“Svjetlovid” – zbirka pjesama

Fra Vladimir Tadić izdao je drugu zbirku pjesama pod naslovom “Svjetlovid”. Zbirku je tehnički uredio Marijan Osman, a lektorirao Domagoj Grečl. U Predgovoru piše kako je “Svjetlovid obuzet Istinom, kojom Bog ljubi i želi spasiti i učiniti sretnim svakog čovjeka. To je i putokaz ljudima”.

Ivan Bošković, književni kritičar, u recenziji piše kako je ova zbirka pjesama “intimni kalendar svećenikove i pjes­nikove duše, njezin unutarnji psihogram, zrcalo duševnih raspoloženja i proživljavanja, ali i primjetnih nastojanja da se snagom riječi – često opore i hrapave, ali iskrene i tople – osvo­je prostori univerzalnoga kojima poezija iznenađuje, začuđu­je i – traje. A upravo je u tom nastojanju vidjeti i vrijednosti i granice ove poezije; prvo u privlačnosti i iskrenosti ljudskoga i svećeničkoga nadahnuća, a drugo u čestom posezanju za krupnim riječima koje nerijetko više djeluju retorički nego izvorno pjesnički. To međutim ne umanjuje zanimljivost i pri­vlačnost ove vrijedne knjige, jedne od onih koja u dubinama svojih stihova i refleksija, rima, molitava, meditacija, zahvala i pohvala, svojom najdubljom suštinom, izražava radost života i hvalu onome tko je njegov Stvoritelj i njegov smisao”.

Ivan BOŠKOVIĆ, književni kritičar

Recenzija knjige SVJETLOVID Ante Vladimira TADIĆA

Do pregršti ovih stihova nije mi bilo poznato djelo/djelo­vanje ovoga svećenika i – pjesnika! Istina, u nekoliko sam na­vrata imao prilike u crkvenom tisku vidjeti njegove stihom izražene dojmove, molitvene stihove i meditacije, nedostat­no za cjelovit sud i mogući vrijednosni zaključak. Imao sam prilike pročitati i ponešto riječi što su ih drugi čitatelji i književ­nici izrekli o autoru, uglavnom suglasan s u njima izrečenim atribucijama. Doista, posrijedi je autor pjesnik vjerske i vjer­ničke inspiracije koji se nadahnjuje iskustvom svetoga i bo­žanskoga, djelom i djelovanjem svećeničkih odličnika, Božjih uglednika i vrijednih uzora kreposnog i vjerskog življenja. A njih ova poezija ne prikriva, nego ih snagom primjera apo­strofira kao uzore vrijedne divljenja i oponašanja. Na prvom mjestu, sa snagom uzora, sveti je Franjo, serafski vitez i “brat Sunca”, u kojemu autor/pjesnik vidi uzor svetosti i kreposna življenja, Božjeg viteza koji svaki svojim činom slavi Stvoritelja i ono stoje stvorio. Pred veličajnim djelom Svevišnjeg pjesni­kov glas traži načine da mu zahvali za darove srca kako bi još usrdnije i zanosnije slavio veličinu njegova djela, ljubav i lje­potu kojom obdaruje svoj rod i svijetli na putu njegova istin­skog življenja. Svecu i Asiškom siromašku, kojem su mnogi hrvatski pjesnici ispjevali uznosite stihove začudne i nepotro-šene snage i ljepote (Marulić, Crijević, Kavanjin, Kanižlić, Še-noa, Vojnović, Matoš, Nazor, Andrić, Petrov, Korner, Šop, Nikolić, Vida i brojni drugi), pjesnik pridružuje i Antu Antića, jed­nog iz plejade svećeničkih franjevačkih svetih velikana.

Naš autor, kao vicepostulator u kauzi za proglašenje bla­ženim sluge Božjega oca fra Ante Antića, iz blizine je imao priliku vidjeti i upoznati njegov život, osjetiti i razumijevati dubinu njegova bića ispunjena franjevačkom ljubavlju služe­nja ljudima. Posve je razumljivo daje Antićeva duhovna bašti­na odjeknula u fra Vladinim stihovima u kojima iskreno, ali i s primjetnom mjerom retorike, izbijaju riječi odanosti velikom subratu i Božjem ugodniku. Atribucije svjetla, sjaja, ljubavi, dobrote, vjere života i molitve govore u prilog učenikovoj (pjesnikovoj) zahvalnosti učitelju za sve duhovne radosti koji­ma ga je obdario i ispunio njegovo svećeničko biće i život.

