Svrni svete oči blage

„Svrni svete oči blage“, naslov je knjige koja sadrži pjesme posvećene Gospi Sinjskoj. Knjigu je priredio fra Jozo Župić, a predgovor knjizi napisao je prof. dr. Stipe Botica. Knjiga je formata 14 x 20cm. Broji 232 stranice. Naslovnicu je uredila Florencia Young, note Sibylle Boeckh, crtez (ilustraciju) na naslovnici naslikala je Maja Novosel, a knjigu Manuela Freisem.

Predgovor

Štovanje „Gospe Sinjske“ u Sinju i Cetinskoj krajini važan je znak duhovnosti ovoga područja. Ovakav kult ima različite modalitete i sukladan je u dobrom dijelu općenito poznate marijanske teme. Na širem planu, ovu temu ponajprije obilježuje izravni odnos iznimno odane vjerničke populacije prema Kristovoj Majci, nebeskoj pomoćnici i zaštitnici, koja tu ulogu ima od početka kršćanstva, pa i još ranije: od svetopisamskog Marijina opisa za vrijeme Bezgrešnog začeća, njezina učešća u Kristovu odrastanju, uloge za vrijeme Njegova spasonosnog djelovanja (posebice sudjelovanja u „Muci“ i poebice na tragu Njegovih riječi voljenom učeniku „evo ti majke“). Ta i takva Marija bila je vjernička baština/popudbina koja se ni s čim ne da zamijeniti. Vjernički je puk štovao Mariju na sebi svojstvene načine. U hrvatskoj je stvarnosti, u njegovu životu i običajima, kult bl. Djevice Marije, važan i prepoznatljiv znak kršćanske duhovnosti. Marijina svetišta diljem hrvatskoga prostora uvijek su bila posebno profilirana mjesta i vjere i kulture. I Sinj tu ima značajno mjesto, jer se od pojave čudotvorne slike u Sinju, od dolaska franjevaca i većeg broja pučanstva iz Rame i okolice iz 1687., uglavnom mjeri i prepoznaje njegova mjesna specifičnost. Čudotvorna je slika odmah postala simbol, čvrsti znak i uporište, izvorište i okupljalište marijanskog kulta, vjerničko utočište, duhovna i umjetnička inspiracija. Ukratko: sve ono po čemu se ovo mjesto mjeri, što u njemu duboko zrači, što postaje i ostaje smisao.

Fra Jozo Župić je prepoznao tu silnu količinu Marijine snage u kultu Gospe Sinjske i sabrao je dobar dio duhovne baštine koja je nastala Njoj u čast. Nakon dužeg pretraživanja, odlučio je sakupiti „pjesme koje su napisane i spjevane u čast Gospi Sinjskoj“ s ciljem da odatle „vjernici mogu crpsti iz te riznice pobožnosti prema Gospi kroz pjesmu, stih“. U Uvodu svom rukopisu ističe da je prikupio sve pjesme koje su se na ovu temu otisnule od 1914. do našeg vremena u desetak listova i časopisa, pretežito u „Gospi Sinjskoj“ i „Mariji“ . U tim je tiskovinama objavljeno osamdesetak tekstova na temu Gospe Sinjske i Župić ih je poredao kronološki, kako su se pojavljivali iz godine u godinu u odabranim publikacijama. Tih osamdesetak tekstova (pjesama, lirskih proznih reminiscencija, memorata) je marijanski cvjetnjak – usredotočen prije svega na čudotvornu sliku i vjerničku odanost i autora tekstova i onih koji će tekstove moliti, pjevati, čitati.

Tekstovi inače pripadaju različitim razdobljima i literarnim stilovima. Navedeni su i autori tekstova i poneka bilješka kako su i kada tekstovi nastajali. Vremenski slijed otisnuća pjesama pouzdano govori o duhovnim stremljenjima određenoga vremena i vjerskim manifestacijama u kojima su se pojavile. Vidi se i njihova specifična funkcija, molitvena/duhovna, koja nadilazi sve druge funkcije koje se inače mogu naći u literaturi. Kad se sagledaju sve okupljene pjesme i procjenjuju po estetskim mjerilima, uočljivo je da tu nema neke velike poezije, posebice ne one koja bi bila znatniji prinos nacionalnoj literaturi. Ali, ipak nije to neuspjelo literariziranje. U okupljenim tekstovima ima uspjelih formulacija i stilskih inovacija u opisima Gospine slike, obilje figura i velika, gotovo začudna, koncentracija emocija koje ona proizvodi u mislima i dušama i autora tekstova, napose u motritelja i molitelja Gospina misterija. Neke su pjesme dobile i svoju notnu izvedbu i ušle u pjevni repertoar marijanskih pjesama (posebice Jadrijevićeva „O Gospe Sinjska, Djevo sveta“).

