Sprovod fra Željka Tolića
U srijedu 28. prosinca 2022. u Imotskom je na posljednji počinak ispraćen fra Željko Tolić, svećenik, profesor na KBF-u u Splitu i župnik u Slivnu, bivši provincijal Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja, koji je nakon teške bolesti preminuo u bolnici u Zagrebu 24. prosinca 2022. u svojoj 60. godini života, 41. redovništva i 33. svećeništva.
U 13 sati u crkvi svetog Frane započela je misa zadušnica koju je predvodio mons. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, koji se u propovijedi oprostio od fra Željka, a u koncelebraciji su bili fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, mons. Franjo Frankopan Velić, generalni vikar splitsko–makarske nadbiskupije, fra Milan Krišto, provincijal Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, fra Zoran Kutleša, gvardijan samostana u Imotskom i provincijski vikar, te još osamdesetak svećenika. Na misi su bili prisutni i sjemeništarci, bogoslovi, časne sestre, studenti KBF-a i vjernici iz Imotskog kao i okolnih župa, osobito iz Slivna i fra Željkove rodne Župe Vinjani.
Pri koncu euharistije oproštajnu riječ uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja uputio je otac provincijal fra Marko Mrše, uime Katoličkog bogoslovnog fakulteta dekan fra Šimun Bilokapić, uime kolega fra Radoslav Tolić, uime Župe Slivno Ivan Mandić, zahvalni govor izrekla je i Antonija Anić Duić, a uime fra Željkove obitelji sinovac Vlade i na kraju fra Zoran Kutleša, gvardijan.
Nakon svete mise na groblju Gospe od Anđela uslijedio je sprovodni obred kojeg je predvodio imotski gvardijan fra Zoran Kutleša.
Tekst: fra Marko Udovičić
Fotografije: fra Mate Šakić
Homilija mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa splitsko-makarskog (u pripremi)
Oproštajni govori:
Fra Marko Mrše, provincijal
Poštovani oče nadbiskupe Dražene, Okupila nas je još jedna smrt, ta neumoljiva stvarnost života, za koju ne znamo dana ni časa kada će doći, ali smo svjesni da neće izostati. Postojanje smrti neodvojivo je od postojanja života. Bez obzira na sve naše spoznaje o tome, uvijek nas iznova iznenadi, rastuži i daje nam misliti. U zoru Badnjeg dana, okrijepljen sakramentima naše svete vjere, nakon kratke i teške bolesti, preselio se u kuću Očevu nekadašnji provincijal i ugledni član naše Provincije fra Željko Tolić. I fra Željkova smrt nas je iznenadila, usprkos tome što je bio teško bolestan. Kao da nismo htjeli vjerovati, prihvatiti i pomiriti se s tim da se njegovomu ovozemaljskom životu bliži kraj. Tu činjenicu ni sada ne prihvaćamo, ali se s njom moramo pomiriti. Hrvatski pjesnik Josip Pupačić u svojoj pjesmi znakovita naslova Moj Bog ovako zbori: Našao sam ga i On je našao mene i našao sam ga u sebi Od iskona bili smo skupa Vjerujem da je od početka sve do konca njegova života Bog bio pratitelj. Svi koji poznajemo fra Željka, možemo ga smjestiti u ove stihove, značenje ovih riječi možemo pripisati njemu, a stihove s njim poistovjetiti. Fra Željko Tolić rođen je 2. travnja 1963. godine u Vinjanima, od oca Vlade i majke Jele r. Bušić-Šontić. Osnovnu školu pohađao je u rodnim Vinjanima i u Imotskom (1970. – 1978.). Nakon osmogodišnje škole odgovorio je Božjem pozivu i prijavio se u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje je, pod okriljem Čudotvorne Gospe Sinjske, završio gimnaziju na Franjevačkoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1978. – 1982.), kako se tada zvala. Odlučan nastaviti svoj hod putem redovništva, započinje godinu novicijata na Visovcu (11. srpnja 1982.) gdje iduće godine polaže prve redovničke zavjete. Filozofsko-teološki studij započeo je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1983. – 1985.) i nakon dvije godine pozvan je na odsluženje vojnog roka u Šapcu (1985. – 1986.). Po povratku iz vojske nastavio je studij još dvije godine u Makarskoj (1986. – 1988.) gdje je u međuvremenu položio svečane redovničke zavjete (1987.). Završnu godinu studija proveo je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1988. – 1989.), gdje je i diplomirao (15. lipnja 1989.). Desetak dana nakon položenoga diplomskog ispita zaređen je za đakona, a iduće 1990. godine, u konkatedrali sv. Petra u Splitu zaređen je za svećenika. Mladu misu slavio je 8. srpnja 1990. godine u crkvi svetog Roka u svojim rodnim Vinjanima. Prva služba koja mu je nakon svećeničkog ređenja povjerena bila je služba župnika „in solidum“ u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu na kojoj je ostao dvije godine (1990. – 1992.). Najesen 1992. godine odlazi u naš franjevački zavod Antonianum u Rim, a na studij crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje nakon tri godine postiže magisterij iz crkvene povijesti (1995.), a četiri godine kasnije (1999.) uspješno brani doktorsku disertaciju čime stječe akademski naslov doktora crkvene povijesti. Nakon sedam godina boravka u Rimu i uspješnog završetka studija specijalizacije crkvene povijesti, dolazi u samostan