Tri duhovne skladbe sv. Elizabeti

Sv. Elizabeta (1207. – 1231.), naziva se često „Ugarska“ jer je kći (hrvatsko-) ugarskoga kralja Andrije II. (i sestra Bele IV.), ali i „Thirinška“, jer je bila udana za vladara njemačke pokrajine Thüringen, a gdje je i provela gotovo cijeli svoj kratki, ali intenzivan život. Tako je već s 4 godine iz očeva dvora odselila u pratnji vjernih služavki u dvorac Wartburg kako bi se temeljem obiteljskih dogovora kasnije (u dobi od 14 godina) udala za sina tirinškoga grofa (kneza). Treće dijete suprug joj Ljudevit (Ludwig) nije niti vidio, jer je prije nego je rođeno otišao u križarski pohod, da bi još u pripremama za pohod u Južnoj Italiji umro od groznice. Nakon njegove smrti život na dvoru postaje joj posve nepodnošljiv, jer je zbog intenzivnog služenja siromasima i potrebitima posve odbacila dvorska pravila ponašanja, a osobito otkako je u susretu s franjevcima čula za primjer sv. Franje što ju je dodatno potaknulo da se i sama odrekne svega i živi u posvemašnjem siromaštvu i služenju drugima. Skrb za djecu povjerila je rodbini, a udovičkom otpremninom izgradila je u Marburgu hospicij i nazvala ga po svom velikom uzoru Franji Asiškomu. Tu je tri godine kasnije i sama bila ukopana. Umrla je 17., a pokopana 19. studenoga 1231.Već za života pratio ju je glas svetosti, a 4 godine nakon smrti papa Grgur IX. i službeno ju je proglasio svetom. Njezino štovanje proširilo se vrlo brzo cijelom Europom. Zaštitnica je Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a), svetica je ljubavi prema bližnjemu i potrebitomu, svetica caritasa. I naš veliki Marko Marulić, „Splićanin“ u svojemu „bestselleru“ De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca) (tijekom 16. i 17. st. objavljeno u više prijevoda, u četrdesetak izdanja) na više mjesta navodi upravo životni primjer sv. Elizabete, te je najviše rangira, pa kad piše o svetim ženama, smješta je odmah iza Blažene Djevice Marije. Inače, važno je spomenuti kako Elizabetu uz Split vežu i obiteljske (krvne) veze, jer joj se brat Bela IV. u vrijeme prodora Mongola sklonio na Klisu, a tu su mu i umrle dvije malodobne kćeri (Elizabetine neća kinje) te su pokopane u zajednički sarkofag, koji se nalazi (i danas) nad ulaznim vratima u splitskoj katedrali sv. Duje.

Brončani kip “Sv. Elizabeta i čudo s ružama” (odljev visine 170 cm) izložen u Franjevačkom samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku rad je poznate njemačke kiparice Yrse von Leistner (1917. – 2008.). Yrsa je sestrama milosrdnicama Splitske provincije „Naviještenja Gospodinova“ darovala ovaj kip 1998. u znak zahvalnosti za predan rad te što su i o njoj skrbile u staračkome domu (kod Bonna u Njemačkoj). Sestre milosrdnice su ga pak kasnije velikodušno poklonile franjevcima Provincije Presvetoga Otkupit elja prigodom useljenja u novi samostan na Trsteniku 2008. u znak zahvalnosti i dobre suradnje, a i budući da je sv. Elizabeta zaštitnica Franjevačkoga svjetovnoga reda.

Kip je svečano postavljen u Franj evačkom samostanu o. fra Ante Antića na Trsteniku i blagoslovljen na svetkovinu sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 2018., i od tada je izložen svima na štovanje, a osobito se oko njega okupljaju članovi Franjevačkoga svjetovnog reda koji organiziraju i prigodna hodočašća za svetičin blagdan, 17. studenoga.

Godine 2019. objavili smo u nizu biblioteke „Ravnokotarski Cvit“ knjigu o sv. Elizabeti s povijesnog, teološkog, pastoralnog i katehetskog motrišta [Stipe Nimac (ur.), Sveta Elizabeta u Splitu na Trsteniku, Biblioteka „Ravnokotarski Cvit“, Knjiga 36, Split – Trstenik 2019.].

Ove, 2020. godine u nizu iste biblioteke „Ravnokotarski Cvit“ objavljujemo novu knjigu također o sv. Elizabeti koju smo naslovili „Tri duhovne skladbe sv. Elizabeti“.

