg, ipak razmjerno stabilnoga zdravstvenog stanja. Dapače, živahno je komunicirao s braćom, njegovateljicama i medicinskim osobljem: bilo je šala i humora koji su nam svima više puta ne samo izmamili, već i zbilja donijeli pravi osmijeh na lica. Zdravstveno stanje mu se ipak ubrzano pogoršavalo pa je morao ići na bolničko liječenje gdje je proveo veći dio korizme, s tim da se njegova korizma „produžila“ i, evo, u desetak dana uskrsnog vremena. I u bolnici se vidjela njegova želja za oporavkom i povratkom u samostan, a jačao ju je okrjepljen sakramentima. Braća, rodbina i mnogi prijatelji posjećivali su ga razmjerno često u bolnici. I sam sam vidio, a bolničko nam je osoblje i više puta potvrdilo, da je unatoč svemu bio prilično vedra duha, jednostavan i franjevački, a nerijetko bi ih znao i nasmijati. U samostan se vratio 19. travnja. Po povratku se kod njega mogla doslovno osjetiti sreća i zadovoljstvo zbog toga. Kao da je Ocu nebeskom želio prijeći u zajedništvu braće. I to se dogodilo već sutradan. Sestra smrt, kako ju naziva naš sv. otac Franjo, pohodila ga je u poslijepodnevnima satima u četvrtak 20. travnja. Nakon svoje korizme u bolnici, u vječni Uskrs nebeskom Ocu ispraćen je uz molitvu samostanskog bratstva. Zahvaljujem svima koji su se brinuli za njega i u našem samostanu, ali i prije dok je bio u Samostanu Gospe od Zdravlja: časnim sestrama, njegovateljicama, medicinskim sestrama i osoblju te svoj starijoj i mlađoj braći. Također veliko hvala i medicinskom osoblju, liječnicima i sestrama s odjela Pulmologije KBC-a Split koji su se također nesebično brinuli za fra Antu tijekom boravka u bolnici. Svima Gospodin mnogostruko uzvratio. A tebi, dragi fra Ante, neka Gospodin daruje vječno blaženstvo među svetima! Počivao u miru!
Sućuti:
Mons. Želimir Puljić, splitsko-makarski apostolski upravitelj
i mons. Marin Barišić, nadbiskup u miru
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu





