u Sinju i kao profesor povijesti predaje povijest u nekoliko srednjih škola: u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju; u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji „Don Frane Bulić“ u Splitu; na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Splitu. U Sinju je živio i djelovao tri i pol godine (1. rujna 1999. – 22. travnja 2003.). Godine 2001. izabran je na službu vikara Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koju je vršio dvije godine. Nakon toga je 22. travnja 2003. godine izabran za provincijala iste Provincije. Ovu je službu vršio 9 godina u dva mandata: prvi mandat od 6 godina (2003. – 2009.) i drugi mandat od 3 godine (2009. – 2012.). Kao provincijal vršio je mnoge druge službe i obavljao druga zaduženja, kako u Franjevačkom redu, tako i na razini Splitsko-makarske nadbiskupije. Tako je dvije godine bio član uprave UFME – Unio Fratrum Minorum Europae – (2003. – 2005.), zatim je tri godine bio potpredsjednik KVRP – Konferencija viših redovničkih poglavara – (2003. – 2006.) (danas se zove Hrvatska redovnička konferencija), predsjednik VFZ – Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BiH (2005. – 2008.), predsjednik JKPOFM – Južnoslavenske konferencije provincijala, HR, SLO, BiH – (2009. – 2012.). Sve vrijeme vršenja službe provincijala bio je i veliki vicekancelar KBF-a u Splitu i član prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije (2003. – 2012.). Po završetku devetogodišnje službe provincijala fra Željko je premješten u Samostan sv. Franje u Imotskom gdje je vršio službu magistra postulanata u našoj Provinciji na kojoj je ostao 4 godine (2012. – 2016.), a od 2015. godine sve do svoje smrti (24. prosinca 2022.) vršio je službu župnika Župe Presvetog Trojstva u Slivnu kod Imotskog te 10 godina službu profesora crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu (2012. – 2022.), na kojem je u međuvremenu postigao akademski stupanj docenta. U daljnjem akademskom napredovanju spriječila ga je smrt. Teško je nabrojati sve ono što je fra Željko učinio u službama koje su mu povjerene. Dio onoga što je učinio ostalo je zapisano u knjizi, kako je i sam napisao, alegorijskog naslova I bi tako koja je tiskana prije 9 godina (2013.) i predstavljena u samostanu u Imotskom u nedjelju 29. rujna 2013. godine. Kroz osam različitih, ali tematski veoma povezanih poglavlja sabran je duhovni, kulturni i materijalni vid života i djelovanja Provincije pod njegovim vodstvom. Fra Željko je bio vrsni propovjednik kojega je narod vrlo rado slušao. Znao je pogoditi vjerničku dušu i izreći Božju istinu u kontekstu vremena, prostora i okolnosti života. Bio je čovjek s neskrivenom ljubavi prema Bogu, Gospi, Katoličkoj Crkvi, Franjevačkom redu te bratu čovjeku. Početkom lipnja ove godine imenovan je novim urednikom zbornika „Kačić“, umjesto dosadašnjeg i dugogodišnjeg urednika fra Gabrijela Jurišića. U više navrata u susretima i razgovorima s njim predstavio mi je plan vezan za daljnje izlaženje spomenutog zbornika. A jedna od stvari koju je s tim u vezi imao u planu bila je ta da je želio „Kačiću“ dati jedan novi smjer, što je uključivalo redovno izlaženje, a osobito mu je bilo stalo do toga da postane časopis međunarodnog karaktera i to u najvišoj kategoriji. Radovali smo se tom pothvatu zajedno, ali… U okviru naše franjevačke formacije s fra Željkom sam proveo ukupno 21 godinu. Najintenzivnije razdoblje bilo je za njegove službe provincijala, a moje kao ekonoma Provincije. To je vrijeme bilo posebnije, odgovornije, uz veliku dozu poštovanja i povjerenja jednog prema drugom i odgovornosti prema službama koje su nam povjerene. Ponekad smo sa strepnjom i bojazni pratili kako ćemo i hoćemo li završiti preuzete obveze, hoćemo li dovršiti započete građevinske radove kojih u to vrijeme nije bio baš mali broj, a što je navedeno i opisano u knjizi I bi tako. Nakon što je završio službu provincijala, rado se stavio na raspolaganje Provinciji sve do svoje smrti. Nije se štedio u kasnijim službama. Kao magistar postulanata ispratio je četiri generacije, a otkad je došao u Slivno na službu župnika učinio je puno za tu župu, kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu. O tome svjedoči, s ukusom i prema liturgijskim propisima, obnovljena crkva Presvetog Trojstva, župna kuća, kao i park i perivoj sv. Ivana Pavla II. iza župne kuće. Divio se rezultatima svog rada, ponosio se njima, ali nikad ih nije izdvojio od naroda, nego je, što je rado isticao, sve činio s narodom i s njim je sve uspio urediti, oplemeniti i učiniti lijepim. Volio je ljepotu i sklad, čistoću i urednost u svim segmentima svog života i službovanja. Dragi fra Željko, dragi brate i bivši provincijale, zajedno smo proveli 3 godine u Sinju, 11 mjeseci u novicijatu na Visovcu, 3 godine u Makarskoj, 5 godina u Rimu, a osobito se rado sjećam naše devetogodišnje suradnje u Splitu kada si bio provincijal a ja ekonom Provincije, suradnje u kojoj nikada nismo jedan na