Dvije su duhovne skladbe s izvornom glazbom i izvornim tekstom, a treća je prepjev poznate njemačke skladbe koja je nastala 1981. u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Elizabete, u Leipzigu u Njemačkoj („Wenn das Brot, das wir teilen“).

Himan svetoj Elizabeti: Glazba: Vlado Sunko, tekst: Mirko Filipović; Elizabeto sveta: Glazba: Blaženko Juračić, tekst: Ante Sesar; Kada kruh dijeliš svoj: Glazba: Kurt Grahl, tekst: Claus-Peter März / Mirko Filipović, prepjev.

Iskreno zahvaljujem autorima glazbe (Vlado Sunko, red. prof. u trajnom zvanju, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu; Blaženko Juračić, izv. prof. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu i Kurt Grahl, Leipzig, Njemačka) i autorima teksta (fra Mirko Filipović, OFM, Franjevačka provincija Uzvišenja Svetoga Križa – Bosna Srebrena, Sarajevo; Ante Sesar, teolog i filozof, Zadar; prof. dr. sc. emeritus Claus-Peter März, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Erfurtu, Njemačka).

Zahvaljujem recenzentima: red. prof. dr. sc. Ivani Tomić Ferić, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu; izv. prof. dr. sc. Anti Periši, Sveučilište u Zadru; doc. dr. sc. Viti Baliću, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu.

Zahvaljujem također i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju i objavljivanju ovoga vrijednoga glazbenog djela.

Vjerujemo da će i ovaj “Cvit” – „Tri duhovne skladbe sv. Elizabeti“ obogatiti duhovnu, glazbenu i kulturnu baštinu grada Splita, Hrvatske i šire, a na poseban način Franjevačku obitelj, osobito Franjevački svjetovni red (OFS), te biti u službi evangelizacije i štovanja Boga po uzoru na sv. Elizabetu, zaštitnicu OFS-a u Splitu na Trsteniku.

Split – Trstenik, na blagdan Naviještenja Gospodinova – Blagovijest, 25. ožujka 2020. Fra Stipe Nimac, OFM, urednik biblioteke „Ravnokotarski Cvit“

UREDNIKOVA RIJEČ …………………………………………………………………………………..5

HIMAN SV. ELIZABETI 

Izvorna verz. za mezzosopran, obou, orgulje i mješoviti zbor (ad libitum) 7

Verzija za mješoviti zbor i orgulje …………………………………………………………….  14

Tekst  ……………………………………………………………………………………………………………. 23

ELIZABETO SVETA

Izvorna verzija za mješoviti zbor i orgulje ……………………………………………….. 25

Verzija za 3-gl. ženski zbor, orgulje i timpane ………………………………………….. 35

Tekst  ……………………………………………………………………………………………………………. 45

KADA KRUH DIJELIŠ SVOJ

Izvorna verzija za flautu, mješoviti zbor i orgulje…………………………………….47

Tekst (prepjev)  …………………………………………………………………………………………….50

ŽIVOTOPISI SKLADATELJA I TEKSTOPISACA ……………………………………………..51

Vlado Sunko, dirigent i skladatelj, rođen je 1954. u Splitu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju Natko Nodilo. Diplomirao je na Odjelu za kompoziciju i glazbenu teoriju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1979. God. 1982.–1992. predavao je glazbeno–teorijske predmete na Srednjoj glazbenoj školi Josipa Hatzea, vodio školski djevojački zbor, utemeljio i upravljao zborom dječaka. Od 1992. predaje na Odsjeku za glazbenu kulturu pri Fakultetu prirodoslovno–matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu kolegije: Zbor, Priređivanje za ansamble i Upoznavanje instrumenata. Iste predmete od 1997. predaje na novoosnovanoj Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (od 2002. izvanredni, a od 2011. redoviti profesor). Prodekan za nastavu od 2006. – 2008. S mješovitim zborom Akademije dobitnik je sedam prvih nagrada za najuspješnije izvedbe na Festivalu duhovne glazbe Cro patria u Splitu. Od 1988. dirigent je muškog Gradskog pjevačkog zbora Brodosplit, s kojim osvaja najviše nagrade na natjecanjima u zemlji (Zadar, 1990. i 1995., Rijeka, 1993., Umag, 1999., Novigrad, 2007.) i inozemstvu (Budimpešta, 1991., Prag, 2002., zlatna medalja i naziv Olimpijskih pobjednika na Zborskoj olimpijadi u Linzu, 2000., Xiamen – Kina, 2006., Pobjednici na Svjetskim zborskim igrama u Grazu, 2008., Petrinja, 2011., Prijedor, 2012., Callela-Barcelona, 2012., Zwickau, 2014., Žilina, 2017., Bad Ischl, 2018.).

