
Sprovod fra Josipa Lucića
U četvrtak 21. siječnja 2021. na splitskom gradskom groblju Lovrinac pokopan je fra Josip Lucić, franjevac Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i dugogodišnji dušobrižnik u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj. Fra Josip je preminuo u 84. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva.
Sprovodne obrede predvodio je fra Mate Matić, gvardijan Samostana Gospe od Zdravlja na Dobromu (Split), u kojem je fra Josip djelovao i živio posljednjih godina života, a na sprovodu su, uz fra Marka Mršu, provincijskog ministra, prisustvovala braća franjevci, bogoslovi i rodbina pok. fra Josipa.
Nakon sprovodnih obreda slavljena je misa zadušnica za pokojnog fra Josipa kojoj je predsjedao mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko–makarski. U koncelebraciji su bili fra Marko Mrše, fra Mate Matić te dvadesetak svećenika, a za oltarom su posluživali franjevački bogoslovi.
Mons. Barišić osvrnuo se u homiliji na misionarski život pok. fra Josipa koji je u teškim prijeratnim vremenima boravio s hrvatskom emigracijom te im pružao dom izvan doma, posebno u ratnim vremenima kada je fra Josip s ostalim misionarima bio angažiran u prikupljanju pomoći za Hrvatsku. Za kraj mons. Barišić zahvalio je Bogu, Provinciji i obitelji za dar života i uzornoga redovničkog i svećeničkog života pok. fra Josipa Lucića.
Na koncu misnog slavlja, oproštajno slovo uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izrekao je provincijal fra Marko Mrše, a uime braće u Samostanu Gospe od Zdravlja gvardijan fra Mate Matić.
fra Stipe Buljan
Homilija mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa
Braćo i sestre,
naš zemaljski život jedno je putovanje, životni put od rođenja do smrti. Poznat je i vidljiv put našega fra Josipa vama koji ste s njime bili povezani rodbinski ili koji ste s njime dijelili istu karizmu. Njegov životni put započeo je u ovoj domovini, ali životne okolnosti uputile su ga izvan domovine u inozemstvo, u ondašnju Zapadnu Njemačku, gdje je pratio naše iseljenike koji su svoju domovinu, iz političkih ili ekonomskih razloga, napuštali i tražili je u tuđini. Nije bilo lako snaći se u tim vremenima, u tom tuđem svijetu, našem domaćem čovjeku koji je imao svoju kulturu, svoje vrednote, svoje navike. Ali i u tuđini je našao komadić svoje domovine. Jer tko je bio bliži našem čovjeku u emigraciji u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama od Crkve, od naših katoličkih misija? A tko je bio kao osoba najbliži tom čovjek? Svećenik, župnik. On nije bio samo svećenik i župnik, nego i otac i majka. I u tuđini su ipak doživljavali komadić svog doma, svoje domovine na nedjeljnim svetim misama, u tom zajedništvu, u tom slavlju. Na taj su način naši misionari sačuvali normalnost našega čovjeka u tuđini, da se ne izgubi i da ostane povezan sa svojim domom, sa svojom rodbinom.
Ali postoji i ona da smo ovdje na ovoj zemlji i u domovini stranci i u tuđini smo doma. Naša domovina nije određena samo povijesnim okolnostima ni dimenzijom vremena i prostora, kako smo čuli od sv. Pavla: naša domovina je na nebesima.
Ali kroz kategoriju sigurnosti doma i domovine naslućujemo u perspektivi vjere da smo na svom životnom putovanju, od rođenja pa do smrti i preko smrti, usmjereni na domovinu koja je na nebesima. I ovdje reče apostol Toma Isusu: Ne znamo, Gospodine, kamo odlaziš. Kako, onda, možemo put znati? Ne znamo taj put. Nismo ga iskusili do kraja, ali on postoji. Imamo vodiča koji zna čitavu dimenziju ljudske egzistencije od rođenja, života, smrti i dalje. Taj vodič jest Isus Krist. On je taj Put, on je ta Istina i taj Život.