drugoga povisili ton, nego smo, svjesni odgovornosti i ozbiljnosti službi koje su nam povjerene, jedan drugom bili na usluzi, jedan drugoga podupirali, uvažavali i s velikom dozom povjerenja poštivali, te zajedno težili da sve bude na dobro naše braće i naše Provincije u cjelini. Neću i ne mogu zaboraviti susret s tobom onog popodneva kada si mi poslao poruku iz bolnice Križine koja je za mene bila šokantna, a koja je najavila pojavu opake bolesti. Prva moja pomisao je bila da je možda greška, nismo je shvatili ozbiljno, ali sam osjetio da ti ipak nije bilo svejedno. Osjetio sam potrebu dati ti podršku, podijeliti s tobom tu vijest. Tu večer sam te došao posjetiti i razgovarali smo ispred bolnice. Koliko sam te mogao utješiti ili ohrabriti, ne znam, ali znam da sam ti želio biti podrška prateći tvoje zdravstveno stanje i moleći Boga za tebe i tvoje ozdravljenje kojemu si se do zadnjeg časa tako čvrsto nadao. Neću nikada zaboraviti riječi tvog optimizma, krepost strpljivosti koja je bila iznimna, a koje sam osjetio prilikom mojih posjeta tebi u bolnici Rebro u Zagrebu. Neću nikada zaboraviti rečenicu koju si mi rekao u zadnjem našem susretu u bolnici 20. prosinca u Zagrebu: „Dragi moj provincijale, kad uskoro iziđem iz bolnice svu ovu kilažu koja je nestala, ja ću nadoknaditi i nastaviti tamo gdje sam stao. Čeka me župa, čeka me „Kačić“, čeka me akademsko napredovanje, čeka me rad na njivi Gospodnjoj s mojim dragim Slivanjcima.“ Tvoj optimizam i nada u ozdravljenje nisu te ni u jednom trenutku napuštali, makar se na tvom tijelu moglo vidjeti da stvari ne idu u dobrom smjeru. Dragi fra Željko, hvala ti za prijateljstvo, za bratstvo. Hvala ti za tvoju ljubav prema Bogu, za ljubav prema svakom čovjeku kojega si susretao, za svjedočanstvo tvoga najprije ljudskog, a onda i redovničkog i svećeničkog života, kao i za sve što si kao svećenik i redovnik, profesor i propovjednik učinio za duhovno i materijalno dobro naroda Božjeg koji ti je bio povjeren. Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Željkovoj bližoj i daljnjoj rodbini: ocu Vladi, bratu Zdeslavu, nevjesti Renati, sinovcima Vladi i Ivanu, sinovki Jeleni kao i ostaloj bližoj i daljnjoj rodbini. Dragi fra Željko, neka ti Gospodin koji je bio tvoj pratilac i kojemu si vjeran bio udijeli vječnu nagradu u nebeskom kraljevstvu. Počivaj u miru Božjem! Amen.
dragi provincijale fra Milane (Krišto),
dragi gvardijane fra Zorane,
draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi,
poštovana rodbino pokojnog fra Željka,
draga braćo i sestre u Kristu!
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.
Fra Zoran Kutleša, gvardijan u Imotskom
Preuzvišeni oče nadbiskupe,
mnogopoštovani oče provincijale,
poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Željka,
draga braćo i sestre u Kristu!
Naš je pokojni brat fra Željko, kako smo čuli, vršio brojne i odgovorne službe u Crkvi, među kojima se ističe devetogodišnje vršenje službe provincijala Provincije Presvetog Otkupitelja. Vodio je brigu o cijeloj Provinciji, pa tako i o našem samostanu, što se očitovalo njegovim posjetima braći u Imotskoj krajini te brojnim nastupima na slavljima, kako u samostanu, tako i u samostanskom okružju. Radovali su ga susreti s fratrima i narodom njegov rodnog kraja. Posebno ističem da je kao provincijal nastojao oko promicanja duhovnih zvanja, o čemu svjedoči i uređenje prostorija postulature u našem samostanu. Podržavao je sva nastojanja oko duhovnog i materijalnog napretka imotskog samostana i župa koje mu pripadaju.
Nakon što je završio službu provincijala, postao je, kako smo mogli čuti, član ovog samostana kao magistar postulanata, ispovjednik i profesor na KBF-u u Splitu. Dok nije preuzeo službu župnika Slivna, svake je nedjelje rado propovijedao i ispovijedao u našem samostanu. Rado je boravio s braćom u samostanu te smo se svi u tom razdoblju osvjedočili kako je s njim bilo lijepo i ugodno živjeti. Uvijek je poticao upravu samostana na daljnje uređenje samostana, crkava i okoliša, što je i sam materijalno pomagao.
Kao dekan Imotskog dekanata zahvaljujem fra Željku na njegovom požrtvovnom svećeničkom služenje u župi Slivno, kao na duhovnom, tako i na materijalnom planu, što smo mogli čuti i od predstavnika župe.
Ujedno mu zahvaljujem i u ime naše rodne župe Vinjani na svemu dobru što je učinio za svoj rodni kraj.
Dragi brate Željko, posljednji smo se put vidjeli u bolnici u Zagrebu početkom prošloga mjeseca. Bio si pun nade u oporavak te smo razgovarali o zajedničkim planovima za buduće dane. Nažalost, sestrica smrt pohodila te dan uoči Isusova rođendana, koji smo toliko puta od djetinjstva zajedno proslavili. U ime imotskog samostana hvala ti na svemu dobru koje si učinio za ovaj samostan i svoju Imotsku krajinu, koju si ljubio svim srcem. Neka ti milosrdni Bog, po zagovoru Marije Pomoćnice, udijeli mir i radost nebeske Domovine, a tvojim milima i dragima neka udijeli utjehu i snagu do ponovnog zajedništva u krilu Oca nebeskog.