Istakao se izvedbama Muke Gospodina našega Isukrsta B. Papandopula i Requiema L. Cherubinija. Vodio je Mješoviti zbor Kolo iz Šibenika na njegovu 100. obljetnicu (sezona 1999./2000.).

Za uspješan reproduktivan i stvaralački rad tri puta mu je dodijeljena nagrada grada Splita (za 2000., 2012. i 2017. godinu). Nagrada Županije splitsko-dalmatinske za 2017. Plaketa za doprinos razvoju splitskog sveučilišta u 2006. godini. Plaketa Hrvatske udruge zborovođa za izvanredne uspjehe u vođenju zborova, te za promidžbu hrvatske zborske glazbe u inozemstvu, kao i strukovni naziv Magister chori 2009. Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 2013.

Za svoj skladateljski rad stekao je brojna priznanja i nagrade. Prvu nagradu stručnog povjerenstva dobio je za sljedeće skladbe: Capriccio cromatico, 1997., Kaštelanska zvona 2001. (Mandolina Imota), Oče naš 1997., Cum invocarem 1999., Tvoja i moja tajna 2004., Solinskim mučenicima 2005., Majka 2010. (Cro patria), Dvije pjesme D. Cesarića (Hrvatski sabor kulture 1999.), Missa Classic-Pop-Folk (Pasionska baština 2014.).

Njegove skladbe za mandolinski orkestar izvode se na međunarodnim festivalima mandolinske glazbe (Italija, Njemačka, Španjolska, Češka, Mađarska i Francuska). Kontinuirano vodi seminare u zemlji i inozemstvu. Član je ocjenjivačkih sudova brojnih natjecanja. Redoviti je član Hrvatskog društva skladatelja.

Blaženko Juračić rođen je u Mostaru 8. svibnja 1972. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu Prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja Sveučilišta u Splitu (današnja Umjetnička akademija). Usavršavao se u Rimu na Pontificium Institutum Musicae Sacrae gdje 2001. stječe licencijat iz kompozicije crkvene glazbe. Specijalizaciju nastavlja u klasi mo. Valentina Miserachsa Graua te 28. lipnja 2004. godine postiže magisterij kompozicije sakralne glazbe. Autor je brojnih skladba za razne vrste zborova, moteta, misa, oratorija, kantate i skladba za komorna tijela i orkestar. Autor je stručnih izdanja i radova, koautor više zbirka sa svojim skladbama kao i više nosača zvuka.  Godine 2015. u nakladnoj kući Verbum izdao je CD s Cantores Maruli pod nazivom „Meštrovićeva pasija“ i svoju prvu autorsku zbirku skladba pod nazivom „O Crux, ave, spes unica“ (Misterij muke i zapovijed ljubavi – Skladbe za veliki tjedan). Dobitnik je niza nagrada za svoje skladbe i obrade. Redoviti je član Hrvatskoga društva skladatelja. Zaposlen je kao izvanredni profesor art. na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Kurt Grahl rođen 1947. u Markneukirchenu. 1962. započinje svoje niže glazbeno školovanje na Veleučilištu za glazbu i kazalište „Felix Mendelssohn Bartholdy“ u Leipzigu. Višu glazbenu izobrazbu na području sakralne glazbe pohađa od 1964. do 1969. 1968. osvaja prvu nagradu na prestižnom međunarodnom glazbenom natjecanju posvećenom J. S. Bachu. 1969. kao glavni dirigent, zborovođa, kantor i orguljaš nasljeđuje svoga glazbenoga učitelja Georga Traxlera u poznatoj katoličkoj župnoj zajednici (Probstei) Svetoga Trojstva u Leipzigu. Tu je 1980. svojedobno imenovan najmlađim direktorom sakralne glazbe. Nakon četrdesetogodišnje, nadasve plodne skladateljske te vrlo uspješne glazbeno-pedagoške djelatnosti umirovljen je 2012. Inspiriran primarno liturgijskim slavljem u svojoj je dugogodišnjoj glazbenoj karijeri skladao gotovo 1000 kompozicija, od toga circa 500 pjesama za najrazličitije zborove i grupe, mnogobrojne, dakle, skladbe za djecu i mladež, novije duhovne šansone, te velika orkestralno-instrumentalna, zborska, solo-glazbena, kao i instrumentalno-glazbena djela. Iz njegova obilnoga skladateljskog opusa valja, dakako, izdvojiti diljem čitave Njemačke vrlo omiljenu skladbu „Wenn das Brot, das wir teilen“ (Kada kruh dijeliš svoj), koju je – na tekst Clausa-Petera Märza – skladao 1981. povodom 750. obljetnice smrti Elizabete Thürinške, upravo za mladež u Leipzigu koja se spremala na veliko jubilarno hodočašće sv. Elizabeti u Erfurt. Spomenuta je, naime, skladba obljubljena među vjernicima obiju konfesija, jer sv. Elizabeta u podjednakoj mjeri privlači ljude svih vremena, neovisno o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti, životnoj dobi i društvenome statusu. Skladao je također i nekoliko važnih oratorija i misa: „Veliku i Malu muku po Ivanu“, „Muke po Mateju, Luki i Marku“, „Njemačku misu 90“, te misu pod nazivom „Pjevajte Gospodu pjesmu novu“.

