Sprovod fra Stanka Radića

A ovo je volja Oca mojega: da onoga koji umire u vjeri, da ga dovedem do punine života – to je volja Božja. Ove riječi, draga braćo i sestre, Isus je izgovorio u Kafarnaumu u sinagogi govoreći o kruhu života: da je on kruh života. A On spominje i volju Božju, jer volja Božja bila je Njegova hrana: Hrana je moja vršiti volju Oca mojega. Evo, On siđe s neba. U ove dane slavimo otajstvo Božića: Riječ vječnu koja radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s neba, postade nama u svemu jednak osim u grijehu, da nikoga ne izgubi, da sve spasi. Tko god vjeruje u Sina, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Gospodin je toliko povezan s nama, Gospodin želi sve spasiti, ne želi nikoga isključiti. On je prihvatio naš život: od rođenja, sve što nosi naš život, okolnosti… i samu smrt. Kako se možemo povezati s Njim? Na to nam odgovara sv. Pavao u poslanici Rimljanima koju smo čuli: da svi koji smo kršteni, zajedno smo s Gospodinom, zapravo ušli smo u otajstvo Njegova života, Njegovu smrt, suukopani smo s Njime i suuskrsli smo s Njime. Zapravo, ukopali smo i mi u Njegovoj smrti starog čovjeka, u Njegovu uskrsnuću i mi smo uskrsnuli.

Ovu istinu živio je i propovijedao fra Stanko. Čitav život posvetio je ovoj istini: Boga koji čovjekom posta, da budemo povezani s Njime, da budemo sinovi i kćeri po Sinu. To se događa po Božjoj ljubavi, krštenju, sakramentu. I spominjem krštenje zbog toga što je fra Stanko za vrijeme svoga svećeničkog, redovničkog života djelovao u različitim mjestima, imao različite službe. Ali ipak izdvojio bih jednu koja ga, po mom mišljenju, najviše predstavlja i ostavlja među nama kao uzor, kao primjer.

Fra Stanko je 1994. godine prihvatio da bude kateheta, evangelizator odraslih katekumena da ovaj sakrament kršćanske inicijacije ponudi braći i sestrama. A u to vrijeme bilo ih je poprilično. To je bilo vrijeme poslije promjena. Mnogi nisu bili ni kršteni ni pričešćeni što je bila posljedica onog vremena u kojem su ljudi bili zavedeni pa su glumili da su ateisti, da su komunisti. Zabranjivali su krstiti djecu. Dogodilo se da su mnogi ostali nekršteni. I vjerujem da je kod mnogih bilo iskrenosti i osobne želje i vjere, a bilo je i onih koji su se željeli nekako socijalizirati: trebalo se prilagoditi novom vremenu. I može se reći ono proroštvo: da su oci jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Mnogima su trnuli zubi jer su bili izdvojeni iz svoje kulture, svoje tradicije, svoje Crkve, zapravo bili su strano tijelo unutar toga svog prostora.

Gospa od Zdravlja postala je središte u kojem su se odrasli pripravljali za krštenje. Fra Stanko se dao potpuno na polju tog pastorala. To je radio stručno i ljudi su ga voljeli. On se pripremao, živio za to, kontaktirao ljude i pratio ih i kasnije. I sam sam podijelio nekim grupama sakrament krštenja, prve pričesti i krizme. I vidio sam tu i suza radosnica, pojedini su osjetili da su tek tada počeli živjeti, jer su se povezali s Onim koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa. I poslije podjele sakramenata fra Stanko je održavao kontakt s tim ljudima, na neki ih način pratio. Deset godina vršio je ovaj pastoral na razini našeg grada. Nekada sam ga u šali nazivao hrvatskim Franjom Ksaverom (poznati misionar koji je krstio tolike u Japanu, Indiji, na istoku…). Fra Stanko je to i prihvaćao, ali u svojoj skromnosti i odbijao.

Što mi se kod njega svidjelo? Nije poštivao godine, nije imao respekt prema svojim godinama. Nosio se sa životom kao mladić, nikad umoran, nikad mu nije bilo teško reći misu, propovijedati, ispovijedati… Fra Stanko bi uvijek rekao: „Može, nema problema. Za mene nije problem reći sedam misa i sedam propovijedi.“ Svu svoju energiju posvetio je povezivanju braće i sestara s Gospodinom: suukopanost i suuskrslost preko sakramenata, preko riječi. Tu je zaista bio kateheta i evangelizator.