Počivaj u miru Božjem!
Fra Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu
Preuzvišeni o. nadbiskupe (oci vikari),
mnpo. provincijale,
poštovana braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, sjemeništarci, postulanti, cijenjeni kolege profesori, studenti i djelatno osoblje KBF-a,
dragi oče, brate, obitelji, rodbino, prijatelji našeg fra Željka Tolića,
braćo i sestre.
Svi koji bolje poznaju fra Željka Tolića, znaju da se on u svim imalo zahtjevnijim razgovorima i ozbiljnim komunikacijama nerijetko naslanjao na frazu: „Kako bih kazao…?” Ona mu nije služila za stvaranje lijepih i složenih formulacija u kojima bi samodopadno uživao, premda je volio lijepu riječ i tečan izričaj. Služila mu je prije svega da posloži vlastite misli na način da ih što jasnije i razumljivije prenese svom sugovorniku ili slušatelju. To mogu posvjedočiti njegovi studenti, njegovi župljani i svi oni koji su ga slušali, a naročito oni koji su slušali njegove propovijedi. Bio je dobar komunikator, propovjednik i predavač!
Htio sam se poslužiti upravo tom njegovom metodom/frazom u odgovoru na pitanje: „Zašto u razmaku od svega mjesec dana, u vrijeme kada smo se intenzivno spremali za Božić – slavlje života, dvojica profesora s našeg Fakulteta umiru?“ Obojica u naponu snage, obojica puna planova za budućnost, obojica tako potrebni Fakultetu! Dragi Željko, ne znam odgovor, ne znam posložiti svoje misli niti svojim sugovornicima i slušateljima prenijeti nešto suvislo, makar sam se pitao: „Kako bih kazao!?“ Mogu samo reći da smo vrlo tužni zbog pretrpljenog gubitka; mogu vrlo površno, ali duboko istinito kazati također – Božja volja ili zavapiti jezikom našega naroda: „Što smo mi to Bogu skrivili da nas ovako kažnjava!?“ Vjerujem da nije riječ ni o krivnji, ni o kažnjavanju. Riječ je prije svega o potrebi da se preispitamo. Svaka smrt propituje, ali ove dvije na poseban način, naročito nas, vaše kolege, naše međuljudske odnose, naše prioritete, naše vrijednosti.
Od 2012. godine fra Željko je profesor Crkvene povijesti na KBF-u Sveučilišta u Splitu. Prije toga vršio je različite dužnosti u Crkvi, Provinciji i Franjevačkom redu. Bio je između ostalog nastavnik povijesti u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji „Don Frane Bulić” u Splitu, Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Splitu. Bio je – kao provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – veliki vicekancelar KBF-a Sveučilišta u Splitu, zatim magistar postulanata u Franjevačkom samostanu sv. Franje u Imotskom. Fra Željko je od ožujka 2015. godine župnik Župe Presvetog Trojstva u Slivnu.
Spomenuo sam samo one službe na temelju kojih mogu, bez ustručavanja, reći da je fra Željko i njegov dolazak bio čisti dobitak za naš Fakultet. Kao veliki vicekancelar već je poznavao teren i ljude među koje dolazi; kao predavač povijesti u gimnazijama stekao je iskustvo koje je potom prenio na svoje studente na KBF-u; kao župnik i magistar postulanata znao je da praksa nekada ima prednost pred znanjem koje je samo sredstvo za postizanje ovoga prvog. Jer, za budućnost biblijske vjere vrlo važnu ulogu, uz, naravno, akademsku teologiju, ima i pastoralni rad, odnosno njegovo svekoliko djelovanje u Župi Slivno. Više puta je rekao, osobito na provincijskim kapitulima, da se nikada neće zadovoljiti samo znanjem i predavanjem, nego i konkretnim djelovanjem. Zato je bio istovremeno u Splitu i Slivnu, na fakultetu i župi. Bio je informator i formator, što naširoko potvrđuju njegovi župljani, a naročito njegovi studenti koji su ga obično ocjenjivali visokim ocjenama u njihovim redovitim studentskim anketama.
Tijekom svoje profesorske službe fra Željko je bio aktivan član našeg Fakulteta, radeći u različitim povjerenstvima, odborima i drugima tijelima te ustanove. Recenzirao je knjige i članke, vodio diplomske i završne radove… K tomu, kontinuirano je radio na znanstvenim istraživanjima, o čemu svjedoči njegovo sudjelovanje na međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima, na različitim tribinama i susretima diljem Hrvatske na kojima je održao zapažena predavanja. Objavio je na desetke članaka u raznim znanstvenim i stručnim časopisima i zbornicima radova. Njegovi radovi predstavljaju značajan doprinos znanosti, posebice crkvenoj, franjevačkoj i provincijskoj povijesti. Područja njegova znanstvenog istraživanja jesu crkvena povijest, redovništvo, franjevaštvo, povijest Provincije i njezinih istaknutih članova. No, njegovu pozornost zaokupljala je cijela paleta problema vezana uz povijest kršćanstva općenito, čemu zorno svjedoči i njegova nedavna knjiga Isus iz Nazareta. Povijesni vid.
