Dragi gvardijane fra Marinko, braćo misnici, redovnici, redovnice, bogoslovi,
poštovana rodbino pokojnog fra Stjepana
draga braćo i sestre u Kristu!
U kalendaru službenih i radnih obveza nitko od nas ne predviđa kada će i kome doći na sprovod, kada će netko umrijeti, niti u svoj radni kalendar upisuje datum nečije smrti. U kontekstu događaja i otajstva kao nepobitne stvarnosti i istine o smrti koja će doći po svako ljudsko biće na ovoj zemlji, usuđujem se čak ustvrditi kako u konačnici ničija smrt nije neočekivana, ali nas zato i u pravilu svaki put iznenadi dan i čas njezina dolaska. To se događa i onda kada znamo za nečiju bolest, posebice ako je riječ o teškom obliku, ali se ipak iznenadimo kad čujemo vijest o nečijoj smrti, s kojom nema ni primirja, ni odgode, ni pregovora.
Takvo iznenađenje doživio sam kad mi je jučer ujutro naš gvardijan fra Marinko priopćio vijest o smrti našeg fra Stjepana, bez obzira na njegove godine i bolest s kojom se borio već duže vrijeme.
Prije mjesec dana (15. 6.) posjetio sam fra Stjepana u našem samostanu u Sinju, i usprkos dugogodišnjoj bolesti, tijekom razgovora bilo je vidljivo njegovo pozitivno i vedro raspoloženje, njegov optimizam, k tomu pun nade da će, kako je rekao, „sve biti dobro“. Otišao sam od njega s molitvom i vapajem Bogu da mu da snage nositi se s bolešću i da mu održi nasmiješeno lice, po čemu je fra Stjepan bio prepoznatljiv.
Prirodna je i duboka ljudska potreba da u svakodnevnim životnim nevoljama, u problemima koji nas sustižu tražimo način kako iz nevolja izići i kako probleme riješiti. Od drugih ljudima tražimo pomoć, lijepu riječ, riječ utjehe i podrške. Posebno je to vidljivo onda kad izgubimo dragu osobu, kada drugi ljudi s nama suosjećaju i dijele našu tugu. I nazočnost sviju vas, braćo i sestre, na ovoj misi za pokojnog fra Stjepana vidljiv je i jasan znak vaše blizine, podrške, razumijevanja i utjehe, kako njegovoj rodbini, tako i našoj Provinciji koja ostaje bez još jednoga časnog člana, dobrog redovnika i svećenika. Na tome vam iskreno hvala.
Ipak sve to ne bilo dostatno kada kao kršćani ne bismo imali utjehu koja ne dolazi iz ovog svijeta, nego iz usta Božjih. Tješeći Martu prigodom smrti njezina brata Lazara, Isus joj govori: Uskrsnut će brat tvoj! i dodaje: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Iv 11,19-27). Isusovo pitanje Marti: Vjeruješ li ovo? i nas potiče na pozitivan odgovor da svoj život usmjerimo u tome jedinom i pravom smjeru. Veće utjehe i spasonosnije istine od ove nema. Ova Isusova rečenica jamstvo je da fra Stjepan neće umrijeti nikada, jer je vjerovao u ovu spasonosnu istinu koju je kroz svoj svećenički i redovnički život propovijedao, tješeći i hrabreći Božji narod koji mu je kroz 35 godina pastoralnog djelovanja na različitim župama bio povjeren. To je ona prava utjeha, Božja utjeha s kojom se ne može usporediti nijedna, a tako nam potrebna, ljudska sućut, nijedna ljudska blizina.
Fra Stjepanov život započeo je prije 84 godine, tri mjeseca i osam dana. Njegovi roditelji – otac Stjepan i majka Tomica r. Balajić na krštenju su mu dali ime Drago.
Osnovnoškolsko obrazovanje pohađao je u rodnom kraju, prva četiri razreda u Glavicama (1947. – 1951), a druga četiri u Sinju (1952. – 1956.).