Kad su pjesme okupljene u cjelinu može se lakše procjenjivati njihova i struktura i funkcija. Može se dovoditi u svezu sa sličnom obradom ove teme na širem hrvatskom prostoru. Može se uspostaviti sveza s pučkim i usmenoknjiževnim fenomenom koji često literarizira marijansku temu. Može se, konačno, procjenjivati svaka pjesma pojedinačno. Zasad bih samo rekao da veću pozornost zavrjeđuju starije pjesme, posebice one poznatih hrvatskih književnika franjevaca: fra Filipa Grabovca, fra Andrije Kačića Miošića i fra Petra Kneževića. Sva trojica su i živi svjedoci glasovita boja pod Sinjem (iz 1715.) kad se očitovala Gospina moć/pomoć i tako su to zanosno opjevali. Stihotvorac glasovita Plača i Pisama duhovnih (Knežević) izrazio je zanosno hodočasničko raspoloženje pred čudotvornom slikom, moleći Mariju „digni tvoju ruku / i blagoslov Tvoj daj puku, / jerbo k tebi jest došao, / da bi utješen otišao“. A taj blagoslov i utjeha i jest ponajvažnija stečevina koju proizvodi ovakva poezija.

Ovaj niz pjesama posvećenih Gospi Sinjskoj, motiviranih i ostvarenih oko njezine čudotvorne Slike, primjeren je i autentičan odzvuk Gospina štovanja u Sinju, Cetinskoj krajini i općenito u Hrvata, ali i znatan prinos hrvatskoj marijanskoj poeziji.

Dobro je da su okupljene na jednom mjestu i da budu otisnute u knjizi.

Prof. dr. Stipe Botica

.

Uvod

U uvodnoj riječi godišnjaka svetišta “Gospa Sinjska”, kolovoz 2008., na str. 1, fra Bože Vuleta, upravitelj Svetišta napisa: “Gospa je našim precima bila dragocjen biser. Nasljedovanjem Gospina poniznog prihvaćanja Božje volje bili su vođeni svjetlom božanske mudrosti i milosti. Svetište Gospe Sinjske sačuvalo je višestoljetno pamćenje Gospina zagovora i Božje pomoći. Ove smo godine otvorili proslavu 300. obljetnice čudesne obrane Sinja. To je važna obljetnica za Svetište, za Viteško alkarsko društvo, za Sinj i Cetinsku krajinu i za sve štovatelje Čudotvorne Gospe Sinjske. Sedam godina je do same obljetnice. U tom broju sedam iskazujemo simboliku sedmodnevne opsade i obrane Sinja (8. do 14. kolovoza 1715. godine). Brojem sedam izraženo je i sedam Gospinih radosti i sedam Gospinih žalosti. Simboli su to ustrajnog hoda s Bogom “u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti” jer nas na konačnu odredištu čeka ostvarenje smisla našeg života, biser vječnosti kojem nas vodi mudrost hoda s Gospom.

Kao što su se ondašnji Sinjani i branitelji Sinja sklonili sedam dana pod Gospinu zaštitu i mi sljedećih sedam godina želimo na osobit način tražiti Gospin zagovor i pomoć…Ona je čuvarica Božje ljubavi prema čovjeku. Ona je u svom krilu nosila samoga Boga, Isusa. Njezin lik je najrječitiji znak božanske datosti našega života-mi smo bogonosci. Pogledom na Gospu, Gospinu sliku ili kip, uvježbavamo Gospin, Božji pogled na čovjeka u kojem prepoznajemo Božju nazočnost.”

