Sprovod fra Karla Bašića

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino pokojnog fra Karla Bašića,
draga braćo i sestre u Kristu!

Bitna karakteristika ili svojstvo svekolikog života na ovoj zemlji očituje se s jedne strane u sličnostima, a ponajvećma u različitostima. Sličnost se očituje u istim rodovima ili istim vrstama života, kako u biljnom i životinjskom svijetu, tako i u životu ljudi. Naime, svaki je čovjek sličan jedan drugom, a opet po mnogočemu tako različit. Različit je po izgledu, karakteru, osobnosti, svjetonazoru i po mnogočemu drugome. U društvu u kojem živimo često se govori o jednakostima s naslova ljudskih prava i obveza. I očito je da nismo i ne možemo biti jednaki i da nam nisu istovjetne životne potrebe. Slične da, ali jednake nisu. Jedina stvarnost po kojoj su svi ljudi jednaki jest smrt. Stvarnost koja ne govori, od koje ne možemo ništa saznati o njoj samoj; stvarnost koja ne pazi ni na dob, ni na stalež, ni na razinu obrazovanja ili postignute akademske titule, ni na društveni status ili materijalno bogatstvo.  

Isus je u svom javnom djelovanju svoje učenike poučavao o razlozima i cilju svog dolaska među ljude. Hrabrio ih je i upućivao u svu istinu. Vrednovao je ovaj zemaljski život, ozdravljao je bolesne i krijepio nemoćne. Ali napravio je veliki zaokret u poimanju ovog života. Naime, došao je u ovaj život  ne da sačuva svoj, a mogao je, ne da se u fizičkom obliku trajno nastani i živi među ljudima. Nije došao, kao što je sam rekao „ukinuti zakon i proroke“, nije došao ukinuti, prekinuti ili promijeniti način odvijanja svekolikog života na ovoj zemlji; nije došao ukinuti tjelesnu smrt. Ne, došao je dati životu jednu drugu, onostransku, spasenjsku dimenziju. To je bît kršćanstva. On, Bogočovjek, koji je Put, Istina i Život, svojim nam je dolaskom pokazao Boga, objavio Boga, a pod prilikama kruha i vina ostavio nam je sebe za duhovnu hranu, koja hrani našu dušu i priprema je za susret s Njim u vječnosti. To je bit ovoga našeg kršćanskog života, vjerom u Krista prihvaćen. Sveti Ivan je napisao: „Boga nitko nikada ne vidje, Jedinorođenac, Bog, on nam ga obznani“. Isus nam je ostavio snažnu poruku, a ta je  da ovaj život nije bît života. Ovo razumski nije lako shvatiti, ali pozvani smo to vjerom prihvatiti. I zato mi na pamet dolazi rečenica koju je Isus toliko puta izgovorio kada je učinio čudo ozdravljenja: „Vjera te je tvoja spasila“.

Draga braćo i sestre, i nas je danas okupila stvarnost smrti, koju, iako u vjeri svjesni da smrt nije kraj, ipak doživljavamo kao neprijateljicu života. Iz naše je sredine istrgla i u vječnost preselila još jednog člana naše Provincije, uzornog redovnika i svećenika fra Karla Bašića. S vjerom smo došli pomoliti se za njegovu dušu, svjesni da, bez obzira na godine, smrt dolazi sigurno i brzo. Svaki odlazak s ovog svijeta jest neminovnost i nikoga neće mimoići, ali kao vjernici, svjesni da je smrt uvijek gubitak, tješimo se Isusovim riječima: „Neću vas ostaviti siročad!“ (Iv 14,18). I doista nismo siročad, i nije nas Isus ostavio siročad, jer je umro i uskrsnuo kako bi nam pokazao smisao ovog života, pokazavši nam koje je naše konačno odredište i određenje.

Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25) danas odzvanjaju jače i snažnije. U toj je vjeri živio i pokojni fra Karlo. S tom je vjerom tumačio drugima tu spasonosnu istinu; u toj je vjeri živio i podnosio svoju bolest i u toj je vjeri preminuo.

Fra Karlo Bašić rođen je 19. siječnja 1936. godine na Suhaču (Sinj) od oca Nikole i majke Marije r. Janković. Četverogodišnju osnovnu školu pohađao je u Karakašici, a Franjevačku klasičnu gimnaziju tijekom osam godina (1947. – 1955.) u Makarskoj, Sinju i Zagrebu.