Prije odlaska prema Njemačkoj i u Njemačkoj, kroz svoju domovinu, nacionalnu i kulturološku, fra Josip je naviještao i otvarao horizonte našim vjernicima, tako da i tamo gdje su bili u tuđini, mogli su osjetiti da su doma ili doma, kad su bili ovdje, da se osjećaju kao putnici, hodočasnici, stranci na ovoj zemlji prema domovini. A domovina jest kuća Oca Nebeskog, jest Otac Nebeski kod kojeg ćemo se konačno okupiti jer smo njegova djeca, sinovi i kćeri.
Ali vratimo se našemu fra Josipu. Nije lako bilo djelovati ni do ’91. g. ni poslije ’91. g. među našim iseljenicima. Zašto?! Jer ograničeni smo i ugroženi izazovima. Trebali smo se izboriti za svoju domovinu. A naši iseljenici angažirali su se kroz prikupljanje materijalne pomoći i djelovanje Caritasa, u čemu je i fra Josip bio zauzet. Hvala Bogu da je imamo, ali i u njoj smo stranci jer nemirno je naše srce dok ne stignemo u kuću Oca Nebeskoga.
Fra Josip je bio tridesetak godina misionar među našim iseljenicima. Tolike je godine bio odsutan iz svoje Provincije: svake godine dolaze novi ređenici, a misionari nisu mogli pratiti niti susretati svoje. Svakog ljeta došli bi malo na odmor, ali to nije dovoljno. Nisu mogli živjeti s generacijama svoje braće. Postadoh stranac braći matere svoje. Znam da smo o tome razgovarali kad sam imao krizmu: „A kako ću ja, nadbiskupe, znati ove mlađe kad nemam vremena ni mogućnosti da ih susretnem?“ Postaje stranac braći matere svoje. Mati je Provincija. Ta žrtva nije lagana.
Može se reći za fra Josipa da je bio otmjene vanjštine i duha, čovjek reda, rada, discipline, odgovornosti. Takav je bio po svojoj naravi, ali ga je i okruženje, njemačka struktura misija i Crkve, još više naučila disciplini, redu i radu.
Zadnjih godina bio je kapelan sestara klarisa kod kojih se očitovalo zadovoljstvo zbog suradnje s fra Josipom. Uvijek se savjesno i odgovorno pripremao. Želimo mu da u svom putovanju preko i s vodičem Isusom Kristom dospije do nebeske domovine, do kuće Oca Nebeskoga. A neka ga tom susretu s Gospodinom preporuči sv. otac Franjo u čijoj je karizmi hodio, svjedočio i živio evanđelje, a i sv. majka Klara čijim sestrama je održavao svete mise i lomio riječ Božju.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
I svjetlost vječna svjetlila njemu! Amen.
Oproštajni govori:
Fra Marko Mrše, provincijski ministar
Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine,
gvardijane fra Mate, braćo svećenici,
poštovana rodbino,
dragi prijatelji i znanci pokojnog fra Josipa Lucića,
draga braćo i sestre u Kristu!
Otac naš nebeski, Bog svemogući, stvorio je ovaj svijet na način koji nam nije dokučiv, niti nam je u svim svojim pojedinostima, osobito s obzirom na povijest njegova nastanka, dokaziv. Znanstvenici se trude dokazati početak svijeta, svekoliku tajnu života u najširem smislu te riječi, ali ne mogu dokučiti veličinu onoga što je Bog svojom stvaralačkom i svemogućom rukom stvorio. Stvorio je život na ovoj zemlji, stvara ga i dalje. Život jednom nastane, ima svoj tijek i svoje trajanje da bi potom nestao s lica ove od Boga čudesno stvorene zemlje. I nema iznimke i nema protekcije. I kad znanstvenici u svojim istraživanjima pomisle da su svojim otkrićima i zaključcima došli do novih spoznaja, još više se uvjere kako je sve skupa neiscrpno vrelo tajni koje su dio Božjeg stvaranja. Fascinantna je istina da se svekoliki život na zemlji, ali i život svakog čovjeka odvija po jednom ustaljenom i savršeno preciznom ritmu, ritmu dana, mjeseci, godina, stoljeća i tisućljeća. Kada kažem ritmu, mislim na sve one događaje koji su sastavni dio naših života, u svim svojim vidljivim i manje vidljivim pojedinostima, koji kroz naš život prolaze, ali mislim i na ono što svojim očima ne vidimo niti osjetilima osjećamo.