Na kraju, rado se spominjem jednoga našeg razgovora s početka ove akademske godine iz kojega se da barem djelomično zaključiti tko je bio fra Željko Tolić. Molio sam ga da bude član jednog povjerenstva kojega smo tek osnivali, Stegovnog povjerenstva od kojega su se svi sklanjali, bježali i zaobilazili u širokom luku. „Zašto ja“, pitao je, „znaš da imam obveza na župi?!“ „Znam da imaš obveza, ali ti si jedan od rijetkih ili čak jedini među nama koji ima i iskustvo upravljanja Provincijom u kojoj si pozivao fratre na odgovornost, izricao stegovne mjere, uspostavljao red nakon određenih prekršaja, ravnajući se pri tom pravilima tzv. corectio fraterna.“ „Hoće li moje članstvo“, pitao je potom, „biti na korist Provinciji i Fakultetu?“ Odgovorio sam pozitivno nakon čega mi je rekao: „Kolega, pristajem! Računaj na mene! Ali, daj, Bože, da se to povjerenstvo nikada ne sastane, da ne bude potrebe za njegovim sazivanjem!“ Nije se sastalo za tvog života, a nadamo se da neće ni poslije. Neka to bude tvoja ostavština!
Dragi Željko, hvala ti za sve dobro koje si učinio tijekom svog rada i života na Fakultetu i oprosti, a to te molim uime svih bivših i sadašnjim članova KBF-a, za sve ono čime smo te na bilo koji način uvrijedili, bili nepravedni prema tebi i nanijeli ti nekakvo zlo.
Uime profesora, studenata i djelatnika KBF-a izražavam iskrenu sućut tvom ocu Vladi, bratu Zdeslavu, nevjesti Renati, nećacima, tvojoj obitelji, prijateljima, znancima. Neka ti Gospodin kojemu si služio i duboko vjerovao bude vječnom nagradom.
Počivaj u miru Božjem!
Fra Radoslav Tolić, uime kolega
Poštovani oče nadbiskupe i oče provincijale,
ucviljena rodbino i prijatelji našeg fra Željka,
cijenjena braćo svećenici, braćo redovnici i sestre redovnice,
braćo i sestre u Kristu!
Kršćanin, sljedbenik Isusa Krista, nadasve svećenik Isusa Krista živi život i smrt u otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mi kršćani ne živimo zato da bismo umirali, mi kršćani umiremo zato da bismo vječno živjeli.
Naš fra Željko umro je tako brzo. Mi vjerujemo da ga smrt nije iznenadila. On je kao svećenik svakog dana slavio otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća u svetoj misi. Slaveći otajstvo svete mise, on se spremao i za otajstvo vlastite smrti.
Usuđujem se reći, fra Željko je sav svoj život dao za svog Boga, za svoju Crkvu, za svoje redovništvo i svećeništvo, ali i za svoju Domovinu koju je doista ljubio.
Dragi kolega, fra Željko, hvala ti za sve što si učinio za Crkvu, za Provinciju i naš hrvatski narod! Od tebe se opraštaju tvoji kolege ja fra Radoslav, fra Josip Kulović, fra Jakov Prcela i fra Ivan Škopljanac Mačina koje si na poseban način poštivao i volio.
Počivao u miru Božjem, neka ti je laka ova naša imotska gruda koju si volio.
Ivan Anić, uime Župe Slivno
Na svojoj prozivci, u svitanje Badnjeg dana, Gospodin je pročitao ime našega dragog fra Željka kako bi kao jednakopravni sustolnik nazočio nebeskoj gozbi i proslavi rođendana Njegovog Sina. Zacijelo to nije bilo slučajnim odabirom ni abecednim redom, nego Gospodin popunja svoj elitni tim.
U svojoj sebičnosti mnogi naši Slivanjci će se zapitati: „ Zašto? Zar već? Pa on je i nama potrebit“, i sl.
Međutim, tko smo mi da bi Njemu postavljali pitanje kad će i koga pozvati na svoju njivu!?
Dragi naš fra Željko, zacijelo su se mnogi Slivanjci zapitali kad ste došli u našu župu čime smo to zavrijedili da Vas je Gospodin poslao nama. Nije trebalo puno vremena da shvatimo da je to samo Njegova providnost i da imate velike planove za našu župu. Vaš srdačan susret sa svakim župljaninom bio je kao melem na ranu, za svakog ste imali lijepu riječ utjehe ili poruku ohrabrenja. Zacijelo će svakom od nas Slivanjaca ostati u sjećanju ona poruka koju ste jednom na blagdan Presvetog Trojstva uputili: ,,Dragi moji Slivanjci, kad je Bog dijelio talente, na vama ih nije štedio. Uzvratite mu molitvom!“ Uvjeravamo vas, dragi naš fra Željko, da će vas se Slivanjci trajno sjećati u molitvama i zahvaljivati Gospodinu da vas je poslao u našu župu, tu vašu zadnju postaju na ovom planetu. Kad bismo počeli nabrajati što ste sve učinili za našu župu, trebalo bi nekoliko stranica. Kao zahvalu za sva dobročinstva, odlučili smo isplesti Vam najljepši vijenac satkan od naših iskrenih i skrušenih molitava. To je onaj „lijek“ kojeg ste nam uvijek preporučivali.
Neka vam Gospodin osigura mjesto u svome Kraljevstvu!
Do ponovnog susreta u visinama.
Vaši zahvalni Slivanjci!
Hvala za sve, dragi fra Željko!
Uime obitelji Elvisa Anića (Dujića)
Neka cijelo Slivno i Imotski stane, neka ne diše i ne šeta na zimskom zubatom suncu, jer danas je sprovod jednome izuzetnom čovjeku, fra Željku Toliću, bivšem svećeniku mog dragog Slivna.
