Stankovci: 40. obljetnica svećeništva

Kada je Bog stvorio vrijeme, nije ništa rekao o žurbi, glasi afrička izreka.

Žurili mi ili ne, godine se nižu jedna za drugom i vidimo i osjećamo kako je ljudski život za svakog čovjeka nevjerojatno prolazan. Stariji će se lako sjetiti: jedva si izašao iz djetinjstva, proletio kroz mladenačko doba, da bi onda neko vrijeme prolazile godine životne zrelosti, s malo radosti i puno brige, i već je nastupila starost.

Žurili mi ili ne, vrijeme i godine ostaju iza nas. Na prolaznost vremena podsjećaju nas susreti s ljudima s kojima smo proveli dio vremena ili života. Obično se naši susreti svedu na godišnjice određenih događaja ili zbivanja u našem životu.

Uobičajena praksa kod nas franjevaca je da se za pojedine godišnjice okupimo. Na inicijativu našeg gimnazijskog kolege, Mira Perice iz Stankovaca, okupila se generacija koja je 1969. došla u sjemenište u Sinj. Bilo je to prije 50 godina, a za nekolicinu nas (fra Branka Brnasa, fra Marka Durana, fra Mladena Kovačevića, fra Tomislava Brekala i fra Blaža Toplaka) koji smo nastavili na započetom putu redovništva i svećeništva bila je to i četrdeseta godišnjica svećeničkog ređenja koje je bilo u Metkoviću 1980. godine.

U župnoj crkvi u Stankovcima u 11 sati okupili smo se oko oltara Gospodnjega. Sv. misu predvodio je jedan od kolega, fra Blaž Toplak, koji je tom prigodom izrekao nekoliko misli o vjernosti i ustrajnosti na našemu svećeničkom putu.

Poslije euharistijskog slavlja druženje smo nastavili u obiteljskoj kući Mira Perice u zajedništvu oko obiteljskog stola. Miro i njegova supruga Anka iskazali su svu velikodušnost i radost prigodom našeg susreta. Druženje je potrajalo do kasnih poslijepodnevnih sati. Na rastanku svoje gimnazijske kolege Miro je obdario prigodnim poklonima. Rastali smo se u nadi da se iduće godine nađemo u Velikom Brdu ili u Zostrogu, kako već bude moguće.

Kolega fra Branko Brnas nije prisustvovao iz opravdanih razloga.

Fra Blaž Toplak


Vjernost i ustrajnost

U današnjem svijetu mnoge su vrednote izgubile ne samo svoj pravi sjaj, nego i svoj originalni smisao, svoju životnost. Znak je to duhovne krize našeg vremena. Među te vrednote spadaju zasigurno i zaboravljene kreposti vjernost i ustrajnost. Vjernost je na započetom putu ustrajnost lišena svoje privlačnosti i ljepote. Ali i tada nam je potrebna, jer ona spašava i nosi ovaj svijet.

Rabindranath Tagore u jednom od svojih tekstova zapisa: “Išao sam, a sunce je žarilo. Iscrpljen pao sam na zemlju i cvijeće je uvenulo. Cvijeće, koje sam namijenio Bogu. Ali ipak ga nosim.”

Vjernost je svježe cvijeće; ustrajnost je pod teretom života opaljeno i uvelo cvijeće. Vjernost obećavamo, zavjetujemo, ali ustrajnost treba izmoliti, mukom je zaslužiti, životom ostvariti.

Vjernost namjenjujemo drugome kao dar; ustrajnost prihvaćamo kao posljedicu obećanja vjernosti.

Ljudski život se može osmisliti po onom:

1) što mi dajemo životu;

2) što mi dobivamo od života;

3) kako prihvaćamo neizbježne događaje.

Isus Krist nije otkupio svijet na prva dva načina – osmišljavanjem svoga života, nego trećim načinom.

Trideset i tri godine živio je, tako reći, na rubu društva, ali Krist je otkupio svijet prihvaćenjem treće vrednote: obećao je vjernost svom Ocu da će u svemu vršiti Njegovu volju. Kad je to obećanje na Njegov životni put dovelo križ, uz suze i krvavi znoj, slomljen i ponižen, boreći se sa sobom, ipak je prihvatio taj križ, tu neizbježnost. I upravo ovo prihvaćanje posljedica svoje odluke, ova ustrajnost, uz spoznatu vrednotu, otkupila je svijet.

Naša zadaća u ovom životu pomalo je slična – otkupiti svijet. Svijet otkupljujemo kad ga obdarimo životom. Ne mora netko doslovno biti otac ili majka da bi svijet obdario životom. Svaki koji se daruje, izgara u ljubavi prema drugome, u svome zvanju, poslu, na radnom mjestu, isto tako je i otac i majka svima koji su potrebni pomoći, bolje rečeno novog i ispravnog načina života rođenog po načelu: „Ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao samoga sebe“.

Životna stvarnost potvrđuje kako Otkupljenje dolazi po ustrajnosti uz spoznatu istinu – prihvaćanje posljedica vlastitih životnih odluka.

Cijenjene kolege, stojimo danas pred Bogom, stojimo s tolikim godinama vjernosti, ali nadasve ustrajnosti na započetom putu. Davno je to bilo 1969. kad smo kročili u Sinj kao sjemeništarci ( prije 50 g.), isto tako davno bijaše i 1980. (prije 40 g.) kad smo zaređeni i kad smo slavili mlade mise. Stojimo danas jedni pored drugih kao utjelovljeno svjedočanstvo za veličinu pomalo zaboravljene kreposti ustrajnosti. Stojimo  i iščuđujemo se čemu se sve čovjek može nadati ako se pouzda i osloni na Božju riječ. Petar je sa svojim prijateljima lovio cijelu noć i ništa nisu ulovili, ali na Isusovu riječ baca mrežu. Ribarski govoreći, nije bilo nikakve šanse da se nešto ulovi. Ali on ne odustaje i čudo se upravo tada događa. Kad čovjek ne odustaje, kad mu izgleda da nema nikakvih izgleda, Bog nagrađuje čovjekovu ustrajnost i vjernost Njegovoj riječi.

Ponekad nam je izgledalo da u ruci držimo pregršt trnovitih, pa i uvelih grančica, a ne lijepu i  dobru mrežu u kojoj će biti ulova. Uloga naše ribarske mreže ili Božje riječi nije ništa drugo do povjereno stado koje treba držati na okupu, sprječavajući bilo kakve razdore da ne bi došlo do pucanja mreže, tj. do zle krvi kako se kaže u našem narodu. Iako ulova ili ploda nije bilo uvijek, mi smo mrežu svoga poslanja i zvanja držali i nosili spremni da je na Isusovu riječ uvijek bacimo, jer smo znali: uspjeh ulova je dar od Boga. Znali smo, ili smo makar nastojali biti svjesni toga, da je zajednica, župa, biskupija dar Božji i da je naša vjernost dar Bogu.

Bogu možemo zahvaliti za veličanstveno svjedočanstvo naše vjernosti kroz proteklih 40 godina svećeništva, jer od Njega izlazi svako dobro.

I  ono što nam iskreno želim jest da onaj isti Bog, koji nas je do sada pratio svojom vjernošću, i ubuduće bude naša jakost, naša ustrajnost.

Jer izvršenje volje Bože istovremeno je i stalno zajedništvo s Njim. Tako neka bude. Amen!

Fra Blaž Toplak