Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino pokojnog fra Karla Bašića,
draga braćo i sestre u Kristu!
Bitna karakteristika ili svojstvo svekolikog života na ovoj zemlji očituje se s jedne strane u sličnostima, a ponajvećma u različitostima. Sličnost se očituje u istim rodovima ili istim vrstama života, kako u biljnom i životinjskom svijetu, tako i u životu ljudi. Naime, svaki je čovjek sličan jedan drugom, a opet po mnogočemu tako različit. Različit je po izgledu, karakteru, osobnosti, svjetonazoru i po mnogočemu drugome. U društvu u kojem živimo često se govori o jednakostima s naslova ljudskih prava i obveza. I očito je da nismo i ne možemo biti jednaki i da nam nisu istovjetne životne potrebe. Slične da, ali jednake nisu. Jedina stvarnost po kojoj su svi ljudi jednaki jest smrt. Stvarnost koja ne govori, od koje ne možemo ništa saznati o njoj samoj; stvarnost koja ne pazi ni na dob, ni na stalež, ni na razinu obrazovanja ili postignute akademske titule, ni na društveni status ili materijalno bogatstvo.
Isus je u svom javnom djelovanju svoje učenike poučavao o razlozima i cilju svog dolaska među ljude. Hrabrio ih je i upućivao u svu istinu. Vrednovao je ovaj zemaljski život, ozdravljao je bolesne i krijepio nemoćne. Ali napravio je veliki zaokret u poimanju ovog života. Naime, došao je u ovaj život ne da sačuva svoj, a mogao je, ne da se u fizičkom obliku trajno nastani i živi među ljudima. Nije došao, kao što je sam rekao „ukinuti zakon i proroke“, nije došao ukinuti, prekinuti ili promijeniti način odvijanja svekolikog života na ovoj zemlji; nije došao ukinuti tjelesnu smrt. Ne, došao je dati životu jednu drugu, onostransku, spasenjsku dimenziju. To je bît kršćanstva. On, Bogočovjek, koji je Put, Istina i Život, svojim nam je dolaskom pokazao Boga, objavio Boga, a pod prilikama kruha i vina ostavio nam je sebe za duhovnu hranu, koja hrani našu dušu i priprema je za susret s Njim u vječnosti. To je bit ovoga našeg kršćanskog života, vjerom u Krista prihvaćen. Sveti Ivan je napisao: „Boga nitko nikada ne vidje, Jedinorođenac, Bog, on nam ga obznani“. Isus nam je ostavio snažnu poruku, a ta je da ovaj život nije bît života. Ovo razumski nije lako shvatiti, ali pozvani smo to vjerom prihvatiti. I zato mi na pamet dolazi rečenica koju je Isus toliko puta izgovorio kada je učinio čudo ozdravljenja: „Vjera te je tvoja spasila“.
Draga braćo i sestre, i nas je danas okupila stvarnost smrti, koju, iako u vjeri svjesni da smrt nije kraj, ipak doživljavamo kao neprijateljicu života. Iz naše je sredine istrgla i u vječnost preselila još jednog člana naše Provincije, uzornog redovnika i svećenika fra Karla Bašića. S vjerom smo došli pomoliti se za njegovu dušu, svjesni da, bez obzira na godine, smrt dolazi sigurno i brzo. Svaki odlazak s ovog svijeta jest neminovnost i nikoga neće mimoići, ali kao vjernici, svjesni da je smrt uvijek gubitak, tješimo se Isusovim riječima: „Neću vas ostaviti siročad!“ (Iv 14,18). I doista nismo siročad, i nije nas Isus ostavio siročad, jer je umro i uskrsnuo kako bi nam pokazao smisao ovog života, pokazavši nam koje je naše konačno odredište i određenje.
Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25) danas odzvanjaju jače i snažnije. U toj je vjeri živio i pokojni fra Karlo. S tom je vjerom tumačio drugima tu spasonosnu istinu; u toj je vjeri živio i podnosio svoju bolest i u toj je vjeri preminuo.