Znaš fra Željko, svećeniče moj dragi, dok smišljam i tražim riječi kojima zbog tebe dragom Bogu želim reći jedno divno i veliko hvala, jako sam svjesna da će sve što kažem, baš svaka riječ koju sam napisala, ispasti tako mala na pomisao da si bio svećenik naše župe Slivno, učinio nas još većim vjernicima, ispunio božanskom ljubavlju, izgradio i oplemenio crkvene objekte, jer sadašnje moje drago selo sjaji još ljepšim sjajem nakon tvog dolaska.
Zahvaljujem dragom Bogu, tvojoj pokojnoj majci, tvome ocu što su nam podarili takvog čovjeka, svećenika, intelektualca koji je svoje propovjedi i svaku svoju misao crpio iz srca plemenite ljudske duše, uvijek nadahnut za vrijeme svete mise, sprovoda, krštenja, kao i u svakodnevnom ljudskom životu.
Zato, dragi fra Željko, dok ti čitam ove oproštajne riječi i Slivno moje plače. Iz sveg srca ti želi pokoj duši i dokle god postojim, do kraja svog života, pamtit ću te s ljubavlju, kao i svog strica fra Antu Anića, tvog brata.
Znam da si sad kod dragog Boga sretan i odozgo nas gledaš i voliš istom onom snagom kao kad si bio s nama. Dobar dio mojih riječi vezane su za rođendansku čestitku mom dragom bratu Elvisu Aniću, koje si ti, dragi fra Željko, napisao, a zadnji stih glasi: „I da znaš kad bih mogao, dragi moj Elvis, zrak da ne dišem, disao ga ne bih, da ti imaš više. Kada bih mogao, biseru naš slivanjski, život da ti dam, dao bih ga rado da ti imaš dva. Tvoj župnik fra Željko.“
Ovakve riječi mogu napisati samo dobre, plemenite, emotivne i izuzetne osobe, a ja tebi, dragi moj fra Željko, kažem isto: da je moglo pomoći da se od zdravlja moje obitelji i mene uzme jedan dio kako bi tebi pomoglo i da si danas s nama, mi bismo bili presretne osobe. Bog je tako htio da te uzme od tvoje obitelji, svećeničke obitelji, od moje obitelji i mog dragog Slivna. Voljeni fra Željko, ostat ćeš zapisan zlatnim slovima u mom srcu i srcima moje obitelji. Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio. Pozdravi mog strica fra Antu. Volimo te neizmjerno.
Obitelj Elvisa Anića (Dujića)
Počivao u miru Božjem!
Vlade Tolić, uime obitelji i rodbine
Postojale su situacije u kojima sam imao priliku govoriti, ali nikada teže, nikada bolnije od današnje. Dok su riječi padale na papir, suze su se samo slijevale. Zbog tebe, striko naš, kako smo te od milja zvali, zbog uspomena na tebe, zbog kojih sada, iako nikad teže u životu, pucamo od ponosa. Ali kako bi ti često kazao: „Neka suza, one čiste srce.“
Riječi imaju neizmjernu moć, one osvajaju i potiču, razveseljavaju i rastužuju, tješe i miluju. Riječi ranjavaju i ubijaju, spajaju i razdvajaju.
Bolest koja te snašla u naponu snage, nisi tražio, niti si joj se radovao, ali nisi je ni prezirao. Posebno kao svećenik, a potom kao član obitelji, u viša navrata isticao si da treba prihvatiti sve što nam je od Boga namijenjeno. Jer, kako naša časna sestra Jelena Lončar kaže: „Stavi sve u Božje ruke.” Iako je bolest bila teška, duga i nepredvidiva, nitko od nas, tvoje obitelji i tvoje subraće, nikad nismo čuli da si zbog toga negodovao, naprotiv, sa svojim zaraznim osmijehom i u svojim najtežim trenucima tješio si nas, kao što si to radio cijeli život. Taj stav i držanje ne dolaze preko noći, ne uče se u školi, nema ih u udžbeniku, već se do njih dolazi samo u dubokoj vjeri i na koljenima.
Osim duboke vjere i jobovske strpljivosti, zaraznog osmijeha, pa i kašnjenja na nedjeljni ručak, što nas je uvijek nasmijavalo, za tvog života krasile su te i druge vrline. Čini mi se da se osobno nikada nisi znao naljutiti ili svojim stavom ili riječima naškoditi nekome. U govoru si uvijek bio diskretan, obziran, u ponašanju pažljiv, u molbama velikodušan, u poslu tih, radišan i uspješan, što je vidljivo i na svim poljima naše Provincije.
Nikada se nikoga nisi odrekao, pa čak i onda kada su bili na dnu, prozvani, razapeti. Striko, možda tada nisam imao razumijevanja za to, ali te danas razumijem.
Ipak, ne mogu ne istaći ono što ga je baš veselilo, osobito dok je bio na župi u
Slivnu. Taj narod, to mjesto, ponosno je govorio o svima. Paćak, obitelj Barić, Ljubica, remeta Gojko, Antiša Glavaš, čija ga je smrt jako potresla, i mnogi drugi da se ne naljute ako sam ih zaboravio. Slivnjaci, neizmjerno vas je volio. I Vas, oče provincijale, jamčim Vam da Vas je cijenio i poštovao te je često isticao kakvog je suradnika u Vama imao. Fra Zorane, gvardijane i rodijače, kako te je od milja zvao, o vašoj uzajamnoj ljubavi i prijateljstvu i iskrenosti ne treba trošiti riječi, A one vrijede i za vas, fra Rade i fra Zvonko.
