Sprovod fra Milana Lapića

Dragi gvardijane fra Marinko,
braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, sjemeništarci,
poštovana rodbino pokojnog fra Milana,
draga braćo i sestre u Kristu!

Sve što postoji na ovom svijetu, uključujući neizmjerni svemir, savršeno je sazdano, a sazdano je Božjom rukom i iz beskrajne Božje ljubavi. U božićnom smo vremenu. Slavimo konkretnu gestu Boga Stvoritelja koji se iz ljubavi približio čovjeku, koji je pripremao i pripremio put dolaska svog Sina da u ljudskom obličju dođe na ovaj svijet. I došao je na ovaj svijet na jedan od najsiromašnijih načina – u jaslama – ne u osnovnim minimalnim ljudskim uvjetima, čak ni u običnom svratištu. Još je bolnija činjenica što svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Ali Božji plan nije stao; Sin Božji, Bogočovjek Isus Krist nije posustao, nije odustao, nije se povukao. Ni u svojem javnom djelovanju nikad se nije povukao, obeshrabrio, dvojio, jer On i Njegov Otac, kako je rekao, jedno su. Svoje učenike nije nazvao slugama već prijateljima jer im je priopćio sve što je čuo od Oca svoga. Priopćio je njima, a i nama je priopćio, braćo i sestre, spasonosni nauk, otkrio nam je spasonosna otajstva ključna za naše spasenje: muku, smrt i uskrsnuće. Opet najteži mogući put. Zar mu nije bilo jednostavnije da svoju moć, svoju snagu, uvjerljivost u poslanje koje mu je predano i naloženo, svoje ovozemaljsko kraljevstvo i kraljevstvo nebesko, priopći snažnije, izazivajući strah na kojem će sve biti utemeljeno!? Ali ne, to ne bi bilo utemeljeno u Božjoj ljubavi, to ne bi bilo uvjerljivo, bilo bi izvan onoga kako je započeo kao malo dijete; ne bi osjetio muku i smrt koje su sastavni dio ljudskog života i ne bi uskrsnuo, što je vrhunac Njegova poslanja i nešto što je samo On kao Bogočovjek mogao učiniti ispunivši tako svoje poslanje. I to je okosnica i temelj svega. To je vrhunac Božje i Njegove ljubavi i to je zalog naše vjere da ćemo i mi uskrsnuti s njime.

Rekao sam na početku da je ovaj svijet savršeno sazdan. U tim je okvirima i odlazak s ovog svijeta dio tog svijeta i tog Savršenstva. Trudimo se to shvatiti, ali ljudskom umu to je moguće samo do određene mjere. Zato su vjera u Boga, nada u konačno spasenje i ljubav, pokretačica svijeta, najizvrsnija i najopćenitija kategorija koja drži ovaj svijet, neprolazne kategorije u kojima, i jedino u njima, možemo promatrati sebe i svijet, život i smrt.

I upravo u tim okvirima promatramo smrt. U tim okvirima promatramo i smrt koja nas je okupila danas u ovoj predivnoj crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u kojoj ćemo prikazati misnu žrtvu za našeg brata fra Milana Lapića koji je preminuo na svetkovinu rođenja Gospodina našega Isusa Krista.

Utješna je i spasonosna i na vjeri utemeljena činjenica da odlazak s ovoga zemaljskog svijeta nije i kraj života. Isus nam je pokazao da ćemo i mi poput Njega jednog dana uskrsnuti i prijeći u vječni život. Ne treba nam za to dokaz, treba nam samo vjera. I zato, Bože, vjeru nam učvrsti i ojačaj!

Dopustite mi sada reći nekoliko riječi o životu i djelovanju našeg brata fra Milana.

