Sprovod fra Mirka Klarića

U petak 29. svibnja 2020. u Šibeniku na gradskom groblju Kvanj ispraćen je na posljednji počinak fra Mirko Klarić, svećenik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Fra Mirko je preminuo nakon teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima, u Samostanu sv. Ante Padovanskog u Šibeniku (Šubićevac) u utorak 26. svibnja 2020., u 71. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva.

Misu zadušnicu na gradskom groblju Kvanj predvodio je mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski. Koncelebrirao je fra Marko Mrše, provincijski ministar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, mons. Ante Ivas, biskup u miru, fra Mario Radman, gvardijan Samostana sv. Ante na Šubićevcu i još osamdeset svećenika. Pjevanje na misi animirali su bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Nakon svete mise na šibenskom groblju Kvanj uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio gvardijan fra Mario, a od fra Mirka su se oprostili franjevci i svećenici, rodbina, bogoslovi, novaci, postulanti, časne sestre te brojni vjernici iz njegove rodne Župe Stankovci i župa u kojima je fra Mirko djelovao.

Tekst i fotografije: fra Jerko Kolovrat


Homilija mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog

Poštovani biskupe u miru mons. Ante, provincijalu fra Marko, braćo franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, draga rodbino pokojnog fra Mirka, braćo i sestre u vjeri Kristovoj!

Okupljeni smo danas po tužnoj vijesti da nas je napustio revni svećenik i franjevac, fra Mirko Klarić. Ispunio je mjeru dana koju mu je Gospodin namijenio. Zaprimio je od Uskrslog poziv za put do Očeve kuće na nebesima, u vječnosti.

Opraštamo se od njega svetom misom – euharistijom – zahvalnicom Bogu što nam ga je dao, ovoj franjevačkoj provinciji, našoj Šibenskoj biskupiji u kojoj je toliko godina služio, narodu Božjem, Crkvi Kristovoj s kojom je proživljavao tolike lijepe, ali i teške trenutke. Od radosnih slavlja i svečanosti, preko kateheza i odgoja u vjeri, do ustrajnog svjedočenja vjere u doba komunizma. Proživio je Domovinski rat sa svojim pukom, okupljajući ih i u izbjeglištvu, po hotelima slaveći svete sakramente, pomagao potrebnima, prionuo obnovi i gradnji porušenih crkava poslije rata, sve do posljednje službe župnika na Meterizama i više od godinu dana borbe s teškom bolesti.

U svemu ostao je čovjek, vjernik, svećenik i redovnik koji se u Boga uzda i ustrajno moli, Gospi za zagovor utječe. A sama smrt došla je na blagdan Gospe od Karavaja. Upravo Gospi od Karavaja zavjetovala ga je kao dijete njegova majka. Fra Mirko je tom zavjetu ostao vjeran cijeli život. Svake je godine na Karavaju bio redoviti ispovjednik i Marijin molitelj.

Istrajao je svoju dionicu, neka mu Milosrdni Otac udijeli nagradu vjernog sluge.

U životu fra Mirka oslikava se Božja riječ koju smo čuli, koja nam je naviještena. U svjetlu vjere u Uskrsnuće, u nadi vječnog života u Bogu, raspoznajemo konačni cilj: doći Bogu, biti primljen u Očev zagrljaj. S time se ništa ne da usporediti, kao što će reći sv. Pavao: „Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovjekovo ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“. A nama to Bog objavi po Duhu, po razotkrivanju Božjeg nauma spasenja čovjeka.

Znamo da se ovaj naš prolazni, rukotvoreni dom jednom mora napustiti. Bit će razrušen. Ali čeka nas onaj vječni, nerukotvoren na Nebesima. Makar do njega vodio put koji zna biti strm i naporan, katkada težak i mučan. To je ono što zovemo križ života koji nosimo za svojim Spasiteljem.

I fra Mirko je nosio taj križ s pouzdanjem, s čežnjom za nebeskim domom i trsio se da omili Gospodinu. Na tom putu pratila ga je i krijepila, podizala i čistila ljubav Božja. Upravo posljednji mjeseci života, u teškoj bolesti, kao da su bili to zadnje pročišćenje kroz tjelesne patnje, da bi Gospinim zagovorom bio primljen u kuću Očevu.

U evanđelju mnogi dolaze tješiti Martu i Mariju zbog smrti brata Lazara. Dolazi i Isus, njihov prijatelj i česti gost. Marta ide u susret Isusu, s vjerom, pouzdanjem. Isuse, zar nije moglo biti drugačije da si ti ranije došao? ALI i SADA znam, Bog može uslišiti svaku našu molitvu. U nastavljenom dijalogu Marte i Isusa zrcali se vjera u Uskrsnuće. „Uskrsnut će brat tvoj! Ako i umre živjet će!“ Tko u Isusa vjeruje ne umire nikada. Isus je uskrsnuće i život!