I o tome možemo beskrajno razmišljati i meditirati, ali zasigurno nećemo dokučiti iskonsku bit Božjeg stvaranja. Jer, u konačnici, Bog nam nije objavio znanstveni aparat kako razumjeti Njegove tajne, ali nam je na čudesan način očitovao sebe, objavivši nam ljubav svoju koju je sveti Pavao prepoznao, živio i u jednoj svojoj poslanici ovako izrazio: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“.
Svi mi nazočni u ovoj crkvi Gospe od Zdravlja, dio smo toga savršeno-nesavršenog svijeta. I naši životi dio su tog ritma, ali i smrt koja nas čeka. Zapravo, život i smrt neodvojivi su. Jer smrt je sastavni dio života, osobito kad je promatramo u svjetlu spasenjskog poslanja Bogočovjeka Isusa Krista. Duboko sam uvjeren da je svega ovoga, što netom izrekoh i ustvrdih, bio svjestan naš brat fra Josip, koji se u vječnost preselio i za čiju smo dušu upravo prikazali svetu misnu žrtvu, a njegove posmrtne ostatke dostojanstveno ispratili i predali majci zemlji.
Sve do nedjelje 17. siječnja ove 2021. godine fra Josipov se život odvijao po ustaljenom ritmu, od početka njegova života, odrastanja, preko njegove odluke da odgovori na Božji poziv da svoj život po redovničkim zavjetima i svećeničkom redu Bogu posveti, da svoje vrijeme, svoj život, daruje braći i sestrama po vjeri u Isusa Krista; da, dijeleći svete sakramente, i sam bude svjedok i primjer vjere u Krista, tješeći ih u njihovim nevoljama i pomažući im i u svekolikim drugim potrebama. I to je on kroz svojih 58 godina svećeničkog života i pastoralnog djelovanja zdušno činio i zato vjerujem da će mu dobri Bog biti milosrdan sudac.
Evo ukratko samo važnijih podataka o fra Josipovu životu i djelovanju kao člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Opširnije će biti objavljeno na našim mrežnim stranicama, a onda i u našem glasilu Vjesnik Provincije.
Fra Josip je rođen 1. veljače 1937. u Pokrovniku (Župa Mirlović) od oca Nikole i majke Jele r. Ljubić.
Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu (1946. – 1950.) Srednju školu, tj. gimnaziju, pohađao je u Makarskoj i Sinju: – prva tri razreda završio je u Makarskoj (1950. – 1953.), druga tri u Sinju (1953. – 1955.), 7. razred (1957./58.) u Makarskoj, 8. (1958./59) u Zagrebu.
U 18. godini svog života fra Josip je stupio u novicijat na Visovcu (5. srpnja 1955.) gdje je godinu dana kasnije položio prve redovničke zavjete (6. srpnja 1956.). Svečane zavjete položio je u Makarskoj 31. ožujka 1960.
Četverogodišnji filozofsko-teološki studij završio je u Makarskoj (1959. – 1963.), tijekom kojega ga je tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić (16. prosinca 1962.) zaredio za đakona, a godinu dana kasnije, kada je završio studij, tadašnji biskup Frane Franić zaredio za svećenika u Makarskoj (15. travnja 1963.), a iste je godine, u rodnom Pokrovniku, 28. travnja 1963. slavio mladu misu.
Fra Josip je tijekom svoga redovničkog i svećeničkog života vršio uglavnom pastoralne službe i to pod nazivom župnik, župni vikar, ispovjednik i propovjednik, kapelan časnih sestara. Evo ukratko službi i mjesta gdje je te službe vršio.