Kao nasljedovatelj Franjina nauka, u ogrlici ovih stihova svoje su mjesto našli i brojna pjesnikova subraća-svećenici. Povodom njihovih jubileja i zavjeta, pjesnik im je stihovima ispjevao najljepše i trajno uzdarje. Nije riječ samo o mladomi-snicima i promicateljima Franjina djela, nego i o “vjernicima Crkve” i njezina hoda u obećanu budućnost. Na pojedinim mjestima fra Vladinih stihova se učini da su blizina i želja za svjedočenjem velikog i radosnog događaja zagušili pjesniko­vu riječ, lako u njoj ne manjka subratske iskrenosti i topline, fra Vladina riječ ne uspijeva uvijek doseći i osvojiti prostore prave poezije kao kod čestitke mladomisnicima. Svoj doživljaj pjesnik zato i posreduje korištenjem atribucija poput “mladi Cvijete”, “novi Cvijete”, “sretni Cvijete”, “dični Cvijete”, “mlado Sunce”, prizivajući upomoć metafore iz rekvizitarija duhovne literature.

Kao svećenik i čovjek koji proživljava dramu svojih ljudi svećeničkim zavjetom uzetih u sudbinu, naš pjesnik nije mo­gao ostati ravnodušan na nedavne dane kada su smrti zaku-cale na vrata mnogih hrvatskih obitelji i kada je zlo zaprijetilo uništenjem tragova njegova hrvatskoga naroda. Strahotama i strahu, olujnoj i crnoj noći ludila i sotonskog pira pjesnik uz­vraća vjerom u Božju dobrotu, mudrost i providnost; u osami svoje duše pjesnik zaziva Svevišnjeg koji ga obdaruje snagom da na prijestolju Istine vidi svjetlo pobjede. U zanosnim moli­tvama Bog mu se ukazuje kao “radost vječna” i “mironosac sreće” koji će oploditi život i budućnost hrvatske zemlje. Vje­rujući u njegovu dobrotu i snagu, pjesnik ga moli za ozdrav­ljenje njezinih branitelja i osloboditelja koji “u oblacima naj­mučnijih strahota” i s “krunicom oko vrata” čekaju “najsjajnije svanuće”. Posebno se doživljajnošću ističu pjesme Božić u ratu i Božična polnoćka koje završavaju usrdnom molitvom rođe­nom Božjem Sinu neka “ostavi svoj vječni sjaj u našim dušama i narodima”.

U ovim stihovima fra Vlado nije samo svećenik i Franjin učenik. U meditacijama i razmišljanjima pred očima mu izbi­ju, u svojoj ljepoti, otočki dani i korijeni, koji ga nadahnu da se obrati “najbližima srcu”, svojemu ocu, majci, bratu, sestri – rod­bini i svojoj duhovnoj, Sinjskoj Majci, spjevajući joj izuzetno lijepu i skladnu laudu.

U pregršti ovih stihova posebno vrijedi istaknuti ciklus Iščekivanje vječnosti, u kojem pjesnik (glasno) razgovara sa Stvoriteljem svega živoga, atribuirajući ga nizom epiteta koji govore u prilog nadahnuća i blizine kojom je hranio njegov život i svećeničko poslanje. I spomenuti ciklus i mnoštvo pje­sama u knjizi govori kako fra Vlado tajnu onostranoga i nedo­kučivoga nastoji obgrliti tajnom pjesničkoga iskustva, uspije­vajući na mnogim mjestima uspostaviti skladan odnos izme­đu doživljaja koji izražava i riječi, slika, metafora i oblika koji­ma to izražava. Pjesnikovo nagnuće i izraz uspijevaju čitatelja vezati za sebe i uvući ga u misterij koji pjesnik i svećenik na­stoji izraziti. Zato i može reći da “riječ Božja ne ugušuje riječ ljudsku”.