To je bila vjera u kojoj je živio, djelovao i s preprekama se nosio i fra Mirko. Vjera u uskrsnuće i ljubav prema onima koje smo poznavali, voljeli, koji su nas zadužili, koji su bili upleteni u našu mrežu života – ruši barijeru smrti i nudi nam utjehu da ćemo se opet sresti onkraj ovog života, s onu stranu materijalnog svijeta – kad nastupi svitanje uskrsnog jutra.

Krist uskrsnu od mrtvih, On je prvina usnulih, prvorođeni na novi besmrtni život. To je srž naše vjere, temelj na kojem stoji naše vjerovanje u Svemogućeg Boga – Stvoritelja i Spasitelja. Samo u toj vjeri možemo i smrt prihvatiti, jer nije kraj nego prijelaz u vječni život s Bogom.

Svojim svećeništvom i redovništvom nudio je tu vezu s Bogom. Po sakramentu sv. reda primio je milost da ju dijeli u svim drugim sakramentima. Svećenik može i treba činiti ono što drugi ne mogu: dijeliti utjehu kad drugi zašute. Buditi nadu kad u svima zavlada sumnja. Donositi svjetlo i vedrinu kad drugi pomisle da je tama, da je zlo zavladalo. Jednostavno, predvoditi ljude Bogu.

A nadasve onda kad slavi Kristovu žrtvu: jedinstvo vjernika i Božje ljubavi – svetu misu. Tada očituje svu čast i dostojanstvo koje mu je Krist povjerio, jer po rukama svećenika dolazi živi Isus među svoje vjerne, da ih iznova nadahne svojom ljubavlju i učini spremnima za život koji im je proći.

Svećenik je i žrtva. Žrtva je i zbog toga što će puno puta ostati osamljen, jer Gospodin treba samoću njegovu da bi mogao progovoriti njegovom srcu i da bi mogao u njemu ostati uvijek na prvom mjestu. Bog želi spasiti čovjeka po drugom čovjeku, zato treba svećenika koji će nastaviti djelo utjelovljenog Sina Božjega koji je sam postao čovjekom radi ljudskog spasenja.

Da Gospodine, Ti si Krist, Božji Sin koji nas dođe spasiti i k sebi dovesti. Fra Mirko je pirimo Tvoj posljednji poziv da napusti ovaj stvoreni svijet, da ona nada i vjera koju je živio i svjedočio, u kojoj je hodio – postane sada njegova životna stvarnost!

Molimo Te ovom svetom misnom žrtvom da fra Mirko zakorači u Gledanje slave Božje i zauvijek se u Tebi raduje. Amen.


Oproštajni govori:

Fra Marko Mrše, provincijski ministar

Preuzvišeni oče biskupe Tomislave, cijenjena braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, novaci, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Mirka Klarića, draga braćo i sestre u Kristu!

Sve što na ovom svijetu postoji, osobito ono što zovemo životom, jedinstveno je i neponovljivo. Na osobit način jedinstven, neponovljiv i vrijedan je ljudski život, život svakog čovjeka. Da je tomu tako uči nas Sveto pismo Starog zavjeta kada, u sklopu opisa stvaranja svijeta, stvaranje čovjeka prikazuje kao vrhunac Božjeg djela. Svaki ljudski život ima svoj početak, ima svoj razvojni put, ima svoje trajanje koje ne ovisi ni o osobnoj volji, ni o bilo kojoj drugoj ljudskoj volji. Naši životi ovise o Božjoj volji, ali su u mnogočemu ograničeni, jer su podložni zakonitostima koje je Bog postavio u ovaj svijet. Život ima svoje tajne, svijetle i manje svijetle trenutke, uspone i padove. S druge strane, život je nezasluženi dar. To je dar koji proizlazi iz Božje ljubavi prema čovjeku, kroz koji se oslikava nastavak Božjeg stvaranja. Uza sve sposobnosti i genijalnosti ljudskog uma, uza sva dostignuća na raznim poljima te osobit napredak medicine zbog kojeg se zasigurno uvelike produžio ljudski vijek, nije pronađeno ni sredstvo ni lijek koji mogu spriječiti smrt.

Draga braćo i sestre, „sestra smrt“, kako ju je nazivao sveti Franjo Asiški, već drugi put ove godine posjetila je našu provinciju. U mjesecu ožujku na vječni počinak smo ispratili fra Petra Vrljička, a danas nas je na ovom šibenskom groblju Kvanj na misu zadušnicu i sprovod okupila smrt našeg brata redovnika i svećenika fra Mirka Klarića kojega je Gospodin pozvao k sebi u popodnevnim satima u utorak 26. svibnja 2020. godine u 71. godini života, 52. redovništva i 44. svećeništva. Došli smo se pomoliti za pokoj njegove duše, došli smo iskazati poštovanje i zahvalnost za sve što je učinio u svom svećeničkom i redovničkom životu. A kroz pastoralno djelovanje učinio je puno toga dobroga za narod koji mu je bio povjeren; učinio je puno dobra u različitim službama  koje mu je povjerilo vodstvo naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Konačno, sva njegova dobra djela i njegovo djelovanje neodvojivo je vezano uz poslanje Crkve u kojoj je on bio sredstvo kojim se ostvarivalo i izvršavalo ono što je Crkva primila od Krista Gospodina.