Fra Milan (krsnim imenom Mirko) Lapić rođen je 21. rujna 1937. godine u Čitluku, naselju koje pripada Župi Sinj, od oca Filipa i majke Ive r. Bilobrk. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu (1944. – 1948.). Srednjoškolsko obrazovanje bilo je na više mjesta, sukladno prilikama odnosno neprilikama toga vremena. Naime, nakon prvog razreda srednje škole koji je završio u Sinju (1948. – 1949.) stupio je u Franjevačko sjemenište sa željom i nakanom da postane redovnik franjevac u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Prema podacima iz arhiva naše Provincije fra Milan je po drugi put prvi, a onda i drugi razred Franjevačke klasične gimnazije završio u Makarskoj (1949. – 1951.), potom je tri razreda pohađao u Sinju (1951. – 1954.), a posljednja tri u Makarskoj (1955. – 1957.). Ukupno 9 godina.

Nakon gimnazije odlučio je nastaviti putem redovničkog poziva, i nakon što ga je tadašnja provincijska uprava našla prikladnim i pripustila na daljnju formaciju, stupio je u novicijat na Visovcu (1954.), gdje je iduće godine položio prve redovničke zavjete (1955.).

Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1959. – 1963.), za vrijeme kojeg je odslužio tada dvogodišnji vojni rok (1957. – 1959.). Povratkom iz vojske nastavio je svoj započeti studij tijekom kojeg je isto u Makarskoj položio svečane redovničke zavjete (26. travnja 1961.).

Daljnji tijek odgoja i formacije doveo ga je do đakonskog, a potom i svećeničkog ređenja. Za đakona ga je u Makarskoj zaredio tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić (16. prosinca 1962.), a za svećenika isto u Makarskoj zaredio ga je tadašnji splitski biskup Frane Franić (15. travnja 1963.). Mladu misu proslavio je u Sinju 28. travnja 1963. godine.

Nakon svećeničkog ređenja fra Milan se, odlukom redovničkih poglavara, uputio na njivu Gospodnju propovijedati Kristovo evanđelje, naviještati poruku spasenja i Božjem narodu dijeliti sakramente, svjedočiti neizmjernu Božju i Kristovu ljubav prema bratu čovjeku. Prvih jedanaest godina bio je na službi u šibenskoj biskupiji. Prva služba koja mu je povjerena bila je služba župnog pomoćnika u Drnišu (1963. – 1967.) na kojoj je ostao 4 godine. Potom je 3 godine bio župnik u Perkoviću (1967. – 1970.) te 4 godine župnik na Miljevcima (1970. – 1974.).

Druga etapa njegova života i djelovanja, kada je o službama riječ, odnosi se na njegovo pastoralno djelovanje izvan domovine. Naime, nakon službe župnika na Miljevcima odlazi u Njemačku, u Hrvatsku katoličku misiju Frankfurt među naše sunarodnjake, gdje je kao dušobrižnik ostao jednu godinu (1974. – 1975.). I dalje ostaje u Njemačkoj, točnije premješten je u Hrvatsku katoličku misiju Sindelfingen kod Stuttgarta u kojoj ostaje 4 godine (1975. – 1979.).

Treća etapa njegova djelovanja ponovno je vezana za Hrvatsku. Nakon 5 godina boravka u Njemačkoj fra Milan se vraća u Hrvatsku gdje je izabran za gvardijana samostana u Karinu na kojoj je službi ostao 3 godine (1979. – 1982.). U ovom razdoblju postoji jedna zanimljivost. Dok je vršio službu gvardijana u Karinu, u svojoj 45. godini života izrazio je želju poći u misije u Afriku, točnije u tadašnji Zair, današnji DR Kongo, što mu je odobrio kapitulski kongres održan u Vrlici (12. – 18. srpnja 1982.). Temeljem te odluke, a kao priprema za odlazak u misije na područje u kojem je službeni jezik francuski, fra Milan sedam mjeseci (od polovice rujna 1982. do travnja 1983. godine) boravi u Parizu i pohađa tečaj francuskog jezika. Usprkos činjenici što mu je tadašnji provincijal fra Šimun Šipić produžio boravak u Parizu sve do svibnja 1983. godine, fra Milan je zbog poteškoća vezanih za napredak u svladavanju francuskog jezika u svom dopisu od 11. travnja 1983. godine odustao od odlaska u misije u Afriku.