Nakon svećeničkog ređenja četrnaest godina vršio je službe u Domovini. Godinu dana bio je župni pomoćnik u Promini (1963. – 1964.), a nakon toga tri godine župni pomoćnik u Sinju (1964. – 1967.). U svojoj tridesetoj godini života postaje župnik u Gali (1967. – 1970.) i na toj službi ostaje tri godine. Nakon toga šest godina vrši službu župnika u Stankovcima (1970. – 1976.). Prve tri godine župnikovanja u Stankovcima bio je član provincijskoga pastoralnog vijeća (1970. – 1973.). U iščekivanju otvaranja nove Hrvatske katoličke misije u Düsseldorfu fra Josip je godinu dana proveo kao ispovjednik i propovjednik u samostanu i Župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu (1976. – 1977.).
Dvadeset devet godina proveo je u Njemačkoj kao voditelj hrvatskih katoličkih misija. Prva od njih je Hrvatska katolička misija u Düsseldorfu koju je preuzeo kao voditelj godine 1977. kada je ista i osnovana. Na toj službi ostaje dvije godine (do 1979.). Nakon toga postaje voditelj hrvatskih katoličkih misija u ovim njemačkim gradovima: dvije godine u Mettmannu (1979. – 1981.), sedam godina u Rosenheimu (1981. – 1988.), šest godina u Waiblingenu (1988. – 1994.) i dvanaest godina u Kölnu (1994. – 2006.).
Nakon dvadeset devet godina provedenih u Njemačkoj 2006. godine vraća se u domovinu Hrvatsku i to u samostan, svetište i Župu Majke Božje Lurdske u Zagrebu u kojem ostaje šest godina, prve tri kao ispovjednik (2006. – 2009.), a druge tri kao župni vikar (2009. – 2012.). Godine 2012. splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, na prijedlog tadašnjeg provincijala i njegova definitorija, imenovao ga je na službu kapelana časnih sestara klarisa u Splitu. Za vrijeme vršenja te službe prve dvije godine stanovao je u našem Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku, a nakon toga, vršeći istu službu, u Samostanu Gospe od Zdravlja. Službu kapelana sestara klarisa vršio je punih osam godina.
U rujnu 2020. godine, zbog zdravstvenih razloga a i poodmakle dobi, razriješen je spomenute službe i sve do svoje smrti, u nedjelju 17. siječnja 2021. godine, bio je ispovjednik u samostanu, svetištu i Župi Gospe od Zdravlja u Splitu.
Siguran sam, braćo i sestre, da je fra Josip svojim radom i djelovanjem na njivi Gospodnjoj ostavio prepoznatljivi trag. Plodovi onoga o čemu je zborio, o čemu je propovijedao, o čemu je primjerom svoga života svjedočio, zasigurno su pali na plodno tlo i potaknuli kršćanske duše na obraćenje srca i na usmjerenje svoga života onako kako nas Krist uči. Stoga, s pravom mogu reći: „Bože, hvala ti za dar svećenika i redovnika fra Josipa Lucića, pravovjernog sina majke Crkve!“
Poštovana braćo našega fra Josipa, Krešo, Ante i Branko, sestre Anko i Zdenka, vama i vašim obiteljima, obiteljima pokojne vam braće Ive i Jere, kao i svoj ostaloj rodbini i prijateljima, uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja upućujem izraze najiskrenije kršćanske sućuti.
A tebi, dragi fra Josipe, ovom prilikom iskazujem zahvalnost za sve dobro koje si kao redovnik i svećenik i član naše Provincije učinio u svom pastoralnom djelovanju za dobrobit naroda koji ti je bio povjeren.
Bože milosrdni, budi mu sudac blag. Primi ga u svoje kraljevstvo i nagradi ga za svako dobro djelo u Tvoje ime učinjeno, za njegov primjer istinskog redovnika i svećenika, koji je tješio i hrabrio narod Tvoj! Tako budi!