Srednju školu završio je na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Nakon prva dva razreda gimnazije (1956. – 1959.), 1958. godine stupio je u novicijat na Visovcu, gdje je iduće godine položio prve redovničke zavjete (1959.). Nakon toga vraća se u Sinj gdje završava preostala dva razreda gimnazije (1959. – 1961.). Završetkom gimnazijskog školovanja odlazi na dvogodišnje služenje vojnog roka (Kičevo, 1961. – 1963.).
Povratkom iz vojske započinje filozofsko-teološki studij kojeg pohađa na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1963. – 1968.), za vrijeme kojeg je, sukladno tadašnjim crkvenim propisima, primio niže redove (1963.), položio svečane zavjete (1964.) i primio red podđakonata (1966.).
Za đakona ga je 27. ožujka 1967. u Makarskoj zaredio mons. Frane Franić, a tri mjeseca nakon toga, 29. lipnja 1967. godine, u Splitu je zaređen za svećenika. Mladu misu slavio je u Sinju 9. srpnja 1967. godine.
Nakon svećeničkog ređenja prva služba koja je fra Stjepanu povjerena bila je služba župnog vikara u Promini na kojoj je ostao 15 mjeseci (1968. – 1969.), a nakon toga devet mjeseci bio je župni vikar u Drnišu (1. 12. 1969. – 1. 9. 1970.). U tridesetoj godini života postaje župnik i tu službu vrši u različitim župama na podruju šibenske biskupije i Splitsko-makarske nadbiskupije: Danilo – Kraljice na kojoj ostaje šest godina (1970. – 1976.), Kljaci, šest godina (1976. – 1982.). Nakon dvanaest godina pastoralnog djelovanja u Šibenskoj biskupiji, uprava Provincije predlaže ga za župnika u Vrgorcu, na području Splitsko-makarske nadbiskupije. Tu ostaje punih devet godina (1982. – 1991.). Ponovno se vraća u Šibensku biskupiji i to za župnika župe Ogorje-Zlopolje, gdje je ostao tri godine (1991. – 1994.). Tri je godine potom župnik u Velikom Brdu kod Makarske (1994. – 1997.). Dolaskom za župnika u Veliko Brdo istovremeno je devet godina vršio službu župnog vikara u Promajni (1994. – 2003.). Nakon toga fra Stjepan se povlači u samostan u Omišu u kojem ostaje šesnaest godina (2003. – 2019.). Svo vrijeme boravka u samostanu u Omišu vršio je službu ispovjednika. Tri godine bio je samostanski ekonom (2006. – 2009.), a trinaest godina vršio je službu samostanskog vikara (2006. – 2019.). 2019. premješten je za ispovjednika u samostan u Sinju gdje je, ušavši u 84. godinu života, 64. redovništva i 57. godinu svećeništva, preminuo 17. srpnja 2023. godine.
Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem iskrenu sućut fra Stjepanovoj rodbini: bratu Stanku s obitelji, sestri Nevenki s obitelji, članovima obitelji pok. braće Joze, Ante i Ivana, obiteljima pokojnih sestara Nede i Dragice.
Dragi naš fra Stjepane, uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime opraštam se od tebe, zahvalan Bogu za tvoj život, zahvalan tebi za to što si kao dobri svećenik i redovnik bio Božji sluga, Isusov učenik, sljedbenik svetog Franje Asiškog i na svemu što si učinio na njivi Gospodnjoj kamo te je Božja providnost slala. Nisam s tobom nikada živio, ali ono što u susretima s tobom nisam mogao ne vidjeti i ne primijetiti jest tvoje uvijek vedro i nasmijano lice koje se nije mijenjalo ni u dugogodišnjoj bolesti koju si strpljivo podnosio.
Neka ti Gospodin bude vječna nagrada u Kraljevstvu svome.
Počivaj u miru Božjem! Amen.