U novicijat je stupio 15. srpnja 1952. na Visovcu, gdje je položio i prve redovničke zavjete 16. srpnja 1953. godine. Teologiju je studirao u Zagrebu i  Makarskoj gdje je 1962. i diplomirao. Tijekom teološkog studija u Makarskoj položio je svečane zavjete. Godine 1961. zaređen je za đakona u Makarskoj, za svećenika u Splitu, a mladu misu proslavio je iste godine u Sinju. Nakon mlade mise povjerena mu je služba župnog upravitelja Župe Plina, na kojoj je ostao godinu dana, a godinu dana bio je župni pomoćnik u Metkoviću.

Nakon toga fra Karlov životni put kreće drugim smjerom, ulazi u nastavničke odnosno profesorske vode. Prije odlaska na studij (1963. – 1964.) godinu dana bio je nastavnik na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Godine 1964. upisuje studij francuskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kroz to je vrijeme kao student romanistike i germanistike boravio i u Münsteru, Münchenu i Strasbourgu. Diplomirao je u Zagrebu 1971. godine. Cijeli svoj redovnički i svećenički život proveo je u Samostanu Gospe Sinjske u Sinju, a od 1971. do 2005. godine djelovao je kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Predavao je prvenstveno njemački jezik, neko vrijeme latinski i francuski. Uz to je u dva navrata (9 godina) bio ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije i šest godina zamjenik ravnatelja (u dva navrata).

Fra Karlo je uz svoj profesorski posao vrlo rado odlazio na pastoralnu ispomoć svima onima koji su ga pozivali, kako u domovini tako i u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, na što se rado odazivao i rado nastupao pred Božjim narodom i navješćivao mu i tumačio Božju riječ sve dok su mu fizičke i umne snage to dopuštale.

 Sjećam se vrlo dobro razgovora koji sam vodio s njim prigodom bratskog posjeta početkom prosinca prošle godine. Tom prilikom mi je, poput svetoga Pavla koji je rekao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, rekao: „Provincijale, u sebi sam zadovoljan, usprkos činjenici što mi Bog šalje kušnju kroz bolest.“ Uz to mi je nadodao i ovo: „Svoje sam odživio, svoje odradio, čekam smrt, u Boga vjerujem i Njemu se nadam“. Nema sumnje da je fra Karlo poput svetog Pavla i vjeru sačuvao i s njom pošao ususret Gospodinu.

Poštovana rodbino našega fra Karla, u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem vam izraze najiskrenije sućuti i to članovima obitelji pokojnog mu brata Luiđija, bratu Stanku s članovima njegove obitelji, sestri Katici, sestrama Smilji i Mariji s članovima njihovih obitelji, časnoj sestri redovnici Karolini i ostaloj mnogobrojnoj rodbini.

Dragi fra Karlo, hvala ti za tvoj predani i marljivi rad na službama koje si vršio kroz dugi niz godina, osobito kao profesor na našoj gimnaziji, tijekom kojih si mnogobrojnim naraštajima gimnazijskih učenika prenosio svoje znanje, koje si svojim trudom i marom stjecao i stekao. Hvala ti za svaku izgovorenu riječ koju si u Isusovo ime izrekao, svjedočeći time i svoju vjeru i svoj redovnički i svećenički poziv. Preporučujem te milosti dobrog Oca Nebeskog i zagrljaju Njegova Sina, našega Gospodina, koji neka ti podari život vječni. Amen.