A tu smo i mi, kako si često znao reći „lipi moji”. Did, ćaća, mama, ja, Jelena, Iko, Antonija i Marta, za koju si pitao i u svojim najtežim trenucima, koja ti se uvukla pod kožu i koju su neizmjerno volio. Hvala ti, striko naš!
Danas znam da je život nepredvidiv, sastanci i rastanci samo su trenuci koji se moraju proživjeti. Teško je prihvatiti da te nema više, nedostaje puno toga, nedostajat će, nedostaje vremena, razgovora, godina, druženja i onoga zaraznog, toplog i iskrenog tvog osmijeha.
Tuga je što odlaziš, ali je sreća i ponos što smo te imali. Hvala ti. Hvala ti za svaki trenutak i u svakom razgovoru uvijek ćeš biti dio nas.
Znamo da si na boljem mjestu i da nas ponosno gledaš. Bez obzira što si daleko, znamo da si nam bliže nego ikada. Daj nam snage da nas to ne boli.
Znaj da te naša srca bezuvjetno vole.
Hvala ti, striko naš!
Tvoja obitelj i najdraži koji će te uvijek voljeti.
Sućuti:
Mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup
Poštovani oče provincijale, fra Marko,
Vama i svim franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja, kao i najbližima, rodbini pokojnog fra Željka Tolića izražavam iskrenu kršćansku i bratsku sućut, te prikazujem molitve svemogućem Bogu da našeg brata primi k sebi zauvijek, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica Šibenske biskupije, u ime biskupa u miru Ante i svoje osobno.
Žalosna vijest na Badnjak, preminuo je nakon teške bolesti fra Željko Tolić. Po našu ljudsku, rano nas je napustio. Očekivali smo da će još sijati i obrađivati Njivu Gospodnju, ali je Svevišnji odredio drugačije. Fra Željko je ispunio svoju mjeru darivanja, istrajao svoju dionicu puta i na Badnjak primio svoj posljednji dekret za dolazak u kuću Očevu. Neka se i po njegovu odlasku proslavi Bog kojem je služio i čiju je Riječ naviještao.
Neka mu Spasitelj svijeta i Kralj kraljeva bude milostiv, neka ga zagrli Emanuel te se navijeke radovao u vječnosti pred Licem Božjim. Na Božić, Bog silazi k nama, a fra Željka je pozvao k sebi. K nama silazi, a k sebi uzdiže.
Njegove su riječi: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada (Iv 11,25-26).
Počivao u miru Božjem!
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu
Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.
Ps 30,4
Mnogopoštovani Oče,
Iz katoličkih sam medija saznao za smrt dvojice Vaše subraće, čiji su životi i službe bili neraskidivo vezani uz Hrvatsku inozemnu pastvu. To su bivši provincijal fra Željko Tolić, koji je preminuo na Badnjak, a od 2003. do 2012. vršio službu provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja te samim time bio usko vezan uz pastoral brojnih hrvatskih iseljenika, te fra Milan Lapić, koji je preminuo na sam Božić, a svojim svećeničkim služenjem bio uz Hrvatsku inozemnu pastvu vezan kao dušobrižnik uz HKŽ Frankfurt n/M (1974.—1975.) i HKZ Sindelfingen (1975.—1979.) te potom kao voditelj uz HKM Giessen (1990.-1995.) i HKM Riisselsheim (1995.-2000.).
Molim Vas da ovim putem Vi i cijela Provincija primite kršćansku sućut zbog smrti ove dvojice Vaše subraće. S riječima božićnog predslovlja: „dok u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima” zajedno s Vam molim da dragi Bog obilato nagradi sve ono što su za života dobra činili te udijeli vječni pokoj njihovim dušama.
U zahvalnosti Gospodinu za njihove živote i svećeničko i redovničko služenje iskreno Vas u Gospodinu pozdravljam!
vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj
Sestre Klarise, Split
Mnogopoštovani Oče, Uime zajednice sestara klarisa u Splitu, izražavam Vam iskrenu i duboku sućut povodom smrti – prijelaza u vječni život dragoga nam fra Željka Tolića! Gospodin nam ga je svima rano uzeo, gledajući samo zemaljskim pogledom. Ali, jer mu je duša bila draga Isusu, poveo ga u u prostranstva svjetlosti, ljubavi i mira. Svi njegovi planovi bit će ostvareni u nama nedokučivom Božjem promislu. Naše sestre pamte fra Željka, koji je kao mladi franjevac dolazio iz samostana Gospe od Zdravlja slaviti sv. Misu u našoj samostanskoj crkvi sv. Klare. Običavao je pohoditi sestre, a posebno dok je bio provincijal. Znamo koliko je mnogo značio našoj Provinciji… Vjerujemo da će on izmoliti od Oca nova duhovna zvanja i nadoknaditi svoj odlazak! Neka ga Nebeska Majka primi u svoje krilo, njega koji joj je od djetinjstva posvećen kao vjerni sin, franjevac u službi Bogu, Crkvi i Hrvatskom narodu! Neka u društvu svetih uživa vječnu radost… koju je Bog pripravio onima koji ga ljube! U molitvi s Vama za našega fra Željka, ostaju Vam uvijek odane u u Isusu i Mariji, sv. Ocu Franji i sv. Majci Klari S. M. Dolores Mandić, OSC
Vijeće franjevačkih zajednica
Mnogopoštovani oče provincijale fra Marko,
draga braćo Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja,
vašu je bratsku Provinciju ovih dana pogodila dvostruka žalost. Dvije smrti uokvirile su Božić. U ime Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH izražavam vam bratsko-sestrinsku sućut, a pokojnike preporučujem našim zajednicama u molitve.
