Tipične oznake Franjine korizme

LUDOVICO PROFIL

Način na koji je Franjo živio korizmu u glavnim se crtama ne odvaja od liturgijskog i asketskog duha što ga je naznačila “sveta majka Rimska Crkva”: on je “manji” kršćanin koji ne želi nametati vlastite propise i smjernice. S druge strane, on je čovjek toliko bogat karizmama da uvijek posjeduje vlastite intuicije i toliko je obuzet željom za evanđeoskom izvornošću da ne može doslovno slijediti nijednu shemu. Korizma – za njega je, kao i za sve vjernike, “povoljno vrijeme” određeno za pokoru i za obraćenje kako bi se oživjela bitna istina krštenja. U ostvarivanju te pokore, pravi nasljedovatelj Krista pokazuje svoj osobni stil sačinjen od posebnih oznaka.

a) „Mrtvenje“

Pojam koji Franjo ima o mrtvenju u bitnome je biblijski, a oslanja se na slijedeći odlomak Poslanice Rimljanima: “(Bog) poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i gledom na grijeh, osudi grijeh u tijelu, da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu” (Rim 8,3-4).

Razmišljajući o ovome tekstu sv. Franjo je uočio da je Gospodin Isus uzevši “obličje grešnoga tijela”, to jest tijela koje može trpjeti i umrijeti kao i naše, smrću i uskrsnućem pobijedio grijeh osudivši ga “u tijelu”, to jest, tamo gdje se ugnijezdio. Po toj pobjedi Krist postaje “Duh oživotvoritelj”, to jest, kadar da priopćuje Duha Svetoga te “stari čovjek”, u tjelesnom stanju, postaje “novi čovjek”, ponovno stvoren i oživljen po istome Duhu Svetome. Obnoviteljsko djelo koje je započelo krštenjem mora biti dovedeno do svog završetka kroz borbu koja traje čitav život, a koja nije protiv tijela, nego protiv grijeha koji se ugnijezdio u njemu. Kao što kirurg, kad svojim nožem zarezuje u bolesnikovo tijelo da iz njega otkloni cistu tumora, ne samo da nije okrutan prema bolesnom tijelu, nego je dapače dobročinitelj koji ga pokušava spasiti. Tako i brat Franjo koji mrtvi svoje tijelo, ne čini to iz mržnje, nego iz ljubavi. Podići svoju narav oštrim postovima i dugim bdijenjima iz životinjstva u duhovnost, znači ljubiti je na najistinskiji način. Evanđeoska riječ za našeg sveca neosporiva: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25).

Ova Franjina vizija mrtvenja-ljubavi je toliko istinska, da je Siromašak, postavši svjestan da je cilj postignut, sklopio mir sa svojim tijelom: “Raduje se, brate tijelo, i oprosti mi, jer evo rado izvršujem sve što ti je drago. Žurim se da rado priskočim u pomoć tvojim bolnim uzdisajima!” Ali svjedočenje evanđeoskog čovjeka ide i dalje: uči nas da i psihosomatička sastavnica vlastite osobnosti može biti stečena dvojnošću mrtvenje-ljubav. “Dajem mu (tijelu) svjedočanstvo – priznao je jednom svom učeniku – da je uvijek bilo poslušno, ni u čemu nije samo sebe štedjelo, nego se brzo pokoravalo svim nalozima. Nije se ugibalo nikakvu naporu, nije se klonilo nikakve neugodnosti da bi samo moglo izvršavati naloge. U ovome se posve slažemo ja i tijelo da bez ikakva otpora služimo Kristu Gospodinu” (2Čel 210:800).

b) „Pustinja“

Drugo svojstvo Franjine korizme je biblijska oznaka pustinje. Marljivi čitalac i pažljivi slušač Sv. Pisma, Asiški pokornik je shvatio da Bog, kada želi s nekim razgovarati na samo i objaviti mu se na poseban način, takvoga poziva u pustinju. Zbog toga se za vrijeme Korizmi udaljavao od svega i svakoga, sklanjao u šume, rasjekline brda, u nedostupna mjesta da bi se bavio Bogom, a vrijeme je trošio na gotovo neprekidnu molitvu. Udaljavao se i od svoje braće koju je ljubio čak i više nego samoga sebe i s kojom mu je razgovor uvijek bio ugodan. Bog ga je svojim najvišim zahtjevima privlačio k sebi, učinivši da zaboravi svaku vezu s ljudima. Bio je svjestan da je onda, kada odlazi moliti, poput Mojsija, pomoć pružena njegovoj braći i narodu Božjem, djelotvornija nego ikada. U svezi s time, događaj u Grecciu, što ga je ispripovijedio Celano, veoma je znakovit. Dvojica braće, sveta i Bogu ugodna života došla su u samotište Greccoa da posjete sveca i od njega dobiju blagoslov; ne našavši ga, jer se povukao iz zajedničkog boravišta u skučenu kolibicu na hridini, “otišli su žalosni; najednom za njima poviče svetac…; kad su spomenuta braća svoja lica okrenula prema njemu, znakom svetoga križa ih je prekrižio i najsrdačnije blagoslovio; oni su postali još veseliji…” (2Čel 45:631).

c) “Siromaštvo”

Odijeljen od ljudi, Kristov je Siromašak htio biti odijeljen i od svakog posjedovanja stvari. U mjestima gdje je obdržavao svoje Korizme – više nego li u drugim prebivalištima – htio je da gospodari najviša gospodarica Siromaština. Htio je da ga nijedna zemaljska misao, nijedna briga ne zadržava u njegovu kontemplativnom poletu prema Gospodinu.

Jedan između mnogih događaja poslužit će nam, više od bilo kojeg teoretskog dokaza, da shvatimo tu karakterističnu oznaku Franjinih mjesta molitve. “Neki je brat veoma žive pobožnosti i veoma blizak prijatelj Franje dao napraviti i samotištu gdje je boravio malo odvojenu ćeliju gdje bi se Franjo mogao sabrati u molitvi kada bi tamo došao. To se uistinu dogodilo i brat ga odvede u čelijicu. Franjo se pobunio: ova je odviše lijepa. Bila je napravljena od otesanih komada drveta bradvom i hoblićem. Nastavio je: ako hoćeš da u njoj ostanem, pokri je izvana i iznutra vrbovim prućem i granama drveća. Što su kuće i ćelije bile siromašnije to je radije u njima boravio. Brat je tako napravio, i Franjo se tamo zadržao nekoliko dana. Ali jednom zgodom kada je Franjo izašao iz ćelije, neki je brat ušao u nju i zatim došao na mjesto gdje je bio Franjo. Vidjevši ga upita: odakle dolaziš? Ovaj odgovori: dolazim iz tvoje ćelije. A Franjo će: budući da si rekao da je moje, odsada nadalje u njoj će biti netko drugi, a ne ja” (SP 9:1689).