Želimo mu zahvaliti na svemu, a vjerujem da će ga Gospodin prepoznati po njegovu djelovanju. On je nastojao vršiti volju Božju. Želimo da ga Gospodin primi u ovom prijelazu iz stare u novu godinu, a fra Stanku je to prijelaz iz ove ograničenosti u vječnost, u nebesku novost. Vjerujem da je naš fra Stanko nakon dugih godina ovozemaljskog života ušao u nebesku novost života uskrslog.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine, gvardijane fra Stanko, braćo svećenici, poštovana rodbino, dragi prijatelji i znanci pokojnog fra Stanka Radića, draga braćo i sestre u Kristu!

Maloprije smo sprovodnim obredima ispratili fra Stanka na vječni počinak. Smrt i sprovod trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Ovozemaljski tijek fra Stankova života, kojeg je Bog obdario lijepim brojem godina, završio je u kasnim večernjim satima u ponedjeljak 28. prosinca t. g. Smrt je vrata njegova života zauvijek zatvorila i postavila zasun. Oduzela mu je riječ i tako ga pred nas postavila u nekom drugačijem svjetlu. Postavila nam ga je u svjetlu vjere, koja je iza tih vrata, iza te zavjese i tom vjerom pokojnik je obasjan. A nama vjera u Krista mučenog, raspetog i uskrslog daje mogućnost da brata koji je do jučer s nama živio vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije, da ga vrednujemo upravo u svjetlu te vjere s kojom svoj pogled upiremo u Uskrslog Krista koji ga je već primio u svoj zagrljaj. Snažno nam odjekuju Isusove riječi koje je uputio Ocu Nebeskom neposredno prije svoje smrti: Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu… Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude s njima – i ja u njima (Iv 17, 24-26). Ovo su riječi nade i utjehe koje nas pozivaju da smrt promatramo u svjetlu Kristova vazmenog otajstva. U tu tajnu uključen je život svakog kršćanina, a posebno onih koji su svojim pozivom i poslanjem pozvani slijediti Isusa i s Njim biti. Biti s Njim svrha je svakog kršćanskog, a posebno redovničkog i svećeničkog života. To je život u koji je, nadamo se, ušao naš brat fra Stanko.

Fra Stanko je rođen 19. svibnja 1924. u Baškoj Vodi od oca Ivana i majke Mande r. Staničić. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, jedan razred građanske škole završio je u Hvaru (1936. – 1937.), a nakon toga završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. U novicijat je stupio na Visovcu 1942. te je iduće godine položio prve redovničke zavjete. Filozofsko-teološki studij završio je u Zagrebu (1945. –  1950.). Svečane zavjete položio je sredinom srpnja 1948. u Makarskoj, a početkom prosinca iste godine u Zagrebu zaređen je za đakona, u ožujku 1949. godine za svećenika i te iste godine u Baškoj Vodi proslavio je mladu misu. U crkvi svetog Nikole biskupa u rodnoj Baškoj Vodi 19. travnja 2009. godine proslavio je dijamantni jubilej – 60. obljetnicu misništva.

Cijeli svoj redovnički i svećenički život proveo je djelujući u župnom pastoralu. Prva služba koja mu je kao mladomisniku bila povjerena služba je župnika u rodnoj župi Bast-Baška Voda na kojoj je ostao 6 godina, a nakon toga je u Zagrebu godinu dana bio župni vikar (1955. – 1956.), a potom pet godina župnik. Sljedeća služba na kojoj je ostao 6 godina bila je služba župnika u Prološcu, zatim je 18 godina bio župnik u Župi Gradac n/m i Brist, tj. do 1985. godine. U gore navedenim župama proveo je 36 godina, a onda je te 1985. premješten u Samostan Gospe od Zdravlja u Splitu u kojem je ukupno proveo 35 godina. U Splitu je najprije tri godine bio župnik Župe Gospe od Zdravlja, potom idućih šest godina sužupnik (ukupno 9 godina). Nakon toga mu je 1994. povjerena služba voditelja katekumenata i savjetovališta pri istoj župi na kojoj ostaje 3 godine, da bi nakon toga 7 godina, tj. do 2004. g., bio župni vikar za katekumenat i savjetovalište (ukupno 10 godina). Posljednja fra Stankova služba koja nije bila vezana za župu, a koju  je vršio 14 godina sve do 2018. godine, bila je služba ispovjednika i kapelana sestara milosrdnica. Posljednje dvije godine svog života proveo je kao rekonvalescent u istom samostanu.