Do jučer je bio s nama, kao jedan od nas, dijelio s nama dobro i zlo, a sada, ispraćajući ga na vječni počinak, promatramo ga u drugačijem svjetlu. Fra Mirko je, obasjan novim svjetlom, ušao u jednu novu, drugačiju stvarnost u koju se po smrti zaputio. Smrt je fra Mirku, istina, oduzela riječ i kao da je na kraju tijeka njegovoga ovozemaljskog života zatvorila vrata i na njih postavila zasun, ali je u isto vrijeme ostavila prostor vjeri koja ga obasjava tim novim svjetlom. A to novo svjetlo je Isus Krist kojemu je fra Mirko kao redovnik i svećenik, pregalački vjerno služio, vodio narod Božji na putu spasenja po službama koje su mu bile povjerene. Stoga iskreno vjerujemo i nadamo se da je svrhu i cilj ovozemaljskog života postigao te da je zaslužio vječni život i vječno spasenje, kako nam je Krist i obećao i svojim uskrsnućem to i pokazao. Krist daje odgovor na pitanje smrti. I zato je utješno čuti Isusove riječi: „Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu… Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima“ (Iv 17, 24.26). Ove Isusove riječi pozivaju nas da smrt promatramo u svjetlu Kristova vazmenog otajstva i svoju nadu položimo u Onoga koji je uskrsnuće i život.  U riječi „hoću“ krije se i molitva i zahtjev koje je Isus neposredno prije svoje smrti uputio Ocu. I to je ono ključno, i to je ono bitno, i to je svrha svakoga kršćanskog života: biti s Isusom i gledati Njegovu slavu. To je život u koji je ušao naš brat fra Mirko. I to je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. U toj nadi i za tu nadu živio je naš pokojni fra Mirko, u toj nadi je trpio svoje boli, u toj se nadi otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom.

Evo nekoliko osnovnih podataka o fra Mirkovu životnom putu:

Fra Mirko je rođen 26. travnja 1950. god. u Velimu (Župa Stankovci) od oca Luke i majke Boje r. Troskot.

Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Crljeniku (1957.-1961.), a druga četiri u Stankovcima (1961. – 1965.)

Nakon završetka osnovne škole 1965. godine primljen je u Franjevačko sjemenište u Sinju gdje je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju. Prva dva razreda pohađao je od 1965. do 1967. nakon čega je 2. srpnja 1967. stupio u novicijat na Visovcu, gdje je 13. srpnja 1968. položio prve jednostavne redovničke zavjete. Treći razred gimnazije je pohađao 1968./69., a četvrti 1970./71.

Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1971. do 1973. u Dubrovniku i Makarskoj, potom od 1973. do 1975. isto u Makarskoj, a od 1975. do 1977. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Zagrebu. U listopadu 1976. godine na spomenutom fakultetu diplomirao je teologiju izradivši diplomski rad  na temu „Povijesni Isus i Krist vjere“.

Svečane zavjete položio je u Makarskoj 8. prosinca 1973. godine.

Za đakona ga je 7. srpnja 1975. godine u Kijevu zaredio ondašnji šibenski biskup Josip Arnerić, a za svećenika godinu dana kasnije u Stankovcima 4. srpnja 1976. Mladu misu slavio je 12. srpnja 1976. godine.

Prva služba koja mu je kao mladomisniku bila povjerena bila je služba pomoćnika magistra novaka na Visovcu, na kojoj je ostao nešto više od godinu dana (1. kolovoza 1976. – 1. rujna 1977.) i kroz to vrijeme vršio je službu samostanskog vikara na Visovcu.

Uprava Provincije 1. rujna 1977. godine fra Mirka je poslala u Rim na studij pedagogije na Papinskom franjevačkom učilištu Antonianum, gdje je ostao do 26. lipnja 1979. godine, postigavši akademski stupanj licencijata, uz pisani rad na temu „L’intuizione pedagogica di S. Francesco“ (Pedagoška intuicija svetog Franje). 