Prvo je na Badnji dan preminuo vaš subrat fra Željko Tolić. Ljudski gledano, otišao je prerano. Ali po Božjem planu otišao je u pravi čas: Kada je Gospodar života i smrti vidio da je daljnje putovanje zemljom za njega preteško, da mu je životna staza odveć gorovita i prenaporna a dah mu postaje sve teži i umorniji, rekao je: Dođi, dosta je tvoga zemaljskoga vijeka! S fra Željkom je otišao ugledan član vaše Provincije, a naše Vijeće bilježi ga kao svoga predsjednika (27.01.2007-29.01.2010.), za čijeg je mandata, između ostaloga, snažnije poguran velebni projekt tiskanja prvog cjelovitog izdanja Franjevačkih izvora na hrvatskome jeziku (izdani 2012.).
Potom je na Stipanjdan zaklopio oči za ovaj svijet vaš subrat i vrijedni član Provincije fra Milan Lapić. Naradio se na njivi Gospodnjoj, napodnosio se tegoba cjelovitoga dana … Možda su subraća koja su s njime živjela čula ili mu na licu vidjela izraz riječi: „Ne zadržavajte me, kad je Jahve moje putovanje uspješno priveo kraju. Pustite me da se vratim svome Gospodaru! (Post 24, 56) I otišao je na Gospodarevu riječ.
Braća i sestre od kojih se rastajemo sprovodima govore nam svojom šutnjom: Vrijeme nam je svima da idemo: mi da umremo, vi da živite! Da ž i v i t e, ne da životarite! Jer prah se mora vratiti u zemlju od koje je uzet (Post 3, 19), a duh Bogu koji ga je dao (Prop 12, 7). I dok oni odlaze tamo gdje se konačno obistinjuju riječi „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi ..“ (Job 19, 25), nama ostaje da živimo ne znanjem znanja, nego mudrošću vjere. Zato smrt naše braća i sestara može i treba biti i dan radosti : zbog dragocjene pouke koju nam šalje smrtni događaj da se život doduše mora živjeti odnaprijed, ali s pogledom odnatrag, iz vječnosti – mudro.
Gospodin vam dao radost i mir.
s. Darija Jovanović, predsjednica Vijeća
Fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima
Dragi brate fra Marko, draga braćo franjevci Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja,
Iako smo se porukom čuli neposredno nakon smrti dragoga fra Željka, imam potrebu i ovim putem izraziti bratski osjećaj blizine i suosjećanja.
Fra Željko bio je nama, franjevcima naše provincije, uvijek drag fratar koji se do gotovo zadnjih dana svoga života nesebično davao za svoje malo stado te prethodno kroz službu provincijala i ostale dužnosti za cijelu vašu provinciju i naš franjevački Red.
Njegovom smrću svi smo izgubili dobroga brata i fratra.
Primite dragi provincijale ovu moju sućut.
Nažalost ne mogu biti nazočan na obredu sahrane i misi zadušnici jer sam zbog prije preuzetih dužnosti spriječen.
Fra Juro Šimić, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića
Mnogopoštovani brate Marko!
Uime sve braće Provincije primite iskrenu kršćansku sućut povodom preminuća i odlaska nebeskom Ocu dr. fra Željka Tolića, cijenjenog člana Vaše splitske provincije koji je, uz znanstveno-odgojni i profesorski angažman te pastoralni rad, bio i provincijal (2003.-2012.).
Za mnoge teškom i tužnom trenutku preporučujemo Dobrom i milosrdnom Bogu plemenitu dušu poštovanog fra Željka, istovremeno s Vama i svom braćom Provincije dijeleći vjeru u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.
Njegovim preranim odlaskom puno toga će, ponajprije, izgubit Vaša cijenjena zajednica, ali vjerujem da ćete dobiti zagovornika više na nebu. Za sve lijepo i dobro što je pok. fra Željko, učinio za Boga, Crkvu, vašu Provinciju, vjernike i studente neka ga Gospodin nagradi vječnim životom. Iskrenu sućut, također, izražavam tugujućim prijateljima i svoj rodbini pokojnika.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna neka mu svijetli u domu tvome, Gospodine. Počivao u miru Božjem!
S iskrenim ljudskim i kršćanskim osjećajima
Fra Josip Sopta, gvardijan Male braće Dubrovnik
Poštovali i dragi oče Provincijale!
Tebi i svoj subraći drage mi provincije Presvetoga Otkupitelja izražavan bratsku sućut i blizini povodom smrti fra Željka Tolića.
Uz pokojnika me uz ostalo vežu uspomene na plodno zajedničko djelovanje u našoj Konferenciji provincijala. Uz fra Željka Tolića,– Split, tu su bili fra Mijo Džolan Sarajevo; fra Željko Železnak., Zagreb; fra Ivan Sesar, Mostar i fra Josip Sopta, Zadar. Zajednički smo organizirali 800. obljetnicu osnutka Reda. Plod naših nastajanja su i kapitalna izdavačka ostvarenja Franjevački bibliografski leksikon, i Franjevački izvori. Fra Željko je u svemu dao svoj veliki doprinos. Sve druge njegove vrlina i zasluge su Tebi i braći bolje poznate. Žalim njegov prerani odlazak.
Neka otpočine od truda svojih u krilu Očevu.