Velik broj pjesama u ovoj zbirci imaju nadnevak kada su napisane i mjesto gdje su prvotno tiskane. Premda se može govoriti o svojevrsnom prigodničarstvu, na što sugeriraju nadnevci i imena kojima su pjesme i ciklusi posvećeni, pri­mjerenije je ustvrditi da je posrijedi svojevrsni dnevnik pjes­nika i svećenika. Štoviše, intimni kalendar svećenikove i pjes­nikove duše, njezin unutarnji psihogram, zrcalo duševnih raspoloženja i proživljavanja, ali i primjetnih nastojanja da se snagom riječi – često opore i hrapave, ali iskrene i tople – osvo­je prostori univerzalnoga kojima poezija iznenađuje, začuđu­je i – traje. A upravo je u tom nastojanju vidjeti i vrijednosti i granice ove poezije; prvo u privlačnosti i iskrenosti ljudskoga i svećeničkoga nadahnuća, a drugo u čestom posezanju za krupnim riječima koje nerijetko više djeluju retorički nego izvorno pjesnički. To međutim ne umanjuje zanimljivost i pri­vlačnost ove vrijedne knjige, jedne od onih koja u dubinama svojih stihova i refleksija, rima, molitava, meditacija, zahvala i pohvala, svojom najdubljom suštinom, izražava radost života i hvalu onome tko je njegov Stvoritelj i njegov smisao. Ova je poezija istinska zahvala Svevišnjemu, Vječnoj svjetlosti koja je Svjetlovidom prodahnula cijeli fra Vladin život, podarivši mu u stihovima jedno od pamtljivih lica – poticajno i svećenički i pjesnički! Vjerujem da će mnogi čitatelji u fra Vladinim stiho­vima pronaći djeliće nadahnuća i poticaja iz kojih je niklo i ovih nekoliko popratnih riječi.

.

Bilješka o autoru

Ante (fra Vladimir) Tadić rodio se 18. lipnja 1938. u Udovičićima (župa Otok) kod Sinja u kršćanskoj obitelji Ivana i Luce rođ. Vrdoljak-Colo. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Zagrebu i novi­cijat (6. 7.1956. – 7. 7.1957.) na Visovcu. Nakon odsluženja vojnog roka (Bitolj i Kumanovo) studirao je teologiju na Fra­njevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je 15. srpnja zaređen za svećenika.

U pastoralno odgovornom svećeničkom pozivu djeluje u teškim uvjetima ondašnjeg komunističkog i ateističkog bor­benog jednoumlja (progonstvo Crkve, vjere, hrvatske svijesti i nacije), kada su se i kod nas Hrvata po II. vatikanskom konci­lu počela zbivati nova teološka i socijalna strujanja Crkve i s novim tokovima apostolata, usprkos još uvijek većim zapre­kama i poteškoćama vjerničkom život u društvu i obiteljima, a posebno u školama…

Kao župnik i pastoralni djelatnik aktivno djeluje od Vrlike, Sinja, Munchena, Šibenika, Graca n/M, te do svoje posljednje službe u Velikom Brdu. U dva navrata, kroz 15 godina, vrši službu vicepostulatora u kauzi za proglašenje blaženim sluge Božjega o. fra Ante Antića. Više je puta duhovni asistent FSR-a u Zagrebu, Sinju i Makarskoj, a uz to i voditelj duhovnih vjež­ba u manjim i većim redovničkim kućama.

Autor se u svom aktivnom djelu istakao pišući svoje uspješne pastoralne listove (u Šibeniku “Naše slovo”, u Sinju, Makarskoj i Zagrebu “Serafsko zajedništvo”, u Gracu n/M “Slo­vo života” u Velikom Brdu “Žlib”- Životni lijek Isusova blažen­stva” i kao vicepostulator glasilo Vicepostulature “Dobri otac Antić”. S iznimnim osobnim svjedočanstvom iskustva vjersko­me životu objavljuje svoje pjesme u navedenim listovima, kako se naše kršćanstvo ne bi zatvorilo u sebe.

U tom smislu izlazi prva zbirka pjesama “Svjetlo posred tame”, a uz nju i ova druga “Svjetlovid” koja na svoj način još jače poziva na život za istinu – život po Evanđelju.

Čini se da i danas, nakon što su se pjesme zbirke objavlji­vale koncem 20. stoljeća, još mnogi Hrvati nemaju onoga pra­vog interesa za objektivu važeću istinu kao takvu o svojoj vjeri i slobodnoj svojoj državi Hrvatskoj koju su stekli obram­benim ratom; još mnogi gledaju po ostacima jugokomuniz-ma i na vjeru i na hrvatstvo velikom mrenom na očima svoga razuma.

Zato i u ovoj drugoj zbirci “Svjetlovid” otvara se moguć­nost novog i zbiljskog traženja duhovnosti života u Europi po Isusovoj božanskoj i povijesnoj osobi, koji u svijetu mora po­stati sve prisutniji i privlačniji, pravo svjetlo i novi “svjetlovid” na putu čovječanstva za život dostojan svakoga čovjeka.