Nakon položenog licencijata iz pedagogije nije ušao u odgojiteljske vode, nego mu je uprava Provincije povjerila službu katehete studenata u župi Gospe od Zdravlja u Splitu gdje je ostao oko godinu dana (1. kolovoza 1979. – 19. kolovoza 1980.). Nakon toga je uslijedio premještaj u Župu svetog Ilije u Metkoviću u kojoj je dvije godine vršio službu katehete i župnog vikara (19. kolovoza 1980. – 17. kolovoza 1982.). Nakon toga je imenovan župnim vikarom u Drnišu i na toj je službi ostao šest godina (18. kolovoza 1982. – 19. kolovoza 1988.).  Župnik Župe Lišane postao je 20. kolovoza 1988. i na njoj ostao do 17. kolovoza 2000. godine. Na toj službi ga je zatekao osloboditeljski Domovinski rat kroz koji je dijelio prognaničku sudbinu svoga naroda.

Bio je definitor Provincije (1994. – 1997.).

Za vrijeme službe župnika Župe svetog Nikole Tavelića u Lišanima Ostrovičkim od 23. listopada 1996. do 12. kolovoza 1997. godine vršio je službu župnog upravitelja Župe Perušić.

Službu župnika Župe sv. Jure na Unešiću preuzeo je 18. kolovoza 2000. na kojoj ostaje nešto manje od godinu dana, točnije do 25. srpnja 2001. godine.

Nakon službe župnika na Unešiću, dakle od 2001. godine, ostatak svoga pastoralnog djelovanja i pastoralnih službi do kraja života proveo je u šibenskom okružju. Tako je dvije godine vršio službu župnog vikara u Župi Gospe van Grada u Šibeniku (25. srpnja 2001. – 11. rujna 2002.), a nakon toga u istoj župi godinu dana bio je ispovjednik (11. rujna 2002. – 5. kolovoza 2003.).

Šest godina je vršio službu župnika Dubrave kod Šibenika (5. kolovoza 2003. – 16. listopada 2009.)

Šibenik –  Samostan sv. Lovre – vikar i ekonom samostana (21.2.2008. – ???

Deset godina je bio župnik Župe Šibenik Meterize (16. listopada 2009. – 16. srpnja 2019.)

U Samostanu svetog Ante Padovanskog u Šibeniku (Šubićevac) tri godine vršio je službu samostanskog vikara (21. kolovoza 2016. – do ljeta 2019.).

Od ljeta 2019. godine bio je ispovjednik na Šubićevcu. Te godine se povukao iz pastoralne službe zbog zdravstvenih poteškoća koje nisu prestajale nego su s vremenom bivale sve teže.

Fra Mirka sam u više navrata posjetio u bolnici i u našem Samostanu svetog Ante na Šubićevcu. Posljednji put je to bilo u utorak, svega par sati prije njegove smrti.

Želim zahvaliti prije svega svoj braći Samostana svetog Ante Padovanskog na Šubićevcu, na čelu s gvardijanom fra Marijom Radmanom, za svu ljubav, skrb i brigu koju su pokazali prema fra Mirku i pomogli mu u njegovim bolesničkim danima. Pratili su ga i ispratili dostojanstveno i bratski, upravo onako kako je on i zaslužio. Posljedice bolesti su tražile i stručnu pomoć bez koje bi gvardijanu fra Mariju bilo puno teže. U pomoć je priskočila patronažna služba i stručna njegovateljica koja je skrbila o fra Mirku. Stoga iskreno hvala svom bolničkom osoblju kao i svima koji su fra Mirku olakšali posljednje dane života i pomogli da bude dostojno njegovan i pružili svekoliku i potrebnu pomoć.

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime zahvaljujem Bogu za dar svećenika i redovnika fra Mirka Klarića. Usuđujem se zahvaliti Bogu i uime svih župljana onih župa na kojima je fra Mirko djelovao, a posebice uime onih koje je dotakla fra Mirkova riječ, fra Mirkovo svjedočanstvo i fra Mirkov primjer.

Poštovana braćo našega fra Mirka, Jure i Marijane, sestre Mirjana i Vinka, sinovci i sinovke, nećaci i nećakinje te ostala rodbino i prijatelji, dok u ovim trenucima stojimo pred fra Mirkovim lijesom, uprtim pogledom u Krista i s vjerom u Njegovo uskrsnuće, upućujem vam izraze najiskrenije sućuti u osobno ime i uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Dragi fra Mirko, dok se od tebe opraštam uime naše Provincije, iskazujem ti svoju zahvalnost za sve dobro koje si učinio za dobrobit naroda koji ti je po službama bio povjeren, za dobrobit naše Provincije, Franjevačkog reda i Crkve. Hvala ti na svekolikom zauzetom i predanom radu, tvojoj dosljednosti i požrtvovnosti. Na kraju tvoga ovozemaljskog puta, a ulaska u vječni život, zahvaljujem ti za svjedočanstvo dosljednoga svećeničkog puta i franjevačke jednostavnosti. Neka Gospodin nagradi sve dobro i plemenito u tvom životu, neka te primi u radost svoga Doma i nagradi te vječnim životom i gledanjem Njegove slave u vječnosti.