Iza toga imenovan je župnikom u Župi Rupe kod Visovca gdje ostaje 5 godina (1983. – 1988.). Pola godine je bio župnik u Nevestu (22. 8. 1988.– 22. 2. 1989.). Godinu dana vrši službu samostanskog vikara i župnog vikara u Kninu (1989. – 1990.). Nakon toga drugi put odlazi u Njemačku, i to u HKM Giessen, najprije 7 mjeseci kao privremeni upravitelj misije (1. 9. 1990.– 23. 7. 1991.), a od 23. srpnja 1991. postaje voditelj te misije i ostaje do 1995. godine. Nakon toga voditelj je HKM Russelsheim (1995. – 2000.).

U Hrvatsku se vraća 2000. godine kada postaje gvardijan i župnik na Sumartinu (2000. – 2003.). Nakon toga je imenovan samostanskim vikarom u Karinu gdje je ostao četiri mjeseca, a potom je premješten u Makarsku za ispovjednika (2004. – 2006.). Vraća se ponovno u Karin u službi ispovjednika, odakle poslužuje Župu Perušić kao njezin privremeni upravitelj (20. srpnja 2006. – 3. rujna 2007.). Samostanskoj obitelji u Omišu pridružen je 2007. godine gdje ostaje sve do svoje smrti 25. prosinca 2022. godine.

S fra Milanom nisam nikada živio, površno sam ga poznavao. Ali sam ipak u vremenima kada je vršio određene službe i kada sam s njim dolazio u kontakt, imao priliku bratski porazgovarati, nakon čega sam fra Milana doživio drugačije. Kada je osjetio da je taj razgovor i tema njemu prihvatljiva, pokazivao je čovjeka istinske dobrote, razumijevanja i iskrene i zdrave ozbiljnosti i prema životu i onome što on jest. Siguran sam da je činio uvijek sve što je mogao i koliko je god mogao. Zbog zdravstvenih problema fra Milan nije bio u aktivnoj službi već 15 godina.

Dragi brate fra Milane, zdravstveni problemi i zdravstvene poteškoće nisu te priječile da budeš primjer iskrenog, vjernog i ustrajnog življenja ljudskog, kršćanskog, franjevačkog i svećeničkog dostojanstva. Hvala ti za primjer takvog življenja. Hvala ti za primjer franjevačkog svjedočenja u miru i dobru, u radu i redu.

Uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime izražavam iskrenu, bratsku, ljudsku i kršćansku sućut fra Milanovoj rodbini.

A svima vama, braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice i svima vama, dragi vjernici, iskrena hvala što ste svojom nazočnošću i svojom molitvom odali počast i poštovanje našem pokojnom bratu fra Milanu.

Dobri Bože, Uskrsli Otkupitelju, primi našeg brata u prostranstva svog kraljevstva gdje se i mi nadamo s Tobom vječno biti.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Počivao u miru Božjem. Amen.

Mnogopoštovani o. provincijale,
poštovana braćo svećenici, časne sestre,
poštovani članovi obitelji,
braćo i sestre!

Fra Milan Lapić došao je u omiški samostan 17. studenog 2007. godine. Svete mise slavio je uglavnom u kapeli do 17. srpnja 2019. godine. Prigodno je pomagao ispovijedati u crkvi.

Fra Milana se često moglo vidjeti ispred crkve i samostana kako sjedi, šeta i promatra prolaznike. Bio je samozatajan i povučen, bez mnogo riječi u razgovoru. Usput rečeno, uvidom u njegovu gimnazijsku svjedodžbu iz Makarske, školske godine 1956./1957., kao i u njegov indeks, na primjer, ljetnog semestra školske godine 1958./1959. u Makarskoj, vidljivo je da je fra Milan bio učenik/student između vrlo dobar i odličan.