Fra Karlo Bašić rođen je 19. siječnja 1936. godine na Suhaču (Sinj) od oca Nikole i majke Marije r. Janković. Četverogodišnju osnovnu školu pohađao je u Karakašici, a Franjevačku klasičnu gimnaziju tijekom osam godina (1947. – 1955.) u Makarskoj, Sinju i Zagrebu.
U novicijat je stupio 15. srpnja 1952. na Visovcu, gdje je položio i prve redovničke zavjete 16. srpnja 1953. godine. Teologiju je studirao u Zagrebu i Makarskoj gdje je 1962. i diplomirao. Tijekom teološkog studija u Makarskoj položio je svečane zavjete. Godine 1961. zaređen je za đakona u Makarskoj, za svećenika u Splitu, a mladu misu proslavio je iste godine u Sinju. Nakon mlade mise povjerena mu je služba župnog upravitelja Župe Plina, na kojoj je ostao godinu dana, a godinu dana bio je župni pomoćnik u Metkoviću.
Nakon toga fra Karlov životni put kreće drugim smjerom, ulazi u nastavničke odnosno profesorske vode. Prije odlaska na studij (1963. – 1964.) godinu dana bio je nastavnik na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Godine 1964. upisuje studij francuskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kroz to je vrijeme kao student romanistike i germanistike boravio i u Münsteru, Münchenu i Strasbourgu. Diplomirao je u Zagrebu 1971. godine. Cijeli svoj redovnički i svećenički život proveo je u Samostanu Gospe Sinjske u Sinju, a od 1971. do 2005. godine djelovao je kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Predavao je prvenstveno njemački jezik, neko vrijeme latinski i francuski. Uz to je u dva navrata (9 godina) bio ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije i šest godina zamjenik ravnatelja (u dva navrata).
Fra Karlo je uz svoj profesorski posao vrlo rado odlazio na pastoralnu ispomoć svima onima koji su ga pozivali, kako u domovini tako i u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, na što se rado odazivao i rado nastupao pred Božjim narodom i navješćivao mu i tumačio Božju riječ sve dok su mu fizičke i umne snage to dopuštale.
Sjećam se vrlo dobro razgovora koji sam vodio s njim prigodom bratskog posjeta početkom prosinca prošle godine. Tom prilikom mi je, poput svetoga Pavla koji je rekao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, rekao: „Provincijale, u sebi sam zadovoljan, usprkos činjenici što mi Bog šalje kušnju kroz bolest.“ Uz to mi je nadodao i ovo: „Svoje sam odživio, svoje odradio, čekam smrt, u Boga vjerujem i Njemu se nadam“. Nema sumnje da je fra Karlo poput svetog Pavla i vjeru sačuvao i s njom pošao ususret Gospodinu.
Poštovana rodbino našega fra Karla, u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem vam izraze najiskrenije sućuti i to članovima obitelji pokojnog mu brata Luiđija, bratu Stanku s članovima njegove obitelji, sestri Katici, sestrama Smilji i Mariji s članovima njihovih obitelji, časnoj sestri redovnici Karolini i ostaloj mnogobrojnoj rodbini.
Dragi fra Karlo, hvala ti za tvoj predani i marljivi rad na službama koje si vršio kroz dugi niz godina, osobito kao profesor na našoj gimnaziji, tijekom kojih si mnogobrojnim naraštajima gimnazijskih učenika prenosio svoje znanje, koje si svojim trudom i marom stjecao i stekao. Hvala ti za svaku izgovorenu riječ koju si u Isusovo ime izrekao, svjedočeći time i svoju vjeru i svoj redovnički i svećenički poziv. Preporučujem te milosti dobrog Oca Nebeskog i zagrljaju Njegova Sina, našega Gospodina, koji neka ti podari život vječni. Amen.