Te riječi meni su bile nadahnuće da i ja učinim nešto u toj sedmogodišnjoj pripremi za veliki jubilej, 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja. Nadahnuće su mi bile i riječi fra Krste Kržanića koje je napisao prigodom ulaska u petnaestu godinu izlaženja lista “Gospa Sinjska”. On piše: “Kao što je vrijedno i potrebno da se čuva i širi kult Gospe Bistričke, Gospe Trsatske, Gospe Olovske pod tim njihovim imenima, tako je važno i potrebno da se širi kult Gospe Sinjske pod ovim Njezinim imenom, jer u šarolikosti pokrajinskih marijanskih svetišta jače otskače i izrazitije sja duhovna ljepota i nutarnje bogatstvo marijanske pobožnosti u hrvatskom narodu. Stoga je “Gospa Sinjska” kroz 14 godina svoga opstanka vjerno vršila svoju zadaću: – širila je u pjesmi i prozi slavu Gospe Sinjske znajući da na taj način najbolje odgaja vjerne sinove Kraljice Hrvata.” (Fra Krsto Kržanić, U petnaestoj godini, Gospa Sinjska, XV/1936. br. 1. str. 3.)

Marijan Ivan Čagalj napisa: “Makar već odavno nema starih pjesnika fratara i makar zamire sjećanje na njihove jednostavne stihove i prostosrdačnu vjeru, Marijina se pjesma nastavlja. Pjevaju Gospi i bistri zvuci sinjskih zvona. Dok i zvona šute šapuće o njoj lišće topola i cetinjskih jablanova. A za zima, kada lišća nema, o Mariji govore nabujale vode rijeke Cetine ka i veličanstvene sinjske bure.” (Marijan Ivan Čagalj, Vila s prologa planine, Pred Marijom na putovima povijesti, Zagreb 1971. str. 39.)

Odlučio sam stoga prikupiti sve napisane i ispjevane pjesme u čast Gospi Sinjskoj, da kroz tu knjigu ožive sjećanja na “stare pjesnike fratre, na njihove jednostavne stihove i prostosrdačnu vjeru, na zvona, na lišće topola i cetinskih jablanova, na nabujale vode rijeke Cetine i veličanstvene sinjske bure”, da vjernici mogu crpsti iz te riznice pobožnosti prema Gospi kroz pjesmu i stih, a njoj su se kroz stoljeća utjecali i stari i mladi, počevši od Rame, pa sve do Sinja u kojem je bila nadahnuće mnogim pobožnim dušama, hodočasnicima, piscima i pjesnicima, da joj kroz pisanu riječ izreknu sve radosti i žalosti duše, sve zahvalnosti, vjeru, nadu i ljubav, molbu za pomoć u ratu, bolesti i svakoj drugoj nevolji. U tim tekstovima svatko će pronaći sebe. Ne samo pojedinci, nego i narod, ili kako reče dr. Eduard Peričić: “Hrvati vole Gospu te pouzdano vjeruju kako Gospa bdije nad svojim narodom koji je još od starosjedilaca naslijedio i dalje produbio pobožnost prema Gospi kojoj je posvetio gotovo sve katedrale i brojne bazilike, koji se ponosi čitavom plejadom njezinih svetišta, crkava i crkvica, njezinim prekrasnim slikama i kipovima, bezbrojem stihova znanih i neznanih autora te čitavim nizom pjesama što ih zanosno njoj u čast pjeva”. (Eduard Peričić, Najljepše Gospi, Zbirka najpoznatijih marijanskih pjesama (s notama), Zagreb-Zadar 1997. str. IX.)

Pred Gospinom slikom, uz Njezin oltar bio sam više godina ministrant. Na Njezinu oltaru slavio sam i svoju Mladu misu, pa mi ne zamjerite što u knjizi donosim nekoliko fotografija: Jozo kao ministrant i kao mladi svećenik. Knjigu posvećujem svojim pokojnim roditeljima Mirku i Miri (Mili) koji su me blagoslovili kao mladoga svećenika prigodom moje Mlade mise 22. srpnja 1973. godine.

Želja mi je da u tim tekstovima otkrijemo štovanje Blažene Djevice Marije i složimo se s riječima blagopokojnog pape Pavla VI. koje je izrekao 8. svibnja 1966. prigodom Anđeoskog pozdravljenja: “Pobožnost kršćanskog puka moramo učiniti svojom jer se nadahnjuje na ljepoti proljeća u svome štovanju Gospe. Marijanski kult biva tako ispunjen poezijom i pučkom pobožnošću… Ne smijemo ostati stranci u ovom procvatu marijanske pobožnosti, jer znamo da ona ima svoje korijene u istinama vjere. Dapače, ispunjeni duhovnom i moralnom snagom trebamo izvršiti ovaj svoj vjerski osjećajni poklon Gospi, jer pobožnost koja nas s njom ujedinjuje čini jačim naš pristanak uz vjeru.” (Fra Josip Šimić, Marijanska pučka pobožnost u učenju Crkve poslije sabora, Sveta Marija, radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u provinciji Presvetog Otkupitelja, Služba Božja, Makarska 1990. str. 41)