U svom svećeničkom djelovanju fra Stanko se bavio i pisanjem. Objavio je nekoliko knjiga propovijedi. Bio je vješt u pisanju aforizama. Objavljivao ih je u listu „Marija“, a potom ih je sabrao u knjizi Školjkini biseri – aforizmi (2011.), koja je predstavljena 23. studenog 2011. u pinakoteci Samostana Gospe od Zdravlja u Splitu. U toj knjizi fra Stanko kroz svoje aforizme ustrajava u obrani svetinja kao što su: vjera, Katolička Crkva, dom, obitelj, domovina, kako je tom prilikom istaknuto.

Zahvaljujem Bogu za dar svećenika i redovnika fra Stanka Radića. To činim uime svih onih kojima je fra Stanko svojim primjerom, izgovorenom i napisanom riječju pokazao i pokazivao Kristov put.  

Poštovana braćo našeg fra Stanka, Petre i Ivane, vama i vašim obiteljima, obitelji pok. vam brata Vlatka te ostaloj rodbini i prijateljima, uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti.

Ovom prilikom fra Stanku iskazujem zahvalnost za sve dobro koje je učinio u svom pastoralnom djelovanju za dobrobit naroda koji mu je bio povjeren.

Vjerujemo i znamo da ostaje sve ono dobro koje je Bog preko njega u njegovu redovničkom i svećeničkom životu učinio. A svi nedostaci, promašaji, ravnodušnost ili kako god to nazvali, što su dio nesavršenosti svakog ljudskog bića, vjerujem da je obavijeno Božjim milosrđem i da je sve iskupljeno i oprošteno. Neka mu Bog bude milosrdan, neka mu podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih.

Bože milosrdni, nagradi ga za svako dobro djelo učinjeno u Tvoje ime i za svaku blagu, lijepu i dobru riječ kojom je tješio i hrabrio Tvoj vjerni narod!

Počivao u miru Božjem!

U službi Riječi!

Fra Stanko Radić najstariji je fratar naše Provincije i najdugovječniji član Samostana Gospe od Zdravlja u Splitu u koji je došao 1985. g. Cijeli svoj svećenički život fra Stanko je proveo u pastoralnoj službi župnika, dok se dolaskom demokratskih promjena 1990. posvetio vođenju odraslih i uvođenju u sakramentalni život kandidata kršćanske inicijacije.

Rado je slušao kad ga je netko uspoređivao sa svetim Franjom Ksaverskim. Osim toga niz godina bio je duhovni asistent časnih sestara milosrdnica. Bog ga je obdario brojnim talentima: rječitost je bila njegova odlika, govor jasan i razumljiv, a propovijed s naglaskom Božje riječi u praktičnom životu. Svoje propovijedi znao je snimati, slušati, dorađivati. Jedna od objavljenih njegovih zbirki propovijedi nosi naslov S maskama dolje, a danas svi moramo nositi maske pa bih mu znao reći, danas treba nositi maske da sebe ili druge ne zarazimo. Pitao je kakva je to bolest da se moraju nositi maske, je li ta bolest opasna i umire li se od nje. Umire se, fra Stanko, itekako: umiru i stari i mladi! Zanimao se za život Crkve, pohod vjernika u crkvu i sakramentima, tko je propovijedao, hoću li ja trebati imati misu.

Zrnca njegove franjevačke krunice koja je stalno prebirao izblijedila su. Neka mu Majka Božja Gospa od Zdravlja bude zagovornica. Svetu pričest primio je na Božić, kao duhovnu hranu koja daje život vječni. Službu riječi, Ivanovo sveto evanđelje slušao je pozorno i pobožno:
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Uime samostana zahvaljujem fra Stanku za sve dobro koje je činio Crkvi Božjoj kao član Gospe od Zdravlja, a sve ljudske slabosti neka Gospodin oprosti. Zahvaljujem svima koji su mu bili od pomoći u njegovoj starosti i nemoći te medicinskom osoblju intenzivnog odjela KBC-a Firule – Split koje je bilo uz njega u posljednjim trenucima.

Njegovoj obitelji, rodbini i svim Baškovođanima iskrena sućut. Novorođeni Isus, koji je postao čovjek da bismo mi bili dionici neba, učinio ga zajedničarem svetih na nebesima. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani o. Nadbiskupe, Provincijale, subraćo, rodbino, dragi i poštovani fra Stanko!