Ima jedna francuska poslovica koju je naš pok. fra Karlo kao filolog i dobar poznavatelj francuskog ali i njemačkog jezika sigurno poznavao: „Ako nemaš namjeru ugristi, ne pokazuj zube“. Sad bi se on nasmijao! Ipak, svi ga pamtimo kao čovjeka koji je uz karakterističan osmijeh upravo volio pokazati svoje zlaćane zube koji su se nazirali duboko u usnoj šupljini, ne da bi time nekome prijetio, već više odaslao poruku vlastite osviještenosti da su zubi ogledalo zdravlja čime se svjesno želio pohvaliti i poručiti – da, svi su na broju, vodi se i o tome računa, pazi se na onaj dio vlastitog izgleda, zdravlja ili higijene koji bi nekoć mnogi muškarci našeg podneblja svjesno ili nesvjesno zanemarili. Jednako tako lijepi sat istaknut na ruci ili prikačen o pojasu, a kasnije i neka tehnička novotarija bile su tiha opsesija našega dragog fra Karla, na račun kojih smo se ponekad znali našaliti. No on je bio dosljedan i uporan, slobodan od svih stereotipa, uvijek spreman učiti i proučavati funkcionalnosti i princip rada tehničkih naprava do te mjere da se okušavao i u otklanjanju manjih kvarova. Koliko god je u sebi konzervirao sjećanja nekoga nepovratnog vremena, toliko je pokazivao i iznadprosječnu znatiželju za ovladavanjem vještinama bez kojih je gotovo nemoguće preživjeti sadašnjost – među njima se ističu služenje internetom, mobilnom telefonijom i sl. Budući da je sam mukotrpno svladavao vještine služenja tim tehničkim napravama, neumorno iščitavajući upute za korištenje, znao je ponekad biti i ironičan prema onima koji bi se „besplatno“ htjeli okoristiti njegovim znanjem koje je on stekao mukotrpnim proučavanjem, a oni bi na lakši način htjeli naučiti.  

Fra Karlo je bio poseban, kao čovjek, ali i kao gimnazijski nastavnik. Kao nastavnik obilježio je živote generacija učenika i učenica Franjevačke klasične gimnazije, budući da je nastavnička i pedagoška djelatnost bila njegova primarna preokupacija. Kao svećenik nije zanemarivao ni pastoralni rad, bilo kao ispovjednik, bilo kao prigodni propovjednik po župama širom Provincije i izvan nje. Nakon zaređenja, ili kako bio on to u svojoj maniri rekao „nakon vjenčanja s Crkvom“, nije ni u jednom trenutku pomišljao na izdaju. Najviše ga smetahu „izašlaci“, oni koji su se odmetnuli ili pogazili životne zavjete i tako otišli u razne avanture i bespuća. Jedva da je znao za kompromis u redovitosti izvršavanja onoga na što se kao redovnik cjeloživotno obvezao.

Fra Karlo je, rekao bih, živio dosta povučeno, neeksponiran javnosti, ali s velikom je pomnjom pratio sva važna društvena događanja i savršeno je secirao zbilju našeg vremena. Tko je fra Karlo u sebi, kakav je njegov unutrašnji duhovni sklop, s kakvim senzibilitetom i strašću sudjeluje u stvarnosti života globalnog svijeta i posebno modernoga hrvatskog društva, najbolje je pokazao kroz svoje epigramske deseteračke pjesme koje je objavio u zbirci „I iz dola i s vrha“, u bibliotečnom nizu Ornji u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Sinju, 2019. godine. U njima je on svjedok vremena koji se bori protiv dosade i besposlice, kroničar podmuklih ljudskih smicalica, zaljubljenik u prirodu, posebno u životinjski svijet, pregalac s nepokolebljivim životnim stavovima zbog kojih je, kako sam kaže, ponekad bio napadan, ismijan ili izrugan, ali nikada posramljen, preosjetljiv na ljudsku lakomost i alergičan na „muktišinu“, kako ga je lijepo u pogovoru jedine objavljene zbirke pjesama opisao dr. Miljenko Buljac.

U pjesmi Mrtvačnice – izlazne tračnice, fra Karlo zapisa: Mrtvačnice svuda posijane, u gradovima i po selima. Nigdje one nisu ismijane, umire se u svim predjelima. Nakratko se svak tamo navrati, bio bogat il pak siromah. Mrtvačnice izlazne tračnice, grob njihova posljednja je pošta. Po njima mrtve vode svakodnevce, nitko dugo na njima ne osta.