Svjetlost vječna svjetlila njemu. Počivao u miru!
Fra Mate Matić, gvardijan u Splitu
Ispunilo se vrijeme!
Danas se opraštamo od našeg brata fra Josipa Lucića koji je cijeli svoj život težio vrhuncima.
Njegova tjelesna visina kao da je otkrivala njegovo stremljenje punini duhovnosti koju je želio ostvariti u svom duhovnom zvanju kao redovnik, franjevac, svećenik.
U Samostan Gospe od Zdravlja došao je 2014. u službi duhovne skrbi kao kapelan časnih sestara klarisa.
Cijeli svoj život bio je u pastoralnoj službi, kako u Domovini, tako i u inozemstvu, gdje je s ljubavlju i marom naviještao Božju Riječ, dijelilo sv. sakramente, posebno se brinući da njegovi vjernici ne zalutaju u bespućima života.
Zadnja služba duhovnika sestara klarisa u Splitu posebno ga je uvela u svijet sabranosti, molitve, mira, franjevačke duhovnosti i snažne izgrađenosti.
U Franjinu pozdravu MIR i DOBRO kao da je pronašao samog sebe, jer je u miru svoje sobe ponirao u dubinu evanđeoske riječi koja ga je nadahnjivala i otkrivala mu veličinu Božjeg dara.
Po svojoj naravi bio je uredan, otmjen, pažljiv, ljubazan, točan, marljivo vršeći povjerene mu službe.
Kao član Samostana Gospe od Zdravlja, u kojem se vjernici rado ispovijedaju, fra Josip je petkom u 20:30 h posebno bio na raspolaganju mladima – studentima za ispovijed. Uvijek je dolazio na vrijeme i ostajao koliko je trebalo.
U posljednjoj godini kad su počele tjelesne poteškoće dalo se zapaziti da je Gospodin posebno kucao na vrata njegova srca. Strpljivo je podnosio križ starosti što su braća u kući posebno zapažala.
Slabosti su se svakim danom umnažale i bile teže. Pouzdanje u Boga i Majku Božju davalo mu je posebnu snagu. U zadnje vrijeme znao je kazati: „Dušu Bogu, a tijelo pod ploču!“
Na svetkovinu Bogojavljenja, okrijepljen sv. sakramentima, bio je potpuno spreman za vječni život. Kad se ispunilo vrijeme, Gospodin ga je pozvao kao vrijednog slugu da primi nagradu i puninu života. Njegovim odlaskom samostan se u kratko vrijeme smanjio za još jednog brata, a povećao za jednog zagovornika na nebu. Njegovoj braći, sestrama, obitelji i rodbini iskrena sućut. Neka njegov primjer bude poticaj da se iz te loze rodi novo duhovno zvanje kad Gospodin pokuca. Svima koji su fra Josipu pomagali velika hvala, posebice osoblju KBC-a Split koje mu je pomagalo u njegovim zadnjim ovozemaljskim trenucima.
Dragi fra Josipe, neka te u puninu života prati vječna Božja ljubav!
Sućuti:
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu
I znam:
zapovijed njegova jest život vječni.
Iv 12, 50
Mnogopoštovani Oče,
Saznavši za smrt Vašega subrata fra Josipa Lucića, koji je prešao Gospodinu u 84. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva, Vama osobno i cijeloj Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja izražavam iskrenu kršćansku sućut.
Zahvaljujući Gospodinu na daru njegova života te svećeničkog i redovničkog poziva, osobito sam zahvalan za Pokojnikovo služenje našim iseljenicima u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj.
Pokojni fra Josip ondje je proveo tri desetljeća: najprije kao dušobrižnik u Düsseldorfu (1976. – 1977.), zatim kao voditelj misija u Mettmannu (1977. – 1979.), Düsseldorfu (1979. – 1981.), Rosenheimu (1981. – 1988.), Waiblingenu (1988. – 1994.) i Kölnu (1994. – 2006). Svuda gdje je služio ostavio je neizbrisiv trag. Neka mu stoga Gospodin bude nagrada za sve dobro učinjeno na tom iseljeničkom pastoralnom polju!
