Poštovana rodbino pokojnog fra Mile Marovića,
draga braćo i sestre u Kristu!
Dokle god neku osobu susrećemo, s njom dijelimo zajedničku svakodnevicu i zajednički krov nad glavom, niti ne slutimo koja unutarnja promjena nastane u nama u trenutku kada ta osoba ode u zagrljaj smrti. Treba nam vremena da shvatimo da do jučer živi čovjek više nije s nama. I to se ponavlja svaki put i to se neće i ne može promijeniti. I svaki put kada netko umre i kada ga molitvom i sprovodnim obredima ispraćamo, imamo osjećaj da je taj susret drugačiji, pokojnika doživljavamo u nekome posebnom i novom svjetlu. Stavljamo ga u kontekst božanskih kreposti vjere i nade kojima nas je Bog obdario zaslugom Krista Otkupitelja. Dakle, vjera u Krista uskrslog i nada u vječni život koji nam je On osigurao pomažu nam shvatiti svu ovu prolaznost, pomažu nam prihvatiti što je cilj i smisao našeg života.
Vjera i nada krasile su i našega pokojnog brata fra Milu za čiju dušu ćemo Bogu prikazati misnu žrtvu i s molitvom na usnama ispratiti ga i predati majci zemlji. Vjera nam otvara obzorje s onu stranu života u Isusu Kristu koji je za nas: Put, Istina i Život.
Okupili smo se kako bismo bratu našemu fra Mili iskazali posljednju počast, kako bismo počastili njegov život i njegovu smrt. A smrt je, kako je jednom prigodom vrlo znakovito, s puno nade i vjere, rekao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić: „… sveti trenutak rađanja za vječnost“. Svoj pogled okrećemo prema križu Isusa Krista i s vjerom i nadom, kao vjernici, svećenici i redovnici možemo reći: ovo nije svršetak, jer vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i život vječni.
Od sedamnaestorice naše braće koje je u posljednje dvije i pol godine Gospodin pozvao k sebi, fra Mile je četvrti čija nas je smrt okupila ovdje u crkvi Gospe Sinjske. Njegovo smo ime i prekjučer spomenuli na ovome mjestu, prigodom polaganja svečanih redovničkih zavjeta dvojice naše mlade braće. Svakako to je bio radostan trenutak, ali omjer broja onih koji odlaze puno je veći od broja onih koji dolaze. Radost i tuga, život i smrt sastavni su dio života.
Ako se može govoriti o iznenadnoj smrti, broju godina života usprkos, onda je fra Milina smrt uistinu iznenadna, neočekivana.
Nekoliko podataka o fra Milinu životu i djelovanju:
Fra Mile (krsnim imenom Luka) Marović rođen je 28. siječnja 1943. u Markušici (kod Vinkovaca). Fra Milini roditelji već su se 1945. godine vratili u rodno Zelovo. Osnovnu školu pohađao je Zelovu (1949. – 1954.) i u Splitu (1955. – 1958.). Prva dva razreda gimnazije pohađao je u Sinju (1958. – 1960.), treći u Zagrebu (1961. – 1962.) i četvrti u Sinju (1962. – 1963.). Teologiju je studirao u Makarskoj (1964. – 1968.). Jednu godinu proveo je kao student teologije u Rimu (1968. – 1969.).
U novicijat je stupio 1960. godine na Visovcu, gdje je iduće godine položio prve redovničke zavjete. Pet godina nakon toga, tj. 1966., položio je svečane zavjete u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića. Red đakonata podijelio mu je biskup Severin Pernek 1968. godine u Makarskoj, a za svećenika ga je zaredio biskup Ivo Gugić u Splitu na blagdan svetog Petra i Pavla 1968. godine. Iste godine proslavio je mladu misu u Zelovu.
Odmah nakon svećeničkog ređenja fra Mile je proveo godinu dana u Rimu (Antonianum) studirajući teologiju, a od 1969. do 1972. godine studirao je liturgiku na Papinskom učilištu Anselmianum u Rimu, ali spomenuti studij nije završio. Vratio se u Provinciju i do 3. rujna 1973. vršio je službu samostanskog vikara na Visovcu. Potom je poslan na službu župnog vikara u Zagreb gdje je ostao godinu dana (1973. – 1974.) i sve do kraja svog života djeluje u pastoralu. Nakon službe u Zagrebu 1974. godine imenovan je župnikom Župe Zlopolje i na toj službi ostaje 5 godina. Nakon toga je premješten za župnika Župe Gala-Gljev, gdje ostaje 7 godina (1979. – 1986.). Potom mu je povjerena služba župnika u Ugljanima gdje ostaje punih 21 godinu (1986. – 2006.), nakon čega mu je povjerena služba župnika u Nevestu na kojoj je ostao punih 16 godina (2006. – 2022.). Na vlastito traženje razriješen je službe župnika u Nevestu na kapitulskom kongresu u lipnju 2022. godine i premješten za ispovjednika u Samostanu i Svetištu Gospe Sinjske u Sinju, gdje je u večernjim satima preminuo u subotu 17. rujna 2022. godine.
Svaki susret s fra Milom učvršćivao je moje uvjerenje da je on bio skroman, samozatajan, jednostavan i dobar čovjek. Glas o njemu uvijek je bio i ostao pozitivan, a glas njegov, bolje rečeno glasnice njegove, Bog je obdario posebnom ljepotom. Svoje svećeničke dužnosti, po službama koje su mu bile povjerene, izvršavao je savjesno i vjernički koliko je znao i mogao, a kao redovnik ponosno je nosio franjevački habit i bio je, siguran sam u to, svjedok vjere, dobar širitelj Kristove radosne vijesti i vjerni svjedok franjevačkog načina života. Cijeli svoj život potrošio je u službi Crkve, kao pastir i tješitelj Božjeg naroda koji mu je povjeren.
Fra Milu sam najbolje upoznao u bratskom susretu prilikom kanonske vizitacije (8. siječnja 2022. godine) u Nevestu gdje je bio župnik. Sjećam se vrlo dobro izraza njegova lica kada mi je u razgovoru rekao jednu bolnu i istinitu činjenicu, a ta je da naroda u župi sve manje, istaknuvši kako se neće iznenaditi ako Župu Nevest bude posluživao svećenik iz druge župe, što se ovog ljeta, nažalost, i dogodilo. U tom razgovoru mi je još rekao: „Provincijale, svjestan sam svojih godina, imam volje pastoralno djelovati, ali u meni prevladava svijest da me fizičke snage pomalo napuštaju i vrijeme mi je povući se u samostan.“ To je rekao iskreno i iz dubine duše, na što nisam imao nikakvih primjedbi, nego sam mu isto tako iskreno zahvalio za sve što je kao svećenik i redovnik učinio za dobrobit Katoličke Crkve, za dobrobit i ugled naše Provincije i nadasve na svekoliko materijalno i duhovno dobro Božjeg naroda koji mu je povjeren.
Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Milinoj sestri Luci (Zori), bratu Vinku i ostaloj bližoj i daljnjoj rodbini.
Dragi fra Mile, tvoja jednostavnost i tvoja društvenost kojima te Bog obdario bile su privlačne osobine, a savjesnost i odgovornost u vršenju tvojih službi bile su prepoznatljive. Opraštam se od tebe duboko zahvalan Bogu za tvoj život, iskreno zahvalan tebi za sve učinjeno dobro, s nadom da će te Isus kojemu si vjerno služio primiti u svoje, svima nama obećano nebesko kraljevstvo.
Počivaj u miru Božjem. Amen.