Fra Karlo je smrt iščekivao kao konačno izbavljenje iz životne stvarnosti koja mu je donijela najviše radosti, ali istini za volju i poneko razočaranje – u pojedinca kojim je ovladala taština, lakomost; u narod koji je u ratu bio spreman poginuti za ideal slobode, a u miru se pokazao ipak krvavim ispod kože. Fra Karlo je na koncu netko koga ćemo pamtiti po njegovoj ljudskoj unikatnosti i osebujnosti, po izvanrednom osjećaju pravičnosti, koju su unatoč strogoći znali cijeniti svi njegovi učenici, po predanosti u radu, po životnoj disciplini, po nenametljivosti, po samozatajnosti, po jasnoći vjere koje se nije stidio… Zbog toga i svega neimenovanog ostajemo mu trajno zahvalni za desetljeća predanog rada u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, kao nastavnika, ravnatelja i istinskog pedagoga… Molimo i vjerujemo da će mu dobri i milosrdni Bog biti vječna nagrada i zadovoljština za sve osjećaje zemaljske i ljudske nezahvalnosti, za sve podnesene nepravde, za pretrpljene uvrede, za namjerno ili nenamjerno omalovažavanje i obezvređivanje njegovog rada, na što mi se u jednom razgovoru požalio. Ali budući da je imao snažnu vjeru u Boga koji sve i svakoga vidi, koji nas sve jednako voli, u njemu je uvijek bila rječitija i snažnija milost i snaga oproštenja, ideja ljubavi koja nas sve jednako obvezuje, bili pravi ili krivi.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Dragi fra Karlo, nisam mislio da ću se na kraju svog mandata u Sinju na ovakav način oprostiti od tebe, ali je Bog, po čijoj se volji rađamo i umiremo, htio ovakav oproštaj. Opraštam se od tebe nakon dugog poznavanja. Tvoj je život bio lijep i dug. Znao si reći „da bi bilo bolje da je bilo gore“. Ti si ljubio zemlju, svoju zemlju s njezinim tradicijama i njezinim tehnologijama. Ti si uživao u radostima ljudskog života, jer si ih smatrao dragocjenim darom svog Gospodina. Ti si ljubio život jer si u njemu uživao Božju prisutnost. Za tebe život nije bio plod slučaja i radosti koja nije bila okrutna obmana života. Za tebe je život silazio iz Božje ruke kao nepresušni izvor koji kao rijeka, sporo i sigurno, uranja u Božju neizrecivost, prema vječnosti gdje ćeš susresti sve datosti svog života i one drugih zajedno s Ocem. Iz te si vjere znao i živio dobro sve dane svog života i silno ti je bilo žao, kad si onemoćao, da više ne možeš vršiti svoju svećeničku službu. U toj si vjeri s nama živio život jer si sijao: riječ, sakramente, šutnju, molitvu, znanje, prijevode, konkretnu pomoć i savjete, čime si ušao u živote mnogih ljudi našeg kraja i oni su te „vidjeli“ kao što si i ti „vidio“ svoj samostan. Na tome ti, u ime svih i u ime samostana, od srca zahvaljujem.

Zahvaljujem doktoru Anti Proliću i medicinskoj sestri Suzani za sve zdravstvene usluge, kao i zdravstvenim djelatnicima KBC-a u Splitu za ukazanu brigu u zadnjim danima tvoga ovozemaljskog života kojega si dovršio u nedjelju 10. srpnja u 3 h i 17 minuta. Zahvaljujem i Zdravki Romac za svakodnevnu skrb zadnjih desetak mjeseci. Hvala i svoj braći u samostanu i tvom bratu, sestrama i ostaloj rodbini koja te je rado posjećivala.

Hvala dragom Bogu što nam je darovao fra Karla na određeno vrijeme a sada ga vraća sebi. A ti, fra Karlo, izmoli nam od Boga ovu milost: vjeru koja bi prožela cijeli naš kršćanski, redovnički i svećenički život, kako bi i u nama život bio jači od svakog straha i smrti. Uživaj u ljepoti svoga i našega Gospodina.

Mnogopoštovani Oče provincijale!

Primili smo vijest da je svoje zemaljsko hodočašće završio fra Karlo Bašić i preselio se u kuću Oca Nebeskoga. Žao nam je da ga zbog naših Obveza ne možemo osobno ispratiti u ovozemaljskom prijelazu. ali rado ćemo ga se sjetiti u svojim molitvama,

Zahvaljujemo Bogu na životu i radu pokojnoga fra Karla, na njegovom zauzetom i zapaženom dugogodišnjem djelovanju u službi nastavnika, profesora i direktora Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, kao i na pastoralnomu radu u župama Plina i Metković te na sudjelovanju u tijelima i vijećima Nadbiskupije.

Talente koje mu je Gospodin darovao fra Karlo je, kao vjeran sljedbenik svetoga Franje, rado stavljao na raspolaganje širenju Kraljevstva Božjega, Njegovo poučavanje i životni primjer mnogima su prosvjetljavali um i srce.

Neka ga Nebeski Otac nagradi za svjedočenje Njegove milosrdne ljubavi medu braćom i sestrama i neka ga primi u svoj nebeski zagrljaj.

Počivao u miru Božjem.