Počivao u miru Božjem!

 

Fra Petar Klarić, gvardijan u Karinu

Preuzvišeni oče biskupe Tomislave, dragi oče biskupe u miru Ante, mnogopoštovani provincijski ministre fra Marko, poštovani oče gvardijane fra Mario, braćo svećenici, redovnici, redovnice, ožalošćena obitelji i rodbino pok. fra Mirka i ostali narode Božji!

Srce plače, a vjera u uskrslog Gospodina tješi dok se opraštam u ovo uskrsno vrijeme između Uzašašća i Duhova od dragoga fra Mirka, u svoje osobno ime i ime svećenika i redovnica, župnika, časnih sestara i vjernika iz rodne nam Župe Stankovci.

Želim istaknuti nekoliko trenutaka iz njegovoga bogatog duhovnog i pastoralnog djelovanja i snažnog svjedočenja.

Fra Mirko je gajio veliku ljubav prema rodnoj Župi Stankovci koja je nastala od dijela stare Župe Velim i prema ostalim župama u kojima je pastoralno djelovao. Sve svoje duhovne, intelektualne i ostale talente koje mu je Bog podario, dijelio je s narodom. Bog ga je obdario lijepim glasom kojim ga je slavio, a posebice pjevanjem evanđelja, molitvi vjernih i ostalih liturgijskih slavlja. Narod ga je od milja rado slušao kako lijepo pjeva slaveći Gospodina. Neki su znali reći da je fra Mirko „stankovački Pavarotti“. Bio je vrsni intelektualac, magistar pedagogije, vrijedni kateheta i propovjednik, pa su ga mnogi rado slušali suznih očiju dok je naviještao Riječ Božju, a posebice su bili dirljivi njegovi govori na sprovodima.

U Domovinskom ratu, početkom rujna 1991., morao je s narodom napustiti provincijsko svetište sv. Nikole Tavelića i Župu Lišane, koji su kasnije bili razoreni, i poći u prognanstvo. U dogovoru sa šibenskim biskupom mons. Srećkom Badurinom početkom studenoga (10. studenoga 1991.) predao sam mu pastoral prognanika u šibenskim hotelima Solaris, a ja sam išao u Vodice isto pastoralno djelovati među prognanicima i izbjeglicama. S njim su za narod duhovno skrbili i prognani svećenici fra Marko Duran i fra Julijan Ramljak, a kasnije i fra Karlo Krolo.  Fra Mirko se i u tim teškim zamršenim prognaničkim  godinama pokazao kao vrsni pastoralac, a poslije Oluje i ponovnog povratka u istu župu i kao dobri duhovni otac, obnovitelj i graditelj i u zacjeljivanju duhovnih i ostalih rana kao i u ostalim župama u kojima je djelovao, ne samo poslije Domovinskog rata, nego i prije .

Fra Mirko je posebice iskazivao ljubav prema Gospi, sv. Anti i sv. Nikoli Taveliću. Uzor mu je bio i fra Toma Babić kao i ostala duhovna zvanja iz rodne mu Župe Stankovci.

Bio je presretan kada su se u vrijeme stankovačkog župnika fra Julijana Ramljaka postavila dva spomenika ispred župne crkve slavnim velimskim sinovima sv. Nikoli Taveliću i fra Tomi Babiću. Aktivno je sudjelovao 1990. u prijedlozima nacrta spomen-crkve sv. Nikole Tavelića kod svečeve rodne kuće u Velimu, a pomogao je i u njezinoj gradnji. Radovao se i ostalim duhovnim zvanjima  iz Župe Stankovci, kao i zvanjima iz župa u kojima je duhovno djelovao.

Njegova majka Boja zavjetovala ga je dok je bio dijete Gospi od Karavaja. Preminuo je 26. svibnja 2020. na blagdan Gospe od Karavaja, što je naglasio i otac biskup. Rođen  je u Velimu pod okriljem sv. Ante, zaštitnika Velima, a predao je u utorak dušu Gospodinu  kada molimo 13 utoraka u čast sv. Ante u Samostanu sv. Ante u Šibeniku na Šubićevcu u kojem je posljednje godine živio. Fra Mirko nas je sve iznenadio i zatekao, jer je sa svojim mještaninom sv. Nikolom Tavelićem već započeo slaviti u nebu zlatni jubilej – 50. obljetnicu da je papa Pavao VI. proglasio svetim Nikolu Tavelića. Je li ovo samo niz slučajnosti?