Uvijek ste imali pravu riječ. Prije nekoliko godina pozvali ste me i izrazili želju da nakon Vaše smrti nešto kažem. Odgovorila sam Vam da ne znam tko će prije. Život je u Božjim rukama. Kad bih Vam poželjela 100 godina, Vi biste rekli 300. Bili ste vrijedni i susretljivi. Hvala što ste 1991. na inicijativu dr. Lisca, dr. Igora Jelovca i mene osnovali savjetovalište za obitelj s početnom nakanom da spašavamo nerođene, pomažemo trudnicama i promičemo prirodno planiranje obitelji. Ubrzo nam se osim liječnika pridružilo još nekoliko vrijednih suradnika drugih profesija. Kad nas je primio pok. nadbiskup Ante Jurić, rekao je da je i to spašavanje života. Kroz tri smo desetljeća surađivali, nikada nikoga niste odbili. Slali ste mi parove da ih poučim o prirodnom planiranju obitelji. 1997. papa Ivan Pavao II. u dokumentu o ispovijedi govori o liječniku u savjetovalištu kao o produženoj ruci ispovjedaonice. Sretni ste bili što smo to i ranije prepoznali.

Mjesto u srcu

Ako si ljude u svom životu
stavio na svoje mjesto,
ostavi malo prostora u svom srcu
za one koji nisu na svom mjestu.
Smjestivši se u tvom srcu,
možda i oni postanu
ljudi na svom mjestu.

Bogu hvala za fra Stanka!
Fra Stanko, hvala!

Draga braćo franjevci, dragi prijatelji!

Naš dragi o. fra Stanko, nakon dugih plodonosnih godina svećeničkog i redovničkog života, preselio je iz ovozemaljskog u vječni zagrljaj Otca Nebeskog. Kao dječačić sreo sam se s mladim
dragim profesorom fra Stankom u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Makarskoj 1949. Naslijedio je, kao župnik dr. o. fra Karla Jurišića u Baškoj Vodi, a nama sjemeništarcima dolazio je biciklom u Makarsku predavati likovni. Od tad sežu naši povremeni srdačni susreti bilo kod mene u Brelima bilo slučajno po samostanima ili župama. Njegova srdačnost je izrastala iz njegove plemenite franjevačke duše bez imalo šminke. Ti susreti ostavljali su na mojoj duši duboki trag bratske srdačnosti. Dragi oče fra Stanko ostat ćeš mi u trajnoj uspomeni kao ugodni suvremeni svećenik i redovnik znajući uskladiti svoj život s vremenom u kojem si živio, a da ni u jednom momentu nisi odstupio od načela svećeničkog i redovničkog života. Tvoj je život bio ispunjen plodonosnim radom na njivi Gospodnjoj. Zagrljaj Otca Nebeskog tvoja je vječna nagrada.

Mnogopoštovanom ocu provincijalu, braći u provinciji, rođenoj braći i rodbini u Baškoj Vodi moja iskrena sućut.

Darko Šošić
Brela

P.S. Ispričavam se što u ovim vremenima ne mogu biti prisutan pogrebnim obredima.

“… tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka,stječe se vječno prebivalište na nebesima…” (Pokojničko predslovlje)
Saznavši za preminuće dragog mi fra Stanka, upućujem braći u Provinciji svoje iskreno suosjećanje. Fra Stanka sam upoznao, kada je, kao mladi fratar, došao u Zagreb, (prvo je bio kapelan pok. fra Ćiru Markoču, a potom i župnik). Ja sam tada bio prvopričesnik i započeo sam ministrantsku službu koju vršim i danas. S njime smo prošli koncilske obnove, prešli na hrvatsku liturgiju (služenje svetih misa), svete smo mise služili i uveče, nosili “brdo” knjiga i teško se snalazili među novim propisima.
Vjerujem u prelazak fra Stanka u blaženu vječnost, te mu želim pokoj vječni; neka mu svijetli svjetlost vječna. Gospodine, budi mu milostiv sudac.

Štovani,
nažalost u nekoliko dana izgubili smo još jednoga brata.
Fra Stanko je poslije toliko godina mukotrpnog rada u Isusovu poslanstvu,
preselio da sada slavi Boga u nebu. Fra Stanko neka ti bude laka topla gruda
tvoje voljene Hrvatske.

Uvik u Kristu odani