Blaženi papa Ivan Pavao II. u enciklici Otkupiteljeva Majka, br. 28 izrekao je ove riječi: “Štovanje Blažene Djevice Marije u Crkvi neprestano se širi i raste. Na poseban način to postaje uočljivo u svetištima u koja hrle mnogobrojni hodočasnici da iskažu zahvalnost i Bogu uprave svoje molitve, prošnje, potrebe. Svetišta posvećena Blaženoj Djevici jesu “mjesta naročitog hodočašća naroda Božjega koji se želi susresti s Majkom Božjom da u ozračju materinske prisutnosti one ´koja je povjerovala´ nađe ojačanje svoje vjere” (Fra Dušan Moro, Predgovor, Sveta Marija, Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u provinciji Presvetog Otkupitelja, Služba Božja Makarska 1990.).

A i Papinsko vijeće za duhovnu brigu oko selilaca i putnika u svom dokumentu “Hodočašće u velikom jubileju 2000.” ističe u br. 42.: “Hodočašće je često puta i put do Šatora sastanka s Marijom, Gospodinovom Majkom. Marija u kojoj se združuje hodočašće Riječi k ljudima s hodočašćem vjere svih ljudi, jest ona “koja napreduje na putu vjere” postavši “zvijezdom evangelizacije” za put Crkve. Velika marijanska svetišta i mala svetišta koja je podigla pučka pobožnost u nevjerojatnom broju na tisuće i tisuće mjesta, mogu biti povlaštena mjesta za susret s njegovim Sinom kojega nam ona daruje. Njezino je krilo bilo prvo svetište, Šator sastanka Boga s čovjekom, na koje je sišao Duh Sveti i raširio “svoju sjenu moć svevišnjega”.

Knjizi sam dao naslov “Svrni svete oči blage”, riječima pjesme koja se pjeva u Sinju, u devetnici Gospe Sinjske-Velike Gospe. U dodatku knjige nalaze se i komponirane pjesme u čast Gospi Sinjskoj.

Upirući svoj pogled s tisućama štovatelja prema Njezinim svetim, blagim očima, dolaze mi u pamet riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića i zagrebačkog nadbiskupa koje je napisao u predgovoru knjige “Najljepše Mariji”: “Prava pobožnost prema uzvišenoj Djevici i Majci Mariji bit će zalog Božjih blagoslova”. (Dr. Juraj Batelja, Najljepše Mariji, misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje, Zagreb 1990. str. 7). Te se riječi lijepo povezuju s riječima splitskoga nadbiskupa dr. Marina Barišića izgovorenima na Veliku Gospu 2007.: “Gospe Sinjska, blagoslovi sve nas, svoje sinove i kćeri, sve domove i obitelji, Domovinu našu i društvo što ga gradimo, da ga izgrađujemo u pravednosti, solidarnosti i ljubavi kako bismo poslije zemaljskog života bili dušom i tijelom s tobom uzneseni u istu slavu Sina tvoga, Isusa Krista, komu slava i čast u vijeke vjekova. Amen.”

Svoju zahvalnost izražavam svima koji su pomogli da prikupim tekstove o Gospi a to su: fra Karlo Jurišić, fra Miljenko Odrljin, fra Joško Kodžoman, fra Bože Vuleta, fra Vladimir Tadić, fra Duško Botica, fra Jure Župić, fra Stipica Grgat, Dunja Vusio. Zahvalnost pripada prof. dr. Stipi Botici za predgovor ovoj knjizi, fra Nedjeljku Jukiću za fotografije, Crtačkoj školi HKM München i voditeljici Snježani Vidović za crteže, Maji Novosel za naslovnicu knjige, fra Anti Malešu i fra Frani Čuguri, te njihovim pomagačima Zdenki Pločkinjić i Mariji Bauer, svim sponzorima, a posebna zahvalnost Manueli Freisem i Florenciji Young na velikoj potpori u grafičkoj pripremi i pripremi knjige za tisak.

München, veljača 2012.

Fra Jozo Župić