Dragi moj mladomisnički kume fra Mirko, bio si izvrstan magistar pedagogije, baš poput mučenika sv. Nikole Tavelića. Obojica ste dobro naučili i izvrsnim položili lekciju pedagogije patnje i križa, ali i nade u uskrsnuće od najvećeg pedagoga našega učitelja i spasitelja Isusa Krista. Moli sa sv. Nikolom Tavelićem, fra Tomom Babićem, fra Antom Brčićem, fra Božom Morićem, s. Stanislavom Vunić i ostalima da najveći pedagog naš Gospodin pozove mladiće i djevojke u svoju pedagošku školu, jer je u njoj (…) žetva velika, a radnika malo… (Lk 10,2 ). I neka i nas u toj školi odgaja najveći pedagog Isus u patnji, križu i u hodu prema vječnom životu.

Provincijskom ministru, braći u Samostanu sv. Ante na Šubićevcu i ostaloj braći u provinciji, obitelji i rodbini pokojnika izražavam iskrenu sućut u svoje osobno ime i uime župnika, časnih sestara i vjernika  iz Župe Stankovci. Budimo ponosni i Bogu zahvalni što nam je podario dobrog, plemenitog  i  dragog fra Mirka. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!


Mirjana Kundid u ime Župe sv. Jeronima – Meterize, Šibenik

Fra Mirko Klarić je bio franjevac u pravom smislu te riječi, onakav kakve ih je i zamislio sv. Franjo da bi trebali biti, čovjek iz naroda, svećenik za narod.

Erudit koji se nikad nije stidio pitati ako nešto ne zna, harmonikaš koji je rado svirao sebi i drugima za dušu, pjevač čiji bi se glas orio crkvom čak i kad mu je bilo najteže i jedan od rijetkih propovjednika čije su propovijedi vrlo lako nalazile put do srca onih od 7 do 77 godina.

S njim ste uvijek znali na čemu ste, ako ste bili krivi – dao bi vam to jasno i glasno do znanja. Ako ste nešto odlično napravili – bio bi ponosan kao otac i hvalio bi vas gdje god bi stigao. A ako bi vam trebala utjeha, svaku vašu tugu i patnju proživio bi s vama i za vas.

Ići kod fra Mirka na ispovijed, bez obzira koliki teret imao na duši, nikad nije bilo zastrašujuće. To su najbolje osjećala djeca. Oni najranjiviji, najosjetljiviji i najposebniji na ispovijedi prije prve svete pričesti ili krizme uvijek bi molili svoje učiteljice: „Molim vas, mene kod fra Mirka“. Znali su oni da će im otjerati svaki strah i spustiti Božji blagoslov na njihova nejaka pleća.

S njim nije bilo zabranjenih tema, mogli ste ga pitati što god vam je bilo na umu i za sve i svakoga potrebitog imao je razumijevanja. Nikad nikog nije odbio ni za krštenje, ni za pričest, ni za krizmu. Raspravljali smo često o tome i znao bi reći: „Tko sam ja da određujem tko jest ili nije zaslužan?“

Posebna priča su on i njegove masline i njegovo cvijeće. Mogao si mu reći da mu pasac nakrivo stoji, ali ne diraj mu u masline. Toliko je ljubavi, ali ne one uobičajene, posvećivao brizi o njima i cvijeću. On bi im i pjevao i molio i liječio svaku bol. Mnogo svojih biljaka poklonio je školi kad su prerasle crkveni hol, ali opet bi redovito dolazio provjeriti brinu li se za njih kako treba i koliko su narasle otkad ih nije vidio – franjevac u pravom smislu.

Njegov najpoznatiji zaštitni znak bila je drniška kapa – prosinac, blagoslov kuća – fra Mirko u habitu, kapa na glavi i šal preko ramena; često bi umoran nakon cjelodnevnoga blagoslova zaspao u župnom uredu, ali s kapom na glavi. A onda procesija za blagdan sv. Jere – kapa na glavi. Znao se našaliti da nije slučajno što su njegova župa Meterize, kojoj je sv. Jere zaštitnik, jer i njemu baš odgovara izjava: “Bože, oprosti mi jer sam Dalmatinac!”

Mi mu nemamo što oprostiti, možemo mu samo biti beskrajno zahvalni što je obogatio naše živote, što nas je naučio da budemo bolji ljudi i bolji vjernici, što nam je stalno govorio: „Bog je Bog, a čovjek je čovjek i svećenici su samo ljudi, ne sudite drugima pa se ni vama neće suditi“.

Teško se oprostiti od nekoga tko je tako dugo bio važan dio naših života, zapravo je nemoguće i shvatiti da više nije. I ma koliko god sad bili tužni, a bit ćemo tužni još dugo vremena, možemo biti sigurni da sad imamo svog zagovornika na nebu koji će nas pratiti, moliti za nas i pomagati nam, jer fra Mirko je jako volio svoje Meterižane.

Iz nekog razloga sigurna sam kad mu je sv. Petar otvorio vrata da mu je odmah pružio i harmoniku i drnišku kapu i naš fra Mirko sad je sretan, a u rajskom vrtu neće naći brižnijeg čuvara maslina.

 

Fra Mario Radman, gvardijan samostana sv. Ante na Šubićevcu

Preuzvišeni oče biskupe, oče biskupe u miru, mnogopoštovani oče provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Mirka, draga braćo i sestre u Kristu!

Nad odrom naših pokojnika razmišljamo o vječnom životu. S Uskrsom grob postaje neka vrsta kolijevke uskrsnog života. Naša se smrt veže uz Božju ljubav, dobiva smisao u ljubavi, kao i Kristova smrt koja se preobrazila u pobjedu života Kristovim uskrsnućem. Stoga ćemo i mi biti spašeni uskrslim Kristom. Pridružujem se zahvali o. biskupa, provincijala i svih vjernika za njegovo požrtvovno svećeničko služenje na svim župama u kojima je djelovao.

Okrijepljen sakramentima, u utorak na blagdan Gospe od Karavaja 26. 5. 2020. oko 17. 30 h fra Mirko je preminuo nakon teške bolesti s kojom se borio zadnjih godinu dana u Samostanu sv. Ante na Šubićevcu u Šibeniku. Božja providnost udijelila je da sam mogao biti prisutan u tim posljednjim trenucima, da sam zaklopio njegove oči i njegovu dušu preporučio milosrdnom Gospodinu. Koliko god mislili da nekog poznajemo, nakon što smo možda s njim živjeli više godina, uvijek iznova uvidimo da čovjek ostaje tajna koja izmiče našem shvaćanju.

U vremenu mog dolaska za gvardijana i župnika prije 3 godine, fra Mirko je vršio službu samostanskog vikara i ekonoma u Samostanu sv. Ante, kao i službu župnika na Meterizama. U tim našim prvim susretima upravo je pokazao pažnju i brigu da mi olakša sam početak u novoj službi, tako da se stavio na raspolaganje za bilo kakvu pomoć. Fra Mirko je bio svećenik i redovnik koji je htio služiti Bogu u Njegovu narodu, propovijedajući radosnu vijest dosta slikovito, tako da su vjernici mogli prepoznati njegovu ljubav prema njima. To je upravo i svjedočila njegova bistrina, vesela narav i franjevačka susretljivost.

Volio je s braćom razgovarati, šaliti se, zapjevati. Rado je odlazio na župne proslave, kao i na imendane braće. Za fra Mirka su redoviti zajednički čini u samostanu bili neizostavni, prilikom čega se mogla vidjeti njegova redovnička disciplina. Ponekad su se iz njegove sobe mogli čuti zvuci harmonike koju je volio za svoj gušt zasvirati. Posebno dirljiv trenutak zbio se ove nedjelje prilikom slavlja imendana našeg brata fra Mile. Braća su došla u njegovu sobu gdje je ležao i kad su mu zapjevali od sreće je dignuo ruke, nasmijao se i počeo pjevati koliko je mogao, iako je već bio u slabom stanju. Samo dan poslije njegovo stanje se pogoršalo i jednostavno smo u samostanu osjetili da će sestrica smrt doći na blagdan Gospe od Karavaja, na blagdan kada ga je majka Boja zavjetovala Gospi. Svima nama to je pokazatelj njegove ljubavi prema Majci Mariji koju je gajio i štovao.

Fra Mirku je u 3. mjesecu 2019. dijagnosticiran tumor, a u 4. mjesecu iste godine izvršen je operativni zahvat u KB Merkur u Zagrebu. Sva liječenja kroz prethodnu godinu fra Mirko je podnosio s velikom strpljivošću i vjerom u Božju providnost.

Snaga Duha Svetoga pomogla mu je da s vjerom nadiđe bolno iskustvo smrtne borbe. Pri upitu: ”Mirko, kako si? Boli li te?” odgovor bi uvijek glasio: „Dobro sam, ne boli me“.

Dužnu zahvalnost izričem medicinskom osoblju KBC-a Šibenik; djelatnicima Hitne pomoći u Šibeniku; brižljivoj i susretljivoj dr. Anđelki Matulović, njegovoj liječnici opće prakse koja je u svakom trenutku bila dostupna za njegovo liječenje; dr. Maji Božić Šakić u Splitu kamo je fra Mirko odlazio na kemoterapije. Hvala sestrama iz patronažne službe koje su ga svakodnevno obilazile i ublažavale njegove boli. Zahvaljujem braći u Samostanu o. Ante Antića na Trsteniku u Splitu, s gvardijanom fra Ivanom Macutom na čelu, koji su fra Mirka znali dočekati kada je dolazio na primanje kemoterapije.

Posebnu zahvalnost izričem njegovateljici Slađi Janjić koja je svojom majčinskom brigom i nježnošću olakšavala i uljepšavala fra Mirkove dane u samostanu, a meni davala sigurnost da je u dobrim rukama.