Pridružujem Vam se u zajedničkoj molitvi za dušu pokojnog fra Josipa i pozdravljam u Gospodinu!
vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj
Sestre Klarise
Mnogopoštovani Oče,
U ime svih sestara klarisa splitskog samostana. izražavam Vam iskrenu sućut, povodom smrti — prijelaza u vječnost Vašega subrata, a našeg dragog kapelana, fra Josipa Lucića!
Zahvalne smo Gospodinu za njegovo dugogodišnje predano služenje sv. Mise u našoj samostanskoj crkvi sv. Klare. Sestrama i vjernicima, bio je dragocjen dar od Boga! Uvijek spreman podijeliti sakramente: ispovijedi, pričesti bolesnima, bolesničko pomazanje, a ponekad i krštenje, kada bi netko imao želju krstiti dijete u našoj crkvi.
Svih osam godina koliko je proveo s nama, redovito i točno je dolazio svako jutro u 7 sati, s nama slaviti Euharistiju. Očinski se brinuo za našu zajednicu, svećeničkim srcem! Bilo mu je teško, kada zbog bolesti više nije mogao dolaziti.
Ostat ćemo mu trajno zahvalne za veliku očinsku ljubav i brigu, koju nam je svakodnevno darivao! Neka mu Gospodin bude vječna nagrada; a sv. Otac Franjo i sv. Majka Klara, neka ga prime u svoje okrilje!
Odana Vam i zahvalna u Kristu,
S. M. Dolores Mandić, OSC, opatica
Sestra Marija od Presv. Srca
Pjesmu je prigodom preminuća fra Josipa Lucića, duhovnika sestara klarisa, napisala S. Marija od Presvetoga Srca (Anka Petričević) u samostanu sv. Klare u Splitu, dana 19. siječnja 2021.god.
Molitva milostivom Bogu
Vječni, milostivi Bože, što Nebom i Zemljom vladaš,
Za vodstvo duša naših svog si nam duhovnika dao,
Zapreke mnoge spram Tebe po njem si znao da svladaš,
Nadahnuća sveta nam svoja po njem si trajno nam slao.
Biću Ti ga svom uze da s Tobom dare nam dijeli,
Izbavlja duše nam mnoge iz crnih prijetećih zala,
I duša njegova s Tobom Svemir nam obuhvaća cijeli
Milosti Tvoje nam dijeli snagom pomorskih vala.
Znamo da ćeš nam po njem pomoć božansku dati,
Ljubavlju svojom nas krijepit za sveg života svoga
I otkrivenja Tvoja mi ćemo po Tebi znati i
Svjedoci bit ćemo, Oče, milosrđa divnoga Tvoga.
Nemoj nas pustiti same bez pomoći milosti svoje,
Želimo trajno sa Tobom u Tvome okrilju biti,
Žeđajući na zemlji vječno spasenje Tvoje,
Od svih ćeš pogibelji i zala u Srce nas predivno skriti.
U ime Svemira svega zahvalu kličemo Tebi,
Za dobročinstva mnoga i za spasenje duša svojih,
Daj da čuvamo ljubav, Tvoju dobrotu u sebi,
I budemo dostojni vječnih — svetih obećanja Tvojih.
Darko Portada
Povodom preminuća fra Josipa Lucića upućujem izraze iskrenog suosjećanja Provincijalnom vijeću i svoj braći franjevcima.
Dok je pokojnik bio na službi u Zagrebu više sam mu puta ministrirao i često sam s njime komunicirao. Bio je pravi fratar i dojmio mi se svojom pojavom i ponašanjem.
Neka mu Gospodin bude pravedan sudac i neka počiva u miru! Svjetlost vječna svjetlila mu Gospodine.
Namijeniti ću svetu misu za njegovu dušu!