Fra Mirko Filipović je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, trenutno na dužnosti župnika župe Sv. Franje Asiškoga Žeravac u Bosanskoj Posavini. Obavljao je različite službe u svojoj zajednici: kapelana, nastavnika na gimnaziji, odgojitelja sjemeništaraca, novinara i glavnog urednika revije Svjetlo riječi, gvardijana samostana Plehan, vijećnika (definitora) i vikara Provincije. Predsjednik je podružnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Derventi i član središnje uprave u Sarajevu. Napisao je mnoge tekstove za crkvene popijevke i duhovne šansone a određen broj njih prepjevao sa stranih jezika.

Ante Sesar rođen 22. lipnja 1965. u Mostaru. Po završetku klasične gimnazije, godine 1986. započinje studij filozofije i teologije u Sarajevu. Studij teologije nastavlja godine 1989. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Augsburgu (S. R. Njemačka), te diplomira 1993. Godine 1995. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Augsburgu studij filozofije i pedagogije. Od 2002. tajnik u strukovnoj filozofskoj udruzi „Hegelovo društvo“. Težište njegova znanstvenoga rada su: ontologija, filozofija religije, filozofija povijesti te povijest filozofije.

Claus-Peter März rođen 23. travnja 1947. u Leipzigu. Studirao je katoličku teologiju u Erfurtu i Neuzelleu. Nakon svećeničkoga ređenja 1971. nastavlja teološki studij na Gregoriani u Rimu, gdje 1974. stječe licencijat, a 1978. doktorat iz teologije. Od 1979. djeluje kao docent, a od 1989. kao redoviti profesor egzegeze i teologije Novoga zavjeta na tadašnjem Filozofsko-teološkom studiju u Erfurtu, koji 2003. postaje Katoličko-teološkim fakultetom Sveučilišta u Erfurtu. Od 1990. do 1992. vršio je dužnost rektora, a godinu dana kasnije i dužnost prorektora na tadašnjem Filozofsko-teološkom studiju u Erfurtu. 1992./93. bio je gostujući profesor na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu, a 1997. u Jeruzalemu. Učlanjivanjem Filozofsko-teološkoga studija u Erfurtsko sveučilište 2003. postaje redovitim profesorom i predstojnikom Katedre za egzegezu i teologiju Novoga zavjeta. Od 2012. je profesor emeritus. Težišta njegova znanstveno-teološkoga istraživanja su: Lukina teologija, izvješća o smrti i uskrsnuću, teologija i struktura logija „Q-izvora“, te poglavito Poslanica Hebrejima. Član je mnogih uglednih znanstvenih asocijacija te aktivni sudionik u različitim crkvenim gremijima, odborima kao i u mnogim strukovno-teološkim povjerenstvima. Slovi, uostalom, kao odličan propovjednik i kao vrstan tekstopisac, koji je surađivao s poznatim skladateljem Kurtom Grahlom. Autor je, naime, teksta Grahlove popularne duhovne skladbe „Wenn das Brot, das wir teilen“ (Kada kruh dijeliš svoj), napisane 1981. povodom 750. obljetnice smrti Elizabete Thürinške, koja je diljem čitave Njemačke postala vrlo obljubljena među vjernicima obiju konfesija. Osim toga, napisao je i libreto  za nekoliko Grahlovih oratorija, primjerice, poput njegove „Velike muke po Ivanu“.