Hvala svim dragim osobama koje su posjećivale fra Mirka za vrijeme bolesti, čime su pokazale da je kao fratar i svećenik ostavio traga u njihovim životima. Zato vjerujem da je svojim čovjekoljubljem, domoljubljem i pastoralnom zauzetošću proslavio Boga. On neka ga proslavi u svojoj vječnoj slavi u nebu.

Poštovana obitelji pok. fra Mirka, ujedinjeni smo danas s vama u vašoj boli i žalosti, ali i u zahvalnosti Bogu za život vašeg i našeg fra Mirka, kao i u molitvi za njegov vječni pokoj. Znam da vam je fra Mirko puno značio i da ste ga istinski ljubili. Stoga, iskreni pozdrav i kršćanska sućut braći i sestrama pokojnog fra Mirka: Marijanu, Juri, Mirjani, Vinki te svoj bližoj i daljnjoj rodbini.

Vama, kao i svima nama ostalima, želim da se urežu u srce i pamet riječi našega Gospodina iz današnjeg evanđelja: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će!“ Sigurni smo da će mu prirediti slavlje dočeka svi oni koje je pratio u teškim trenutcima života, koje je pomirio s Bogom, kojima je on pomagao i koji su pomogli njemu da slijedi Gospodina.

Fra Mirko je prošao svoje postaje i stoji pred konačnom postajom Uskrsnuća. Nadam se da će kod tog konačnog stajališta slijediti Isusov odgovor: „Dobro, valjani i vjerni slugo!… Uđi u veselje gospodara svojega!“ (Mt 25,21). Uvedi ga, Gospodine, svojim promislom, po zagovoru sv. Franje u svoj očinski zagrljaj!

+ Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

 

Sućuti:

Don Gašpar Dodić, paški župnik

Poštovani provincijale i braćo franjevci,

saznavši za tužnu vijest o smrti dragog i nezaboravnog subrata u svećeništvu fra Mirka Klarića, želim ponajprije izraziti svoju duboku sućut vama, njegovoj subraći franjevcima časne Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, kao i svoj fra Mirkovoj bližoj i daljnjoj rodbini.

Fra Mirka sam imao prilike upoznati kao prvi župnik u Kistanjama, gdje mi je u ožujku 1997. nadbiskup povjerio formiranje nove župne zajednice među doseljenim Hrvatima iz Janjeva. U to je vrijeme fra Mirko bio župnik u susjednim župama Lišanima i Perušiću (1996. – 2000.).

Odmah sam osjetio ljepotu i širinu njegove duše koja se očitovala u nesebičnom svećeničkom služenju i velikoj ljubavi za vjernike koji su mu povjereni. Naše vjernike Janjevce uvijek je rado i velikodušno primao, napose na velikim župnim slavljima. Iz tih naših susreta koji su obilovali molitvom, pjesmom hvale Gospodinu i divnim vjerničkim i našim hrvatskim narodnim zajedništvom u fra Mirku se rodila želja da zajedno poradimo na tome da se mladići i djevojke iz naših župa što više zbliže, upoznaju i uz Božju pomoć žene i udaju te tako podižu zdrave hrvatske katoličke obitelji.

Tako je on počeo pozivati naš crkveni mješoviti pjevački zbor sv. Cecilije da predvodi pjevanje na župnim slavljima u Lišanima i Perušiću. I nakon tih slavlja naše zboraše nije ugošćivao u župnoj kući, već ih je upućivao po vjerničkim obiteljima. Na taj su se način mnogi mladići i djevojke međusobno upoznali, od kojih su neki svoje poznanstvo i vezu okrunili sakramentom ženidbe. Osim toga, nastala su i mnoga prijateljstva koja i danas traju.

Zahvalni smo Gospodinu za dar života i svećeničkog služenja dragog fra Mirka. Molimo da ga Gospodin primi u vječnu slavu, a da nam primjer njegova života bude poticaj da i mi ustrajno hodimo na putu vjere dok se svi zajedno ne nađemo u zajedništvu s našim milosrdnim Ocem.

Pozdravljam Vas u Gospodinu!

 

Izraz sućuti od obitelji Hajdić, Pleadin i Mrčela

Žao mi je što smo izgubili dragog fra Mirka, mog vjeroučitelja i drniškog župnika. Lijepe uspomene vežu moju obitelj za našeg župnika, njegov žar u naviještanju Božje riječi, brigu o sakralnim objektima našeg kraja, brigu za naše mlade, žestinu u obrani kršćanskih i hrvatskih vrijednosti. Gospodin neka nagradi sve dobro i plemenito, a ono slabo već je iskupio trpljenjem bolesti. Cijeloj franjevačkoj obitelji iskrena sućut od obitelji Hajdić, Pleadin i Mrčela.