Kroz ovih nekoliko mjeseci s fra Milanom, čini mi da je on, iako je patio od demencije, vrlo dobro poznavao osobe i s njima na svoj način komunicirao. Jedan od načina komunikacije bio je pogledom i pružanjem ruke. U sobi je imao neke fotografije koje je rado uzimao u ruke i promatrao.

Fra Milan je napustio samostan 16. studenoga 2022. i od tada do smrti bio je u KBC-u Križine i u samostanu na Trsteniku u Splitu. Fra Milan je punih 15 godina proveo u samostanu.

Zahvaljujem gvardijanima i braći koji su živjeli s fra Milanom od 2007. i koji su mu pomagali i brinuli se o njemu. Među tom braćom osobito je bio povezan s pok. fra Šimunom Čugurom. Zahvaljujem časnim sestrama koje su se brinule o njemu dok su bile u Omišu do 2017. godine. Zahvaljujem fra Ivanu Jakovljeviću i samostanskim djelatnicama te kućnom liječniku i medicinskoj sestri iz Doma zdravlja Omiš. Na kraju, zahvaljujem medicinskom osoblju u bolnici Križine kao i samostanskoj braći i medicinskom osoblju u samostanu na Trsteniku.

Fra Milane, počivaj u miru Božjem, zajedno sa svojim stricem mučenikom fra Milanom.

Mnogopoštovani oče Provincijale,

na dan Rođenja Gospodnjega primili smo vijest da je u 86. godini života, 69. redovništva i 60. svećeništva, nakon duge i teške bolesti, preminuo fra Milan Lapić, član Provincije Presvetog Otkupitelja. U duhu božićnog otajstva mira, ljubavi i zajedništva izražavamo sućut Vama, oče Provincijale, braći franjevcima te rodbini, prijateljima i znancima pokojnog fra Milana.

Zahvalni smo Bogu za mnoga desetljeća u kojima je fra Milan služio bližnjima u poslušnosti Kristovom pozivu i slijedeći primjer Asiškoga Siromaška.

U božićnoj su noći nebeski glasnici navijestili mir ljudima dobre volje. Neka sada sveti anđeli povedu fra Milanovu dušu do rajskih vrata kako bi, oslobođen od grijeha, ušao u Očevo vječno svjetlo.

Počivao u miru Božjem!

Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.
Ps 30,4

Mnogopoštovani Oče,

Iz katoličkih sam medija saznao za smrt dvojice Vaše subraće, čiji su životi i službe bili neraskidivo vezani uz Hrvatsku inozemnu pastvu. To su bivši provincijal fra Željko Tolić, koji je preminuo na Badnjak, a od 2003. do 2012. vršio službu provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja te samim time bio usko vezan uz pastoral brojnih hrvatskih iseljenika, te fra Milan Lapić, koji je preminuo na sam Božić, a svojim svećeničkim služenjem bio uz Hrvatsku inozemnu pastvu vezan kao dušobrižnik uz HKŽ Frankfurt n/M (1974.—1975.) i HKZ Sindelfingen (1975.—1979.) te potom kao voditelj uz HKM Giessen (1990.-1995.) i HKM Riisselsheim (1995.-2000.).

Molim Vas da ovim putem Vi i cijela Provincija primite kršćansku sućut zbog smrti ove dvojice Vaše subraće. S riječima božićnog predslovlja: „dok u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima” zajedno s Vam molim da dragi Bog obilato nagradi sve ono što su za života dobra činili te udijeli vječni pokoj njihovim dušama.

U zahvalnosti Gospodinu za njihove živote i svećeničko i redovničko služenje iskreno Vas u Gospodinu pozdravljam!

vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj