U MARIJINOJ ŠKOLI

Drugi vatikanski sabor, nadovezujući se na nepre­kinutu kršćansku predaju, potiče i opominje sve sinove Crkve da plemenito promiču štovanje prema blaženoj Dje­vici, osobito liturgijsko, ali i da istovremeno cijene praksu i pobožne vježbe prema njoj (LG 67). Zbog toga je Mariji­no štovanje skladno uvršteno u krug liturgijske godine na mnoge i različite načine. Time je na prikladan način predstavljeno njezino sudjelovanje u otajstvu spasenja što ga je Bog izveo po Sinu njezinu, jedinom spasite­lju ljudi, raspoređeno u godišnjem krugu otajstava od utjelovljenja do njegova slavnog dolaska na koncu vre­mena.

Najizvrsniji su primjeri štovanja Bogorodice pred­loženi u službenim liturgijskim knjigama, osobito u misalu, časoslovu i obredniku. Ali, Crkva nikada nije zanemarivala ni različite oblike pučke pobožnosti koje vjernici smatraju svojim urođenim izražavanjem vjere (Direktorij o pučkoj pob. 4). Naravno, nikada nije na odmet istaknuti da pučka pobožnost svoj prirodni vr­hunac ima u liturgijskome slavlju prema čemu treba i biti usmjerena.

„Zbirka misa o blaženoj Djevici Mariji”, što ju je objelodanila Kongregacija za bogoštovlje 1986. g. a go­dinu kasnije i hrvatski prijevod, skupila je sve poznatije i vrednije misne obrasce i predložila neke nove s ciljem da se u štovanju koje se iskazuje blaženoj Djevici Mariji gaje ona slavlja koja će se isticati naukom, preporuči­vati različitošću tema te koja će se pravilno spominjati događaja spasenja što ih je Bog izveo u blaženoj Djevici, smjerajući na otajstvo Krista i Crkve (br. 19).

Potaknut saborskom opomenom, urednik “Marije” zamolio me da preko toga marijanskog mjesečnika po­kušam pružiti svoj prinos promicanju štovanja bi. Dje­vice Marije. Prihvatio sam se stoga marijanskih litur­gijskih tekstova i potrudio se približiti narodu Božjemu njihovu poruku. Kod obrade pojedinih sastavnica uvijek sam imao na pameti dragocjenu pobudnicu pape Pavla VI. „Marialis cultus”. Obilato sam koristio i Prethodne napomene i uvode u pojedine misne obrasce u Zbirci.

Većina ovih kratkih razmišljanja objavljivana su u brojevima časopisa „Marije” kroz više godišta (2006. -2008.). Na poticaj prijatelja i nekih čitatelja objeloda­njujemo ih sve skupa radi lakše dostupnosti onima koji bi ih mogli koristiti za produbljivanje i usavršavanje vla­stite pobožnosti ili pomoć pri pouci drugih.

Zahvaljujem uredniku fra Petru na poticajima da započnem niz ovih razmatranja i da u tome ustrajem kao i na tehničkom poslu oko uređivanja i tiskanja. A sve je ovo učinjeno da u kršćanskom narodu poraste spasonosna marijanska pobožnost i da sve bude na do­bro Crkve i ljudskoga društva (MC 58).

Fra Marko Babić

U Splitu, 2. veljače 2009.

Nakon doživljaja Kristova uzašašća u nebesku slavu, prva je kršćanska zajednica okupljena oko Isusove majke Marije u molitvi iščekivala silazak Duha Svetoga koji će ih upućivati u otajstvo Kristove muke i uskrsnuća i krijepiti na pravom putu u nebesku slavu. Djela apostolska poimence nabrajaju jedanaestoricu apostola i Mariju, majku Isusovu, te neke žene i braću Isusovu (Dj 1,13-14). Upravo ta kratka zabilježba da su prvi kršćani okupljeni u dvorani Posljednje večere oko Isusove majke Marije iščekivali silazak Duha Svetoga, temelj je vjerovanja u Marijinu aktivnu ulogu u Crkvi i u svakoj kršćanskoj liturgiji, putokaz i uzorak pravilna štovanja Majke Božje i zaštita od nezdrave pobožnosti. Tim svjetlom obasjani promatrat ćemo Marijino mjesto i ulogu u službenom bogoslužju i našu povezanost s onom oko koje su se okupljali prvi kršćani kad im je bilo najteže.

Dok aktivno i pomnjivo sudjelujemo u bogoštovlju Crkve s poštovanjem se spominjemo Blažene Djevice koja je najtješnje povezana sa svojim Sinom. Crkva u liturgiji slavi novu Ženu koja je u samom času svoga začeća otkupljena. Slavi majku koja je snagom Duha Svetoga djevičanski rodila; slavi učenicu koja je riječi Učitelja brižno u svom srcu čuvala; slavi Otkupiteljevu družicu koja se, po Božjem naumu, plemenito i potpuno posvetila Sinovu djelu. Sve su te misli sadržane i razrađene u službenim liturgijskim obrascima, osobito u misnim molitvama. Zbog toga ćemo na poseban način pratiti liturgijske obrasce skupljene u “Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji” što ga je u izvorniku objelodanila Kongregacija za bogoštovlje o Velikoj Gospi 1986. a prijevod na hrvatski jezik odobrili naši biskupi 14. listopada 1987.

Bogoštovlje i bogoslužje

Da bismo ispravnije shvatili tu Marijinu ulogu u liturgiji, potrebno je ukratko se podsjetiti što je to kršćanska liturgija i kako razlikovati specifične oblike izražavanja. Najopćenitije rečeno, liturgija je način štovanja Boga i posvećivanja čovjeka. Teolozi u tome rado uočavaju i ističu uzlazni i silazni vid koji se međusobno dodiruju i isprepliću i tek ujedinjeni čine puninu bogoštovlja. U uzlaznom dijelu čovjek hvali i slavi Boga zahvaljujući mu na daru života te prosi pomoć da ne zaluta s puta istine ili da bi ponovno pronašao izgubljenu sreću. Tu smo mi ljudi i naše zauzimanje u prvom planu. U silaznom dijelu bogoslužja Bog očituje svoju brigu i pruža pomoć nama svojim stvorenjima, jer bez njegove pomoći ne možemo uočiti pravi put niti ustrajati na putu dobra.

Budući da “Boga nikada nitko nije vidio” o njemu sigurno znamo samo ono što nam je objavio Krist Gospodin svojim riječima i djelima. U tom objavljivanju Oca Krist nas je poučio i o načinu uspostavljanja veze s njime. To su zamjetljivi simbolični znakovi i znakovite radnje kojima je zagarantirana učinkovitost po Duhu koji nam je kao dar s neba poslao Uskrsli. Duh nas nadahnjuje i upućuje kako treba moliti te osigurava djelotvornost molitve izražene simboličkim liturgijskim radnjama. Ta se djelotvornost sastoji u tome da ti simbolički pothvati stvarno i postignu ono što označavaju. Krsna voda, na primjer, ostvaruje istinsko pranje i čišćenje čovjekove duše samo po Duhu Božjemu a ne nikako po svojim fizičkim osobinama ili magičnim riječima i kretnjama.

Liturgija shvaćena kao obredno štovanje Boga povlašten je način zahvalnog poštovanja Bogu stvoritelju i to lijepo izražava hrvatski naziv bogoštovlje. Ali to nije jedini način na koji štujemo Boga. Obredno zahvaljivanje i obredne prosne molitve Bogu “koga ne vidimo”, dosežu svoju puninu tek kad se pretoče u djelotvorno čovjekoljublje prema onima “koje vidimo”. To je drugi dio kršćanske liturgije što dobro izriče hrvatski naziv bogoslužje. Boga štujemo kad mu zahvaljujemo na stvoriteljskom i otkupiteljskom daru i kad mu se skromno obraćamo za prosvjetljenje i potporu. Bogu služimo kad pomažemo drugima. To je sadržaj onoga što nazivamo “Caritas”, i to će u konačnici biti jedino mjerilo svrstavanja među blagoslovljene ili odbačene na Posljednjem sudu.

Marijino mjesto u liturgiji

Uz nezaobilaznu važnost Duha Svetoga u našem bogoštovlju, susrećemo i Bogorodicu Mariju, Zaručnicu Duha Svetoga, koja pristankom na ulogu koju je dobila od Boga igra važnu ulogu u Božjem promislu ostvarivanja pomirenja Boga s čovjekom. Ali ona je od samih početaka i u središtu prve kršćanske zajednice koja se nakon Isusova uskrsnuća “redovito okuplja … jednodušno ustrajna u molitvi zajedno s nekim ženama i Isusovom majkom Marijom” (Dj 1,14) očekujući dolazak obećanog dara s neba.

Zbog toga se i danas u svakom bogoslužju kršćanska zajednica okuplja oko Marije moleći Duha Svetoga da dade snagu i djelotvornost njihovim hvalbenim i prosnim molitvama. Jednom riječju, s Marijom molimo da naše bogoslužje bude istinski susret s Bogom u molitvi i konkretnom življenju. A da bi sudionici bogoslužja, po Marijinoj preporuci stvarno mogli “učiniti sve što im reče” Marijin Sin, potrebna je pomoć Duha Svetoga. Time se bogoslužni sastanak proteže na svakodnevno življenje i nikako ne završava nedjeljnom misom. Marija nam je uzor, poticaj i pomoćnica u svakodnevnom životu kako bismo i mi mogli u molitvi i u srcu reći Bogu: Neka mi bude po riječi tvojoj. I to životom potvrditi.

Zbog toga prigovor da mi kršćani, osobito katolici, štujemo Bogorodicu Mariju kao božanstvo nikako ne stoji. Kolikogod kršćani vjeruju da je Marija zbog toga što je “po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život … nadvisuje sve druge stvorove … a u Svetoj Crkvi zauzima poslije Krista najviše i nama najbliže mjesto” (LG 53.54), ipak ona ostaje u društvu stvorenja pred Bogom stvoriteljem i otkupiteljem, jedinom koga štujemo i kome se klanjamo. Zbog toga su marijanske molitve prvenstveno pohvale Bogu koji nam u svome nedokučivu promislu daje Bogorodicu Mariju kao “putokaz nade i utjehe”.

Drugi vatikanski sabor odredio da “u liturgiji i liturgijskoj katehezi treba jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenog vremena: pripravom na krštenje i pokorom” (SC 109). Korizmeno nas vrijeme pripravlja na slavljenje središnjega vazmenog otajstva Krista raspetoga i uskrsloga. To se prvenstveno očekuje od katekumena, kojima je to bliža priprava za pristup krsnom otajstvu, njihovih roditelja i kumova. Ali odnosi se i na sve vjernike koji se “slavljenjem obnove vlastita krštenja i vršenjem pokore” (O lit. god. 27) pripravljaju na slavljenje Uskrsa.

Izvor kreposti i vjerne suradnje

Mi ćemo ovdje, u Marijinoj školi, promatrati mjesto i ulogu Bogorodice Marije u obrednom bogoštovlju krsnog otajstva. Uvodne napomene u Zbirci misa BDM (br.14) naglašavaju: “Liturgija, koja ima divnu moć dozivati prošle događaje te ih posadašnjivati, vrlo često stavlja pred oči vjernicima sliku nazaretske Djevice, koja je samu sebe kao službenica Gospodnja potpuno posvetila osobi i djelu svoga Sina, služeći pod njim i s njime otajstvo otkupljenja. Stoga Kristova majka, osobito u liturgijskim činima, sja kao izvor kreposti i vjerne suradnje u djelu spasenja.”

Marijina prisutnost u obrednom slavlju krsnog bogoštovlja posljedica je njezine uloge u povijesti spasenja. Spasiteljeva majka i vjerna slika Crkve to mjesto i zaslužuje. Najstariji krsni obrazac koji je pratio obred krsne kupelji sačuvan je u krsnoj ispovijesti vjere koja se očitovala odgovorima na pitanja o vjerovanju u trojedinoga Boga. Svjedočanstva iz 3. st. potvrđuju da je drugo pitanje glasilo: “Vjeruješ li u Isusa Krista rođena od Djevice Marije po Duhu Svetomu?” Taj je obrazac krsne vjeroispovijesti, koji izričito spominje Marijinu ulogu, prisutan i u današnjem obredu krštavanja.

Uz navedenu dijalošku vjeroispovijest vjere koja prethodi krsnoj kupelji, današnji je obred obogaćen i drugim sadržajima među kojima se ističe navještaj svetopisamskih čitanja, litanijsko zazivanje svetaca i blagoslovna molitva nad krsnom vodom prema uzorku krsne liturgije i obnove krsnih obećanja u Vazmenom bdjenju. U svemu tome Bogorodica zauzima počasno mjesto. Na prvom je mjestu, prije anđela i apostola, u litanijskom zazivanju svetih zagovornika novokrštenicima. To je jeka najdrevnije predaje Rimske crkve u kojoj su litanije svih svetih bile sastavni dio krsnog bogoštovlja, ali i drevnoga običaja da novokrštenici na uskrsnu osminu za vrijeme svečane procesije prema krsnom zdencu pjevaju Marijin hvalospjev Veliča i Psalme 122 i 123.

Trajna zagovornica

Drugi vatikanski sabor ističe da Blažena Djevica svoju, od Boga danu, spasonosnu službu “nije napustila, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja” (LG 15). Zazivanje Bogorodice u krsnom obredu kod krštenika izgrađuje i razvija svijest o njezinoj zagovornoj ulozi kod Boga i uzoru prave pobožnosti. Snaga primjera svete Djevice odsjeva u liturgijskim činima i potiče nas vjernike da Kristova otajstva slavimo s osjećajem pobožnosti s kojim je Marija sudjelovala u Isusovu rođenju, bogojavljenju, te napokon u njegovoj smrti i uskrsnuću.

Blagoslov i prizivanje Boga nad krsnom vodom, osobito molitva da Crkva po Duhu Svetomu zadobije moć novoga rađanja, liturgijska je primjena Lukina opisa silaska Duha Svetoga na Mariju koja je time postala tip rađanja novih članova Naroda Božjega. Njemački obrednik krštenja molitvu posvete krsne vode završava izričitom molbom da Duh Sveti učini Crkvu “majkom mnoge djece”.

Na to nas potiče i završni blagoslov majke novokrštenika: Gosp. Bože … Po svome Sinu, rođenu od Djevice Marije, ti veseliš kršćanske majke …Blagoslov majke novokrštenika izričito je povezana uz Marijino majčinstvo po čemu nam je Sin Božji postao brat.

U ovom razmišljanju o mjestu i ulozi Bogorodice Marije u krsnom otajstvu zanimljiva je preporuka za završetak obreda krštavanja djece: “Poslije blagoslova, ako je zgodno, svi zapjevaju prikladnu pjesmu ili hvalospjev BDM “Veliča duša moja”. Gdje je običaj da se dijete nakon krštenja donese pred oltar Blažene Djevice Marije, dobro je taj običaj zadržati” (br.71 i 106). U navedenim praktičnim napomenama i smjernicama krije se vrijedan i praktičan poticaj čuvanja i obogaćivanja marijanske pobožnosti. Istraživači povijesnog razvoja kršćanskog bogoštovlja iznose da se Marijin “Veliča” u Lateranskoj bazilici pjevao za vrijeme zahvalnog ophoda novokrštenika prema krsnom zdencu svaki dan u Uskrsnoj osmini već u drevnom Rimskom obredu. Taj bi drevni kršćanski običaj dobro bilo češće prakticirati, osobito u crkvama koje nose marijanski naslov.

Običaj da se nakon krštenja dijete donese pred sliku ili oltar Blažene Djevice Marije osobito je prikladan za marijanska svetišta gdje je cjelokupna kršćanska pobožnost i duhovnost prožeta marijanskim sadržajima, a što se kod nas, na različite načine, prakticira i u naše vrijeme.

Uzor dostojanstva

Izričito spominjanje Bogorodice i tipološke aluzije u krsnom bogoštovlju potiču nas da svoju marijansku pobožnost ne prakticiramo samo po uzorku “po Mariji k Isusu” nego krenemo i korak dalje štujući je kao sastavni dio slavljenja Kristovih otajstava čime ispovijedamo svoju vjeru u Mariju suotkupiteljicu. Slaveći Kristova otajstva susrećemo Mariju koja je najtješnje pridružena Sinu, a štujući Mariju susrećemo Kristova otajstva. Tako nas štovanje Bogorodice uvodi u razmišljanje o Božjoj ekonomiji spasenja što ju je izveo Otac po Sinu u Duhu Svetomu i u čemu je Marijino čovještvo sjajan primjer čovjekova dostojanstva i ispravne kršćanske antropologije.

Kad je Gospodin za vrijeme Posljednje večere zapovjedio učenicima: “Ovo činite na moju uspomenu!”, naznačio je kakvo bi trebalo biti bogoštovlje njegovih sljedbenika. Obnavljajući uspomenu na ono što je Gospodin Isus činio i učio, na način kako ih je on sam poučio, kršćani su svoje središnje bogoštovlje prozvali euharistija, što pojednostavnjeno znači zahvaljivanje. To je zahvala Bogu za sve što nam je učinio, osobito što nas je stvorio, uskrisio Krista od mrtvih i obećao da će se to isto dogoditi i svima koji po snazi Duha Božjega obredom krsnog pranja postaju jedno s njim. Danas to središnje kršćansko bogoštovlje popularno nazivamo misno slavlje ili, jednostavno, sveta misa. Ovdje nas zanima koje mjesto zauzima Gospodinova majka Marija u tom središnjem kršćanskom bogoštovlju.

U misnim anaforama

Marijanski su sadržaji u misnom bogoštovlju veoma važni u prosuđivanju Marijina mjesta i uloge u životu Crkve i putokaz pobožnosti svakom njezinu članu. Svratit ćemo pozornost samo na istaknutije obrasce u kojima se izravno spominje Bogorodica u središnjoj euharistijskoj molitvi, popularno prozvanoj anafora ili kanon. U misalu obnovljenu prema smjernicama Drugoga vatikanskoga sabora, uz drevni Rimski kanon, odobrene su još tri euharistijske molitve. Naknadno su odobrene tri anafore “za mise s djecom” i četiri “za različite potrebe”. Sve su prevedene na hrvatski jezik. K njima treba pribrojiti i dvije “euharistijske molitve pomirenja” na hrvatskom jeziku odobrene za područje BiH. Svratit ćemo pozornost najprije na četiri euharistijske molitve Rimskog misala a potom i na ostale. Obrasce za pojedina liturgijska vremena tijekom godine prikazat ćemo kasnije.

Druga euharistijska molitva, što je svećenici danas najčešće koriste, jeka je drevne Hipolitove (+ oko 215.) anafore u kojoj Marija ima povlašteno mjesto. Već u predslovlju zahvaljujemo Bogu po “ljubljenomu Sinu Isusu Kristu … rođenu od Djevice”. To je temelj štovanja Bogorodice ali i očitovanje vjere u njezinu tijesnu povezanost s Kristom Otkupiteljem. Dio anafore koji obnavlja i proglašava velike Božje zahvate u povijesti spasenja nazivamo anamneza. U anamnezi ove euharistijske molitve, nakon riječi ustanovljenja, molimo Boga da nam udijeli milost kako bismo mogli biti “sudionici vječnoga života s Blaženom Bogorodicom Djevicom Marijom”. Slično je izražena vjera u zajedništvo “s blaženom Djevicom Marijom” u misama za pomirenje i u svim obrascima “za različite potrebe”. Tu se jasno očituje vjera u zajedništvo svetih i jeka molitve prvih kršćana okupljenih oko Marije u iščekivanju Duha Svetoga.

U trećoj i četvrtoj euharistijskoj molitvi ta je prošnja Bogu izričito povezana s Duhom Svetim po kome jedinome možemo postati “vječnim darom i zadobiti baštinu s Blaženom Djevicom Bogorodicom Marijom”. I povezanost s Marijom dar je Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu i sva otajstva. Zato zahvaljujemo Bogu što nam je poslao Spasitelja “utjelovljena po Duhu Svetom i rođena od Djevice Marije”.

Rimski kanon ili prva euharistijska molitva poprimio je svoj konačan oblik u 5. stoljeću a neki elementi vuku korijen iz apostolskih vremena. U njemu je jako naglašena povezanost s cijelom Crkvom u čemu se Marija spominje na počasnom prvom mjestu: “Častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista.” To je još više pojačano u vlastitim obrascima za Božić: “U zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presveti dan kada Blažena Marija bez povrede djevičanstva ovom svijetu rodi Spasitelja …”

U misama s djecom …

Tri euharistijske molitve za mise s djecom, nažalost, rijetko se upotrebljavaju i zbog toga vrlo malo poznaju. Spominjanje Bogorodice Marije u tim je anaforama još obilnije i raznolikije od anafora “za odrasle”. Tako već u predslovlju Prve, koje je isprepleteno s tri usklika djece, stoji: “Gospodine, ne slavimo te samo mi … u nebu te bez prestanka slave blažena Djevica Marija, apostoli i sveti.” Druga anafora za djecu moli “da zajedno s blaženom Djevicom Marijom, Majkom Božjom i Majkom našom, veselo slavimo vječni dan u tvom kraljevstvu.” Tako se najmlađi postupno privikavaju na drugovanje s Bogorodicom u molitvi i životu.

Treća anafora za misu s djecom, koja predviđa promjenjive molitve za neke blagdane, ima pet obrazaca u kojima je Marija izričito spomenuta. U prvoj, predviđenoj za božićno vrijeme, svećenik u ime djece moli Boga: “Ti si nam poslao svoga Sina, Isusa Krista. Rodio se od majke Marije i postao nam drug… Stoga smo radosni”. Osobito je lijepa molitva predviđena za Gospine blagdane: “Ti si skromnu djevicu, Mariju, pozvao da bude majka tvoga Sina Isusa. Ona je tvoj poziv prihvatila s vjerom, rado te poslušala rekavši: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ Bila je čitava života uz svoga Sina, vjerno ga pratila i pomagala. Kad je na križu visio i mnogo trpio, Majka Marija nije ga napustila, nego je uz njega hrabro stajala. Tada joj je Isus, njezin Sin i naš brat, predao sve nas da nam bude majka te jednom zajedno s njom živimo u radosti koja nikad ne prestaje.” To je molitva koju bi i stariji trebali češće koristiti, nad njom razmišljati i nadahnjivati.

…i u anaforama istočnih kršćana

Marijino spominjanje u euharistijskim molitvama istočnih kršćana zaslužuje poseban i opširan osvrt. Ovdje, kao primjer, navodimo samo završni zaziv u svakoj prosnoj molitvi, “ekteniji”, bizantskog obreda: “Spomenimo presvetu, prečistu, preblagoslovljenu, slavnu Vladaricu našu Bogorodicu i vazda Djevicu Mariju, sa svima svetima, te sami sebe i jedni druge i sav svoj život Kristu Bogu predajmo.” Budući da se taj zaziv koristi i u slavljima krštenja i drugih sakramenata, a u časoslovu i u više navrata, uočavamo učestalu i poniznu pobožnost istočnih kršćana prema Bogorodici što je jeka prvih kršćanskih vremena koja odjekuje i danas u zajedničkoj baštini kršćanskog istoka i zapada. Ovdje još samo spomenimo da je najstarije spominjanje časnog naziva Bogorodica u liturgijskom obrascu zasvjedočeno u anafori sv. Bazilija Velikoga.

Neprestana pjesma hvale

“Treba uvijek moliti i nikada ne prestati” (Lk 181) preporučio je naš Gospodin. Tu žarku želju svoga Zaručnika Crkva izvršava slavljenjem svetih sakramenata, osobito euharistije, ali i bogoslužjem časova čime se plodovi euharistijske žrtve protežu na sve časove dana i čitava ljudskog života. Svaki vjernik koji se uključi u tu molitvu sudjeluje u pjesmi hvale što se na nebesima pjeva kroz svu vječnost pred licem Božjim. U časoslovu se na osobit način ostvaruje liturgija kao trajan razgovor između Boga i njegova naroda u kome Bog govori a narod odgovara pjesmom i molitvom (SC 33). Bez prestanka odjekuje poziv i upozorenje: “Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!” (Ps 94,7).

Jedan od začetnika liturgijskog pokreta Dom Gréa za molitvu časova veli da je to “neprekidan razgovor između Zaručnika i Zaručnice. U pohvalama Zaručnica (tj. Crkva) govori o svome Voljenom i uživa da mu izreče sva blaženstva. Voljeni joj u čitanjima govori o svome putu i veseli zvukom svoga glasa. Napokon, u molitvi Zaručnica koja je pronašla svog Zaručnika i osjetila njegovu prisutnost, čula njegov glas, govori mu o svome putu, povjerava mu svoje želje, svoje boli i svoje radosti, svoje potrebe i svoje zahvale.”

Časoslov je duhovna žrtva hvale, kako nas uči Poslanica Hebrejima: “Po Isusu neprestano prinosimo Bogu hvalbenu žrtvu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo (13,15).

U ozračju starozavjetne prakse

Časoslov je pohvalna i prosna molitva Bogu povezana uz određeno vrijeme i čovjekovo djelovanje. Kršćani su taj običaj naslijedili od starozavjetne religiozne prakse što ju je i Isus proživljavao i prakticirao. Pobožni Hebrej svakoga dana izgovara molitvu koja započinje riječima “Spomeni se, Izraele” (Pnz 6,4-6). Neki starozavjetni tekstovi bilježe da se ta molitva izgovarala dvaput na dan (ujutro i uvečer), neki triput (ujutro, na podne i uvečer), a neki sedam puta na dan: “Izgovarajte moje riječi kad lijegate i kad ustajete” (Pnz 11,19); “Danijel je triput na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio” (Dn 6,11); “Sedam puta na dan tebe hvalim zbog pravednih sudova tvojih” (Ps 119,164). U tom je ozračju Isus proživio svoj ovozemaljski život, u tom je ozračju rasla prva Crkva, u tom ozračju Crkva i danas hvali Boga i prosi njegovu pomoć i zaštitu.

Isusov primjer

Gospodin Isus je prakticirao povezivanje molitve Bogu s različitim časovima dana. U evanđelju čitamo: “Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto i tu je molio” (Mk 1,35). “Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sâm” (Mt 14,23). “Isus ode na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga” (Lk 6,12). Djela apostolska donose mnoga svjedočanstva da su kršćani nastavili Isusovo djelo hvaljenja Boga u različitim časovima dana. Navodimo neka. “Petar i Ivan uzlazili u hram na molitvu u deveti čas” (Dj 3,1). Oko šestoga časa uziđe Petar na krov kuće da se moli” (Dj 10,9). “Oko ponoći, Pavao i Sila molili su pjevajući hvalu Bogu” (Dj 16,25).

Napomenimo usput da su vremenske razdiobe u vrijeme nastanka svetopisamskih knjiga slijedile običaj raspodjele vremena na noć i dan koji su trajali, otprilike, po dvanaest sati. Prestanak ili početak sunčeve svjetlosti prihvaćano je kao praktično pomagalo, ali i kao simbolika života i smrti. Stari su mnogo više nego što to čini današnji čovjek povezivali svoj dnevni i godišnji bioritam s kozmičkim izmjenama svjetla i tame, topline i hladnoće. Zbog toga im je i povezivanje molitve uz te izmjene bilo puno prirodnije i lakše. Današnji čovjek je poremetio ustaljeni bioritam, noć je pretvorio u dan, vrućinu ublažio rashladnim uređajima, hladnoću nadvladao različitim grijanjima. Zbog toga mu je i teže uskladiti molitvu s kozmičkim izmjenama svjetla i tame, topline i hladnoće te simboličkog doživljavanja početka i prestanka života. A časoslov je po svojoj biti povezan uz različita doba dana i godine. Bez te dimenzije, on gubi svoje temeljno obilježje.

Početkom 3. stoljeća Hipolit Rimski bilježi da su kršćani pojedine časove dana posvećivali uspomenom pojedinih trenutaka Isusove muke i smrti: osuda o trećem času, razapinjanje o čestom, smrt o devetom. Nekako u isto vrijeme, Tertulijan povezuje dnevne molitvene časove s događajima iz apostolskog života prve Crkve: silazak Duha Svetoga o trećem času (Dj 2,15), Petrova molitva u Jopi o čestom času (Dj 10,9), Petrova i Ivanova molitva u Hramu o devetom času (Dj 3,1). Tu prvotnu praksu Crkva ustrajno i vjerno nastavlja do naših dana.

Molitva svega naroda Božjega

Časoslov obnovljen prema smjernicama Drugoga vatikanskog sabora želi biti molitva svega Naroda Božjega a ne samo klerika i redovnika. Po tom su načelu birani tekstovi, pojednostavnjena struktura i pružene široke mogućnosti prilagodbe konkretnim prilikama molitelja. Kolikogod je nužna i preporučena molitva u samoći, “iza zatvorenih vrata”, ipak je zajednička molitva uzvišenija i plodonosnija. Krist je izričit: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam tu među njima” (Mt 18,20). Prema tome kad se zajednica vjernika okupi da Bogu prinese hvalbenu žrtvu, plod usana svojih, onda je Krist tu prisutan i po njemu se ta žrtva uzdiže Bogu.

Drugi je vatikanski sabor žarko želio da, barem neki dio časoslova, mole svi vjernici. Zbog toga preporučuje: “Neka pastiri duša nastoje da se nedjeljom i o svečanijim blagdanima u crkvi zajednički proslave glavni časovi, naročito večernja. Preporučuje se i laicima da mole božanski časoslov, bilo sa svećenicima bilo međusobno okupljeni, dapače i svaki za se” (SC 100). Time se pridružuju hvali što je anđeli i sveci pjevaju u nebeskim dvorima Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu (Otk 5,13).

Zajedno s Marijom

Apostoli “bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (Dj 1,14). Taj sažeti, a nama tako dragocjen opis prve kršćanske zajednice zorno ukazuje na mjesto i ulogu Blažene Djevice u Crkvi koja sebe na osobit način doživljava u zajedničkoj molitvi hvale sve do trenutka konačnog sjedinjenja sa svojim Zaručnikom. U toj molitvi hvale Bogu Marija zauzima počasno mjesto. Uz mnoge marijanske blagdane i spomendane tijekom liturgijske godine kršćani u predvečerje svakoga dana veličaju i hvale Boga riječima Marijina hvalospjeva Veliča duša moja Gospodina. Taj hvalospjev zaslužuje iste svečanosti i počasti kao kad se čita i sluša Evanđelje, naglašava Opća uredba časoslova (br.138). To uključuje kađenje oltara za vrijeme svečane molitve časoslova i stajanje na nogama svih sudionika.

Naša zapadna višestoljetna kršćanska predaja ustalila je običaj da se na kraju bogoslužja časova pjeva završna marijanska pjesma. To je, redovito, jedna od četiri glasovite marijanske antifone: Slavna Majko Spasitelja, Rajska kruno, rajska slavo, Kraljice neba, Zdravo Kraljice.

Uz te izričito marijanske tekstove, za pravilno shvaćanje Marijina mjesta i uloge u bogoslužju časova i duha cjelokupna časoslova, potrebno je imati na pameti poseban Božji plan s Marijom i s tim ključem otvarati starozavjetni proročki navještaj što se zrcali i u psalmima od kojih je sačinjen veliki dio časoslova. Kršćanska je predaja mnoge starozavjetne simbole izravno i neizravno primjenjivala na Mariju. Spomenimo samo Noinu lađu i grad Sion.

Sve te misli lijepo i jezgrovito izražava zaziv jutarnje molbenice 10 siječnja: S Djevicom Bogorodicom Marijom veliča te, Gospodine, duša naša!

Jedinstvo u raznolikosti

Raznoliko iskazivanje štovanja Boga plod je razvoja ljudske kulture ostvarene u različitim vremenskim epohama i na različitim geografskim prostorima. Bog prilagođava svoju objavu ograničenu čovjeku prema dosegu i načinu njegova shvaćanja i izražavanja te prihvaća raznoliko štovanje prilagođeno ljudskim ograničenjima. Otuda tolika raznolikost i unutar kršćanskog bogoštovlja.

Istraživači povijesnog razvoja oblika kršćanskog bogoštovlja nastoje istražiti i obrazložiti postanak i razvoj raznolikosti bogoštovlja na istoku i zapadu. Nekoć se to koristilo za udaljavanje i zatvaranje u vlastiti geto. U novije se vrijeme više gleda na bogatstvo raznolikosti i međusobno dopunjavanje nego na razdvajanje. Tome su se priklonili i Oci Drugoga vatikanskog sabora koji preporučuju: “Neka svi znaju da je za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava od najveće važnosti poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu istočnjaka” (UR br.15). U tom ćemo duhu naznačiti najnužnije zanimljivosti istočnog, osobito pravoslavnog, bogoštovlja u iskazivanju štovanja Bogorodice Marije.

Marijanske ikone

Kad govorimo o štovanju Bogorodice Marije u pravoslavnim crkvama, mislimo prvenstveno na brojne Marijine slike za koje je ustaljen naziv ikona. Istočnjaci svoju pobožnost i duhovnost uvelike povezuju upravo uz ikone. O tome se u povijesti vodila žestoka prepirka i borba koja se očitovala u skrajnostima od potpune zabrane štovanja slika (ikonoklazam) do pretjeranog pripisivanja nadnaravne moći svetim slikama. Drugi Nicejski sabor 787. g., posljednji ekumenski sabor što su ga zajednički slavili istočnjaci i zapadnjaci, odobrio je i preporučio štovanje svetih slika, iako je konačna pobjeda stigla tek na prvu korizmenu nedjelju 11. ožujka 843. g. Kao uspomena na taj događaj i danas se u bizantskom obredu na prvu nedjelju korizmenog posta slavi Nedjelja pravovjerja. To očituju i liturgijske pjesme te nedjelje od kojih navodimo neke.

Nezapisiva Riječ Očeva uze od tebe, Bogorodice, tijelo i postade zapisana: ona obnovi zamračen tvoj otisak usklađujući ga izvornoj slici, uresi ga božanskom ljepotom. Ispovijedamo spasenje riječju i djelom i u slici ga izražavamo.

Kriste, praveći tvoj lik na slici divimo se tvojim neizrecivim čudesima i tvojemu dragovoljnom raspeću, jer od njega zlodusi u strahu bježe i njihovi suradnici prokletnici natjerani su na ridanje.

Sve koji s ljubavlju štuju tvoj sveti lik, Prečista, priznajući te pravom Majkom Božjom i vjerno te štuju, ti štitiš i moćno zagovaraš odvraćajući daleko od njih svaku nevolju, jer si moćna.

Likovima proroka i prilikama apostola te načinjenim slikama svetih mučenika i svih svetih, višnji Sion svečano ukrašuje duhovnoga zaručnika i sebe zaručnicu Majku Crkvu. Ugledavši hram tvoj, Prečista, divno urešen milosnim prisustvom časnih ikona, napunjamo se radošću.

Kad govorimo o istočne ikonama, obično mislimo na lik Majke Božje “zapisan” na platnu, drvetu ili emajliranoj podlozi koji se može prenositi. Tu svakako treba ubrojiti i freske na zidu izrađene po ustaljenim kanonima svetoga “ikonopisanja”. Kult Bogorodičinih ikona u bizantskom obredu iskazuje se na više područja. Uz već spomenute prenosive ikone i freske, tu su i Bogorodičine ikone u sklopu ikonostasa te na prsima crkvenih velikodostojnika (panagia).

Ikonostas je oslikana pregrada između crkvene lađe i oltarnog svetišta. Na njemu su troja vrata od kojih su središnja dvokrilna sa slikom Blagovijesti. U simboličkom tumačenju liturgijskog prostora crkve, zapadni dio crkve, lađa, simbolizira zemaljsku crkvu, a istočni (oltar) raj. U raj se ulazi samo kroz “carska vrata” na kojima je ikona Blagovijesti s Marijinim likom. Prema ustaljenim propisima rasporeda ikonostasa, s južne strane glavnih vrata nalazi se Kristova ikona, a sa sjeverne Bogorodičina. iznad carskih vrata na svečanijim ikonostasima nalaze se tri reda svetih slika: starozavjetni proroci, 12 velikih svetkovina s Posljednjom večerom u sredini, apostoli s Kristom Bogorodicom i Ivanom Krstiteljem u sredini. Ta tri lika čine tzv. deisis ili molitva posredovanja kod Krista Kralja. Ruski teolog Evdokimov ovako opsiuje deisis: Deisis daje smisao cijelom ikonostasu. Taj blistavi zid svjedoka predstavlja njihove moliteljske ruke: Crkva moli za Crkvu. Tu su i ruke Moliteljice, Bogorodice, Majke Božje, koja nosi svijet u svojoj molitvi te ga pokriva svojom majčinskom zaštitom. Ono, za što bi čovjek rekao da je zid rastavljanja, pokazuje se nakon dubljeg razmišljanja elementom sjedinjenja: to je Krist koga čine njegovi sveci. Na vrhu ikonostasa je raspeti Krist uz koga je, opet, s jedne strane Bogorodica a s druge Ivan Evanđelist.

Ikone Bogorodice na prsima crkvenih velikodostojnika u obliku okrugla medaljona naziva se panagija ili naprsnik. Nose je istočni biskupi i neki arhimadriti. Pravoslavni teolog Nikoljski to razjašnjava: Panagija koju nose arhijereji i neki arhimadriti, izrađuje se po uzorku trpezne (oltarne) panagije, ili u obliku ukrašene škrinjice kojoj je s jedne strane ikona Majke Božje a s druge Spasitelja ili Svete Trojice. U panagijar se stavljao dio prosfore izvađen u čast Majke Božje. U manastirima bi panagiju unosili u blagovaonicu s određenim obredima i molitvama na uspomenu javljanja Majke Božje apostolima poslije njezina uznesenja na nebo te bi blagovali jednu česticu prije objeda u ime Gospoda, a drugu poslije trpeze u ime Majke Božje. Naknadno su u panagijar stavljane i moći svetaca.

Spomenimo da istočni kršćani redovito izlažu Bogorodičinu ikonu na stalku (analoj) u prostoru pred ikonostasom na Bogorodičine svetkovine tijekom godine. Potom, ikone se svečano nose u ophodima na nedjelju pravovjerja, tj. na prvu nedjelju Velikog posta, ali i u drugim svečanim zgodama.

Slika preobražena čovjeka

Ikone na kršćanskom Istoku imaju prepoznatljiv stil i specifična ikonografska sredstva izražavanja. Za nas koji smo odgojeni u duhu zapadne ikonografske kulture potrebno je uvažavati i poštivati te posebnosti jer su odraz bogate teološke i vjerničke predaje koja upotpunjuje zajedničku kršćansku baštinu. Pravoslavni teolog Leonid Uspenski kao prvo obilježje ikone ističe “da u ikoni ne prenosimo svakodnevno, obično lice čovjeka, već njegov proslavljeni i vječni lik … Ikona je slika čovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga koja spaljuje strasti i sve posvećuje. Stoga se čovjekovo tijelo prikazuje kao bitno drukčije od obična propadljiva ljudskog tijela. Ikona je trezvena, utemeljena na duhovnom iskustvu i u prikazivanju određene duhovne stvarnosti potpuno lišena svake egzaltacije. Ako milost prosvjetljuje čitava čovjeka tako da je čitavo njegovo duhovno -duševno – tjelesno biće obuzeto molitvom i prebiva u božanskoj svjetlosti, onda ikona na vidljiv način predstavlja čovjeka koji je postao živa ikona, Božja slika i prilika. Ikona ne prikazuje božanstvo: ona ukazuje na sudjelovanje čovjeka u božanskom životu.” (Teologija ikone, 116).

Ako je svaka ikona slika čovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga, onda su to osobito Bogorodičine ikone. U prije navedenim crkvenim pjesmama glagol “pisati” prema grčkom izvorniku izražava i “crtati”, “slikati”. Izražavajući vjeru da je Krist po Mariji postao uočljiva i vjerna slika Božja, onda iskvarenu sliku Božju u grešnom čovjeku treba ispraviti, preslikati prema Kristu izvornoj slici Božjoj. U tome Bogorodica ima dvostruku ulogu: s jedne strane po utjelovljenju Riječi Božje omogućena je ta preobrazba, a s druge ona je kao prvootkupljena uzorak čovjekove preobrazbe i konačna spasenja. Iščekujemo proslavu koju je Marija, prema neizrecivu Božjem promislu, prva doživjela.

Za ikone presvete Bogorodice, kao i za Kristove, vrijede ustaljeni kanoni, pravila njihova slikanja (ikonopisanja). To ni u kojem slučaju nisu portreti nego otajstveni putokazi što vode k Bogu prema ustaljenim crkvenim propisima. U klasičnom bizantskom “ikonopisanju” postoji simbolički kanon boja. Tako crveno-purpurna označava božanstvo, a plava ljudsku narav. Zbog toga je Kristova donja haljina (hiton) crkvene boje a plašt plave. To je u duhu Pavlove teologije koja naglašava da se Krist “zaogrnuo” našom ljudskom prirodom, uzeo na se “obličje” roba. Na Bogorodičinim ikonama redoslijed boja je okrenut: Marijina haljina uz tijelo (hiton) je plave boje a plašt je crvene. Time se naglašava da Marija nije božica nego je običan čovjek ispunjen milošću (“keharitomene”).

POUKE U STIHOVIMA

Liturgijsko pjesništvo na kršćanskom Istoku je veoma bogato teološkim izričajem i umjetničkom ljepotom. To se posebno može reći za bizantsko bogoslužje. Najstarije liturgijske pjesme istočnih kršćana od jedne strofe zovu se tropari koji su umetani između redaka psalma ili svetopisamskog čitanja dajući mu kršćansko obilježje prema slavljenu otajstvu ili blagdanu. Tropar koji veliča Bogorodicu Mariju naziva se bogorodičen (theotokion).

Kasnije se u bogoslužnim tekstovima razvio poseban oblik navještaja u stihovima tzv. kondak koji sažima osnovnu poruku kršćanskog blagdana ili otajstva spasenja. Najpoznatiji hvalospjev u čast Bogorodici Akathist spjevao je Roman Melod u 6. st. To je veličanstveni vijenac spleten od dvanaest kondaka i ikosa koji u pjesmi veličaju ulogu Bogorodice u otajstvu utjelovljenja i rođenja Božje Riječi. Donosimo dio 8. ikosa:

Raduj se, prebivalište neizmjernoga Boga;

Raduj se, dveri svete tajne.

Raduj se, istino neshvatljiva nevjernima;

Raduj se, istinita diko vjernika,

Raduj se, nado vječnih dobara.

Istočni kršćani nazivom “liturgija”, ili “božanstvena liturgija”, imenuju euharistijsko bogoslužje, tj. ono što mi nazivamo “sveta misa”. Kad govorimo o štovanju Bogorodice Marije kod istočnih kršćana, imamo u vidu sve oblike bogoštovlja a ne samo euharistijsko.

U smo razmatranju svratili pozornost na marijanske ikone i istaknuli važnost liturgijskog pjesništva kod istočnjaka osobito himana u čast Bogorodice koje oni nazivaju bogorodičen (theotokion). Da se uvjerimo koliku važnost te pjesme pridaju Bogorodici, dovoljno je pročitati, ili – još bolje – doživjeti pjevanje hvalospjeva Presvetoj Bogorodici Akathistos.

Iskazivanje slave Bogu…

Svaki himan završava doksološkom pohvalom Presvetom Trojstvu “Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu” uz prigodnu pjesmu. Nakon drugoga dijela navedene doksologije, koji započinje riječima “i sada” pa se tako i označava, slijedi jedna strofa posvećena Bogorodici. Kao primjer donosimo tropar što se po 6. glasu pjeva na Bogorodičine svetkovine:

“Tvojim blagdanom, prečista Bogorodice,

kao svijetlim vijencem

ovjenčala se danas crkva tvoja

koja od radosti sja,

i otajstveno se veseli kličući tebi, Vladarice:

Raduj se, nebeski dragocjeni biseru

i vijenče slave božanske!

Raduj se, jedina punino slave i vječna radosti!

Raduj se, pristanište onih koji se tebi utječu,

Zagovornice i spasenje duša naših!”

Prosni zazivi u istočnoj liturgiji nazivaju se ektenije. Sastoje se od više molitvenih zaziva što ih redovito pjevajući izgovara đakon, a sav narod odgovara: “Gospode, pomiluj”. Višestruko se ponavljaju za vrijeme bogoslužja, a svaki put završavaju istim zazivom Bogorodici: “Spomenimo presvetu, prečistu, preblagoslovljenu, slavnu Vladaricu našu Bogorodicu i uvijek Djevicu Mariju, sa svima svetima, te sami sebe i sav svoj život Kristu Bogu predajmo”. Slijedi završni usklik: “Tebi, Gospode!”

… za vrijeme božanstvene liturgije

Svećenik se priprema za služenje božanske liturgije različitim molitvama među kojima je i nekoliko upravljenih Bogorodici. Kao primjer donosimo tropar koji se moli pred Bogorodičinom ikonom:

“Bogorodice, ti si izvor milosrđa!

Učini i nas dionicima milosti.

Pogledaj na grešni narod

i kao uvijek pokaži svoju moć.

Jer uzdajući se u tebe,

poput anđeoskog vojvode Gabrijela

kličemo ti: Raduj se!”

Za vrijeme priprave kruha za euharistijsku službu (prosfore), svećenik nakon prve prosfore “na spomen Gospoda i Boga Spasitelja našega Isusa Krista”, priprema drugu i pri tom govori: “Na čast i spomen preblagoslovljene naše Vladarice Bogorodice i vazda Djevice Marije. Po njezinu zagovoru primi, Gospode, ovu žrtvu na svoj nebeski žrtvenik”. I postavlja je s desne strane glavne prosfore, koja se zove Jaganjac, i pri tom govori: “S desna ti stade kraljica, odjevena i urešena zlatnim ogrtačem.” Iza toga se postavljaju druge, manje čestice kruha s lijeve strane Jaganjca na čast svetaca i crkvenih velikostojnika.

Kod spomena svetih u Liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga svećenik moli: “Osobito za presvetu, prečistu, preblagoslovljenu, slavnu Vladaricu našu Bogorodicu i vazda Djevicu Mariju.” Dok đakon kadi oltar, narod pjeva: “Dostojno je zaista tebe zvati blaženom, o Bogorodice! Vazda blaženu i posve nevinu i Majku Boga našega. Časniju od kerubina i neusporedivo slavniju od serafina, jer si nepovrijeđena Boga-Riječ rodila, o istinska Bogorodice, tebe veličamo!”

Na početku svečane euharistijske liturgije pjevaju se tri antifona a za našu temu zanimljiva su prva dva. Prvome je pripjev: “Molitvama Bogorodice, Spase naš, spasi nas!” Drugi antifon sadrži glasovitu molitvu Jedinorođeni Sine u kojoj povlašteno mjesto zauzima njegova majka. Donosimo početak:

“Jedinorođeni Sine i Riječi Božja!

Besmrtan si, a izvolio si, spasenja našega radi,

primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije.”

… i tijekom liturgijske godine

Liturgijska godina kod istočnih kršćana u biti je istovjetna zapadnoj s Uskrsom u središtu. U pojedinostima se razlikuje, a to je nastalo kao plod različita povijesnog razvoja i utjecaja kulturnih sredina. I među istočnim obredima postoje razlike nastale zbog istih čimbenika. U svima njima Bogorodica Marija zauzima značajno mjesto.

Za nas je najzanimljivije kako se to ostvarilo u bizantskom obredu kome pripadaju i naši grkokatolici. U bizantskom obredu postoje tri kruga liturgijske godine i njihovim međusobnim usklađivanjem ostvaruje se slijed bogoslužja tijekom godine dana. Prvi krug je uskrsni s pomičnim blagdanima, drugi je dvanaest velikih blagdana i treći je tjedni krug osam glasova.

Od 12 velikih blagdana tijekom godine, koji su redovito prikazani na ikonostasu, oslikanoj pregradi između oltara i crkvene lađe, nalaze se i tri marijanska blagdana: Rođenje (8. rujna), Prikazanje u hramu (21. studenoga) i Usnuće/Uznesenje (15. kolovoza). I uz druge, izrazito kristološke blagdane, Bogorodica je tijesno povezana. To se osobito može reći za Blagovijest (25. ožujka) i Susret u Hramu (2. veljače) koje su istovremeno i Kristovi i Bogorodičini blagdani. Slično je i za Božić i Bogojavljenje.

Posebnost liturgijske godine po bizantskom obredu je ustaljeni običaj da se u dane iza velikih blagdana slavi tzv. poprazništvo kada se, osobito prvi dan, časti najznačjnija osoba uz navedeni blagdan. Tako se 26. prosinca slavi Zbor presvete Bogorodice. Uz spomenute marijanske blagdane bizantinci slave više lokalnih Bogorodičinih spomendana od kojih ističemo Pokrov Bogorodice (1.X.) i Bogorodičin pojas (32.VIII). Uz to, čitav mjesec kolovoz obilježen je posebnim štovanjem Bogorodice pa ga neki od njih nazivaju i marijanski mjesec. Od 1. do 14. kolovoza istočnjaci prakticiraju jedan od četiri velika posta i nazivaju ga uspenski ili velikogospojinski.

Bogorodica se časti i preko tjedna. Teolog Bulgakov piše: “Presveta se Bogorodica spominje i časti svakoga dana u tjednu kao ona koja se trajno pred prijestoljem svoga Sina zauzima za kršćane. Ipak, najviše se časti u nedjelju, srijedu i petak.”

Molitva odraz vjerovanja

Crkvena je liturgija službeno bogoslužje kojim kršćani iskazuju štovanje Bogu i time zagarantirano primaju milosnu pomoć. To pojednostavnjeno nazivamo sakramentima i sakramentalima. Crkvena vlast vodi posebnu brigu o službenom bogoštovlju pazeći da se tu ne uvuče praznovjerje ili krivovjerje. U Crkvi se uvijek poštovalo načelo lex orandi – lex credendi, tj. zakon molenja je zakon vjerovanja. Pojednostavnjeno rečeno: Ono što molitvom izražavamo, to i vjerujemo. I obratno. A Crkva Kristova ima zadatak čuvati ispravan polog vjere do konca svijeta. Poznato je da su svi heretici željeli svoje krive ili nepotpune vjerske sadržaje ubaciti u službeno crkveno bogoštovlje i time zadobiti pravo javnosti, a službena je crkvena vlast brižljivo stvarala nove liturgijske obrasce i pročišćavala one što su ih pojedinci ili proširena pučka pobožnost predlagala svojom praksom.

Mi vjerujemo da Duh Božji puše gdje hoće i kako hoće i ljudi ga ne mogu ograničiti niti spriječiti u djelovanju. Niti smijemo njegovo djelovanje ograničiti samo na službeni oblik bogoštovlja. Ponizno moramo prepoznavati njegovo djelovanje gdje god se očituje. To je načelo osobito aktualno na području pučke pobožnosti koja se izražava sebi svojstvenim oblicima što proizlaze iz duha dotičnog naroda ili njegove kulture i protkano je jačim emotivnim i osobnim doživljavanjem i izražavanjem. Zbog toga su bliskije i redovito draže pobožnim ljudima, osobito jednostavnije intelektualne naobrazbe.

Dobre i loše strane

U tim izrazima pučke religioznosti, što uvijek i nije u potpunosti usklađeno s Božjom objavom, treba pronalaziti elemente koji se mogu uskladiti s kršćanskom objavom i bogoštovljem, njih prihvaćati, pročišćavati, razvijati i prakticirati. Evanđelje Kristovo je mjera i kriterij vrjednovanja svake pučke pobožnosti. Načelo što ga je Kongregacija za bogoštovlje postavila za liturgiju vrijedi i za pučku pobožnost: “Nipošto se ne mogu prihvatiti obredi magije, praznovjerja, spiritizma, osvete ili obredi seksualnog obilježja” (Četvrti naputak za ispravnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji, br. 37-40). “Treba dati prednost nedjelji, svetkovinama, liturgijskim vremenima i danima” (Direktorij o pučkoj pobožnosti, br.13).

Kolikogod je ispravno načelo da u štovanju Boga trebamo dati prednost službenom bogoštovlju, “s kojim se ne može izjednačiti ni jedan drugi čin Crkve” (SC 7), pred pučkom pobožnošću, to nikako ne daje pravo da tko isključuje ili marginalizira pučku pobožnost. Umjesto isključivosti treba prakticirati i promicati razborito usklađivanje. Loše je načelo: Ili službena liturgija ili pučka pobožnost. Mnogo je bolje: I jedno i drugo.

U tom ćemo duhu razmišljati o nekoliko tipičnih oblika pučke pobožnosti. Budući da je ovaj prilog predviđen za mjesec svibanj, prednost smo dali marijanskim mjesecima s posebnim naglaskom na svibanj. To bi nas sve trebalo potaknuti na gorljivije drugovanje s Marijom Isusovom majkom i u liturgiji i u drugim zdravim oblicima pučke pobožnosti.

Marijanski mjeseci

Marijanskim blagdanima tijekom liturgijske godine, kršćani od davnine pridodaju i posebne oblike pobožnosti kroz neke mjeseca u godini. Katolici kroz svibanj i listopad (u nekim krajevima južne zemljine polutke kroz studeni), istočni kršćani bizantskog obreda kroz kolovoz uz svetkovinu “Marijina usnuća”, kopti u Egiptu kroz mjesec kiah koji obuhvaća vrijeme našega prosinca i siječnja. Tijekom tih mjeseci vjernici se svaki dan okupljaju na molitvu da slave i veličaju Presvetu Bogorodicu i prose njezin zagovor. Na Istoku je to štovanje usmjereno na liturgiju, a na Zapadu na pobožne vježbe ispunjene marijanskim molitvama i pjesmama. Ta usporednost s liturgijom na zapadu “stvaralo je i još uvijek stvara neke probleme liturgijsko-pastoralne naravi koji zaslužuju pozornu procjenu” (Direktorij, br.190).

Tu je potrebna pastoralna razboritost predvoditelja zajednica, osobito zbog toga što se mjesec svibanj često preklapa s uskrsnom pedesetnicom pa svibanjsku pobožnost treba uskladiti s tim vremenom. A to nije teško. Treba se samo potruditi i na vrijeme isplanirati. Marijino sudjelovanje u vazmenom otajstvu i događajima Pedesetnice, čime počinje hod Crkve, toliko je bogat da sasvim dobro može ispuniti vrijeme mjeseca svibnja. Slično je i s listopadom.

Posebnu pažnju treba posvetiti vazmenim nedjeljama koje u tablici liturgijskih dana zauzimaju visoko mjesto i ne smije ih zasjeniti nikakav drugi oblik pobožnosti, a redovito dolaze u svibnju. Na te dane svibanjske pobožnosti moraju biti protkane svetopisamskim čitanjima dotičnih nedjelja s posebnim osvrtom na mjesto i ulogu Blažene Djevice. Tako usklađena s liturgijskom godinom svibanjska je pobožnost izvrsna prigoda za razmišljanje o Bogorodici Mariji i njezinu poslanju pod kristološkim i antropološkim vidom.

Budući da bi pedeset dana uskrsnog vremena trebalo posebno prožeti mistagoškim uvođenjem u otajstva sakramenata kršćanske inicijacije, pobožne vježbe u mjesecu svibnju mogu se obilježiti isticanjem Marijine uloge koju ona, premda proslavljena na nebesima, vrši ovdje i sada na zemlji. U tom kontekstu dobro će doći okvirne marijanske teme koje se mogu dalje razdijeliti: Majka Isusova, Prvootkupljena, Puna milosti, Vjernica, Zagovornica, Uzorak otkupljenih, Majka Crkve …

Sve nas to opominje i potiče da se nikako ne zadovoljimo jednim sadržajem i oblikom svibanjske pobožnosti za svaki dan mjeseca svibnja, nego da pobožnost uskladimo s vremenom liturgijske godine. U tom postupku prvo je načelo svetopisamska utemeljenost i uputstvo Crkvenog učiteljstva koje Mariju promatra i preporučuje kao “znak pouzdane nade i utjehe putujućem Božjem narodu” (LG 68).

To nam očituje i Pavla VI. o mjesecu svibnju: “To je, u stvari, mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa”.

Svetkovina svih svetih i Spomendan vjernih mrtvih, kad se kršćani i svi ljudi dobre volje okupljaju na grobljima, izvrsna je prigoda da svratimo pozornost na mjesto i ulogu Bogorodice Marije u bogoslužju za pokojne. U službenom bogoslužju za mrtve koje se odvija prema obrascima misnih tekstova uz navedene dane u liturgijskoj godini, potom u misi zadušnici prigodom sprovoda ili u zajedničkim misama za pokojne, u časoslovu, u obredu posljednje preporuke umirućega te u sprovodnim obredima susrećemo, što izravno što neizravno, i Bogorodicu Mariju. Tako u Zbornoj misnoj molitvi za pokojnu braću, rođake i dobrotvore koji su prešli s ovoga svijeta molimo da“po zagovoru Blažene Marije vazda Djevice i svih svetih tvojih, stignu u zajedništvo vječnoga blaženstva”.

Pred otajstvom smrti

Prihvaćajući činjenicu da zagonetka ljudskoga položaja doseže vrhunac pred licem smrti (GS 18), kršćani ozbiljno i sa strahopoštovanjem pristupaju umiranju i smrti pred kojom se osjeća nemoćno svako maštanje. Ali i nalaze smirenje i utjehu u vjeri da je Krist već uskrsnuo, da je Mariju oslobodio truleži u grobu i proslavio, te da se svakom vjerniku po smrti “život mijenja a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima” (Pokojničko predslovlje br. 1). Zbog toga kršćani smrt shvaćaju kao prelazak u puninu pravoga života i, protiv logike ovoga svijeta, dan smrti nazivaju dies natalis = rođendan za nebo gdje “smrti više neće biti, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu” (Otkr 21,4).

Suvremena je civilizacija u potpunosti izmijenila društveni, obiteljski i osobni doživljaj umiranja, pokopa i susreta s tijelom pokojnika. U današnjim gradovima nema mjesta za mrtve ni u stanovima, ni na ulicama a i groblja su redovito daleko na periferiji. Suvremena civilizacija izbjegava izravan doživljaj smrti čije tragove svim silama želi ukloniti ili zakloniti. Sve više se širi tzv. tanatopraksa koja pomoću kemijskih procesa nastoji sačuvati pokojnika u njegovu prirodnom izgledu. Mrtvac ne smije izgledati mrtav nego treba stvoriti privid života.

Danas se malo drži do životne mudrosti koju je Jaspers sažeto izrekao: Učiti živjeti isto je što i učiti umirati. Slično je, skoro 400 godina ranije, pisao Montaigne: Naučiti ljude umirati, znači naučiti ih živjeti.

Kršćanin pristupa smrti vedro i blisko i nikako ne smije u svojoj nutrini prionuti uz fenomen nesnošljivosti prema mrtvima što lišava pokojnika bilo kakva dioništva u životu grada. Kršćanin, također, ne smije usvojiti suvremeno pomodarstvo odbacivanja vidljivosti smrti što je samo odraz neodgovornog bijega od stvarnosti ili pak diktat materijalističkoga gledišta bez nade što je potpuno strano kršćanskoj vjeri u Krista umrloga i uskrsnuloga.

Obredi uz umiranje i smrt

Prijelaz iz ovozemaljskog života u vječni najvažniji je trenutak u čovjekovu životu nakon rođenja. Zbog toga ljudi svih civilizacija taj trenutak prate različitim obredima kojima izražavaju shvaćanje života, vjeru za zagrobni život i povezanost s Bogom.

Obrednik za podjeljivanje bolesničkog pomazanja, uz ostale obrede, predviđa (VI. glava) i preporuke umirućih koje “idu za tim da sâm umirući, ako je još pri svijesti, s nadom u vječni život i uskrsnuće prihvati čovjeku prirođenu smrtnu tjeskobu te, nasljedujući trpećega i umirućeg Krista, nadvlada tu tjeskobu njegovom snagom jer je on svojom smrću uništio našu smrt (br.139). U tom su kontekstu predloženi kratki obrasci preuzeti iz Svetoga pisma i litanija koji se mogu izgovarati zajedno s bolesnikom. Među njima su dva marijanska zaziva: Sveta Marijo i Isuse, Marijo, Josipe, pomozite mi u posljednjem boju.

Kad nastupi smrtni čas, preporučene su glasovite molitve Pođi, kršćanska dušo i Preporučujem te. I jedna i druga izravno spominje Bogorodicu s molbom: Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom… I zato neka ti na odlasku iz ovoga života dođe u susret Djevica Marija, anđeli i svi sveti (Bolesnici, br.146 i 147). Kao posljednja molitva kod preporuka umirućega predložen je marijanski himan Zdravo Kraljice.

Obrednik sprovoda u “Prethodnim napomenama” (br.3) ističe: “Odstranjujući svako iskazivanje ispraznoga vanjskoga sjaja, dolikuje da se oda počast tijelu preminulih vjernika, koje je bilo hram Duha Svetoga; i zato je dobro da se, bar u značajnijim trenucima od smrti do ukopa, ustvrdi vjera u vječni život i da se prikažu molitve za pokoj.

Kao značajniji trenuci mogu se navesti: bdjenje u pokojnikovoj kući, polaganje tijela u lijes, prijenos tijela do groba, a prije toga sastanak rodbine… na slušanje utjehe nade u službi riječi, na prikazivanje euharistijske žrtve i na posljednji oproštaj s pokojnikom.

Bdjenje u pokojnikovoj kući, ili na nekom drugom prikladnom mjestu na kome se okupi rodbina, prijatelji i drugi vjernici da mole za pokojnika, slušaju naviještanje svetopisamske utjehe i tako jačaju vlastitu vjeru u prekogrobni život. To je najbolji način iskazivanja potpore rodbini pokojnika, očitovanje kršćanske solidarnosti prema Apostolovim riječima: “Plačite sa zaplakanima” (Rim 12,15).

Pobožnosti za pokojne

Uz navedeno službeno bogoslužje Crkve, mnogi vjernici prakticiraju različite pučke pobožnosti i molitve za svoje pokojne povezujući ih uz smrt ili obljetnicu smrti svojih najbližih. To su na primjer: devetnica za pokojne kao priprema i osmina kao produženje Spomendana vjernih mrtvih 2. studenoga; pohodi groblju; učlanjivanje u bratovštine i udruge koje se osnivaju za pomoć pokapanja mrtvih, molitvama i djelatno solidariziranje s rodbinom umrloga; prilozi u dobrotvorne svrhe, postovi i molitve, osobito “Pokoj vječni”, “Anđeo Gospodnji”, Psalam Iz dubine, krunica, molitve kod stola sa spomenom pokojnika čije trude uživamo.

Sadržaj devetnica ili trodnevnica za pokojne može, i treba, biti raznolik počevši od najobičnije molitve Pokoj vječni, preko krunice za pokojne do časoslova i euharistijskog misnog slavlja svaki dan. Ako je to još obogaćeno prilozima u dobrotvorne svrhe i drugim oblicima djela milosrđa, onda je to istinsko obogaćenje vjere u život budućega vijeka i zajedništvo svetih. A upravo za to se Crkva diljem svijeta moli Kristu u časoslovu za pokojne:

Sa križa ti si Ivanu

I Majku, Spase, predao

Da svima bude uzglavlje

U teškoj borbi samrtnoj.

Vjerna zadaći učiteljice i čuvarice istine, Crkva u svojoj riznici čuva skupocjeno drevno molitveno blago ali i neprekidno istražuje te razborito primjenjuje i novo. Tako su mnoge pobožnosti i molitveni obrasci ostali nepromijenjeni od drevnih dana do danas, a neki su izmijenjeni ili prilagođeni prilikama današnjeg vremena. To je načelo primijenjeno i na pobožni običaj mnogih kršćana i redovničkih ustanova da na subote “kroz godinu”, u koje – prema Općim načelima o liturgijskoj godini i kalendaru (br.15) – ne dolazi obvezatan spomendan, često slave spomen svete Bogorodice Marije. U tu svrhu Zbirka misa o BDM donosi 28 različitih misnih obrazaca koji se mogu koristiti u čitavom vremenu kroz godinu a osobito na subote. Slično je ostvareno i u Časoslovu u odsjeku zajedničkih slavlja Spomendan B.D. Marije u subotu.

Posebnost subote

Subota je drukčija od ostalih dana u tjednu po imenu, po položaju u slijedu dana u tjednu i po sadržaju. Dani od nedjelje do nedjelje u latinskom, ali i hrvatskom jeziku, dobili su imena po slijedu rednih brojeva: Feria secunda, F. tertia, quarta … po-nedjeljak, utor(drugi)-ak, srijeda (srednj-ak), četvrt-ak, pet-ak. Ponedjeljak se u nekim našim krajevima još uvijek naziva prvi dan. Subota je, naprotiv, i u latinskom i u hrvatskom sačuvala izvorni hebrejski korijen ŠABAT, što je izvorno značilo sedam i povezano je s danom odmora nakon šest dana stvaranja. Za Hebreje je to dan počinka, veselja i bogoštovlja, a u kasnom je židovstvu opterećen pretjeranom kazuistikom zabrana i ograničenja do te mjere da je čovjek bio više u službi subote nego subota u službi čovjeka. Isus je žestoko ustao protiv takva poimanja ističući da je subota radi čovjek a ne čovjek radi subote. Mnogi propisi o neradu nedjeljom u srednjovjekovnoj kršćanskoj praksi često su nekritički oponašali starozavjetne propise o suboti i tako zasjenili iskonsko kršćansko poimanje dana Gospodnjega.

Stavljajući u prvi plan dan Kristova uskrsnuća, što je prvi dan po suboti, subota za kršćane postaje dan priprave za nedjelju. Bdjenje u noći od subote na nedjelju začetak je kršćanskog liturgijskog obilježavanja subote. Kasnije pokorničko obilježje subota je poprimila od srednjovjekovne prakse kvatrenih subota što je bio produžetak pokorničke prakse kvatrenih petaka.

Do 4. st. kršćani su prakticirali liturgijsko slavlje preko tjedna samo srijedom, petkom i u sklopu bdjenja u noći sa subote na nedjelju. Aliturgičnost subote je vjerojatno posljedica prvotnog straha kršćana od poistovjećivanja s hebrejskim svetkovanjem subote. Kad je oslabio utjecaj judaizma kao organizirane religije, kršćani su započeli slaviti nedjeljno bogoslužje subotom o zalazu sunca kao što je to već bilo ustaljeno srijedom i petkom.

Marijanski obilježena subota

Postupno je subota u zapadnoj kršćanskoj pobožnosti poprimila marijansko obilježje. U karolinškom razdoblju (8/9. st.) potvrđen je običaj liturgijskog posvećivanja subote Blaženoj Djevici. Za to je sastavljen i poseban misni obrazac, a u 10. st. i posebna služba časova De Beata. I jedno i drugo Papa Urban II. 1095. g. proširuje na čitavu Crkvu. U kasnom srednjem vijeku ustaljuje se praksa zahvalnih molitava subotom navečer. U nekim krajevima u Bavarskoj u 15. st. tzv. tri “zlatne subote” iza svetkovine sv. Mihovila dobivaju marijansko obilježje a u početku su povezivane uz žetvene svečanosti i početak nove godine.

Nedostatno su razjašnjeni povijesni izvori i teološka obrazloženja zašto je uvedena pobožna praksa marijanskog obilježavanja subote. Uz mnoga nedovoljno uvjerljiva obrazloženja kroz povijest, danas se sve snažnije s razlogom naglašava Marijin majčinski i učenički stav na Veliku subotu dok je Isus ležao u grobu. Ona je, naime, tada u vjeri i nadi budna iščekivala uskrsnuće svoga Sina kao što je bila u središtu učenika za vrijeme iščekivanja silaska Duha Svetoga. U tome nam može, i treba biti, uzor i zagovornica.

Aludirajući upravo na to, Kongregacija za bogoštovlje u okružnom pismu za pravilno usmjeravanje slavljenja Marijanske godine od 3.IV.1987. ističe da je subota predigra i uvod u slavlje dana Gospodnjega – nedjelje, praizvornoga blagdana, tjednoga spomena Kristova uskrsnuća, a tjedno ponavljan ritam znak je da je Djevica trajno prisutna i djelatna u životu Crkve.

Mnoge redovničke zajednice i udruge vjernika u svojim statutima imaju propis da se svake subote iskazuje posebno štovanje Majci Gospodinovoj pa su za tu prigodu sastavljene i posebno pobožne vježbe. Među njima se ističu “Subotnji pozdravi bezgrešnoj Mariji” od kartuzijanca Manuela Garcie Navarro (+ 1903.).

U liturgijskoj obnovi što je uslijedila nakon Tridentskog sabora pobožni običaj slavljenja svete Marije u subotu uveden je u Rimski misal. Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora dodala je spomenu Bl. Djevice Marije u subotu novo rasvjetljenje i polet time što je omogućila i preporučila da se taj spomen može slaviti i u druge dane prema liturgijskim propisima. U tu je svrhu povećan i broj misnih obrazaca i biblijskih čitanja a molitveni su tekstovi obnovljeni.

Marijanska subota i časoslov

U časoslov je – uz posebne marijanske svetkovine, blagdane i spomendane te zajedničko slavlje – uvršten i poseban odsjek “Spomendan B. D. Marije u subotu”. U njemu su osobito vrijedna tri čitanja iz spisa Svetih otaca i jedno iz dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium. Na prvom je mjestu ponuđen dio govora sv. Prokla Carigradskog (+446.g.) na svetkovinu rođenja Krista čovjekoljupca koji je postao čovjekom i rođen od Djevice.

Drugo je iz govora cistercitskog opata Gverika (+1157.) na svetkovinu Uznesenja Marijina u kojoj naglašava da je Marija majka Kristova, ali i majka svih kršćana za koje se majčinski brine iskazujući im ljubav i dobrotu, dok nam je Eva bila maćeha. Potom je ponuđen odlomak homilije sv. Ivana Zlatoustoga o grobu i križu u kojoj povlači usporedbe Adam – Krist, Eva – Marija, drvo spoznaje dobra i zla – drvo križa.

Treća je mogućnost izbora čitanja iz Dogmatske konstitucije o Crkvi (LG br.63-65) koji nam predstavlja Mariju kao pralik Crkve. Pridodamo li k tome tri veličanstvena himna u prijevodu Milana Pavelića te tri krasne pjesme iz bogate hrvatske marijanske baštine, uočavamo bogatstvo ponuđene duhovne raznolikosti spomendana B.D. Marije u subotu kojoj su se Hrvati obraćali još u 14. st. riječima: Gospoje an´jelska, o zvizdo morska, o odvitnice krstjanska!

Mjesec listopade koji je na osobit način posvećen marijanskim pobožnostima i spomendan Blažene Djevice Marije od krunice, ili “Rožarica”, što se službeno slavi 7. listopada, dobra je prigoda za razmišljanje o krunici i njezinoj povezanosti s misnim slavljem. Sve donedavno je bio redovit prizor da vjernici nose sa sobom i mole krunicu kad idu na misu, ali i za vrijeme mise. Odnedavno je u nekim zajednicama uveden običaj da vjernici zajednički mole krunicu u crkvi prije mise. Što reći o prvome i drugome običaju i kako se ispravno danas postaviti? I je li krunica i danas prikladno molitveno sredstvo?

Ni suprotstavljati ni izjednačivati

Malo koji molitveni oblik u današnje vrijeme izaziva tako oprečne stavove koji se kreću od potpunog odbijanja do jedinog molitvenog oblika. Nekima je krunica odbojna zbog mnogobrojna ponavljanja istog obrasca što prelazi u mehaničko izgovaranje bez dubljeg emotivnog i svjesnog doživljavanja, a drugima se upravo to sviđa jer im djeluje terapeutski smirujuće. Papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici “Marialis cultus” 1974. g. dao je mnoge smjernice i poticaje teološkom obogaćivanju i mogućnostima prilagodbe marijanskih pobožnosti suvremenom mentalitetu i izmijenjenim društvenim prilikama. Posebno su dragocjene smjernice za prilagodbu krunice suvremenim prilikama i promijenjenom mentalitetu. Za naše razmišljanje osobito je značajna tvrdnja da se liturgijska slavlja i krunica ne smiju ni suprotstavljati ni izjednačavati (br.48). Treba poštivati ljestvicu vrednota prema kojoj liturgija pod velom znakova uprisutnjuje najveća otajstva našega otkupljenja, a krunica pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava te potiče njegovu volju da odatle crpe pravila za život (MC br. 48)

Krunica ima evanđeoske korijene jer se u bitnome svodi na ponavljanje evanđeoskog pozdrava kojim je Bog pozdravio Mariju preko arhanđela Gabrijela prije naviještenja utjelovljenja vječne Riječi Božje čemu je nadodana prosna molba “Sveta Marijo”. Ako ritmičko ponavljanje istog obrasca prati i razmišljanje o određenim otajstvima vjere, onda to postaje istinski razgovor s Bogom koji prelazi u dubinu ljudskog bića. Zbog toga Kongregacija za bogoštovlje u smjernicama za Marijansku godinu s pravom naglašava da su “pape ponavljano poticali vjernike na često moljenje svete krunice, molitve koja nosi biblijsko obilježje, usredotočeno na razmatranje spasenjskih događaja Kristova života, kojima je tijesno pridružena Djevica Majka. Postoje i brojna svjedočanstva pastira i ljudi sveta života o vrijednosti i djelotvornosti te molitve” (br.62).

Liturgija ima prednost

Krunica je veoma raširen i omiljen način privatne i zajedničke molitve među katolicima, osobito ženskom svijetu. Užurbanost i rascjepkanost vremena u suvremenom životu stavlja na kušnju mnoge ustaljene oblike života i pobožnosti pa i krunice. Od samih početaka ove pobožnosti postojala je određena napetost i preklapanje sa službenom liturgijom. Osobito je to dolazilo do izražaja u kasnom srednjem vijeku koji je obilježen naglašenom liturgijskom dekadencom što se očitovalo udaljavanjem “običnih” vjernika laika od njemu nerazumljive liturgije na latinskom jeziku i bijegom u jednostavnije i prihvatljivije pučke pobožnosti. Tako su se često preklapali misa i krunica. I sve donedavno nije bio rijedak slučaj da je običan narod pobožno molio krunicu za čitavo vrijeme svečane mise, osim evanđelja i propovijedi. A katkad su to izričito preporučivali i svećenici koji bi nakon propovijedi “naredili molenja”. Bogu hvala da su ti običaji samo prošlost. Liturgija je danas sve više i sve češće “uzorak, vrelo nadahnuća, trajno uporište i konačan cilj” svake pobožnosti Božjega naroda, kako to preporučuje “Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji” br.184. I stvarno liturgiji treba dati prvenstvo pred svakim oblikom pučke pobožnosti pa i krunice. Iz rečenoga jasno proizlazi da nema mjesta molitvi krunice za vrijeme misnog slavlja. Ali krunica može biti izvrstan uvod u konkretno misno slavlje. Osobito ako se brižno pripravi i praktično prilagodi određenoj zajednici.

Kad se govori da krunica promiče isključivo štovanje Bogorodice, otkriva se samo predvorje onoga što se nalazi u središtu, a to je Kristovo spasiteljsko djelo koje se očituje u događajima njegova ovozemaljskog života i nebeske proslave. Naravno, uz njegovu intimnu povezanost s majkom Marijom koja je s tim otajstvom najtješnje povezana i prva otkupljena. Meditiranje o tim otajstvima uvodi molitelja u Kristovo otajstvo i pomaže mu suobličiti svoj život s idealom što ga je Isus očitovao.

Krunica uvodi u liturgiju

Molitveno razmišljanje o radosnim (djetinjstvo), žalosnim (muka i smrt) i slavnim (uskrsnuće, slanje Duha Svetoga i Marijina proslava) otajstvima iz Isusova života uvode nas u sveukupnost Kristova spasenjskog djela od njegove preegzistencije, preko ovozemaljskog života do proslavljenog života kod Oca po kojemu on zahvaća čitav svemir i sveopću povijest. Marija koja je pomno promatrala što se s njezinim sinom događa, duboko razmišljala o tome u svom srcu, može nam biti pravi uzor konkretiziranja spasenja što je osobito u cijeni u našem suvremenom mentalitetu koji se ne zadovoljava općenitim govorom o sveopćem spasenju, nego traži i očekuje primjenu na svoj vlastiti život. Ono što pojedini dio krunice doziva u pamet o Isusovu životu i otajstvenoj povezanosti s otkupljenicima to se u ljudsko-božanskoj stvarnosti primjenjuje na svakoga pojedinca.

I na kraju jedan praktičan savjet. Pripravu svakog zajedničkog i pojedinačnog molenja krunice prije mise, svakako treba započeti od evanđeoskog odlomka koji se naviješta preko te mise te iz njega izabrati kratke ulomke i zazive koji će biti predmet razmišljanja za vrijeme molenja pojedinih desetaka. I u tom razmišljanju otvarati srce poticajima Duha Božjega da se prihvati Božja volja po Marijinu receptu: Neka mi bude po tvojoj riječi! Tako ćemo najbolje naučiti Isusa poznavati i ljubiti, postati sposobni istinski ljubiti i biti vrelo vode žive usred žedna svijeta (Benedikt XVI).

Kršćanski molitveni usklik Maranatha= Dođi Gospodine! obilježavao je svakodnevni život i bogoslužje prvih kršćana i krijepio nadu u Kristovo očitovanje na konačnom sudu (Usp. Otk 22,17-20). Iščekivanje vrhovnog gospodara jednom godišnje bio je običaj poganskog svijeta i misaono okružje u kome su prvi kršćani živjeli. Za kršćane je jedini Kyrios-Gospodar bio uskrsli Isus iz Nazareta čiji su dolazak i očitovanje među ljude slavili dvostruko: prvi se ostvario rođenjem od Djevice Marije u Betlehemu, a drugi su očekivali na Posljednjem sudu. Ta dva Kristova dolaska uokviruju vrijeme Crkve ali i obilježavaju bogoslužje došašća kojim započinje liturgijska godina.

Dolazak Gospodinov

U vrijeme došašća liturgija slavi oba Gospodinova dolaska: jedan u poniženju kada je Sin Božji uzeo tijelo iz Blažene Djevice i došao na svijet da spasi ljude, drugi što će se očitovati u slavi na koncu vremena kad dođe suditi žive i mrtve a pravednike uvesti u dom Očev kamo je već ušla sveta Marija.

Naziv dolazak Gospodinov upotrebljavan je u rječniku drevnih crkvenih otaca i starim kalendarima da označi svetkovinu Isusova rođenja. Svako svetkovanje kršćanskih otajstava trostruko je usmjereno: prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U ovom slučaju to je: iščekivanje Spasitelja u starozavjetnoj povijesti Izabranog naroda, utjelovljenje i rođenje Spasiteljevo od Djevice Marije, te slavodobitno očitovanje na konačnom Posljednjem sudu. Zato u svetkovanju Isusova rođenja i došašća kao vremena priprave za to slavlje ne smije prevagnuti pučko obilježje što se iscrpljuje u radosti koja prati rađanje djeteta Isusa u Betlehemu. Isusov dolazak među ljude je pripreman u Božjoj promisli od drame s praroditeljima u Edenskom vrtu, ali i najavljen kao vrhunac ljudske povijesti što će se konačno otkriti na koncu vremena.

Bogoslužje došašća obilježeno je tim trostrukim promatranjem Isusova dolaska što je prisutno kod kršćana i na Istoku i na Zapadu. Ipak, došašće kao zasebno vrijeme liturgijske godine posebnost je zapadnog kršćanstva. Prve tragove obilježavanja vremena priprave za Božić nalazimo kod Perpetua Tûrskog (+490.g) koji preporučuje da se od blagdana sv. Martina (11.XI.) do blagdana Isusova rođenja posti triput tjedno. Govori se, dakle, samo o pokorničkoj praksi a ne spominju liturgijski obrasci. Prve tragove adventske liturgije susrećemo u Raveni polovicom 5. st. a predmet joj je iščekivanje blagdana Kristova rođenja. Liturgiju došašća u Rimu prvi put susrećemo u sakramentaru pape Grgura Velikoga (+ 604. g.)u kome su misni obrasci za četiri nedjelje pred Božić i tri za mise preko tjedna. Sadržaj je tih misnih obrazaca prvenstveno priprava za blagdan Isusova rođenja, ali ima i aluzija na Kristovu eshatološku parusiju na koncu vremena. Ta dva Gospodinova dolaska obilježavaju i najnovije uređenje liturgije došašća.

U misnim obrascima došašća

Bogorodica Marija je živi uzorak kako iščekivati susret s Bogom u životu i u obredu. Ona je sama najbolji putokaz kako njezino štovanje ispravno uklopiti u liturgijsko vrijeme došašća koje je s pravom i marijansko vrijeme. Dok su blagdani s marijanskim naglascima tijekom godine razvrstani susljedno, u vremenu došašća značajni događaji iz povijesti spasenja promatraju se jedinstveno.

To osobito dolazi do izražaja u drugom dijelu došašća, u danima preko tjedna od 17. do 24. prosinca. Misni obrasci tih dana, osobito evanđeoske perikope, nose marijanska obilježja do te mjere da su to s pravom “marijanski dani došašća”. Ti su dani usmjereni prema otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega što je najstariji izvor liturgijskog štovanja Bogorodice. Danas je to najočitije u misnim obrascima 20. prosinca i na 4. nedjelju došašća koji su svi prožeti aluzijama na otajstvo utjelovljenja Sina Božjega. U srednjem je vijeku ova misa nazivana Zlatna misa Blažene Marije a u jednom toskanskom kodeksu iz 10. st. nosi naslov Marijino pozdravljenje i dva je stoljeća starije od slavljenja otajstva naviještenja 25. ožujka. Svetopisamska misna čitanja osvjetljavaju otajstvo utjelovljenja počevši od Izaijina proroštva Ahazu o potomku Abrahamovu i Davidovu do ostvarenja po anđelovu naviještenju i Mariju pristanku. U svim tim tekstovima Bogorodica Marija je u prvom planu i vrhunac starozavjetnih iščekivanja.

A upravo je to sadržaj prvog misnog obrasca u vrijeme došašća u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom B. D. Marija izabrani izdanak Izraela. Prema predslovlju, ona je “po naravi kći Adamova”, po vjeri “sjeme Abrahamovo” jer je povjerovala anđelovu navještaju i u djevičanskom krilu začela Sina Božjega, “po rođenju je mladica iz korijena Jesejeva” iz koje je nikao cvijet Gospodin naš Isus Krist.

Drugi obrazac Misa o B. D. Mariji u došašću posvećen je već naglašenom otajstvu Marijina sudjelovanja u naviještenju Gospodnjem i “prikladno se upotrebljava kad god u došašću treba iz opravdana razloga slaviti spomen majke Gospodinove”.

Značajan događaj iz povijesti spasenja kad je Marija osjenjena Duhom Svetim i oplođena božanskom Riječju pohodila Elizabetu slavi se posebnim blagdanom 31. svibnja. Ali taj se događaj obredno obnavlja i u došašću 21. prosinca i na 4. nedjelju došašća. To je i sadržaj trećeg obrasca za mise o B. D. Mariji u došašću. Pohodeći svoju rodicu Elizabetu Marija ocrtava otajstvo spasenja kojim Bog “pohodi i otkupi narod svoj” (ulazna), ali se pokazuje i kao uzor Crkve koja “izgrađena božanskim otajstvima i ispunjena Duhom Svetim” (popričesna) pohađa i potiče sve narode da “Krista priznaju Spasiteljem svih naroda”.

Četvrta nedjelja došašća spravom se naziva Marijanska predbožićna nedjelja iako službeno ne nosi taj naslov. Marijansko se obilježje očituje u izboru devet svetopisamskih čitanja i sadržaju službenih molitava. Od predloženih čitanja u nizu A, B, C, pet ih je predviđeno za dane preko tjedna kroz došašće ali u drugim kontekstima: naviještenje Josipu (Mt 1,18-24) 18. XII., naviještenje Mariji i pohod Elizabeti 20. i 21. XII., Izaijino proroštvo o Emanuelu 20. XII. i Natanovo (2 Sam 7) 24. XII.

Premda 4. nedjelja došašća nije isključivo marijanski obilježena, zbog približavanja blagdana rođenja Sina Božjega Marija dolazi u prvi plan kao vjernički znak potpuna predanja Bogu koji dolazi.

Otajstvo trenutka kad je Gospodin pohodio i otkupio narod svoj (Lk 1,68) najjasnije se zrcali na događaju Marijina posjeta rodici Elizabeti. Zbog toga kršćanska liturgija u više navrata kroz godinu slavi otajstvo spasenja kojim je Blažena Djevica Marija, neposredno nakon što je osjenjena Duhom Svetim i oplođena božanskom Riječju, pohodila Elizabetu. To se očituje, prije svega, na blagdan pod tim nazivom 31. svibnja koji je tu smješten zbog približavanja svetkovine rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. VI.) ali i u vremenu došašća koje je prožeto izravnim i neizravnim prisjećanjem Marijina pohoda Elizabeti. Najizrazitije se to osjeća u bogoslužju 4. nedjelje došašća, koju prozvaše predbožićna marijanska nedjelja, i na dan 21. prosinca. Kao što je smještanje blagdana pohođenja na zadnji dan svibnja uvjetovano blizinom svetkovine Pretečina rođenja, tako je i “marijanska nedjelja” obilježena približavanjem svetkovine Rođenja Isusova. Marijino ime i njezina uloga u povijesti spasenja često se spominju i u bogoslužju adventskih dana od 17. do 24. prosinca. Osobito je to zamjetljivo u evanđeoskim misnim odlomcima o Isusovu djetinjstvu gdje Marija nastupa kao svjedokinja ostvarenja obećanja Božjih.

Slika Crkve na putovanju

Misni obrazac pod naslovom Pohod Blažene Djevice Marije (u Zbirci br. 3) prikladan je za čitavo vrijeme došašća i preporučen da se koristi kad god u došašću treba, iz opravdana razloga, slaviti spomen majke Gospodinove.

U liturgijskim tekstovima, uz spominjanje pohoda Elizabeti, Bogorodica se prikazuje kao izvrsna slika Naroda Božjega na putovanju u pravu domovinu. To je i glavna ideja vodilja predloženih misnih obrazaca i svetopisamskih čitanja. Cjelokupna svetopisamska, patristička i liturgijska predaja složna je u povezivanju Marijina pohoda Elizabeti s radosnom pjesmom zaručnice iz Pjesme nad pjesmama (2,8-14). Tako uzvišena i zanosna pjesma zaručnice daje liričnost i veselje čitavom liturgijskom slavlju. Zaručničine riječi kršćanska liturgija primjenjuje na Mariju koja žurno hiti u pohode, ali je to ujedno i slika Crkve koja neizmjerno ljubi Boga svoga zaručnika i istovremeno doživljava njegovu ljubav. Voljeti i biti voljen vrhunac je sreće. Upravo tom porukom odzvanja čitava Pjesma nad pjesmama, osobito odlomak ponuđen za ovo misno slavlje. To otajstvo nameće i ponuđeni odlomak iz proroka Sefanije (3,14-18) sa središnjim usklikom: Gospodin, Bog tvoj, spasitelj silni, u sredini je tvojoj. Ostvarenje proročanstva o “kćeri sionskoj” kršćani su vidjeli u Mariji Bogorodici na kojoj se ostvarilo proročanstvo: Gospodin, Kralj Izraelov, u sredini je tvojoj.

Kao što je Marija pohitila rodici Elizabeti, tako i Crkva, izgrađena božanskim otajstvima i ispunjena Duhom Svetim treba radosno hitati svim narodima da čuju riječ spasenja i priznaju Krista Spasiteljem (popričesna).

Pjesma radosna iščekivanja

U rasporedu svagdanjih svetopisamskih misnih čitanja za 21. prosinca predviđen je samo prvi dio Lukina odlomka o Marijinu pohodu s Elizabetinom pohvalom (1,39-45), a Marijina pjesma Veliča ostavljena je za slijedeći dan. U Zbirci su oba odlomka spojena.

Susret opisan u Lukinu odlomku ne odvija se samo između dvije majke nego je to prvenstveno susret njihovih sinova. Krstitelj je prvi među svecima baštinik Marijina posredovanja. Posvećen zaigra u majčinoj utrobi, a Isus izlijeva proročki duh na dvije žene kao predujam vazmenog otajstva. Dvije se majke susreću u jedinstvenoj pohvali Boga čija slava odsijeva na Mariji. U njezinoj pohvalnici Bogu odražava se duboko razmišljanje o Svetom pismu u duhu starozavjetne mudrosne literature. Zbog toga u njoj odjekuje radosna zahvalna mesijanska pjesma cjelokupnoga Izabranog naroda upravljena Bogu koji je pohodio i otkupio narod svoj kako je odvijeka obećao po prorocima (ulazna).

Zbog toga je Marijina zahvalna pjesma Veliča prikladna za djelatno otajstveno proživljavanje došašća kao vremena priprave za Božić, ali istovremeno i vrijeme u kome se naše misli upravljaju na iščekivanje drugoga Kristova dolaska na svršetku vremena… pa je vrijeme došašća vrijeme predanog i radosnog iščekivanja (Opća načela o lit. god. 39).

U tom iščekivanju konačna Kristova očitovanja na koncu vremena i mi se življenjem i zanosnim klicanjem pridružujemo pjesmi Bogorodice Djevice i zajedno sa zborovima anđela i svetih (predsl.) veličati Boga pohvalama i svetošću života (zborna).

Krista nositi i Boga veličati

U vremenu iščekivanja Kristova dolaska trebamo mudro i razborito živjeti da nas njegov dolazak ne bi iznenadio nego da nas zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu. Primjer nam je Marijin život i zahvalna pjesma. Oplođena Riječju Božjom Marija je istinski kovčeg saveza koji donosi blagoslov Elizabetinoj kući (zborna), kao što je u vrijeme Mojsijevo kovčeg saveza blagoslovio Obed-Edomovu kuću i sve što je imao (1 Ljet 13,14).

Potaknuta anđelovim riječima Marija žuri donijeti spasenje drugima i očitovati u službi ljubavi (predsl.).

To je putokaz svakome vjerniku u svakome vremenu, osobito u vremenu došašća. Marija je živi primjer vjerničke nade. Pavao VI. upozorava: Nije moguće častiti onu koja je “milosti puna”, a da se ujedno visoko ne cijeni stanje milosti u samome sebi…Današnjem čovjeku, često bacanom između tjeskobe i nade, klonulom od osjećaja svoje ograničenosti a obuzet bezgraničnim željama, smućena u duši i razdirana u srcu, opsjednuta zagonetkom smrti, pritisnuta osamljenošću s čežnjom za zajedništvom, zahvaćena mučninom i dosadom, Blažena Djevica Marija, promatrana u njezinu zemaljskom životu i u zbilji što je već uživa u Gradu Božjem, pruža vedru viziju budućnosti i umirujuću riječ o pobjedi nade nad tjeskobom, zajedništva nad osamljenošću, mira nad uznemirenošću, radosti i ljepote nad mučninom, života nad smrću (MC 57).

Otajstvo utjelovljenja Sina Božjega i očitovanje toga otajstva rođenjem od Djevice u Betlehemu zauzelo je važno mjesto u kršćanskom bogoštovlju i u formiranju liturgijske godine. U božićnom vremenu liturgijske godine slavimo otajstva Isusova djetinjstva i prve objave ljudima. Otajstvo spašavanja ljudi očitovano u punini vremena kad je Bog poslao svoga Sina rođena od žene … da mi primimo posinjenje (Gal 4,4-5) nastavlja se u Crkvi u kojoj vjernici ujedinjeni s Kristom proslavljenim kao svojom Glavom te u zajednici sa svim njegovim svecima štuju i uspomenu slavne vazda Djevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista (Rimski kanon).

Uz Gospodnje blagdane božićnog vremena Svetkovina svete Bogorodice značajno obilježava to vrijeme liturgijske godine. Uz tu izričito marijanski obilježenu svetkovinu i svi drugi dani božićnog vremena nose i marijansko obilježje. Osobito se to može reći za dva božićna blagdana izvan božićnog kruga koja su sve donedavno nosila marijanski naslov: Prikazanje Gospodinovo (2. II.) i Blagovijest (25.III.). Pridodamo li k tome i blagdan Svete obitelji što se slavi u nedjelju u osmini Božića ili 30. prosinca, postaje nam jasna i količinska prisutnost svete Bogorodice u liturgiji božićnog vremena.

Čudesno i neizrecivo otajstvo

Zbog svega navedenoga, u Zbirku misa o Bl. Dj. Mariji uvršteno je čak šest misnih obrazaca za božićno vrijeme s glavnim temama: Bogorodica, Majka Spasiteljeva, Marija u bogojavljenju, Marija u prikazanju, Marija iz Nazareta, Marija od Kane. U uvodnim napomenama za navedene misne obrasce ističe se razlog tom “obilju”: Blažena je Djevica, po Božjem naumu, čudesno sudjelovala u otajstvima Spasiteljeva djetinjstva i objave kad je na djevičanski način rodila Sina, pokazala ga pastirima i mudracima, u Hramu ga predstavila i Bogu prikazala; kad je kao prognanica išla u Egipat, tražila izgubljenog dječaka, s njim i zaručnikom Josipom vodila svet i radom ispunjen život; kad je napokon na svadbi za zaručnika molila Sina, koji učini početak znakova i objavi svoju slavu.

Tu je naglašena Marijina uloga u Božjoj ekonomiji spasenja u kojoj je ona sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću… i postala uzrok spasenja i sebi i ljudskom rodu (Irenej). Obrasci tih misa mogu se koristiti u sve dane osim onih koji su zapisani u broju 1 – 6 Tablice liturgijskih dana (Preth. nap. 31). Konkretno, to znači da se obrasci misa predloženih u Zbirci za božićno vrijeme, mogu koristiti svaki dan osim: Božića, Sv. Obitelji, Svetk. Bogorodice, 2. nedj. po Božiću, Bogojavljenje, i na blagdan Krštenja Gospodinova. To se prvenstveno odnosi na marijanska svetišta i hodočasnike, ali se može primijeniti i na sve manje skupine i pojedince koji žele obilnije prakticirati i promicati marijansku pobožnost. Treba voditi računa da svetopisamska čitanja na tim misnim slavljima slijede redoviti raspored i uzimaju se iz lekcionara božićnog vremena predviđena za taj dan.

Teološka utemeljenost

U bitno trinitarnoj strukturi božićnog bogoslužja Marijina osoba stoji na počasnom mjestu. Očituje nam se kao već ostvareno obećanje i poziv Crkvi da i ona uđe u to obećano otajstvo. Narod Božji, narod novoga saveza u Kristu, vidi u Mariji savršeno ostvarenje spašena čovječanstva. U njoj su na djelu sve tri božanske osobe. Bog Otac po Duhu ostvaruje u Mariji preduvjete da bi ona mogla prihvatiti Božji plan i postati mjesto prebivanja Riječi Božje među ljudima. Zbog toga je, s pravom, nazivamo Kuća Božja i Vrata nebeska.

Snagom veličanstvena božansko-ljudskog djelovanja Marija nam u neizmjernoj ljubavi dariva Krista Spasitelja i time svakom vjerniku postaje savršen uzor sudjelovanja u djelu otkupljenja što ga Presveto Trojstvo priprema i ostvaruje. Ono što je Krist učinio jednom zauvijek (Heb 7,27), to mi vjernici snagom Duha Svetoga otajstveno obnavljamo svaki put na misnoj žrtvi. U božićnom vremenu euharistijsko, misno otajstvo obnavlja događaj utjelovljenja vječne Božje Riječi, promatra Blaženu Djevicu koja je Krista začela najprije dušom pa tek onda utrobom (Augustin; 2. zborna molitva na misi Sv. Bogorodice), ističe njezin trajan zagovor i sve nas potiče da otajstvo što ga u pričesti primamo riječima ispovijedamo i životom očitujemo (Popr.).

Primjer iz Nazareta

Skrovit život što ga je Isus vodio zajedno s Marijom i Josipom u selu Nazaret prije njegova javnog djelovanja, poseban je odsjek otajstva spasenja ali i rječit uzor vjerničkog ponašanja. U nazaretskom domu Isus je proveo većinu svoga ovozemaljskog života poslušan Mariji i Josipu (Lk 2,5). Mi to danas u liturgiji na osobit način obnavljamo na blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Neke kršćanske zajednice to otajstvo slave pod naslovom Sveta Marija iz Nazareta. U misnim je obrascima, uz otajstvo utjelovljenja Riječi Božje i čudesno rođenje, istaknuto sveto drugovanje Majke i Sina. To je osobito naglašeno u predslovlju za ovo misno slavlje: U Nazaretu ona s vjerom prima Gabrielovo navještenje, i Sina tvoga, u vječnosti rođena, rađa nama u vremenu kao Spasitelja i brata. Ondje ona, u prisnom zajedništvu sa Sinom, gaji početke Crkve i nama predaje predivan uzor života. Ondje blažena Majka postaje učenica Sinu, prima prvine blagovijesti, u srcu ih čuva i u duhu o njima razmišlja. Ondje prečista Djevica, udružena s pravednim Josipom vezom bliske i djevičanske ljubavi, tebe hvali pjesmama, tebi se klanja u šutnji, tebe hvali životom i slavi radom.

Zagovornica u Kani

Evanđeoski opis svadbe u Kani galilejskoj (Iv 2,1-12) predstavlja važan događaj Gospodinova objavljenja. U liturgiji je to središnja tema na Bogojavljenje i u 2. nedj. kroz godinu C kad Crkva pozorno slavi početak čudesa. U tom je objavljenju Gospodinovu Marija aktivno sudjelovala, pa u pričesnoj pjesmi misnog obrasca Bl. Dj. Marije od Kane liturgija zanosno kliče: Blažena si, Djevo Marijo: po tebi Sin tvoj učini početak čudesa, po tebi Zaručnik pripravi Zaručnici novo vino, po tebi učenici povjerovaše u Učitelja.

Zbog toga liturgija u predslovlju mise veliča Mariju koja u brizi za zaručnike moli Sina i slugama zapovijeda da izvrše njegove zapovijedi: rumene se posude s vodom, vesele se gosti i u daljini se nazire ona svadbena gozba što je svaki dan Krist sprema Crkvi. Marija nastavlja zagovorničku službu pa kao što je u Kani zagovarala zaručnike i učenike, sada u kraljevskoj slavi u nebu zagovara za cijelu Crkvu. Brižna za potrebe ljudi moli Sina da im pomogne, a ljudima preporučuje da čine ono što je njezin Sin u evanđelju učio da treba činiti (zborna).

Na osmi dan Božića i prvi u godini slavimo svetkovinu Bogorodice Marije koja “po čudesnom otajstvu i neizrecivu sakramentu” (predslovlje) zače i rodi Jedinorođenca Božjega i zasluži da je nazivamo i zazivamo “blaženom među ženama”. Misni su obrasci ove svetkovine prožeti središnjim događajem Božjega očitovanja i naše vjere. Otajstvo je to veliko: “Onaj kojega sav svijet ne može obuhvatiti sakrio se u Marijino krilo, postavši čovjekom” (ulazna). To je vječna Božja riječ spasenja (Logos) i Kruh života koji s neba silazi. Marija nam je pravi uzor kako prihvatiti tu Božju riječ, čuvati je u srcu i s vjerom slaviti ta otajstva (zborna). Drugi predloženi obrazac današnje zborne misne molitve nadahnut je Augustinovom tvrdnjom da je Marija Sina Božjega začela najprije u duši pa tek onda u utrobi. Nadahnuti tim riječima i mi molimo Boga da “Krista kojega smo vjerom primili dostojnim djelima očitujemo”.

Svetopisamska čitanja današnje svetkovine povezuju početak građanske godine s očitovanjem Božje blagonaklonosti u tjelesnom rođenju Sina Božjega. U tu je svrhu izabran odlomak iz Knjige brojeva što je bio omiljen obrazac blagoslova, marijanski tekst iz poslanice Galaćanima koji slavi Boga jer je Sina jedinorođenca, od Žene rođena, poslao da čovjeka otkupi da nas učini sinovima svojim… baštinicima po Bogu. Po tom smo otajstvu braća Isusova i djeca Marijina. Pastiri su prepoznali to otajstvo i zbog toga slavili i hvalili Boga. Marija je duboko u sebi proživljavala otajstva spasenja po njoj očitovana, pohranjivala ih i prebirala u svome srcu.

U Zbirci misa o BDM predložen je i obrazac mise pod naslovom “Blažena Djevica Marija, majka Spasiteljeva”. Isti obrazac predlaže i Misal (str. 605) među zajedničkim misama BDM u božićno vrijeme. Tekstovi odišu drevnošću i ljepotom, osobito predslovlje (Zbirka, 19-20) preuzeto iz Veronskog sakramentara, vjerojatno iz 5. stoljeća. Ističe se primjer majke Gospodinove i molitva da poput Djevice otajstva razmatramo i u srcu čuvamo (darovna).

S tim željama prožeti često joj se obraćajmo molitvom: Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice…

Otajstveni događaj Isusova rođenja očitovanje je dobrostivosti i čovjekoljublja Boga našega (Tit 3,4) i slavimo ga s dva blagdana: Božić i Bogojavljenje. Liturgija na Božić više ističe Isusovo rođenje a na Bogojavljenje njegovo božansko očitovanje. I u jednome i drugome Marija zauzima povlašteno mjesto. Prateći Mariju poniremo u dubine Isusova bogojavljenja a u njezinoj školi učimo kako pravilno odgovoriti na Božji govor.

Sadržaj liturgije Bogojavljenje sažet je u antifoni za Veliča na 2. večernjoj: Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi. U svemu tome Marija je u samom središtu. Pohod mudraca s Istoka označio je početak uključivanja svih naroda u proces spasenja i završetak isključive privilegiranosti Izabranog izraelskog naroda. Evanđelje bilježi da su ti gorljivi tražitelji Božjeg znaka s Istoka pratili svoju zvijezdu i kad su “ugledali dijete i Mariju majku njegovu, padoše ničice i pokloniše mu se.. i prinesoše mu darove”.

Kod nas se za Bogojavljenje upotrebljavao i naziv Vodokršće što je očita aluzija na Isusovo krštenje u rijeci Jordanu čime je Isus posvetio vodu za službu spasenja i time označio početak otajstva novoga krštenja (predsl. Kršt. G.). S tim je povezan krasan običaj blagoslivljanja vode i škropljenje stanova, gospodarskih prostora i zemljišta uoči blagdana Bogojavljenja. U nekim se krajevima to još uvijek naziva trokraljski blagoslov vode u kome svećenik moli da škropljenje tom vodom narodu bude spomen krsne obnove i otkupljenja svega stvorenoga.

Evanđeoski opis svadbe u Kani Galilejskoj poznat je po čudesnom pretvaranju vode u vino što ga je izveo Isus da bi u njega povjerovali njegovi učenici (Iv 2, 11). To je prvo Isusovo čudo i početak objave njegove božanske slave. A poticaj je došao od njegove majke Marije koja mu je dojavila: Vina nemaju. I suprotno naoko odbijajućem odgovoru: Što ja ima s tobom?, savjetovala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Ona koja je bila potpuno predana vršenju volje Božje dobro je znala da time potiče sve sljedbenike svoga Sina na ostvarivanje obećanja dana prigodom sklapanja pod Sinajem: Sav narod uzvrati jednoglasno: Vršit ćemo sve što je Gospodin rekao! (Izl 19, 8). Treba, dakle, biti vršitelj onoga što Bog od nas traži a ne samo puki slušatelj.

Marija nam je u tome savršen primjer i rječit poticaj. I to prvenstveno kao vjernica koja pomno sluša Božji govor, duboko o tome razmišlja i u poniznosti marljivo u djelo provodi ono što Bog od nje traži. Privilegij da je bila tjelesna majka Isusova ide u drugi plan što je istaknuto u njegovim riječima: Što ja imam s tobom, Ženo?

Na istom je tragu i evanđeoski opis jedne zgode u Kafarnaumu dok je poučavao mnoštvo do iznemoglosti tako da Isus i njegovi učenici nisu mogli ni objedovati (Mk 3,20). Marija je došla potražiti ga i vjerojatno poslužiti. Kad su mu javili da ga traže majka, braća i sestre, Marko bilježi da je pogledao na one koji su sjedili oko njega i rekao: Evo moje majke i moje braće! Jer, tko god vrši volju Božju, taj mi je brat, i sestra, i majka (Mk 3,35). Isto je izrekao i nakon pohvale žene iz puka: Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao! Odgovorio je: Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je (Lk 11,27). Nama utjeha a i Mariji pohvala jer je ona najprije vjernica a tek zatim tjelesna majka.

Blagdan prikazanja Gospodinova slavi se 2. veljače, dakle 40. dan po Božiću. Okvir i podlogu svetkovini nalazimo u Lukinu 2. poglavlju i starozavjetnom propisu da se svaki muški prvorođenac posveti Bogu ili otkupi prinošenjem žrtve. Kad su Josip i Marija donijeli dječaka Isusa u Hram, ostvario se susret i s onima koji iščekivahu ostvarenje Malahijina proročanstva: “…iznenada će doći u Hram Gospodin koga tražite”. Predstavljaju ih Šimun i proročica Ana. Susret je obilježen radošću, pjesmom i proročanstvima.Za nas je ovdje zanimljiv Šimunov navještaj Mariji: “I tebi će samoj mač boli probosti dušu.” A nije manje zanimljiv ni onaj upućen svakom čovjeku: “Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan.”

Istočna liturgija ovaj blagdan naziva susret. To je susret Gospodina s Hramom i predstavnicima starozavjetnog zakona i proroka. Ali to je i naš susret s Kristom, svjetlom na prosvjetljenje naroda. Ako je taj susret istinski, ispunit će nas svjetlošću pa ćemo, poput proročice Ane i drugima zanosno govoriti o njemu. Bit ćemo svjedoci Svjetla koje dođe na svijet da odagna tamu i prosvijetli svakoga čovjeka. Radost toga susreta odsijevat će na licima našim da svi koji nas vide to i zapaze i proslave Oca na nebesima. To je najrječitije svjedočanstvo, prepoznatljiv i lako prihvatljiv govor za razliku od mnoštva riječi koje najčešće zvuče isprazno poput mjedi.

Prije najnovije liturgijske reforme Blagdan prikazanja Gospodinova svrstavan je u marijanske pod nazivom Svijećnica. Danas je to Gospodnji blagdan ali Marija u njemu ima svoje nezamjenjivo mjesto. U Zbirci misa BDM predviđen je i poseban misni obrazac uz preporuku da se koristi “subotom ili svagdanima bližim danu 2. II. i štuje se spasenjska služba BDM u otajstvu prikazanja Gospodnjega”. Marija se pozdravlja kao Djevica kći sionska (predsl.) koja je iz djevičanskog krila rodila Sina vječnoga Oca (ulazna). Ispunila je zakon i siromaškim darom otkupila i Ocu prikazala začetnika Novoga saveza (zborna). On je naš Otkupitelj (darovna), slava puka izraelskoga i svjetlo sviju naroda (pričesna). Marija radosna zbog blagoslovljena Poroda, žalosna zbog Šimunova proročanstva, kliče od veselja što narod Božji ide u susret Spasitelju” (predsl). Sa zapaljenom svjetiljkom vjere idimo i mi ususret Gospodinu koji dolazi.

Subotom ili svagdanom bližim danu 2. veljače, održavajući liturgijske propise, slavi se spasenjska služba Blažene Djevice Marije u otajstvu prikazanja Gospodnjeg. Tim riječima Majka Crkva preporučuje i potiče slavljenje Blažene Djevice predloženim misnim obrascem pod naslovom: Sveta Marija u Prikazanju Gospodnjem. U “Zbirci misa BDM” nalazi se na sedmom mjestu u grupi obrazaca predviđenih u božićnom vremenu liturgijske godine. Iako božićno vrijeme službeno završava blagdanom Krštenja Gospodnjega, u tu su grupu uvršteni obrasci koji su tematski povezani uz spasenjske događaje rođenja, Spasiteljeva djetinjstva i prve objave svijetu.

Zbirka misa u uvodnim napomenama to obrazlaže ovako: Blažena je Djevica, po Božjem naumu, čudesno sudjelovala u otajstvima Spasiteljeva djetinjstva i objave kad je na djevičanski način rodila Sina, pokazala ga pastirima i mudracima, u Hramu ga predstavila i Bogu prikazala; kad je kao prognanica išla u Egipat, tražila izgubljena dječaka, s njim i zaručnikom Josipom vodila svet i radom ispunjen život; kad je napokon na svadbi za zaručnike molila Sina koji učini početak znakova i objavi svoju slavu.

Bilo bi dolično i duhovno korisno da se taj obrazac koristi u danima oko blagdana Prikazanja Gospodinova kad je to dopušteno liturgijskim propisima, Konkretno, to znači da se ovaj obrazac može koristiti u dane s oznakom liturgijskog stupnja svagdan (feria). Osobito je to preporučljivo za marijanska svetišta i za posebne skupine ili udruge koje njeguju posebnu pobožnost prema Bogorodici Mariji.

Otajstvo susreta

Blagdan prikazanja Gospodinova slavi se 2. veljače, dakle 40. dan po Božiću. Okvir i podlogu svetkovini nalazimo u Lukinu 2. poglavlju i starozavjetnom propisu da se svaki muški prvorođenac posveti Bogu ili otkupi prinošenjem žrtve. Kad su Josip i Marija donijeli dječaka Isusa u Hram, ostvario se susret i s pobožnim i bogobojaznim ljudima koji iščekivahu ostvarenje Malahijina proročanstva: “…iznenada će doći u Hram Gospodin koga tražite”. Predstavljaju ih starac Šimun i proročica Ana. Susret je obilježen radošću, pjesmom i proročanstvima.Za nas je ovdje osobito zanimljiv Šimunov navještaj Mariji: “I tebi će samoj mač boli probosti dušu.” A nije manje zanimljiv ni onaj upućen svakomu čovjeku: “Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan.”

Zbog toga, s pravom, istočna kršćanska liturgija ovaj blagdan naziva Susret (Hypapante). Hodočasnica Egerija (oko 400. g.) bilježi u svome “Putopisu” (26. pogl.) da se taj blagdan slavio vrlo svečano: Sve se događa u najvećoj radosti kao i na Uskrs …Propovijedaju svi svećenici a na kraju biskup. Uvijek govore o onome evanđeoskom mjestu gdje četrdesetoga dana Gospodina donesoše u Hram Josip i Marija i vidješe ga Šimun i proročica Ana, Fanuelova kćer i o riječima koje kazaše vidjevši Gospodina i o samome prinosu koji roditelji prikazaše.

To je susret Gospodina s Hramom i predstavnicima starozavjetnog zakona i proroka. Ali to je i naš susret s Kristom, svjetlom na prosvjetljenje naroda. Ako je taj susret istinski, ispunit će nas svjetlošću pa ćemo, poput proročice Ane i drugima zanosno govoriti o njemu. Bit ćemo svjedoci Svjetla koje dođe na svijet da odagna tamu i prosvijetli svakoga čovjeka. Radost toga susreta odsijevat će na licima našim da svi koji nas vide to i zapaze i proslave Oca na nebesima. To je najrječitije svjedočanstvo, prepoznatljiv i lako prihvatljiv govor za razliku od mnoštva riječi što u današnjem svijetu najčešće zvuče isprazno poput mjedi.

U službi Božje rasporedbe

Mariju častimo zbog toga jer je rodila Sina vječnoga Oca (ulazna). Ali, častimo je i zbog toga jer se kao ponizna službenica bez pridržaja podložila Božjim planovima, ispunila Božji zakon i postala živ putokaz svakome vjerniku i čitavoj Crkvi koja u glavnom molitvi ove mise moli da po primjeru Marijinu potpuno očuva novi savez ljubavi, sačuva neoskvrnjenu vjeru, ojača višnju nadu i odgoji žarku ljubav (zborna). Ukratko, ona je službenica spasenjske rasporedbe (predsl.).

Događaj Isusova prikazanja u Hramu očituje Marijinu i Josipovu duboku vjeru u Boga i njegovu rasporedbu spasenja ljudskog roda. Ta joj je vjera omogućila da u svome Sinu upozna svevišnjeg Oca. Predslovlje ističe da se vrhunac vjerskoga prosvjetljenja očitovao u prinošenju neokaljana Jaganjca, žrtvovana za naše spasenje na oltaru križa (predsl.). Zbog toga, s pravom, uzdajemo hvalu Bogu koji nam je u Mariji pokazao pravi uzor vjere, nade i ljubavi.

Šimunovo proročanstvo da će Marijin sin biti znak protivljenja te da će joj mač boli probosti srce stavlja Mariju u najdublje otajstvo poslanja njezina Sina. Zbog toga predslovlje ove mise naglašava: Sina i Majku združuje ista ljubav, povezuje ista bol i pokreće ista volja da tebi ugode.

Sa zapaljenom svjetiljkom ususret Gospodinu

Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu dugo smo nazivali Svijećnica prema proročanstvu starca Šimuna da će prikazani Marijin Sin postati svjetlo na prosvjetljenje naroda(Lk 2,32). Na temelju Lukina izvještaja, već u 5. st., u Rimu se uveo svečani ophod sa svijećama na 40. dan poslije Božića, što je potisnulo poganski obred pomirenja koji se svake pete godine održavao početkom veljače uz svečani ophod oko grada (amburbale). Sam obred blagoslova svijeća uveden je u Galiji u 10. stoljeću. Vrhunac tog blagoslova je izražen molbom da narod koji nosi u ophodu te svijeće ide putem vjere i ljubavi dok ne prispije k tebi, Svjetlu neugasivu.

Slična je želja istaknuta i u popričesnoj molitvi u kojoj molimo Boga da Crkva djevica, poput Djevice Marije, tebi služi iskrena srca, sluša glas Božjega Duha i sa zapaljenom svjetiljkom vjere radosno ide u susret Zaručniku koji dolazi. Time je očitovana nakana da blagdansko bogoslužje nikako ne smije ostati na idiličnom pobožnom razmatranju nego treba ponirati u sveukupno otajstvo spasenja kojemu je prikazanje Isusa u Hramu početak i usmjerenje prema konačnu cilju.

U “Zbirku misa o Bl. Djevici Mariji” uvršten je, deveti po redu, misni obrazac pod naslovom Blažena Djevica Marija od Kane. Tematika u tom obrascu tijesno je povezana s objavom Sina Božjega koja je nama najvidljivije očitovana rođenjem od Djevice u Betlehemu. Zbog toga je ovaj obrazac prikladan za božićno vrijeme liturgijske godine. U njemu se produbljuje božićno otajstvo, jer objava Božja nije očitovana samo Isusovim tjelesnim rođenjem nego i drugim očitovanjima Božje naklonosti prema nama.

Prema izvještaju u Ivanovu evanđelju (2, 1-12), znakovitost Kane Galilejske pripada otajstvu Gospodnjeg objavljenja što je formiralo i sadržaj najstarijega kršćanskog bogoštovlja. Uspomena na to sačuvana nam je i u današnjem časoslovu Bogojavljenja, gdje u antifoni za Veliča na Drugoj večernjoj ispovijedamo: Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi.

Početak čudesa

U tom Isusovu “početku čudesa” što ga je Gospodin učinio na svadbi u Kani da bi povjerovali u njega njegovi učenici, aktivno je sudjelovala i njegova majka Marija. Štoviše, od nje je i potekla inicijativa da se to dogodi. Događaji na svadbi u Kani Galilejskoj, na kojoj je bila i Isusova majka Marija, potanko su opisani u Ivanovu evanđelju što sugerira zaključak da je i Ivan Evanđelist bio prisutan na toj gozbi. Uz to što je bio očevidac, on je o tome, zasigurno, razgovarao i s Marijom nakon Isusova uskrsnuća. Vjerojatno je od Marije saznao njezin razgovor s Isusom na svadbi u Kani, jer taj je razgovor bio više diskretno šaputanje nego glasan razgovor pred svatovima. I taj se razgovor ubraja u događaje što ih je Marija čuvala duboko u svom srcu i o njemu razmišljala prije nego ga je saopćila Ivanu.

Događaji što su se zbili, i riječi što su pri tom izgovorene pune su simbolike i u službi Ivanova zaključka: Učini Isus prvo znamenje da povjeruju u njega njegovi učenici. Zbog toga mi u bogoštovlju obrascima ove mise štujemo Boga koji je po čudesnoj svojoj rasporedbi htio da Blažena Djevica sudjeluje u otajstvima našega spasenja (zborna). Zbog toga i Drugi vatikanski sabor, u dogmatskoj konstituciji o Crkvi (br.58), Mariju povezuje s početkom javnoga Isusova djelovanja: U javnom Isusovu životu njegova se Majka značajno pojavljuje odmah na početku, kad je na svadbi u Kani Galilejskoj, potaknuta milosrđem, svojim zagovorom izazvala prvo čudo Isusa Mesije.

Aktivno Marijino sudjelovanje u Isusovu očitovanju na svadbi u Kani najočitije je naglašeno u pričesnoj pjesmi predloženoj za ovaj misni obrazac:

Blažena si, Djevo Marijo:

po tebi Sin tvoj učini početak čudesa,

po tebi Zaručnik pripravi Zaručnici novo vino,

po tebi učenici povjerovaše u Učitelja.

S Kristom i Crkvom

U ovoj se misi, dakle, zajedno slave: Krist Gospodin, Crkva koja iz znaka Kane vuče svoj korijene i Isusova majka Marija. Tu tijesnu povezanost ne umanjuje ni neočekivano i misteriozno Isusovo distanciranje od tjelesne majke riječima: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas. Izreku treba staviti u kontekst njegova odgovora ženi iz Lukina evanđelja koja je, zadivljena Isusovim riječima, uskliknula: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao… Još blaženiji oni koji slušaju Riječ Božju i čuvaju je (Lk 11, 27), te u kontekst Isusove izjave s križa na Golgoti: Evo ti majke … evo ti sina! Ili, možda još rječitiji, primjer Matejeva opisa događaja za vrijeme Isusova naučavanja u jednoj kući u Kafarnaumu kad su mu javili da ga traži njegova “majka” i odgovora: Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima te reče: Evo majke moje i braće moje. Doista, tko god vrši volju oca moga koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka (12, 47-49) . Naravno da iz tog blagoslova nisu isključeni njegova majka i ostala rodbina, ali samo ako slušaju Božju riječ i vrše njegovu volju. A Marija je u tome pravi uzor.

Uza svu trpkost Isusovih riječi prema svojoj majci, ostaje neosporna činjenica da nam je opis svadbe u Kani poučan i simboličan. Da ga tako nije shvatio Ivan i prva Crkva, ne bi ga ni zabilježili. Katolički tumači Ivanova teksta slažu se da bi se značenje i poruka Ivanova teksta: Ženo, što ja imam s tobom još nije došao moj čas mogla parafrazirati otprilike ovako: Nije još došao čas moje proslave, kojoj će biti početak na Golgoti a vrhunac i žarište na nebu. Tamo ću proraditi kao izvor života Crkvi, a ti ćeš, Marijo, tada uz mene igrati važnu ulogu kao sveopća duhovna majka i posrednica svih milosti.( Škrinjar, 423).

Razmatrani misni obrasci predstavljaju nam Krista Gospodina koji čudesnim znakom u Kani Galilejskoj objavljuje svoju slavu i predstavlja se kao mesijanski poslanik Božji (predsl.), učitelj u koga će povjerovati učenici (ulazna i pričesna), Gospodar čiju zapovijed sluge izvršavaju (predsl.), začetnik novoga saveza i Zaručnik Crkve za koju će položiti život na križu (predsl.) kad iz njegova otvorena boka poteku krv i voda, simboli otkupljenja.

Crkva je predstavljena kao zajednica učenika koji vjerom prianjaju uz Krista (popričesna), poslušni Marijinim poticajima (zborna i presl.), pomažu braći u potrebama i međusobnom slogom pretječu dolazak Kraljevstva (popričesna). Crkva je predstavljena kao ljubljena Zaručnica kojoj Krist Zaručnik svaki dan sprema svadbenu gozbu (predsl.).

Isusov “čas” će nastupiti u vrijeme Crkve koja pod vodstvom Duha Svetoga nastavlja njegovu misiju. To je vrijeme u kome su rijeke žive vode potekle iz njegove utrobe … po snazi Duha koga primaju oni što vjeruju u njega (Iv 7, 27). Upravo je to vrijeme u kojem Blažena Djevica produžava vršiti službu što ju započela za zaručnike u Kani. Brižna za dobro ljudi moli Sina da im pomogne u njihovim potrebama (predsl.). Ona i danas potiče da činimo ono što nas je njezin Sin u evanđelju učio činiti (zborna). Kao vjernici koji po ovozemaljskoj liturgiji već sudjelujemo u nebeskoj, vjerujemo da je ista Isusova majka koja je bila prisutna na svadbenoj gozbi u Kani, prisutna i na svakoj euharistijskog svadbenoj gozbi putujuće Crkve.

Zbog toga zanosno kličemo u predslovlju: Rumene se posude s vodom, vesele se gosti i u daljini se nazire ona svadbena gozba što je svaki dan Krist sprema Crkvi.

Liturgijski izraz pobožnosti Gospi u Lurdu, i u drugim svetištima po svijetu pod tim imenom, oblikovan je dopuštenjem pape Leona XIII. da se u Lurdu obavlja liturgijska služba i odlukom pape Pija X. 1907. g. da se to protegne na čitavu Crkvu naređujući da se u Općem Rimskom kalendaru slavi 11. veljače na uspomenu prvog dana glasovitih ukazanja u Lurdu 1858.godine.

Obnovom kalendara nakon Drugoga vatikanskog sabora smanjen je broj obezatnih svetkovina svetaca i B. D. Marije u Općem kalendaru s preporukom da sva slavlja koja imaju lokalno obilježje idu u partikularne kalendare a u Općem ostanu samo oni koji su od sveopćeg vjerskog značenje i poruke. To lijepo izražava papa Pavao VI. u enciklici Mrialis cultus (br.9): “Ne treba zaboraviti da Opći Rimski kalendar ne spominje sve marijanske blagdane; na partikularne kalendare spada da preuzmu – u punoj vjernosti liturgijskim propisima, ali također u duhu srdačnog prihvaćanja – marijanske blagdane koji su vlastiti različitim mjesnim Crkvama.”

Tako je spomendan Naše Gospe Lurdske sveden na rang neobvezatnog spomendana i od liturgijskim obrazaca posjeduje samo zbornu misnu molitvu u kojoj se ne spominju ukazanja nego poruka tih ukazanja: Bezgrešna Bogorodica i molitva da po njezinu zagovoru i mi iz grijeha ustanemo na novi život. Time je jasno izražena želja crkvenog vodstva da se vjernički život ne hrani čežnjom za neobičnim i čudesnim pojavama nego istinskim susretom s Bogom u otajstvenosti sakramentalnih znakova i slušanjem njegovih uputa i opomena u konkretnom životu. U tome nam je bezgrešna Marija izvanredan primjer za nasljedovanje.

Njezina poruka iz Lurda i iz drugih svetišta diljem svijeta ne sadrži neku novu objavu nego je samo podsjetnik na ono što je Isus činio i učio kako je sama rekla u Kani: Učinite sve što vam reče! Zbog toga je štovanje Majke Božje u Lurdu, iako ima prvenstveno lokalno obilježje, postiglo i širi odjek, veli Pavao VI. (MC br.8). Mnoga su svjedočanstva o čudesnim tjelesnim i duševnim ozdravljenjima potakla masovnost hodočasnika pa i u današnjem vremenu kad se smanjio broj aktivnih sudionika u nedjeljnim bogoslužjima po drugim crkvama. Molitveni zanos, iskreno obraćanje po sakramentu pokore, djelotvorna ljubav prema bolesnim i slabima, pokornička djela različite vrste potvrđuju da lurdsko čudo ima potporu s neba i opravdava liturgijsko štovanje što ga vjernici iskazuju u Lurdu i po drugim svetištima koji nose taj naslov.

Najpopularniji Marijin naziv koji bi svojim sadržajem odgovarao liturgijskom štovanju Gospe Lurdske je Zdravlje bolesnih. Pod tim naslovom je predložen i misni obrazac u Zbirci misa o B.D.M. (br.44) s posebnim predslovljem koje ističe da je Bl. Dj. Marija na čudesan način postala dionica otajstva boli (pa) zato bolesnima koji zazivaju njezinu zaštitu sja kao znak ozdravljenja i višnje nade. Onima koji je promatraju pruža primjer duha što savršeno pristaje uz Božju volju i u potpunosti se suoblikuje Kristu koji uze na sebe naše boli.

Ti nam, Gospodine, u životu svetaca pružaš primjer, u zajednici drugovanje, u zagovoru pomoć. Tim riječima u misnom predslovlju svetaca ispovijedamo vjeru u Božji odsjaj u životu svetaca i očitujemo razlog njihova čašćenja: primjer, drugovanje, zagovor. Ako to vrijedi za svakoga sveca, onda se to osobito može primijeniti na Mariju i Josipa koji su najtješnje povezani s osobom i djelom Krista Isusa. Evanđelisti Matej i Luka naglašavaju da je Isus preko Josipa, Sina Davidova, priključen Davidovu potomstvu i tako ispunio Natanovo proroštvo da će Bog podignuti Davidu potomka koji će utvrditi njegovo kraljevstvo dovijeka. Prema Luki 3,23 Isus je započeo javno djelovanje kad mu je bilo tridesetak godina a bijaše – kako se smatralo – sin Josipov.

Josip je pred ljudima i pred zakonom bio Isusov otac sa svim pravima što ih otac ima nad svojom djecom. On je, kao nitko drugi, imao povlasticu živjeti u najvećoj Isusovoj blizini, mnogo više od starca Šimuna koji ga je primio u naručje i od ljubljenog učenika Ivana ili Marije Magdalene. Tim su uvjerenjem prožete i riječi Marijina prijekora Isusu: Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Činjenica da je Marija začela Isusa po Duhu Svetom ne umanjuje Josipovo dostojanstvo zakonskoga Isusova oca, nego ga još više uzvisuje. Ondje gdje Bog intervenira ništa se ne oduzima nego još više daje.

Sv. Franjo Saleški za to otajstvo koristi simpatičnu usporedbu iz svagdašnjeg života: Sve što njiva rodi pripada vlasniku bez obzira da li je to sam posadio ili je zrno donijela ptica. Budući da je Marija bila Josipova žena, onda i sin koga je rodila pripada Josipu. On je to očinstvo prihvatio u poniznosti duboke vjere i poučen od Boga iako je bio u dilemi što učiniti kad se uvjerio da je Bog stavio svoju ruku na Mariju. Zbog toga misna liturgija na Josipa, koji je bio pravedan pred Bogom, s pravom primjenjuje Pavlov nauk o Abrahamu, praocu naše vjere, koji se nadao protiv svake nade. Kao što je Abraham na temelju pravednosti vjere postao ocem mnoštva naroda, tako je i Josipu, koji je također bio pravedan pred Bogom sam Bog povjerio početak našega spasenja (zborna) i pokazao vjernu skrb za Isusa i Mariju. Gledajući u tako blistav primjer, Crkva moli da joj Bog, po zagovoru sv. Josipa, pomogne vjerno čuvati i vršiti djelo spasenja.

Službeno štovanje sv. Josipa u liturgiji se pojavilo dosta kasno. Najstarije potvrđene tragove štovanja Zaručnika Blažene Djevice Marije nalazimo u koptskim kalendarima iz 8. stoljeća i to na 20. srpnja. Na današnji datum, 19. ožujka, prvi put susrećemo u 12. st. kada su križari u Nazaretu sagradili crkvu njemu u čast.

Koncem 15. st. papa Siksto V. je proširio taj blagdan na čitavu Crkvu. Hrvatski ga je sabor 1687. g. proglasio zaštitnikom hrvatskog kraljevstva, a papa Ivan XXIII., na prijedlog mostarskog biskupa Čule, 1962. g. unosi njegovo ime u Rimski kanon. Blagdan Sv. Josipa Radnika 1. svibnja uveo je papa Pio XII. 1955. što je, zbog nepotrebnom udvajanja, ukinuto u obnovljenom kalendaru.

Iz predaje da su mu na smrti bili Isus i Marija, postao je veoma popularni zagovornik dobre smrti.

Na Božić smo zahvaljivali Bogu jer se “očitovala dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega”. Otajstvo koje se javno očitovalo Isusovim rođenjem započelo je skrovito u dijalogu između Boga i Djevice Marije i njezina pristanka: Neka mi bude po riječi tvojoj! To je vrhunac spasonosnog dijaloga između Boga i čovjeka” (MC). A to je istinsko bogoslužje ostvareno u Kristovu poslanju i razjašnjeno u drugom misnom čitanju: “Krist ulazeći u svijet veli: ‘Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim!… vršiti, Bože, volju tvoju” (Heh 10, 5).

Blagovijest i Prikazanje Gospodinovo su svetkovine božićnog sadržaja a slave se izvan božićnog vremena. Događaj naviještenja Blaženoj Djevici spominje se u više navrata za vrijeme došašća, osobito 20. prosinca i na 4. nedjelju došašća. Zbirka misa BDM donosi obrazac mise (br.2) koja se nekoć slavila na kvatrenu srijedu došašća a zbog svoje je ljepote u srednjem vijeku nazivana “zlatna misa”.

Isus je svoje poslanje očitovao kao vršenje volje Očeve a to isto traži i od svojih sljedbenika od kojih je Marija prva. Njezina izjava: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj! temelj je svih njezinih povlastica i slave. Sadržaj i otajstvo toga događaja obnavljamo triput na dan molitvom “Anđeo Gospodnji” i kod svakoga posvećenja na misi kad Riječ Božja postaje tijelo i nastanjuje se među nama. Obnavljamo anđelov pozdrav Zdravo, Marijo u molitvi koju tako često ponavljamo. Spasiteljev dolazak k nazaretskoj Djevici jedinstven je događaj u povijesti. Nekoć su mnogi kršćanski narodi započinjali svoju građansku godinu na današnji dan i brojali godine “od utjelovljenja Gospodinova”.

Mi bismo kao vjernici stvarno trebali puno više posvješćivati vjeru u njegov dolazak k nama osobno i stvarno po svetoj pričesti. To nam sugerira i današnje misno bogoštovlje kad u pričesnoj pjesmi navodi Izaijino proroštvo: Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel – Bog je s nama! Predlažući da to proroštvo prati obred pričešćivanja, Crkva upravlja našu vjerničku svijest u Spasiteljev stvarni dolazak k nama po pričesti. Tako mi postajemo dionici njegova utjelovljenja i otkupljenja. Upravo ta dva vida povezuje misno bogoštovlje u popričesnoj molitvi: “Molimo te, Gospodine,… daj da snagom Kristova spasonosnog uskrsnuća zavrijedimo prispjeti u vječno veselje.”

Korizma je vrijeme priprave na proslavu najdubljih kršćanskih otajstava spasenja ostvarenih Kristovom smrću i uskrsnućem. Crkva nam preporučuje da ta priprava bude u obilnijem slušanju riječi Božje, intenzivnijoj molitvi i pokorničkim djelima. Osobito se naglašava važnost sakramenta krštenja za one koji se na to pripremaju, ali i za one koji će svoja krsna obećanja samo obnoviti u misi Uskrsnog bdjenja. Te ideje lijepo izražava Prvo korizmeno predslovlje: Ti, Gospodine, nama svojim vjernima dobrostivo daješ da svake godine očišćene duše radosno očekujemo vazmena otajstva. Ti nas potičeš na žarču pobožnost i djelotvornu ljubav, da nas obnavljanjem otajstva novoga života privedeš punini milosti posinovljenja.

Slušati i nasljedovati

U tom duhu Crkva preporučuje vjernicima da u korizmenom vremenu nastoje nasljedovati Krista na križnom putu da bi se osobno pripremili za životnu Kalvariju i dočekali zoru uskrsnuća.

Duh odricanja u korizmi prisutan je i u današnjoj civilizaciji i prakticiraju ga i oni koji o vjerskim motivima razmišljaju malo ili nimalo. Danas su popularniji iscjeliteljski i estetski motivi. Ne odbacujući i te motive, Crkva naglašava da je bit svake pokore, uz društvene posljedice grijeha, izbjegavanje grijeha kao uvrede Bogu. Vježbanje u pokorničkim djelima očvršćujemo volju u borbi protiv zla u nama i oko nas.

Zbog toga Crkva preporučuje da pokora korizmenog vremena treba biti ne samo nutarnja i pojedinačna nego također vanjska i socijalna (SC 110). Na tom korizmenom putu liturgija nam u više navrata predlaže Blaženu Djevicu kao uzornu učenicu koja s vjerom sluša riječ Božju, slijedi Kristove stope do Kalvarije da zajedno s njime umre (usp. 2 Tim 2,11). Pravi će Kristov učenik pomno slušati riječi svoga Učitelja i nastojati ih sačuvati (Lk 8,15).

Zbog toga je u Zbirci misa o BDM na prvo mjesto za korizmeno vrijeme stavljen obrazac pod naslovom: Sveta Marija, učenica Gospodnja. Već u ulaznoj pjesmi ističe se uzor Marije vjernice koja je šutke pohranjivala nebeske riječi i tako postala učenica božanske Riječi. A zborna misna molitva obraća se Bogu koji nam je u Mariji dao uzor učenika što vjerno čuva riječi života. Da bi se to shvatilo i prihvatilo, potrebna je istinska mudrost što je dar Božji koga ne možemo zadobiti vlastitim silama (darovna).

Marijin primjer

Predslovlje još jednom ponavlja glavni razlog štovanja svete Bogorodice: … jer je bila dostojna iz čiste utrobe roditi Sina Božjega. Ali ne propušta nadodati da se zasluženo naziva još blaženijom, jer je ostala učenicom utjelovljene Riječi, pomno tražila Božju volju i vjerno je izvršavala. Očita je aluzija na Isusov odgovor nepoznatoj ženi iz Lukina evanđelja i njezin usklik: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! Isusov odgovor na taj usklik putokaz je svakome Kristovu nasljedovatelju i važna karika u vrednovanju mjesta i uloge njegove majke Marije: Još su blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je (Lk 11,27-28). Istu misao zabilježio je evanđelist Matej koji navodi Isusov odgovor onima koji su mu javili da ga traže majka i braća: Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima: Evo – reče – majke moje i braće moje! Dosita, tko god vrši volju Oca moga koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka (Mt 12, 48-49). Na prvi pogled navedene Isusove riječi umanjuju, ili čak poništavaju mjesto i ulogu njegove Majke. Ali to je samo privid. Isus samo stavlja u prvi plan vjeru u Boga i vršenje njegove volje u čemu je vidio svrhu svoga poslanja ali i poslanja drugih. Marija je pohvaljena prvenstveno jer je povjerovala a tek potom jer i rodila Sina Božjega. I upravo nam je takva Marija vjernica uzor.

Tumačeći navedene Matejeve riječi, sv. Augustin piše: Zaista je sveta Marija vršila volju Očevu, i zato je za nju više što je bila učenica Kristova nego što je bila majka Kristova; sretnija je što je bila učenica Kristova nego što je bila majka Kristova (Govor 25,7). I zbog toga se kao logičan zaključak nameće završna popričesna molitva: Daj da slijedimo primjere Blažene Djevice, budemo pravi učenici Kristovi te njegove riječi pomno slušamo i vjerno čuvamo.

Evo ti majke!

Uz analizirani misni obrazac o Mariji, učenici Gospodnjoj, za korizmeno vrijeme Zbirka predlaže još četiri misna obrasca koja se mogu iz opravdana razloga slaviti u korizmeno vrijeme. To su dva obrasca na temu Marija uz križ Gospodnji, “Povjera Blaženoj Djevici Mariji” i “Majka pomirenja”. Svratit ćemo pozornost na dva posljednja obrasca jer se o njima malo govori za razliku od promatranja Marije uz križ Gospodinov.

Evanđelist Ivan bilježi da je Isus umirući na križu učeniku povjerio svoju majku, a majci učenika: Evo ti sina … Evo ti majke! (Iv 19,26-27). Crkva je s posebnom pažnjom prihvatila te riječi kojima je Krist Gospodin predao sve učenike za sinove (Leon XIII), a majku povjerio učenicima da je štuju. Na toj oporuci zasniva se bliska veza ljubavi između Blažene Djevice i vjernih učenika (predslovlje). Po tom smo svi postali posvojena djeca Božja pa molimo Boga da budemo ubrojeni među usvojene sinove i kćeri koje je Isus Krist umirući na križu povjerio Djevici (zborna i popričesna), a u Ivanu sve svoje učenike Djevici povjerio za sinove i kćeri i izabrao ih za zamjenike svoje ljubavi prema majci (darovna), a oni je primaju kao dragocjenu baštinu Učiteljevu (predsl.).

Liturgija stavlja u Marijina usta Pavlove riječi: Sve podnosim radi izabranih da i oni postignu spasenje, spasenja u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom(pričesna).

Isus je umirući na križu utemeljio štovanje Blažene Djevice. Otada svi su njegovi učenici Marijina djeca, a ona svim majka. Zbog toga Crkva kliče u časoslovu: Krist je Ivanu, djevcu, na križu povjerio Majku Djevicu (jutarnja, 27.12.).

Majka pomirenja

Krsno otajstvo i pokorničko obilježje korizme doseže svoj vrhunac u pomirenju s Bogom. Taj poziv na pomirenje odzvanja u liturgiji od Pepelnice do kraja korizme. U obrascu mise “Bl. Dj. Marija, Majka pomirenja” poziv na pomirenje zauzima središnje mjesto po riječima sv. Pavla u 1. čitanju: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom (2 Kor 5,20).

U procesu pomirenja ljudi s Bogom Crkva priznaje službu Blažene Djevice. O tome je Ivan Pavao II. rekao: Blažena je Djevica postala Božjom saveznicom i suradnicom zbog svoga božanskog materinstva u samom djelu pomirenja. To je izražaj vjere Crkve izražene zazivom “Utočište grešnika”.

Promatranje otajstava muke Kristove kroz korizmu u kršćanskoj je liturgiji raspoređeno postupno prema evanđeoskom opisu Isusova puta u Jeruzalem prije svoje muke. Iako u svakom vremenu liturgijske godini Crkva odgaja vjernike pobožnim vježbama duha i tijela, poukom, molitvom, činima pokore i milosrđa (Uredba o lit. g. i kal., br.1), korizmeno je vrijeme za to privilegirano. Kako korizmeno vrijeme napreduje prema svome cilju, a to je ponazočenje i proslava Krista raspeta, pokopana i uskrsla, liturgija nam sve češće pruža hranu za promatranje spasonosnih otajstava muke Kristove.

U tim opisima i proživljavanjima Kristove muke sve češće se spominje i naglašava i supatništvo Blažene Djevice. To je višestoljetna življena kršćanska predaja sačuvana u mnogim misnim obrascima crkvenih pokrajina i redovničkih zajednica. U Zbirku misa BDM uvrštena su dva misna obrasca pod naslovom Blažena Djevica Marija uz križ Gospodnji. Oba su, izuzev predslovlja, preuzeta iz Vlastitih slavlja Reda slugu Bl. Dj. Marije (OSM).

Otajstvo muke s Marijom

Predloženi misni obrasci osvjetljuju i produbljuju otajstvo Kristove muke što se na skriven način trajno dovršava u Kristovim udovima što ih pritištu beskrajne nevolje života (Zborna). Očita je jeka i konkretna primjena Apostolovih riječi iz Poslanice Kološanima 1, 24: U svom tijelu nadopunjam ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. To doslovno ponavlja pričesna pjesme ali je i temelj ostalim idejama misnih obrazaca u kojima se razrađuje uloga Blažene Djevice u otkupljenju ljudskog jer je ona na oltaru križa bila s Kristom prinositeljica (darovna). Marija je u toj svojoj zadaći bila odvažna i vjerna (predsl.).

Zbog toga u zbornoj molitvi molimo Boga koji je htio da umirućem Sinu na križu pomaže prežalosna Majka, da i mi nasljedujemo Bl. Djevicu te ljubavlju i utjehom uvijek pomažemo braći koja trpe.

Drevne slike i novi primjeri

U oba predložena predslovlja koja su nanovo sastavljena, razrađena je bogata teološka misao o mjestu i ulozi Bl. Djevice u otajstvu Krista i Crkve na temelju svetopisamskih slika u kojima je kršćanska vjera prepoznala Majku Gospodinovu. To su:

– Nova Eva na kojoj je ispunjeno proroštvo o spasonosnom zadatku Žene iz Ivanova Otkrivenja 12. Zbog toga predslovlje naglašava da se upravo uz križ Gospodinov Bl. Djevica očituje kao nova Eva: da kao što žena doprinese smrti, tako žena donese i život (predsl.). Ona odvažno stoji uz drvo križa novoga Adama (predsl.). Teološko razmišljanje druge polovice 20. st. i doprinos posljednjih papa produbili su i obogatili kršćansko vjerovanje o Marijinu sudjelovanju u otkupiteljskom djelu Kristovu. Zbog toga je prozvana plemenita drugarica i ponizna službenica (LG 61). Time zadnji crkveni sabor nije donio novi dogmatski nauk nego novi pastoralni poticaj da Mariju doživljavamo kao osobit uzorak za nasljedovanje a ne kao neko udaljeno nebesko biće.

– Majka Sionska koja okuplja raspršenu djecu Božju. Sion je brežuljak na kome je David utemeljio grad i zamislio graditi Hram kao vanjski znak Božje prisutnosti među Izabranim narodom. U proročkoj i starozavjetnoj bogoštovnoj književnosti Sion simbolizira mjesto Božjeg prebivališta. Kršćani su u Mariji prepoznali ispunjenje proročkoga navještaja o Božjem prebivalištu među ljudima. Zbog toga predslovlje hvali Boga koji je odlukom svoga promisla odredio da Bl. Dj. … raspršene ljude, sabrane Kristovom smrću, majčinskom prihvati ljubavlju te ispuni otajstvo Majke Sionske.

– Ogledalo i uzor Crkvi koja neprestance promatra odvažnu Djevicu kao uzor zaručnice koja netaknuta uščuva vjeru zadanu Zaručniku (predsl.). Uzor je tako snažan da ni Crkva neće nikada biti nit ustrašena prijetnjama nit progonima slomljena.

– Službenica spasenja koja se, zbog spasenjskog supatništva, s pravom slavi kao ona koja je utvrđena vjerom, ojačana nadom, zapaljena ognjem ljubavi stajala uz križ svoga Sina. Nije štedjela svog života zbog izbavljenja iz nevolja ponižena naroda, što ističe preporučeno čitanje iz Knjige o Juditi 13,1-20. Nije osjetila boli prigodom rađanja svoga Sina, ali podnese preteške muke dok je Bogu ponovno rađala nas (predsl.). Zato je kao vjernici slavimo i kličemo: Sretnih li osjećaja Bl. Dj. Marije koji su bez smrti zaslužili palmu mučeništvo pod križem Gospodnjim (prič. pj.).

Zajedničari Kristovi

Ono što se u Kristovoj muci stvarno dogodilo, sada se u euharistijskom, misnom otajstvu slavi i otajstveno uprisutnjuje. Zbog toga u misnim obrascima molimo da se po žrtvi oltara, kojoj se pridružuje Djevica, unište naši grijesi i otvore nam se vrata nebeska (darovna). Sudjelujući u otajstvu Kristova trpljenja, postajemo dioničari i njegove slavne pobjede. Zbog toga nas bogoslužje poziva na radost jer smo kao zajedničari Kristovih patnja pozvani da o objavljenju njegove slave možemo radosno klicati. Tu je izvor snage da svoj svagdanji križ možemo strpljivo nositi i upravo preko toga postati dionici Kristova uskrsnuća (poprič.).

Za to nam je potrebno svjetlo vjere i Božja okrepa za koju molimo Boga koji je svome trpećem Sinu pridružio Majku supatnicu svome narodu udijeli da skine starež stečen grijehom, a obuče novinu zasluženom obnovom (zborna). Da bismo to mogli u životu ostvariti, češće molimo ujedinjeni s molitvom Crkve u korizmi:

Nek ovo vrijeme obnovno

Za obraćenje pogodno

I um i srce pripremi

Za skora slavlja vazmena.

Srčika i vrhunac

Središte i vrhunac čitave liturgijske godine je “presveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanog i uskrslog” (Augustin). Započinje Misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak navečer, doseže svoj vrhunac u Uskrsnom bdjenju a završava večernjom na Uskrs. U te dane obredno obnavljamo i posadašnjujemo Kristovo vazmeno (pashalno) otajstvo. Najjednostavnije rečeno, vazmeno otajstvo predstavlja prijelaz od smrti u život. To se otajstvo ostvarilo najprije u Kristu a obistinit će se i na svakome vjerniku koji se po sakramentu krštenja s njim poveže. To je srčika, vrhunac i posebnost kršćanske objave i mistike. Znak raspoznavanja i abeceda kršćanske vjere.

Razmišljajući o tome pionir liturgijskog pastorala Oto Casel piše: “Vazam je navještaj i kultno obnavljanje Kristova spasiteljskog djela u smrti i preobrazbi Gospodinovoj, to je navještaj i obnavljanje pobjede nad grijehom izvojevane križem, to je navještaj pomirenja Boga s čovjekom. Ali to je istovremeno i utemeljenje Crkve koja je otkupljena krvlju Kristovom i ujedinjena sa svojim Zaručnikom po Duhu Gospodinovu. Zato je Vazam sakrament prijelaza iz svijeta u život Božji, sakrament ulaska otkupljena čovječanstva u kraljevstvo Božje i život vječni kod Boga.”

Po muci križa do slave uskrsnuća

Križ kao metafora patnje i smrti nezaobilazna je postaja prema uskrsnuću. Stari su nam često napominjali: “Bez križa nema puta u raj!” Time su izražavali vjeru u prvi dio vazmenog otajstva kao nužan preduvjet drugomu. Na prvoj postaji susrećemo Mariju koja “stajaše uz križ Isusov” (Iv 19,25). Na drugoj je gledamo dušom i tijelom uznesenu u nebesku slavu što je “putokaz sigurne nade i utjehe narodu Božjem na putovanju”(predsl. na Vel. Gospu). Pod križem se ostvaruje Šimunovo proročanstvo o maču boli što joj probada srce, ali i Isusovo obećanje: “Kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Među njima je prva Marija “početak i slika budućeg savršenstva Crkve,” a za njom svi Kristovi vjernici. Zbog toga Crkva s pravom u Mariji “s radošću promatra, u najčistijoj slici, ono što sva želi biti i nada se da će postići” (SC 103).

Učinite sve što vam rekne

Pravo nasljeduje Mariju tko vrši ono što vjeruje i govori prema Gospodinovoj riječi: “Neće u kraljevstvo nebesko svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! nego tko vrši volju Oca nebeskoga” (Mt 7,21). Pravi vjernik sluša Majčin savjet sa svadbe u Kani: “Učinite sve što vam rekne!” (Iv 2,5). U tom nasljedovanju potrebno je poštivati ljestvicu vrednota pazeći da nam glavno ne promakne. A to “glavno” upravo je vazmeno otajstvo prijelaza od smrti u život, jer “što koristi čovjeku da sav svijet dobije a sebe izgubi?” Zbog toga je obredno slavljenje i proživljavanje svetoga trodnevlja glavni zgoditak za svakoga. Pomogao nam primjer i zagovor Blažene Bogorodice da po muci križa svi prispijemo k slavi uskrsnuća.

Kroz pedeset dana crkvene godine, od Uskrsa do Duhova, Crkva radosnim klicanjem proslavljuje vazmeno otajstvo prijelaza/pashe od smrti do uskrsnuća, od ropstva do slobode. Tipološki je to otajstvo najavljeno prijelazom Izabranog naroda iz egipatskog ropstva, preko Crvenog mora, u Obećanu zemlju, a slavodobitno ostvarenje očitovano Isusovom smrću, pokopom i uskrsnućem. Plodovi te pobjede podjeljuju se svakome tko uzvjeruje i po sakramentima krštenja i potvrde priključi slavodobitnoj Kristovoj povorci. Zbog toga je uskrsno vrijeme jedinstven blagdan što traje pedeset dana. Nazivamo ga i “velika nedjelja”, veliki “dan Gospodnji”.

Ali nije to samo osobna Kristova pobjeda, niti je on jedini dionik te pobjede. Vjerujemo u puninu Kristova otajstva po tumačenju sv. Augustina prema kome “Christus totus”, cjeloviti Krist, uključuje Krista i nas vjernike krštenike. Zbog toga s pravom u bogoslužju kličemo i zahvaljujemo Bogu na tom nezasluženom daru.

Vjerom do uskrsnuća

U ostvarivanju i proživljavanju Isusove uskrsne pobjede prisutna je i njegova majka Marija, uzor i uzorak Crkve majke koja rađa svoju djecu sakramentima novoga rođenja. Zbirka misa o Blaženoj Djevici Mariji donosi četiri misna obrasca za vazmeno vrijeme: Marija u uskrsnuću Gospodnjem, Marija izvor svjetlosti i života, Marija od svetog blagovališta, Kraljica apostola.

Prvi od navedenih obrazaca nalazi se i u Rimskom misalu među zajedničkim misama Blažene Djevice Marije u uskrsno vrijeme, osim ulazne pjesme i predslovlja. Svi se tekstovi odlikuju jasnoćom vjerničkog nauka o mjestu i ulozi Bl. Dj. Marije u otajstvu Krista i Crkve te zanosnom ljepotom vjerničkih izraza. Radost uskrsne pobjede prelijeva se na čitav svijet koga je Bog razveselio uskrsnućem Sina svoga (zborna) koga je papa Ivan Pavao II. tako zorno predstavio kao Svijeta razveselitelja. Uskrs je u pravom smislu riječi dan svjetla i života što ga u vjeri gleda Blažena Djevica u trenutku kad prestaje noć smrti (predslovlje). Uskrsnim je svjetlom rastjerana tama smrti i utemeljena kultura života. U tom je kontekstu izabrano i prvo misno čitanje iz Otkrivenja (21, 1-5): vizija novog neba i nove zemlje gdje smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli.

Radost zbog Kristova uskrsnuća prelijeva se i na Crkvu zaručnicu njegovu koja se rađa i od radosti uzdrhta u jutro svoga nastanka jer opet ugleda svoga besmrtnog Gospodina (predsl.) prema veseloj vijesti žena mironosica, blagovijesnica apostolima.

Uskrsna se radost prelijeva i na Blaženu Djevicu Mariju čije je srce mač boli proboo na Golgoti, ali ju je Bog po Kristovu uskrsnuću ispunio neizrecivom radošću (predsl.). Zbog toga Crkva u misnim obrascima pozdravlja Djevicu prvenstveno zbog toga jer ju je Bog ispunio neizrecivom radošću a njezinu vjeru čudesno uzveličao. Ona je Majka svjetlosti jer je rodila Isusa, Sunce pravednosti koji pobijedi tamu groba i rasvijetli sav svijet (ulazna). Pozdravljamo onu koja je žalosna pod križem podnosila boli svoga Sina, a sada kliče od vedre radosti! (redak uz aleluja).

Predloženi misni obrasci stalno u prvi plan stavljaju vjeru u uskrsnuće i sve događaje povezane uz to središnje otajstvo. U središtu svih zbivanja je Blažena Djevica koja je vjerujući začela Sina …i vjerujući iščekivala njegovo uskrsnuće (predsl.). Zbog toga nam je Marija uzor vjere što ispovijeda Isusa Krista začeta od Djevice … pravim Bogom i čovjekom te očekujemo i molimo da snagom njegova uskrsnuća prispijemo vječnom veselju (poprič.).

Izvor svjetlosti i života

Drugi misni obrazac u Zbirci misa BDM za uskrsno vrijeme naslovljen je: Sveta Marija, izvor svjetlosti i života. Tekstovi su izabrani i svrstani u cjelinu koja je odjek liturgije Vazmenog bdjenja što je vrhunac liturgijske godine. Upotreba ovoga misnog obrasca preporučuje se subotom u vazmenom vremenu kad se – iz opravdana razloga – može i želi slaviti Misa o Blaženoj Djevici Mariji. Naravno, poštujući opća pravila o liturgijskoj godini.

Liturgija predstavlja Mariju izvorom svjetlosti i života jer je iz nje izišao Krist svjetlost na prosvjetljenje naroda. Kristu pristupaju oni koji povjeruju navjestiteljima njegova uskrsnuća i operu se kupelju preporođenja i drugim sakramentima kršćanske inicijacije. Iskonsko vrijeme pristupanja tim sakramentima je Vazmeno bdjenje u uskrsnoj noći. To je bogoslužje predviđeno za konačno suoblikovanje katekumena slici Kristovoj: po krsnoj vodi postaju djeca Božja, posvetom pomazanja i polaganjem ruku ispunjaju se Duhom Svetim, a po primanju nebeskog kruha i vina postaju sutjelesnici Kristovi.

U svim tim otajstvima pristupa Kristu Blažena Djevica stoji kao navještaj i uzor (LG 63). Promatrajući Crkvu kao produžetak Kristova poslanja ovdje na zemlji, zahvaljujemo Bogu koji je divnim darom svoje dobrote odredio da se u sakramentima Crkve otajstveno izvršuje ono što je istinski ispunjeno u svetoj Djevici (predsl.). U prvom redu, isti je Duh Sveti koji posvećuje krsni zdenac, to majčinsko krilo Crkve, posvetio krilo Djevice Marije da rodi prvorođenca među mnogom braćom. Isti Duh Sveti, koji je na dan Pedesetnice obilno sišao na Blaženu Djevicu, spušta se s neba u slavlju sakramenta potvrde na novokrštenike, a tijelo i krv što ih je Krist prinio na žrtveniku križa za život svijeta i što ih Crkva svaki dan prinosi u euharistijskoj žrtvi, isti su kao i onaj što ga je Blažena Djevica rodila za naše spasenje.

Misni obrasci pod navedenim naslovom ističu majčinsku službu prema vjernicima i Crkve i Blažene Djevice. Marijino majčinstvo prethodi majčinstvu Crkve, naviješta ga i ostaje trajan uzor. Zbog toga joj se obraćamo kao Majci svjetlosti koja postade uzor majke Crkve (ulazna). Majčinstvo se Crkve očituje u djevičanskoj kupelji kojom preporađa narode koji vjeruju (ulazna i zborna). Marija je blagotvorna Djevica (zborna) koja je rodila Krista, kruh života kojim se vjernici hrane u Crkvi (predsl.). Ona je savršen uzorak Crkve koja narode što vjeruju rađa na nov život (ulazna), nasljedujući Majku Kristovu prinosi Bogu žrtveni prinos (darovna), jer ono što se u otajstvima Crkve otajstveno događa, stvarno je ispunjeno u svetoj Djevici (predsl.).

Bogorodica je majka Kristova koji je glava Otajstvenoga tijela Crkve u koju ulaze svi krštenici. Ona je istovremeno “majka i udova Kristovih … jer je ljubavlju sudjelovala da se u crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave” (sv. Augustin). Prigodom zatvaranja trećeg zasjedanja Drugoga vat. sabora 1964. g. papa Pavao VI. o tome reče: “Na isti način na koji je božansko majčinstvo utemeljenje njezina posebna odnosa prema Kristu i njezine prisutnosti u djelu ljudskog spasenja koje je priveo kraju Isus Krist, jednako je tako božansko materinstvo glavni izvor odnosa između Marije i Crkve. A to stoga jer je Marija Majka Krista, koji u trenutku utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu postaje glava svojega otajstvena Tijela, Crkve. Marije je, nadalje, majka i vjernika i svih pastira, to jest cijele Crkve.” Tom prigodom je Pavao VI. zaželio da “tim slatkim imenom već sada sav kršćanski narod još više časti Bogorodicu”.

Duhovski ponedjeljak

Na molbu pokojnog kardinala Kuharića, Kongregacija za bogoštovlje 1979. g. određuje da se u svim biskupijama na teritoriju bivše Jugoslavije blagdan Marije Majke Crkve slavi u ponedjeljak po Duhovima. Da bi se obogatila i unaprijedila marijanska slavlja svete godine pomirenja 1975., priređen je obrazac misnog slavlja i uvršten u Rimski misal među zavjetne mise BDM. U njoj su istaknuta četiri momenta povijesti spasenja:

– utjelovljenje Riječi kada je Marija “neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela i rodivši Krista u njemu njegovala početak Crkve” (predsl.);

– muku Kristovu u kojoj je Isus Mariju postavio i za našu majku (zborna, pričesna, presl.);

– izlijevanje Duha kada Marija svoje prošnje sjedinjuje s učenicima i tako postala uzor Crkve moliteljice;

– uznesenje na nebo što je znak proslave svih putnika prema vječnoj domovini (predsl.).

Zbog toga kršćani s pravom mole Boga za “čisto i poučljivo srce da bi vjerno vršili njegove zapovijedi, nadasve ga ljubili i braći u potrebama pomagali”. U tome je Marija uzor i zagovornica.

Na misi kojom je zaključio III. sjednicu Drugoga vatikanskog sabora, 21. studenoga 1964., papa Pavao VI. izjavljuje da je presveta Marija Majka Crkve, tj. svega kršćanskoga naroda, i vjernika i pastira, koji je nazivaju ljubljenom majkom. U istom je govoru Papa odredio da tim slatkim imenom već sada sav kršćanski narod još više časti Bogorodicu. Taj naziv je po prvi put svečano proglašen upravo tom prigodom. Pavao VI. će ga još jednom ponoviti u nagovoru 8. prosinca 1975. prigodom desete obljetnice završetka Drugoga vatikanskog sabora: Ako je Marija majka Kristova po tijelu, onda je ona i duhovna majka toga tijela kome i sama, na izvanredan način pripada kao kći i sestra.

Majka Glave i udova

Potaknute tim riječima, mnoge su redovničke zajednice i pokrajinske crkve počele štovati Blaženu Djevicu kao Majku Crkve. Za svetu godinu pomirenja 1975. odobren je misni obrazac pod tim naslovom i uvršten u Rimski misal među votivne mise Blažene Djevice Marije. Zauzimanjem kardinala Franje Kuharića, papa Ivan Pavao II. 5. ožujka 1979. odobrava za čitavo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije da se uvede blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve i da se svake godine slavi na ponedjeljak poslije Duhova.

Time nije proglašen nov sadržaj kršćanske vjere nego je samo jače istaknut jedan vid tradicionalne kršćanske vjere. Zbog toga Pavao VI. samo potiče da kršćanski narod još više časti Bogorodicu. Taj vid je jasno istaknut u liturgijskim obrascima svetkovine Svete Bogorodice na osmi dan Božića, kada se kršćani slaveći majčinstvo Djevice Marije klanjaju njezinu sinu Kristu Gospodinu (pozivnik u časoslovu).

Polazeći od vjerničkog tumačenja otajstva utjelovljenja Riječi Božje da je Marija začela Riječ Božju corde et corpore = srcem i tijelom, mišlju i djelom, teološko razmišljanje i otajstveno produbljivanje proširuje to materinstvo na sve one koji riječ Božju slušaju i opslužuju (Lk 11,28). To je već sadržano u kršćanskom vjerovanju u otajstvenost Tijela Kristova prema glasovitu Augustinovu izričaju Christus totus = cjeloviti Krist, Glava i udovi, tj. Krist i mi vjernici. Ona koja je majka glave, majka je i svih njegovih udova, a to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti (Lk 8,15).

U predslovlju mise “Marija slika i Majka Crkve”, o Mariji ispovijedamo: Ona je tvoju Riječ neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela i rodivši Krista u njemu njegovala početke Crkve. Ona je pod križem primila oporuku svoga Sina i sve ljude prihvatila za svoju djecu, koja se smrću Kristovom rađaju na nebeski život. Ona se pridružila molitvi apostola kad su čekali obećanog Duha i postala uzor Crkve koja se moli. Uznesena u nebesku slavu, ona majčinski ljubi Crkvu koja putuje svijetom prema domovini, dok ne svane slavni dan Gospodinova dolaska.

Majka Crkve – slika ili stvarnost?

Ugledajući se na Mariju, majku Kristovu, i nasljedujući njezinu djelotvornu vjeru, Crkva također postaje majka što rađa djecu Božju. O tome Oci Drugoga vatikanskog sabora rekoše: Crkva promatrajući Marijinu otajstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršavajući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na nov i besmrtan život djecu začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu. (LG 64).

Crkva postaje majkom time što nasljeduje Mariju u djevičanskom materinstvu po vjeri, ljubavi, poslušnosti, po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Marijino materinstvo je predložak za sliku majke Crkve. Crkva je samo Marijina kopija.

U osmom poglavlju LG, što raspravlja o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve, izbjegnut je izraz “Marija majka Crkve”. Komentirajući to, Otto Semmelroth piše: Da bi se razjasnilo to što je Marija prozvana Majka izvan svoga odnosa s Isusom, radi se o figurativnoj tvrdnji i usporedbi. Slike i sličnosti uvijek vrijede samo pod određenim vidom gledanja i uvažavanja. Auktori nekih tekstova – rijetki i ne tako drevni – što Mariju nazivaju “Majkom Crkve”, uvijek su bili veoma određeni … Mi možemo pristupiti promatranju Crkve s različitih polazišta. Već Augustin govori da Crkva igra ulogu majke i djece. Shvaćena u svojoj potpunosti, ona je majka; ukoliko je promatramo u zajednici pojedinaca u njezinu krilu, ona se poistovjećuje s djecom. Crkva kao postojeća zajednica spasenja pojedincima je duhovna majka u čijem majčinskom krilu pojedini vjernici postaju djeca po sudjelovanju na Kristovu nadnaravnom životu.

Prema najdrevnijoj predaji oni postaju preporođeni na život milosti u takvu majčinskom krilu Crkve po krštenju. Tako promatrana, Crkva je duhovna majka vjernika. Pretpostavimo li da je u skladu s katoličkim pojmom Crkve promatrati je kao zajednicu koja postoji prije pojedinaca, dok je protestantsko poimanje promatra prvenstveno kao zbir pojedinaca, uočavamo da mogu iskrsnuti poteškoće nazvati Mariju majkom Crkve … Ako pak pod pojmom “Crkva” mislimo na jedinstvo mnogih pojedinaca – što nije nemoguće spojiti ni s katoličkim poimanjem, a nije posve neobičan ni u modernom okruženju, obilježeno individualističkim poimanjem spasenja – možemo Mariju nazivati i Majkom Crkve čije je materinstvo nesumnjivo duhovno. (LThK, Das zweite vat. Konzil, t.1, 338-340).

Djeca dviju majki

Marijino majčinstvo uvijek promatramo u odnosu na Krista i Crkvu. Radi se o jednom materinstvu u dvije faze. Djeca smo dviju majki i njih obje rađaju “čitava Krista”. Ta je ideja osobito razrađena u teološkim spisima sv. Ambrozija i Augustina te sažeta kod srednjovjekovnih teologa i mistika. Sv. Beda Časni veli: Sve dosad i sve do svršetka vremena Gospodin se ne prestaje začinjati u Nazaretu i rađati u Betlehemu, jer svaki slušač koji ubere cvijet Riječi postaje kuća kruha (=Betlehem). Crkva dnevno začinje Krista vjerom u djevičanskom krilu; rađa ga krštenjem. Svaki dan nas začinje roditeljka Crkva Božja na djevičanski način snagom Duha Svetoga … nasljedujući Mariju vazda Djevicu, koja rodi djevičanski bez bolova. Razmatrana teološka načela podloga su trima molitvenim obrascima u Zbirci misa o BDM pod naslovom “Blažena Dj. Marija slika i majka Crkve”.

U “Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji” tri su misna obrasca predložena na temu: Marija, slika i majka Crkve. Svaki od tih obrazaca razvija posebne događaje iz povijesti spasenja u kojima je Marija igrala značajniju ulogu. Ukratko ćemo ih predstaviti.

Mnogostruke i neraskidive veze

Prvi od navedenih misnih obrazaca izrađen je 1974. g. da bi potakao i potpomogao marijanska slavlja svete godine pomirenja koja se slavila 1975. godine. Obrazac je našao svoje mjesto u drugom tipskom izdanju Rimskog misala (str. 760-761). Sastavljači misnih tekstova su posebno željeli naglasiti mnogostruke i neraskidive veze kojima je Crkva povezana s Marijom. Tu je u prvom redu majčinska služba što je Marija, po Božjoj volji, vrši u Crkvi i za Crkvu. Polazište je izvještaj Djela apostolskih da su učenici bili jednodušno postojani u molitvi s Isusovom majkom Marijom što je predloženo za ulaznu pjesmu kojoj je prvenstvena uloga uvođenje u otajstvo slavljenja blagdana kome je euharistija vrhunac. To je uvod u misne molitvene tekstove koji razrađuju četiri momenta povijesti spasenja: utjelovljenje Riječi Božje, muka Kristova, izlijevanje Duha i Marijina proslava na nebesima.

U razrađivanju tih tema osobito je vrijedan pažnje tekst misnog predslovlja. U njemu zanosne pohvale Bogu započinju svečanim ispovijedanjem da je Marija Riječ Božju neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela, i rodivši Krista u njemu njegovala početke Crkve. Time je snažno naglašen postupni početak otajstvenog nastajanja Crkve s čime je Marija, od samih početaka, najtješnje povezana.

Zborna molitva u svom prvom, zazivnom, dijelu izjavljuje da je Sin milosrdnog oca na križu svoju majku Mariju i nama dao za majku. Isto će se ponoviti u predslovlju i u pričesnoj pjesmi. Predslovlje izričito veli da je to bila oporuka njezina Sina u koju su uključena sva djeca što se po smrti Kristovoj rađaju na nebeski život. Po toj je oporuci Marija sve ljude prihvatila za svoju djecu.

Izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice prethodila je jednodušna molitva apostolske zajednice kojoj su se pridružile pobožne žene te Marija, majka Isusova, i braća njegova (Dj 1,14). To je tipičan uzorak Crkve moliteljice u kojoj Marija igra značajnu ulogu od samih početaka. Zbog toga je, kao alternativa pričesnoj pjesmi, ponuđen usklik: Blažena si, Marijo, puna milosti, majko i djevice: ti svijetliš Crkvi kao uzor ljubavi, vjere i nade.

Vjera da je Marija, nakon završetka ovozemaljskog života, uznesena u nebesku slavu nije umanjila uvjerenje da ona i dalje majčinski ljubi Crkvu koja putuje ovim svijetom prema domovini na nebesima. A to će se događati sve dok ne svane slavni dan dolaska Gospodnjega.

Uzor kreposti

Drugi misni obrazac na temu Marija slika i majka Crkve slavi Boga Oca, koji je svojom neizmjernom dobrotom … Mariju dao djevici Crkvi kao uzor kreposti(ulazna, predsl. i pričesna). Crkva Mariju promatra kao svoj najizvrsniji dio bez ljage i bore (Ef 5,27), ali i kao putokaz kršćanima koji se trude rasti u svetosti i borbi protiv zla. U toj im borbi Marija svijetli kao uzor kreposti u zajednici odabranika Božjih.

Zanimljiv je popis kreposti u kojima Marija prednjači a bogoslužje ih preporučuje: ljubav, vjera i nada, poniznost, molitva, duhovni prinos, pravo bogoslužje.

Uzvišena ljubav (zborna) je na prvom mjestu. Sv. Ivan Teolog izjednačava Boga s ljubavlju a u ovoj misi kršćani mole pomoć Božju za Crkvu da, poput Marije, bude poslušna zapovjedi ljubavi i da to očituje u posvemašnoj posveti Božjoj slavi i služenju ljudima (zborna). Upravo će tako Crkva očitovati svim narodima otajstvo Božje ljubavi.

Vjera i nada s ljubavlju čine glasoviti trolist božanskih vrlina. Djelotvorna ljubav je moguća jedino ako vjernik plamti žarom vjere i jača nadom buduće slave (popričesna). Za tako uzvišen dar potrebna je Božja pomoć za koju vjernici mole nakon što su pobožnom dušom primili otajstva tijela i krvi Sina Božjega (popričesna). A molba je upravljena za čitavu Crkvu koja sveudilj promatra Blaženu Djevicu kao uzor kreposti.

Najveća poniznost (zborna) očitovana je u Mariji koja je i prozvana Ponizna Djevica. Upravo u takvoj Marijinoj poniznosti kršćani traže uzor poslušnosti Božjoj volji i podvrgavanje njegovim zapovijedima.

Ustrajna molitva je bila oznaka prve Crkve okupljene oko Marije. Ona koja je već bila ispunjena Duhom Svetim okuplja malu skupinu Isusovih sljedbenika na molitveno iščekivanje dara s neba. Zbog toga će Marija ostati trajan uzor ustrajne molitve u svakoj prigodi, osobito u trenucima teškog iskušenja. Uzor pravoga bogoslužja očitovan je u Marijinim riječima i djelima. To nam uzvišenim riječima ocrtava predslovlje ove mise. Bit će dovoljno samo nabrojiti u čemu ovo misno predslovlje vidi pravo bogoslužje i Mariju kao uzor.

Marija je, prije svega, slušateljica Riječi Božje koju radosno prima, pohranjuje u srcu i o njoj razmišlja. Ona je moliteljica što pjesmom hvali Božje milosrđe, zagovara zaručnike i jednodušno moli s apostolima i prvim učenicima. Ona je djevica rodilja što rađa Sina Božjega i pod križem postaje majkom naroda Novoga saveza. Ona je i Djevica prinosnica koja u Hramu prinosi sina Prvorođenca a uz drvo života pod križem pristaje i u njegovu potpunu žrtvu. Napokon, ona je budna djevica koja u vjeri strpljivo iščekuje uskrsnuće i izlijevanje Duha Svetoga.

Zrcalo veličanstva Božjega

Treći misni obrazac na temu slike i majke Crkve slavi Božju dobrotu. U toj svojoj dobroti Bog je Crkvi podario Mariju kao najodličniji plod otkupljenja kojemu se divi i kojega uzvisuje. U njemu Crkva s radošću promatra kao u najčistijoj slici ono što sama želi biti i nada se da će biti (SC 103). Zato na Mariju primjenjuje riječi Knjige mudrosti gledajući je kao zrcalo čisto veličanstva Božjega (pričesna).

U njoj se zrcali savršena učenica, netaknuta djevica, vjerna zaručnica, brižna majka i kraljica slavom okrunjena. Zbog toga kršćani mole da Crkva, očiju uprtih u Mariju, vjerno slijedi Krista (zborna) i da iz dana u dan sve više bude nalik Kristu čiju sliku u svetoj Mariji s divljenjem promatra (darovna). Treba se neprestano truditi da potpuno i čisto čuva vjeru danu svome Zaručniku (LG 64) i tako postane mjesto ostvarene majčinske službe i znak buduće slave (predsl.). Po tome će se ostvariti molba da svaki njezin član dostigne blaženo gledanje mira što ga Marija već uživa (popričesna).

Blažena Djevica Marija, slika i majka Crkve toliko je dobila na važnosti u novije vrijeme da su čak tri liturgijska misna obrasca uvrštena u “Zbirku misa o Bl. Dj. Mariji”. O glavnim naglascima dvaju prvih obrazaca bilo je već govora. Ovdje ćemo istaknuti glavne naglaske u trećem obrascu i potaknuti na dublje promišljanje i konkretnu primjenu u svakodnevnom vjerničkom življenju, osobito uz blagdan pod tim imenom što se slavi u ponedjeljak iza svetkovine Duhova.

Poticaj i usmjerenje

Poticaji za stvaranje navedenih obrazaca, pa prema tome i liturgijskog štovanja Bogorodice pod naslovom Majka Crkve, došli su od pape Pavla VI. koji je 21. studenoga 1964. g., svečano i auktoritativno izjavio da je presveta Marija Majka Crkve, tj. svega kršćanskog naroda, i vjernika i pastira, koji je nazivaju ljubljenom majkom koji je tom prigodom izrazio vruću želju da tim slatkim imenom već sada sav kršćanski narod još više časti Bogorodicu.[1] Time je potvrdio i pojasnio neprekinutu vjeru kršćana da je Bogorodica Marija majka Krista koji je glava Otajstvena tijela Crkve u koju ulaze svi krštenici. Zbog toga je ona istovremeno “majka i udova Kristovih … jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave” (sv. Augustin).

Pavao VI. to obrazlaže ovako: “Na isti način na koji je božansko majčinstvo utemeljenje njezina posebna odnosa prema Kristu i njezine prisutnosti u djelu ljudskog spasenja koje je priveo kraju Isus Krist, jednako je tako božansko materinstvo glavni izvor odnosa između Marije i Crkve. A to stoga jer je Marija Majka Krista, koji u trenutku utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu postaje glava svojega otajstvena Tijela, Crkve. Marije je, nadalje, majka i vjernika i svih pastira, to jest cijele Crkve.” [2]

Slika putovanja i buduće slave

U trećemu obrascu na temu Majka Crkve slavimo Božju dobrotu što se očitova u Blaženoj djevici koja je proročka slika zemaljskog putovanja vjernika i buduće proslave na nebesima. To je odjek izjave Otaca Drugoga vatikanskog sabora koji u dogmatskoj konstituciji o Crkvi izjavljuju: Kao što je Isusova Majka, tijelom i dušom na nebu već proslavljena, slika i početak Crkve kakva ima konačno biti u budućnosti, tkao na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak sigurne nade i utjehe, dok ne dođe dan Gospodnji (br.68).

Marija je postala uzor pravoga vjernika jer je za vrijeme ovozemaljskog života pokazala kako treba hoditi prema vječnoj domovini, a proslavom što ju je Bog na njoj pokazao pridružujući je slavi uskrsnuća svoga Sina, postaje uzorak uskrsnuća i konačne proslave svakoga Kristova vjernika. Time se povezuju zemaljsko i nebesko i očituje temeljno eshatološko načelo: nebo je proslavljeno stanje zemlje.

Upravo zbog toga Crkva se divi Mariji kao najodličnijem plodu otkupljenja, uzvisuje ga i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što ona sva želi biti i nada se da će biti (SC 103). Navedene misli su našle odjeka u predloženim misnim molitvama, osobito u zbornoj koja slavi Božju dobrotu po kojoj nam je darovana Blažena Djevica, najizvrsniji plod otkupljenja … i najčistija slika Crkve.

Liturgija prema predloženom misnom obrascu slavi Boga koji nam je u Mariji pokazao savršen primjer Kristova učenika koji očiju uprtih u Mariju, vjerno slijedi Krista, dok ne stigne do punine slave što je s radošću promatra u Mariji (zborna). Tako će svakim danom u ovozemaljskom životu sve više postajati nalik Kristu, čiju sliku u svetoj Mariji s divljenjem promatra (darovna) jer je Kraljica urešena nakitom kreposti i slika buduće, proslavljene Crkve (predsl. i ulazna).

Zrcalo veličanstva Božjega

Liturgija slavi Bogorodicu jer je zrcalo čisto veličanstva Božjega (pričesna). To je odraz i dokaz prave marijanske pobožnosti po kojoj mi slavimo i častimo Boga jedinoga a svete ljude, kojima je Marija predvodnica, samo ukoliko su odraz Božjega veličanstva i nama uzori da se i u ovozemaljskoj nevolji može ostvariti život dostojan čovjeka. To je najbolji odgovor svima koji prigovaraju kršćanima, osobito katolicima, da Mariju časte kao božicu.

Marija je učenica savršena u nasljedovanju Krista (zborna i darovna) ali, poticanjem u Kani, i učiteljica svim kasnijim učenicima: Učinite sve što vam rekne (Iv 2, 5). Taj poticaj uključuje i duhovni i materijalni dio. Poticaj je konkretne pomoći ljudima u nevolji, ali i poziv na gozbu s novim vinom kad dođe njegov čas. Svadba s novim vinom u euharistijskoj žrtvi hrani vjeru kao što je to davno napisao Rupert iz Deutza (+ 1135): Nikada neće ponestati prave vjere u Kristovo utjelovljenje onima koji su djeca i sustolnici tog svadbenog stola. Heretici nisu djeca toga pira. Oni slave svoje slave drugdje, jer tamo nije Majka Isusova… Samo ondje susrećemo slavlje prave nebeske gozbe gdje je prisutna i Isusova majka.[3]

To je na tragu drevne otačke teološke misli o tijesnoj povezanosti utjelovljenja Riječi Božje u Mariji i sakramentalnog rađanja svakoga vjernika. Na to se poziva Pavao VI. u Marialis cultus s dva značajna navoda. Prvi je navod iz 25. govora na Božić, Leona Velikoga: Početak što ga uze u utrobi Djevice, postavi u krsno vrelo i dade vodi što bijaše poklonjeno majci. Ista sila Svevišnjega i osjenjenje Duha Svetoga koji učiniše da Marija rodi Spasitelja, omogućuje da voda preporađa vjernika. Drugi je iz Mozarapske liturgije: Ona je (Marija) nosila život u utrobi, ova (Crkva) u kupelji krsnoj. U udovima one Krist je dan, u vodama ove Krist je obučen.

Zbog toga kršćani s pravom mole Boga za “čisto i poučljivo srce da bi vjerno vršili njegove zapovijedi, nadasve ga ljubili i braći u potrebama pomagali”. Jedino će tako ostvariti pobožnost što je preporučuje Drugi vatikanski sabor: Neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potičemo na sinovsku ljubav prema Majci ali i na nasljedovanje njezinih kreposti (LG 67).

[1] AAS 56/1965, 1015.

[2] Isto mjesto.

[3] PL 169, 285.

Među naslovima Bogorodice Marije koji označuju njezino sudjelovanje u procesu duhovnoga života vjernika značajno mjesto zauzima i Posrednica svih milosti. Na molbu glasovitog belgijskog kardinala Merciera (+ 1926.), Apostolska je stolica pod tim naslovom odobrila časoslov i misne obrasce za područje čitave Belgije. Kasnije je to prošireno na mnoge biskupije i redovničke ustanove.

Ne umanjuje već očituje Krista

Za vrijeme zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora vodila se žustra rasprava o prikladnosti pridavanja uloge i naslova posrednice svih milosti Bogorodici Mariji a istovremeno vjerujući da je proslavljeni Krist Gospodin jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5). U ozračju rasprava pobornika i protivnika navedene Marijine uloge u otajstvu Krista i Crkve nastalo je odmjereno, ali veoma jasno, obrazloženje u Konstituciji o Crkvi: Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava (LG 60).

Komentirajući navedeni saborski tekst, sudionik u njegovu stvaranju Gérard Philips s pravom polazi od svetopisamske podloge o jedincatom Kristovu posredništvu u 1 Tim 2 u kojoj pisac potiče vjernike da mole za spasenje svih ljudi bez iznimke. Jer, Bog je jedan za sve i njegova je sveopće želja da se svi ljudi spase. Ali to spasenje neće postići posredovanjem različitih božanstava nego po jedinome posredniku Kristu Isusu. To Kristovo posredništvo kod Boga ne isključuje čovjekovo sudjelovanje. Sam sv. Pavao vidi svoju ulogu u posluživanju naviještanjem toga otajstva među poganima. Naglasak je na neograničenosti spasenja svih ljudi a ne na isključivanju Kristovih suradnika u njegovu spasenjskom djelu.

Prema potpuno nezasluženoj naklonosti i neuvjetovanoj volji dobroga i svemogućega Boga, Krist svoj spasiteljski utjecaj komunicira s članovima svoga otajstvenog tijela u kome njegova majka Marija zauzima počasno mjesto od samoga početka. Njezina majčinska uloga prema nama ljudima ne sakriva niti umanjuje jedincato Kristovo posredovanje kod Boga nego očituje njegovu snagu reći će oci na Drugom vatikanskom saboru.

To njihovo naučavanje nije nešto novo nego je duboko ukorijenjeno u crkvenoj predaji. Sv. Ambrozije o tome veli: Isus nije trebao nikakvu pomoć u spašavanju svih ljudi, on koji bez ičije pomoći može sve uzdržavati. Ili sv. Ivan Zlatousti: Isus je prihvatio supatnju svoje Majke, ali ne traži pomoć ostalih.

Konstitucija razvija to izlaganja Otaca osobito pod vidom da Bog nije prihvatio Marijino djelovanje kao nužnost i nešto neovisno o djelovanju Krista Isusa. Naprotiv, Marijin udio u spasenju i posredovanju kod Boga proizlazi iz Kristova preobilja i temelji se na njegovu posredništvu. Zavisi u potpunosti o Kristu i crpe svu snagu od njega. Marija nije neposredna posrednica kod Boga. Ona je samo suradnica svoga Sina, jedinog posrednika.

Povezanost svih u Kristu

Kardinal Döfner, s potporom 90 drugih saborskih otaca, predlagao je da konstitucija istakne kako je temelj Marijine materinske uloge u povezanosti svih udova Kristova otajstvenog tijela što omogućava međusobno djelovanje jednih na druge. Prijedlog je obrazložio ovako: U Kristovu tijelu vjernici se Duhom Svetim tako povezuju kao udovi da, što se tiče spasenja, svaki zavisi od svih ostalih. Nijedan ne živi sam sebi, nego milost dana pojedincima koristi svim udovima i svi poslužuju jedan drugoga. Čitav, dakle, Krist, Glava i udovi, sredstvo su spasenja, po kojem dolazi ljudima život vječni. Ukoliko smo Kristovi, sudionici smo njegove moći djelovanja na ljude i njegova služenja njima. To se na poseban način ispunilo na Mariji, u kojoj se prethodno zbilo i skupilo sve ono što Crkva radi… Kad bi se to reklo, ima nade da bi i od nas odijeljena braća uvidjela da se radi o istini koja se izvodi iz Kristova otajstvena tijela, koje Otajstvo i sami ispovijedaju.

Marijin spasonosni utjecaj na ljude ne proizlazi nužno iz naravi same stvari nego iz dobrohotne Božje odluke. Da ne bi došlo do krivog spoja, Sabor izrijekom spominje da Marijin spasonosni utjecaj nikako ne priječi neposredno sjedinjenje s Kristom, nego ga gaji. Marijino zauzimanje kod Boga za nas, u stvari je njezino zalaganje za Isusovo djelovanje u našu korist. Vjernički izraz po Mariji k Isusu treba shvatiti dinamički u kontekstu dubljeg ukorjenjivanja u Kristovu smrt i uskrsnuće zajedno s njegovom majkom. To će Sabor naglasiti govoreći o trajnom Marijinu materinstvu u poretku milosti što traje neprekidno od pristanka koji je pri navještenju odano dala a pod križem nepokolebljivo održala, do vjekovječnog stanja svih izabranih. Nakon uznesenja, naime, nije se odrekla te spasonosne uloge na nebu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja darove vječnoga spasenja (LG 62).

U molitvenim obrascima

Na temelju toga i svega što je rečeno o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve u 8. pogl. Lumen Gentium, na molbu Reda braće slugu Bl. Dj. Marije, Kongregacija za bogoštovlje je 1971. g. odobrila misni obrazac koji je, uz neke izmjene i dodatak vlastitog predslovlja, uvršten i u “Zbirku misa o bl. dj. Mariji” (br.30). Taj se obrazac u mnogim mjestima koristi 8. svibnja za blagdan pod naslovom “Marija Majka i posrednica milosti”.

Saborske ideje i obrazloženja o Marijinu sudjelovanju u Kristovu posredovanju za nas kod Boga najbolje i najjasnije su izrečena u predslovlju ove mise pod naslovom: Darivanje majčinske ljubavi Bl. Djevice. Tu se, prije svega, hvali Krist, “pravi Bog i pravi čovjek koga je Bog postavio za jedinoga posrednika između sebe i ljudi da uvijek živi i zagovara nas.” A tu je i “Blažena Djevica, Otkupiteljeva majka i družica, koja vrši majčinsku službu u Crkvi: službu zagovaranja i praštanja, službu molitve i milosti, službu pomirenja i mira… Zato joj se vjernici u tjeskobama i pogiblima s pouzdanjem utječu i nazivaju majkom milosrđa i službenicom milosti.”

Fatimsko svetište Majke Božje spada među poznatije po broju hodočasnika ali i po različitim pobožnim vježbama što su se proširile nakon glasovitih fatimskih događanja 1917. godine: prve subote u mjesecu, svagdanja molitva krunice, posveta Srcu Isusovu. Portugalski grad Fatima postao je poznat po svijetu po neobičnim viđenjima troje djece u vremenu od 13. svibnja do 13. listopada 1917. godine. Kroz to su vrijeme, svakoga 13. dana u mjesecu, Lucija, Franjo i Hijacinta imali ukazanja Gospođe obučene u bijelo i sjajnije od sunca.

Užas i strahote Prvoga svjetskoga rata pojačali su dramatičnost fatimskih poruka, osobito oko glasovitih triju tajna, od kojih je treća ostala do dana današnjega poznata samo Svetom ocu Papi. O njezinu se sadržaju šire raznolika nagađanja od kojih je najpoznatije o obraćenju Rusije i atentatu na Papu. Za kršćane su važne samo poruke što su ih djeca prenosila a sve ih možemo sažeti u tri: molitva, pokora, obraćenje. Ukazanje Majke Božje samo je naglasilo i aktualiziralo te važne evanđeoske poruke. Poziv da se žrtvom, molitvom i postom može suprotstaviti djelovanju zla u svijetu, potakao je vjernike na ozbiljnije proživljavanje vjerničkog života. Ozbiljnost fatimskih poruka osobito su isticala trojica papa 20. stoljeća: Pijo XII, Pavao VI. i Ivan Pavao II.

Pio XII. je u najžešćem vihoru Drugoga svjetskoga rata, 1942.g. posvetio svijet Srcu Marijinu na 25. obljetnicu fatimskih ukazanja. Pavao VI. o 50. obljetnici osobno hodočasti u Fatimu i tom prigodom izjavljuje: Velika nam je želja počastiti Presvetu Djevicu, Majku Kristovu, Majku Božju i Majku našu. Naše je pouzdanje u njezinu dobrotu u Crkvi i Našem apostolskom poslanju vrlo veliko, a isto je tolika i naša potreba za njezinim zagovorom kod Krista, njezina Sina.

Ivan Pavao II. hodočasti u Fatimu 13. svibnja 1982. na prvu obljetnicu preživljena atentata, ponavlja posvetu svijeta Majci Božjoj i završava potresnim vapajima: Izbavi nas:

– od glada i rata;

– od nuklearnog rata, od samouništenja, od svih ratova;

– od grijeha protiv ljudskog života od njegova početka;

– od mržnje i umanjivanja dostojanstva djece Božje;

– od nepravda u društvenom, nacionalnom i međunarodnom životu;

– od olakog gaženja Božjih zapovijedi;

– od pokušaja da se iz ljudskih srdaca iskorijeni istina o Bogu;

– od grijeha protiv Duha Svetoga.

Nadilazeći besplodne rasprave o naravi i načinima ukazanja, potrebno je uočiti, prihvatiti i živjeti evanđeoske poruke što nam ih Fatima odašilje, a to su: potreba trajnoga osobnog obraćenja Bogu i poticajima Duha Svetoga, borba protiv neprestana djelovanja zla u nama i oko nas, pomaganje drugima na putu obraćenja. To je izražaj vjere u otajstvenu povezanost Kristova tijela i konkretizacija preporuke: odgovorni smo jedni za druge.

Zbog toga poslušajmo poruku što ju je iz Fatime uputio Ivan Pavao II: Slušajmo Marijin glas, neka ga sluša cijela Crkva, neka ga sluša cijelo čovječanstvo jer Marija hoće samo vječni spas ljudi i naroda po naumu Providnosti Božje.

Da je čovjekov život kratka vijeka i pun nevolja (Job 14,1) lako je iskusiti ali puno teže prevladati i u tome postojano ustrajati. Kad nas pritisnu nevolje spontano tražimo pomoć od prijatelja i svakoga tko bi nam mogao stvarno pomoći. Kršćani su iskusili takvo stanje u vrijeme progona. U tim vremenima straha, tjeskobe i zlostavljanja intenzivnije su se utjecali pomoći i zaštiti Božjoj i zagovoru Bogorodice i svetaca. Tako je već u prvim stoljećima kršćanstva nastao Bogorodičin naslov Pomoćnica kršćana.

Na temeljima iskustva

Papa Pio V. dodao je taj zaziv u Lauretanske litanije nakon pobjede kod Lepanta 1571. godine. Kad je papa Pio VII. nasilno istjeran iz Vatikana, cijela se Crkva usrdno molila da se može vratiti na Petrovu stolicu. I to se stvarno i dogodilo. Papa je oslobođen i vraćen u Rim 24. svibnja 1814. Zbog toga je naredio da se uvede blagdan Pomoćnice kršćana i da se slavi na dan njegova oslobođenja i povratka na Petrovu stolicu. Papa Benedikt XV. spominje važnost zaziva u litanijama i veli: Crkva nije slučajno stvorila zaziv ´pomoćnica kršćana´ na kraju litanija. Iza zaziva: Zdravlje bolesnih, utočište grješnika, utjeho žalosnih, zazvala ju je Pomoćnicom kršćana.

U marijanskom svetištu Monserat u Španjolskoj nalazi se neobična biblioteka s natpisom na vratima: Biblioteka Blažene Djevice. Na iznenađenje posjetitelja u njoj se ne nalazi ni jedna knjiga. Tu su raspoređene samo pločice, najčešće s natpisom: Marija mi je pomogla i mnoštvo ortopetskih pomagala i proteza ozdravljenih vjernika. Slično je i u mnogim drugim marijanskim crkvama i svetištima.

Velik doprinos širenju pobožnosti Mariji pod naslovom Pomoćnica kršćana dala je Družba sv. Franje Saleškog koju je utemeljio sv. Ivan Bosco (+ 1888.), rođen iste godine kada je Pijo VII. uveo blagdan Pomoćnice kršćana. Prva vjernička udruga pod navedenim naslovom okupila se u Torinu 1868. g. s ciljem promicanja autentičnog kršćanskog života po Marijinu primjeru i zagovoru. Udruga djeluje i u našem vremenu i svoju aktivnost provodi u apostolatu među manjim grupama u lokalnim sredinama. Uzimaju Mariju za uzor služenja Bogu i svjedočenja evanđeoskih vrednota u svagdanjem životu. To postižu prvenstveno primjerom dobroga življenja ali i poticajnim govorima.

Borba među potomcima

Misni obrasci u Zbirci misa BDM, pod rednim brojem 42, osim predslovlja, uglavnom su preuzete iz Vlastitih misa Družbe sv. Franje Saleškoga i kongregacije klerika-redovnika sv. Pavla. Predložena su i svetopisamska čitanja: Otk 12, 1-12.17; Post 3,1-15; Iv 2,1-11.

Znakovit je izbor predloženih svetopisamskih čitanja. Za prvo misno čitanje predlažu se dva odlomka: Post 3,1-15 i Otk 12,1-12.17. U oba dominira sukob zmijina i ženina potomstva i najava konačne pobjede nad zlom što ga simbolizira zmija i njezino potomstvo. Osobito je to naglašeno u odlomku iz knjige Postanka. U odlomku iz Otkrivenja, uz dramatičnost porođajnih bolova i muka rađanja i proročke vizije ratovanja velikog zmaja protiv Žene, predstavljen je lik pobjednice obučene u sunce, okrunjene s dvanaest zvijezda. A zanimljiva je i njezina pratnja za koju se ona svesrdno zauzima. Ivan je proročkim zanosom gleda zajedno s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo (r.17). To je veoma prikladna slika Marije Pomoćnice u nevolji. Ali i jasan poticaj da se pravi vjernici trebaju vjerom i životom stvarno ubrojiti u ostatak njezina potomstva po tome što čuvaju zapovijedi Božje i drže svjedočanstvo Isusovo. Tu nema mjesta nekoj sladunjavoj kršćanskoj pobožnosti ni nadi bez pokrića u životu nego se za uzor i ideal postavlja svakodnevno podnošenje križa i borba protiv zla. Jer, samo odlučni i nasilni praktikanti dobra, osvajaju ulaznicu u kraljevstvo nebesko. Marijin primjer i zagovor istinska je pomoć u toj borbi.

Dobar primjer je potreban svima a osobito mladima koji traže prikladne uzore za nasljedovanje. U današnjoj sveopćoj pomutnji oni se osjećaju smućeno i izgubljeno pred degradacijom i relativiziranjem vrednota što su ih starije generacije nudile kao uzor nasljedovanja i ključ životne sreće. Marijina odlučnost u suočavanju sa svakodnevnim poteškoćama, pouzdanje u Božje vodstvo i u trenucima sumnje i nesnalaženja, suosjećanje s ljudima u potrebi … Sve su to trajne vrednote koje se može i treba ostvarivati u životu.

Što god vam rekne učinite! vrhunac je predloženog evanđeoskog odlomka. To je poruka sa svadbe u Kani Galilejskoj, ali i poruka sa svake euharistijske gozbe kršćana sve do Kristova slavnog očitovanja na koncu vremena. Tada će se i na svakome vjerniku očitovati opravdanje i sadržaj saveza s Bogom: Gospod je slava tvoja i Bog tvoj, koji je radi tebe učinio velika i čudesna djela (Pričesna).

Hrani vjeru i pritječe u pomoć

Molitveni tekstovi predložena misnog obrasca slave Boga koji je Blaženu Djevicu roditeljicu svoga Sina postavio za majku i pomoćnicu kršćanskom narodu (zborna, predsl.). Upravo zbog toga se na Mariju primjenjuje pohvala izrečena za starozavjetnu junakinju Juditu: Tvoja hvala neće iščeznuti iz usta ljudi, nego će se oni dovijeka sjećati Božje moći (ulazna).

Marijina zaštita i pomoć kršćanskom je narodu pružena da pod njezinom zaštitom neustrašivo bije boj vjere, bude postojan u nauku apostolskom, sigurno korača kroz oluje svijeta dok radostan ne stigne u nebeski grad (predsl.). Tada će biti nova nebesa i nova zemlja s obnovljenim pokoljenjem. Na to se pripravljamo i privikavamo već ovdje na zemlji što izražavamo i molimo u misnoj popričesnoj molitvi da …uz pomoć Blažene Djevice svučemo iskvarenu starinu i obučemo Isusa Krista, početnika novog pokoljenja.

Molbu možemo izraziti i riječima crkvenog himna:

Zaštiti svoju djecu svu,
Kad bìt im bude smrtni boj,
Da s tobom nać se uzmognu
U domovini vječitoj.

Blagdan Marijina pohoda Elizabeti utemeljen je na događaju opisanu u Lukinu evanđelju (1,39-56). U istočnoj se liturgiji spominje veoma rano, a na zapadu su ga proširili franjevci koji su taj blagdan slavili na prvi dan nakon osmine rođenja sv. Ivana Krstitelja već od 1263. godine. Novi liturgijski kalendar iz 1969. g. ovaj blagdan stavlja na zadnji dan svibnja kao zaključak popularnih svibanjskih pobožnosti.

Crkva u bogoslužju nastoji slijediti Marijin život s Kristom i obnavljati događaje koji to obilježavaju. U tom kontekstu usporedno opisivanje pojave i djelovanja Ivana Krstitelja i Isusa predstavlja središte Lukina evanđelja djetinjstva koje nam očituje podudarnosti ali i suprotnosti dvaju vremena spasenja: staroga kome je Krstitelj vrhunac i završetak i novoga što započinje Isusovim utjelovljenjem. To dinamičko prikazivanje prijelomnice povijesno spasenjskih etapa konkretizirano je u osobama: Ivan – Isus, Elizabeta – Marija. Tumači Svetoga pisma u tome uočavaju najavu novoga Naroda Božjega i prijelaz od staroga u novi savez u Kristu Isusu.

U tom kontekstu Elizabeta svoju rodicu Mariju oslovljava majkom Mesijinom i na tome temelji pohvalu koju joj daje: “Blagoslovljena ti među ženama”. Pohvalu koju će ponavljati kršćani do konca vremena. Ivan od radosti igra u majčinoj utrobi i time označava svoj poziv usmjeravanja ljudi prema Kristu Gospodinu. Marija je blažena “jer je povjerovala” i time postala Majka svih vjernika. Suprotnost je Zaharijina sumnja u mogućnost ostvarenja najavljena čuda da će mu žena u poodmakloj dobi roditi sina. Pismo hvali Zaharijinu i Elizabetinu vjernost zakonu što je bitno obilježje staroga saveza, Marija započinje lijevati novo vino u nove mješine.

U susretu Marije i Elizabete očituje se nešto novo kao plod nezaslužene Božje milosti i poticaja Duha Svetoga što će najočitije odjeknuti u Marijinoj zahvalnoj pjesmi. Pred neizmjernim Bogom blagoslovljeni čovjek se može osjetiti samo kao ponizan primatelj nezasluženih dobara. To je stav pravoga siromaha nasuprot oholim bogatašima i moćnicima. Tako Marija vjernica i ponizna službenica postaje znak na prijelazu iz staroga u novi savez.

Svetopisamska čitanja današnjega blagdana i njihova poruka izvor su misnih molitava. Tako nam zborna molitva ističe ulogu Duha Svetoga u pohodu Elizabeti i Marijinu poslušnost poticajima toga Duha. Zbog toga molimo da i mi koji bogoslužjem obnavljamo taj spasenjski događaj “budemo poslušni poticajima Duha, te s Djevicom sveudilj Boga veličamo”.

U popričesnoj molitvi veličamo Gospodina koji je i nama “učinio velika djela u pričesti uvijek živoga Krista koga je Ivan skrivena osjetio i od radosti zaigrao”. Slaveći i hvaleći Boga riječima Nazaretske Djevice obratimo joj se molbom što je Crkva diljem svijeta upravlja u časoslovu ovoga blagdana:

Probudi vjeru u nama,
Ti, službenice Gospodnja,
Da riječi Božjoj poslušni,
Svi provodimo život svet.

Subota nakon 2. nedjelje po Duhovima

Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost, a priređivače najnovijih misnih obrazaca da to predlože za pričesnu pjesmu.

Šireći pobožnost prema Srcu Isusovu u duhu barokne pobožnosti i ondašnjega kulturnog ozračja, sv. Ivan Eudes (+1680.) produbljivao je i gorljivo širio i pobožnost prema Bezgrješnom srcu Marijinu. Zajedno sa svojom redovničkom subraćom, koji su se osobito brinuli za pravilan odgoj svećeničkih pripravnika, slavio je taj blagdan od 1646. godine. Štovanje se ubrzo proširilo po čitavoj Francuskoj, a službeno ga je odobrio papa Pio VII. početkom 19. stoljeća.

Papa Pio XII. doveo je do vrhunca tu pobožnost posvetom čitave Crkve Srcu Marijinu 8. prosinca 1942. u vrijeme velikih nevolja Drugoga svjetskog rata, a Kongregacija obreda 1944. odredila da se u čitavoj Crkvi slavi na osmi dan svetkovine Marijina uznesenja. U Općem kalendaru obnovljenu prema smjernicama Drugoga vat. sabora Srce Marijino je svrstano u rang neobaveznih spomendana u subotu nakon svetkovine Srca Isusova, a dekretom Kongregacije za bogoštovlje od 1. I. 1996. podignuto je na rang obaveznog spomendana.

Protivnici uvođenja službenoga štovanja Srca Marijina upozoravali su da je to jedan od tzv. blagdana idejâ što su se umnožavali u vrijeme liturgijske dekadence kasnoga srednjega vijeka kad je u vjerničkoj svijesti izblijedila svijest da kršćanska liturgija obredno obnavlja događaje iz povijesti spasenja a ne obilježava sadržaje vjere i vjerske ideje. Drugi se prigovor odnosio na opasnost prenaglašene sentimentalnosti koju bi ova pobožnost mogla poticati.

Prevladalo je uvjerenje da je ta pobožnost utemeljena na evanđeoskom tekstu i veoma tijesno povezana s otajstvom Utjelovljenja i bezgrješnog začeća kao i značajna raširenost te pobožnosti. Tome je pridonijelo i suvremeno pozitivno vrednovanje ženskog, majčinskog elementa Božje objave što otvara novo područje ljudskih i vjerničkih vrednota i potiče integralnu pobožnost što se nikako ne smije ignorirati.

Navedeni Lukin tekst o Marijinoj reakciji na doživljaje utjelovljenja i rođenja Sina Božjega očituje Marijinu potpunu raspoloživost Božjim zahtjevima i predanost u volju Božju, njezino slušanje, razmišljanje i unošenje svih tih događaja u središte života. To je Marijino srce ispunjeno Duhom Svetim i oplemenjeno njezinim rastom u vjeri. U takvu je srcu Bog pripravio dostojan stan Duha Svetoga (zborna) pa smo svi poučeni da Marijinim zagovorom i mi zavrijedimo biti hramom Božje slave.

Da bismo to postigli poslušajmo razmišljanje sv. Lovre Justinijanija što nam ga Crkva preporučuje u časoslovu: Uđi u hram svoga srca da se mogneš duhovno očistiti i riješiti zaraze grijeha. Tu Bog očekuje više odanost nego djelo. Stoga, bilo da se po kontemplativnom nastojanju umom obilno bavimo Bogom, bilo da trijezno nastojimo oko porasta vrlina ili plemenitih djela prema bližnjemu, činimo to tako da nas potiče na to samo Kristova ljubav. To je zaista Bogu ugodan prinos duhovnoga čišćenja, što se događa ne u hramu rukotvorenu nego u hramu srca u koji Gospodin rado ulazi.

Govoreći predstavnicima novih pokreta u Crkvi danas u Czestochowi 26. svibnja 2006., papa Benedikt XVI. preporučio im je da se ogledaju u Srcu Marijinu. On veli: Provjera autentičnosti vaše vjere i vašega poslanja, koja ne svraća pozornost na sebe, nego stvarno nosi oko sebe vjeru i ljubav, bit će sučeljavanje s vjerom Marijinom. Ogledajte se u njezinu srcu. Ostanite u njezinoj školi! Kad su apostoli, puni Duha Svetoga, pošli u sav svijet naviještati Evanđelje, jedan je njih, Ivan, apostol ljubavi, na osobit je način uzeo Mariju k sebi. Upravo je zbog duboke veze s Isusom i s Marijom mogao tako djelotvorno isticati istinu da je Bog ljubav. Budite vi sami, dragi prijatelji, svjedoci te istine. Bit ćete to djelotvorno ako se stavite u školu Marijinu. Uz nju ćete i vi sami doživjeti da je Bog ljubav, i o tome ćete prenijeti poruku svijetu s bogatstvom i različitošću koju će sam Duh Sveti znati pobuditi.

13. srpnja: Majka Božja Bistrička

Jubilejska proslava pod motom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata započela je u Solinu a završila veličanstvenim skupom u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. U spomen na to slavlje, hrvatski su biskupi uveli svetkovanje Majke Božje Bistričke za sve biskupije hrvatskog jezičnog područja i to kao svetkovinu u Mariji Bistrici, a kao blagdan u svim drugim crkvama što je 12. XI. 1984. odobrila Kongregacija za bogoštovlje. Odobravajući novi nacionalni liturgijski kalendar Hrvatske biskupske konferencije, Kongregacija za bogoštovlje je 8. veljače 2008. svela ovaj blagdan na rang neobaveznog spomendana za biskupije izvan Zagrebačke. Misni su obrasci objavljeni u “Dodatku Rimskom misalu” str. 14. a odobrila ih je navedena kongregacija 20. VI. 1987.

Štovanje Majke Božje u Mariji Bistrici povezano je uz njezin crni drveni kip što je početkom 16. st. najprije čašćen u crkvi na Vinskom vrhu, tri kilometra od današnjeg svetišta, a potom – zbog straha od obeščašćenja za turskih provala – zazidan u staroj župskoj crkvi sv. Petra i Pavla, gdje je ostao četrdesetak godina, da bi opet, 1650. g. bio zazidan iza glavnog oltara. Ponovno je pronađen i izložen štovanju za vrijeme biskupa Martina Borkovića (1597.-1687.), koji je bio glasovit pavlin u Lepoglavi i Remetama i zagrebački biskup od 1668.godine.

Bistričko je svetište proglašeno Hrvatskim nacionalnim svetištem 1715. g. kad je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. U tom je svetištu 1971. g. održan veliki međunarodni Marijanski i Mariološki kongres u organizaciji velikog mariologa fra Karla Balića koji je rekao da bi taj datum trebalo zapisati zlatnim slovima u tisućugodišnju marijansku pobožnost slavenskih naroda. I taj je veličanstveni skup nadmašen veličanstvenim skupom na Nacionalnom euharistijskom kongresu 9. rujna 1984. na kome se okupilo preko 400 tisuća vjernika, 1100 svećenika, 35 biskupa i 5 kardinala.

Kao uspomena na sve to, ustanovljen je blagdan za sve Hrvate katolike. Uvođenjem toga blagdana hrvatski su biskupi izrazili želju da se u hrvatskoj vjerničkoj svijesti trajno sačuva i produbljuje sjećanje na kršćansku ukorijenjenost i potiče duhovna obnova što će pomoći osobni rast svakoga vjernika i učvršćivati sveukupno narodno jedinstvo što odražavaju i misni obrasci. Za ulaznu pjesmu predloženi su stihovi hrvatskog mučenika p. Petra Perice Rajska Djevo, Kraljice Hrvata. U zbornoj molitvi obraćamo se Bogu koji je kršćanskom narodu dao Mariju za Majku i Kraljicu i molimo ga da nama koji smo iskusili moć njezina majčinskog zagovora svojim primjerom i molitvom trajno vodi Bogu. U svim misnim obrascima odsijeva zahvalnost Bogu za Marijin primjer i zagovor i molba da nas zahvalna euharistijska gozba obdari svakim blagoslovom duše i tijela i dovede na vječnu gozbu u nebesima (popričesna).

Završimo riječima kardinala Kuharića koji je osobito zaslužan za uvođenje ovoga blagdana: U našem povijesnom hodu, u životu hrvatskog naroda stupala je i Majka našega Gospodina. Utkana je u naš duhovni život, u naše srce i u našu povijest. Zato pjesnik o njoj reče:

Dušo, duše Hrvatske,

Isusova Mati,

Zvijezdo naših stradanja

Ne prestani sjati!

16. srpnja

Brdo Karmel u Palestini proteže se u dužinu od 25 km uz Sredozemno more iznad lučkoga grada Haife. Njegovi vrhunci su izazov okolnim stanovnicima i slučajnim prolaznicima u svim poznatim kulturama. Pitagora, u 6. st. prije Krista, uspinje se na vrhunac Karmela da bude bliže onome koji misli na više stvari. Polovicom 1. st. rimski car Vespanzijan tu prinosi žrtve bogovima za uspjeh ratnih pohoda. Povjesničari Tacit i Svetonije spominju svetište na Karmelu.

Ipak, Karmel je najpoznatiji po starozavjetnom proroku Iliji koji je, uz “Ilijino vrelo”, u samoći jedne pećine koja je sačuvana do danas, provodio samotnjački život u molitvi i strogoj pokori, daleko od svakodnevne buke i strke rodnoga grada Tišbe koji je bio u plodnoj dolini rijeke Jordan. Tako pripremljen mogao je uspješno okončati sukob s 450 krivobožačkih proroka (1 Kr 18). Zbog toga se Ilija priziva za pomoć u nevolji (Mk 15,35s, Mt 27,47) i postavlja za uzor postojane molitve: Ilija – smrtnik kao i mi – vruće je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovno molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod (Jak 5,17-18). Ilija je spoj Staroga i Novoga zavjeta i znak posljednjih vremena.

Lik Ilije Proroka i brdo Karmel bili su izazov i prvim kršćanima koji su od samih početaka prisutni u mjestima oko Karmela, a oko 500. g. i na njegovu vrhuncu. Početkom 13. st. na tom je mjestu živjelo pustinjačkim životom nekoliko križara po uputama jeruzalemskog patrijarhe sv. Alberta. Prema predaji, sv. Šimun Stock (+ 1265. u Bordeau) je imao viđenje Majke Božje koja mu je preporučila da nosi škapular kao trajan znak prisutnosti Božje i odanosti Kristu Isusu i da će po tome biti sačuvan od nagle i nepripravne smrti. Članovi karmelićanskog reda sami sebe nazivaju braćom i sestrama naše Gospe od gore Karmela i kao osobitu karizmu gaje povezanost kontemplativne molitve i akcije.

Blagdan Gospe Karmelske odobrio je papa Benedikt XIII. 1726. g. a u najnovijem općem kalendaru ima stupanj neobavezna spomendana.

U zbornoj molitvi, što je jedina vlastitost ovoga marijanskog spomendana, istaknut je zagovor Blažene Djevice pod čijim okriljem želimo stići do vrhunca a to je Krist Gospodin. Nadahnuće molitvi je u usponu na brdo Karmel što je simboličko obilježje karmelićanska duhovnosti pod vodstvom sv. Ivana od Križaj. Izričito se spominje i okrilje blažene Djevice u kome se zrcali praktičnost sv. Šimuna Štocka koji je vješto spajao duboku kontemplativnost i životnu aktivnost u duhu Benediktova gesla Ora et labora = Moli i radi.

Primjer i nadahnuće Ilije Proroka i Bogorodice Marije i danas je aktualan jer promiče štovanje pravoga Boga i odbacivanje praznovjerja te stjecanje iskustva Boga kroz molitvu i pokoru. Bogorodica Marija koja je pohranjivala Božje riječi u svom srcu i trajno o njima razmišljala, okuplja apostole na molitvu ali i preko Kane Galilejske trajno preporučuje: Učinite sve što vam reče moj Sin!

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu najstarija je njezina svetkovina, a za dugo vremena to je bila i jedina marijanska svetkovina u liturgijskoj godini. Uključuje Marijino „usnuće“ (dormitio) i nebesku proslavu ali i očekivanje primjene te proslave na nas vjernike. Slaveći Boga zbog tako velikih djela što ih učini i očitova na Mariji, kršćani promatraju i početak ostvarivanja proslave Crkve kao zajednice i svakoga pojedinog vjernika. Upravo zbog toga ovo je i danas najomiljenija marijanska svetkovina kod svih kršćana i prate je svečana bdjenja, ophodi i hodočaša u marijanska svetišta.

Slika i početak konačne slave

Tu vjeru i nadu ispovjedili su i oci na Drugom vatikanskom saboru: Marija, Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljenja na nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti … Crkva se u Mariji divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što sama želi biti i nada se da će biti (LG 68; SC 103). Zbog toga ne čudi da su za ovu svetkovinu predviđena i dva posebna misna obrasca: Misa bdjenja 14. kolovoza navečer i Danja misa 15. kolovoza.

U svjetlu tako duboke vjere i svečanosti slavljenja, liturgija otčitava proročansku viziju knjige Otkrivenja: Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (ulazna i prvo čitanje). To je znamenje i pouka Crkvi i svijetu: ponizno i odlučno prihvaćanje poslanja što nam ga Bog daje i dosljedno življenje prihvaćenoga donosi i nama proslavu: sunčanu odjeću i krunu od zvijezda. Zbog toga joj i zanosno pjevamo: Zdravo, Djevo, svih milosti puna – Vječnog sunca ogrnu te sjaj – Oko čela zvjezdana ti kruna – Ispod nogu stenje pakla Zmaj.

To nam duboko otajstvo približava sv. Pavao u današnjem 2. misnom čitanju u kome povezuje Kristovo uskrsnuće i proslavu svakoga vjernika u to uskrsnuće: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih … najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, o njegovu dolasku. To je u skladu s Isusovim odgovorom na usklik žene iz puka: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao. Isusov odgovor: Blaženiji su oni koji slušaju Božju riječ i opslužuju je. Marija je dvostruko uključena u taj blagoslov: nosila je u svom krilu Sina Božjega i dojila, ali nam je pokazala i primjer kako treba slušati Božju riječ i spremno reći: Evo, službenice Gospodnje.

U svakome od nas trebala bi se zrcaliti Marijina duša prožeta dubokom i pouzdanom vjerom. To je još davno tako jasno i zanosno izrazio sv. Ambrozije: Neka u svakome od nas bude Marijina duša da u nama slavi Gospodina. Ako je po tijelu samo jedna majka Kristova, po vjeri sve duše rađaju Krista, jer svaka u se prima Riječ Božju.

Putokaz sigurne nade

Za vjeru konačne proslave treba učvrstiti sidro našega nadanja i i na tom temelju graditi vjernički optimizam. Živeći u pluralističkom svijetu skloni smo pomisliti kako ovim svijetom, i nama skupa s njime, vladaju sile moći, novca, sofisticirana oružja i beskrupuloznih medija. Čini nam se da u tako grubom svijetu redovito stradavaju samo maleni i neznatni, a napreduju oholice i bahati. A mi vjernici, zajedno s Marijom, slavimo Boga koji uzdiže neznatne i ponizne, a snizuje oholice umišljene. Je li to isprazna i neutemeljena iluzija ili ostvariva stvarnost? Je li utopija i obrambeni bijeg od krute stvarnosti ili povijesno utemeljeni realni optimizam? Smijemo li to i danas naviještati kao veselu vijest ili je to samo opasna obmana? Pitanja koja se nameću sama od sebe.

Polazeći od toga da je povijest stvarna učiteljica života i jedina prava potvrda istinitosti proročanskih navještaja, uvjerit ćemo se da je i u današnjem vremenu, kao i u svim drugim epohama, istinita Marijina i kršćanska vjera da Bog stvarno uzdiže malene a snizuje oholice i umišljene. Dovoljno se prisjetiti kako su nestala s lica zemlje tako snažna i bogata kraljevstva i čitave civilizacije kad su napustili osnovne vrednote što ih je Bog utkao u svijet i čovjeka. Nisu im mogli pomoći ni novac, ni oružje, ni medijske promidžbe. I danas se možemo uvjeriti kako jako bogati i moćni nisu istovremeno i sretni i zadovoljni. I kako siromašni i ponizni mirno spavaju i veselo kroče životom.

Neće usrećiti ovaj svijet bogataši koji bezosjećajno zgrću novce i imanja na štetu drugih, nego oni koji se velikodušno žrtvuju i pomažu drugima. Non sibi soli vivere sed aliis proficere – Ne živjeti samo za sebe nego i drugima koristiti. Nakon svih vrludanja i misaonih lutanja, Martin Heidegger je prije smrti priznao: Ovaj svijet može još samo Bog spasiti! Mi bismo nadodali: I oni koji slušaju Božju riječ i opslužuju je!

Među takvima je na počasnom mjestu Bogorodica Marija. Ona je naša prva zvijezda neba (himan) koja nam je pokazala put kojim treba ići. Molimo je da nas zagovara kako bismo prispjeli k slavi uskrsnuća (popričesna).

Lukina zabilježba u Djelima apostolskim (1,14) da su nakon Isusova uzašašća u nebesku slavu svi apostoli bili jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom svjedoči da je Marija aktivno sudjelovala u životu prve apostolske zajednice i prije silaska Duha Svetoga koji je i sišao na njih dok su svi bili zajedno na istom mjestu. Zbog tako važne uloge, kršćani su Mariju od samih početaka nazivali počasnim imenima među kojima je veoma drevan naziv kraljica. Taj naslov susrećemo u dokumentima 4. st. a možemo, s pravom, pretpostaviti da se koristio puno ranije.

Naslov kraljica i atributi povezani s tim drevnim nazivom progresivno su ušli u kršćansku pobožnost kako u pučku, tako i u službenu liturgijsku. Dovoljno je samo prisjetiti se marijanskih himana Zdravo Kraljice, Kraljice neba, Zdravo Kraljice nebeska i mnogih ikonografskih kraljevskih atributa Marijine proslave, kao što su kruna, tron i žezlo. Zbog toga Pio XII. 1954. g. kod uspostave liturgijskog blagdana Marije Kraljice ispravno naglašava da se ne radi o novoj istini. Radi se samo o produžetku Marijine uloge u poslanju Isusovih učenika u svjedočenju veselog navješćivanja uskrsne pobjede života nad smrću u svakom vremenskom razdoblju.

Počast ili služba

Kraljevska služba, a s njom i pripadajuće nazivlje, danas su rijetkost i svedeni su samo na počasnu ulogu. S time je tijesno povezano i sve češće napuštanje kraljevskih naziva i atributa u pobožnosti i u službenom bogoštovlju s obrazloženjem da taj naslov pripada minulim vremenima s određenim političkim prizvukom što izaziva negativne asocijacije. Pobornici takva stava opravdavaju svoja stajališta da se na temelju takva nazivlja stvara i promiče teološka podloga za marijansku pobožnost koja skoro isključivo ističe Marijinu veličinu, slavu i povlastice potiskujući u drugi plan evanđeoski duh ponizna marijanskog služenja.

Time se, malo prenapuhano, do isključivosti suprotstavlja razmišljanje o Mariji u sjaju nebeske slave u blizini prijestolja Svevišnjega s njezinim mukotrpnim hodom u vjeri ponizne službenice, majke Isusove i majke njegovih vjernika što je puno bliže, shvatljivije i prihvatljivije današnjem mentalitetu. Ne niječući važnost navedenih poteškoća, suvremena teologija ne odbacuje u potpunosti navedeno nazivlje jer ono ima biblijsko utemeljenje a nesuglasice i nerazumijevanja se ne rješavaju jednostavnim odbacivanjem nego prikladnim katehetskim poukama o bogatoj svetopisamskoj i otačkoj predaji.

Budući da suvremena teologija često koristi naziv “kralj” za Krista Gospodina, sasvim je normalno da se naziv “kraljica” rabi i za njegovu majku i drugaricu. Naravno, prvenstveno pod vidom uzora ponizna služenja a tek potom pod vidom veličanja i nebeske proslave.

Privlači primjerom, grijeh ljubavlju

Primjer Marijine prisutnosti među apostolima za vrijeme ustrajne molitve prije poslanja za širenje vesele vijesti često je u povijesti kršćanstva bio izvor nadahnuća mnogim redovničkim ustanovama i društvima apostolskog života da Mariju uzmu za uzor i zagovornicu svoga apostolskog života djelovanja. Među navedenima se ističu: Družba katoličkog apostolata, što ju je osnovao sv. Vinko Pallotti (+1850.); Papinski institut za vanjske misije, što ga je ustanovio Angelo Ramazzotti (+1861.); Društvo sv. Pavla apostola i druge ustanove što ih je utemeljio sluga Božji Jakov Alberion (+1971.). Zbog toga je u “Zbirku misa BDM” uvršten i obrazac mise pod naslovom “Bl. Dj. Marija, Kraljica apostola” i uvršten u skupinu marijanskih obrazaca prikladnih za vazmeno vrijeme.

Svi su navedeni utemeljitelji i njihovi sljedbenici ispravno uočili važnost Marijina primjera i majčinskog zagovora za uspjeh misijskog djelovanja. Važnost jednodušnosti i postojanosti u molitvi, što je obilježavalo apostole okupljene oko Isusove majke Marije, nenadomjestiva je podloga uspjeha misionarskog djelovanja. Plodonosna uspješnost Kristova naviještanja ne zavisi toliko o onima koji siju ili zalijevaju, nego o Onome koji daje da raste. Uz osobnu molitvu vjerovjesnika za uspjeh su važni i drugi koji se mole i žrtvuju za tu nakanu.

Toga je bio duboko svjestan Apostol naroda sv. Pavao koji preklinje Kološane: U molitvi budite ustrajni, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo … da ga očitujem propovijedanjem kako treba. Zbog toga je i sv. Terezija od Djeteta Isusa proglašena zaštitnicom misija iako nikada u životu nije otišla dalje od samostanskih zidina. Njezine molitve i žrtve bile su vrjednije od mnoštva izgovorenih riječi u propovijedanjima. U tom ozračju predslovlje ovdje razmatrana misnog obrasca ističe da i sada Bl. Djevica vjesnike evanđelja privlači primjerom, grije ljubavlju i pomaže neprestanom molitvom. To je ista Marija koja je pretekla apostole u naviještanju Krista (predsl.). Zbog toga je zaslužila tako častan naslov kraljice apostola.

Raste brojem, odsijeva krepostima

Svrha je svega misionarskog rada ispunjavanje Isusove zapovijedi da njegovi učenici idu po svem svijetu i navijeste svim ljudima veselu vijest spasenja i otkupljenja svima koji povjeruju u njihovu riječ. Time će Crkva kao novi Narod Božji rasti brojem i odsijevati obiljem kreposti (darovna). Nije dostatan samo broj nego i duhovno bogatstvo obilja vrlina. Dakle, ne samo količina nego i kakvoća.

Za to su potrebni ljudi koji će povjerovati i odazvati se pozivu na koji ih Krist šalje. Njihov je uspjeh plod djelovanja Duha Svetoga i zagovora Majke Isusove a ostvaruje se riječju i primjerom života (zborna). Svjesni važnosti i veličine poslanja, misionari i svi koji ih u tome podupiru, ponizno se utječu Bogu molitvom po primjeru Marije i prvih apostola da tvoj narod ustraje u tvojoj volji i služenju ljudima te bez prestanka napreduje k spasenju (poprič.).

U bogoštovlju i pobožnosti kršćani oslovljavaju Bogorodicu Mariju različitim naslovima koji odražavaju raznolike oblike i sadržaje kršćanske vjere. Ti su naslovi tijesno povezani uz osobu i spasenjsko djelo Isusa Krista, njezina sina i našega Otkupitelja. Misni obrazac, 29. po redu u “Zbirci misa BDM”, pod naslovom “Blažena Djevica Marija, Kraljica svega stvorenoga” identičan je s obrascem Rimskom misalu na spomendan 22. kolovoza. Jedino je vlastito predslovlje u kome je razrađena molitva predviđena za obred krunjenja slike Blažene Djevice Marije.

Neobično kraljevanje

Naslovom i sadržajem misnih obrazaca, očituje je usporednost spomendana Marije kraljice sa svetkovinom Krista Kralja svega stvorenoga, što se slavi na zadnju nedjelju liturgijske godine. Spomendan Marije kraljice u liturgijski je kalendar uveo papa Pio XII. 1955. g. i odredio da se slavi 31. svibnja. Kod obnove kalendara 1969. premješten je na 22. kolovoza, na osminu svetkovine Uznesenja Marijina, čime je naglašena povezanost Marijina kraljevskog dostojanstva s njezinim slavnim uznesenjem u nebesku slavu. Tako je u liturgiju pretočeno učenje Drugoga vatikanskog sabora koji je u dogmatskoj konstituciji o Crkvi naglasio: Bezgrešna je Djevica…ispunivši tok ovozemaljskog života … uzvišena kao kraljica svih stvari, da se potpunije uskladi sa svojim Sinom (LG 59).

Sam naslov “kralj” i “kraljevanje” u svakodnevnom govoru današnjih ljudi i asocijacije koje iz toga proizlaze, nije jednoznačan niti u potpunosti shvatljiv onako kako je to bilo kod uspostave liturgijskog spomendana. A možda nikada i nije bio lako shvatljiv i prihvatljiv. Već je naš Gospodin trebao tumačiti Pilatu kakav je on kralj. Kako su kraljevi i kraljice u novije vrijeme skoro iščezli sa scene, to je tumačenje postalo još aktualnije i izazovnije. Danas je lakše predstaviti i vjernički prihvatiti Krista kralja čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta(Iv 18,36). A kakav je Kralj, takva je i njegova majka Marija uzvišena kraljica svih stvari.

A da ni Marijino kraljevanje nije od ovoga svijeta, očituju nam i misni obrasci što ih ovdje predstavljamo. Njezina kraljevska vlast ne pripada redu naravi nego milosti. Misni tekstovi predstavljaju Marijino kraljevsko dostojanstvo ističući posebno: poniznost, majčinsku skrb, smjeran zagovor i znak buduće slave Crkve. Sve sama suprotnost zemaljskom kraljevanju i častima s time povezanim. Očito se takvo dostojanstvo ne mjeri zemaljskim mjerilima. Sv. je Bernard naglašavao da je Krist uvijek plemenit pobjednik … koji pobjeđuje drvetom a ne željezom, križem a ne mačem. To je i središnja molba u darovnoj misnoj molitvi: Daj da nam priteče u pomoć Isus Krist, koji je postao čovjek i sama sebe na križu prinio kao neokaljan prinos.

Tko se ponizi bit će uzvišen

Zbog toga se i Marijino kraljevsko dostojanstvo predstavlja najprije poniznošću prema Isusovoj preporuci: Tko hoće biti najveći neka bude sluga svima. To je zaista oznaka kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Marija je postala slavna kraljica na nebesima zbog toga jer je na zemlji bila ponizna službenica savršeno ispunjavajući evanđeosko pravilo: Tko se ponizi, bit će uzvišen (Lk 14,11). Zbog toga misno predslovlje slavi Boga koji nam je pokazao put u Kristu Isusu, koji se sve do smrti ponizio da bi ga, upravo zbog toga poniženja, slavom i čašću okrunjena smjestio sebi s desne kao Kralja kraljeva.

Isti je put prošla i Blažena Marija. U navedenom predslovlju veličamo Boga koji je Blaženu Djevicu, svoju poniznu službenicu, koja je strpljivo podnijela sramotu Sinova križa, nad korove anđeoske uzvisio te ondje s njime slavna kraljuje.

To je putokaz nama koji se dičimo kršćanskim imenom. Drugi vatikanski sabor razglaba u čemu se sastoji sudjelovanje u Kristovoj kraljevskoj službi na što smo pozvani po otajstvu krštenja. I to svi kršteni, a na poseban način vjernici laici kojima je vlastito da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božju. Žive u svijetu, to jest u svim i pojedinim dužnostima i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društvenog života… Na njih na osobit način spada da sve vremenite stvari tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja (LG 31).

Majčinska skrb

Druga je vrlina Marijina kraljevanja u redu milosti majčinska skrb. Marijina je uloga u povijesti spasenja tijesno povezana sa službom roditeljice mesijanskog kralja koji sjedi na prijestolju Davidovu i nad njegovim kraljevstvom…On će kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. (Usp. Iz 9,6 i Lk 1,26-38). Te misli su osobito istaknute u predloženim svetopisamskim čitanjima iz Izaije proroka i evanđelja sv. Luke.

Po Božjoj volji Marija je postala i majka svih vjernika što je neprekinuta predaja kršćana od Golgote kad je, preko Ivana, svima predana za majku do otajstvenog rađanja po sakramentu krštavanja i ucjepljivanja u otajstveno tijelo Krista Gospodina. Tu vjeru ispovijeda i središnja, zborna molitva ove mise kad Crkva svečano priznaje: Bože, ti si Mariju, majku svoga Sina, nama dao za majku i kraljicu.

Znak buduće slave

U misnom predslovlju na svetkovinu Velike Gospe, uz koju se idejno i vremenski povezuje i spomendan Marije kraljice, ispovijedamo da je Bogorodica Marija početak i slika konačnog savršenstva Crkve i putokaz nade i utjehe putničkom narodu. Tako je Marija postala tip buduće proslavljene Crkve. Jer, što je u njoj, najistaknutijem udu učinjeno, dogodit će se u svim udovima mističnoga Tijela. Zbog toga mi putujući članovi Crkve Božje s pravom tražimo zagovor Blažene Djevice, da bismo kao udovi mističnog Tijela Kristova postigli nebesku proslavu djece Božje (zborna).
Buduća da konačna nebeska proslava započinje već ovdje na zemlji, dužni smo se zauzimati za vrednote kao što su ljudski napredak, čovjekovo dostojanstvo, bratsko zajedništvo među ljudima i sloboda. S pravom nas II. vat. sabor upozorava da iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već pruža neku sliku budućega svijeta (GS 39).

Na crkvi u Gospinu svetištu Trški vrh nalazi se krasan latinski natpis: Melioris mundi origo – Izvor ili početak boljega svijeta. Pod tim je motom 1971. g. u Mariji Bistrici održan međunarodni mariološko-marijanski kongres. Govor o izvoru i početku boljega svijeta lijepo pristaje blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije ali i trenutku života Crkve i naroda.

Nada i zora spasenja

Sve ono po čemu i zbog čega častimo i štujemo Blaženu Djevicu proizlazi iz činjenice da je ona u promislu Božjem bila predviđena i postala Bogorodica. Zbog toga na početku današnjeg misnog bogoslužja zanosno kličemo: Puni radosti svetkujmo rođenje Djevice Marije. Iz nje je isteklo Sunce pravde. Ta radost odzvanja čitavim današnjim bogoslužjem, a to je obilježje u rimskom obredu od službenog uvođenja ovoga blagdana u kalendar polovicom 7. stoljeća.

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Među mnogim starozavjetnim proroštvima kršćani su pronašli i prepoznali najavu Marijine uloge u ostvarivanju povijesti spasenja. Za današnji blagdan veoma lijepo pristaje proroštvo o hramu u kojemu će Bog prebivati. Ako je starozavjetni kovčeg bio slika Božje prisutnosti među svojim narodom, onda je Marija daleko uzvišeniji kovčeg Božji jer će Bog u njoj stvarno prebivati.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učbrfšeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

Skromna Marija iz Nazareta nama je zanimljiva zbog njezina Sina. Ali ono što pouzdano znamo o Mariji, znademo po njezinu porodu, njezinu Jedinorođencu. Vanjski izgled, ali i genetske sklonosti djeca primaju od roditelja. Oni uvelike uvjetuju način izražavanja osjećaja, karakterne osobine i općenit način življenja. O životu i djelovanju, kao i o specifičnom načinu reagiranja, Isusa iz Nazareta imamo relativno dosta podataka u evanđeljima i živoj kršćanskoj predaji. O njegovoj majci Mariji, relativno malo. Ono što zasigurno možemo o tome saznati treba tražiti na njezinu sinu Isusu.

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Sve navedene starozavjetne žene u Isusovu rodoslovlju očituju Evino prokletstvo. Nasuprot njima stoji Marija. S njome završava Isusovo rodoslovlje, rađa se Isus koji grešno prokletstvo, simbolizirano grešnicama iz svoga rodoslovlja, pretvara u blagoslov. Time počinje era novoga pokoljenja, novoga čovječanstva kojemu je Marija zora vječnoga sunca.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

O kućo zlatna, o Zvijezdo morska,
O kulo bjelokosti.
Ostani burnim nad morem našim
Ti majko od milosti!

Vjera u Boga koji ne može prevariti niti prevaren biti i prihvaćanje njegova spasonosnog plana spasenja glavno je obilježje Kristovih učenika. Zbog toga su prvi kršćani sebe nazivali imenom: Oni koji vjeruju (Dj 2, 44). Jednostavnije rečeno: Vjernici. Po tome su se svrstavali u sljedbenike Abrahama, oca svih koji vjeruju (Rim 4,11), a za uzore uzimali velikane Staroga zavjeta koji su živjeli i umirali u vjeri (Heb 11). Upravo takvu vjeru Krist Gospodin, po svojoj smrti, privodi k savršenstvu (Heb 12,2). Pristankom da bude službenica Božjega nauma u utjelovljenju Sina Božjega i sudjelovanjem u Isusovu ostvarenju Božje volje sve do uskrsnuća i silaska Duha Svetoga, Marija je očitovala čvrstu i postojanu vjeru i tako postala uzor i zaštitnica vjere. Ona je taj dar Božji razvijala i rasla u vjeri razmišljajući o svemu u svome srcu. Misni obrasci pod naslovom Blažena Djevica Marija zaštitnica vjere upravo to razrađuju i potiču na nasljedovanje.

Odražava najveće istine vjere

Razmišljajući o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve, Drugi vatikanski sabor sažima te misli u 8. pogl. dogmatske konstitucije o Crkvi, gdje naglašava: Po svom tijesnom sudjelovanju u povijesti spasenja, Marija u sebi na neki način sjedinjuje i odražava najveće istine vjere (LG 65). Te su misli našle svoje mjesto u misnim obrascima što su svrstani u “Zbirku misa o BDM”, br. 35, pod gore navedenim naslovom.

Tako se već u jednoj od dvije predložene ulazne pjesme obraćamo Mariji, slavnoj Kristovoj roditeljici, koja je Sina vjerujući primila, a kad je za nas umro, vjerovala da će uskrsnuti te postala obrana vjeri Crkve. Time se svrstala među siromahe Božje koji vjeruju Bogu i njegovim glasnicima, a ne kao samodostatni farizeji koji su besplodno mudrovali o Bogu i njegovim planovima. Isus je molio za dar vjere svojih učenika, posebno sv. Petra. Ali su i učenici, okupljeni oko Marije nakon Isusove muke i smrti, molili za taj dar. Događaj muke Isusove za njih je bila velika kušnja i sablazan (Mt 26, 31-33). Tek kad su, nakon mnogo oklijevanja u vrijeme Isusovih ukazanja, povjerovali u njegovo uskrsnuće, vjera postaje njihova pokretačka snaga za neustrašivo svjedočenje svega što je Isus govorio i činio (Dj 10, 39). A do toga su došli potpomognuti Božjim Duhom za čiji su se silazak pripremali u molitvi zajedno okupljeni oko Marije. Upravo će im ponizna i ustrajna molitva otvoriti sve blago mudrosti i znanja (Kol 2,3) i dati potrebnu snagu da to i životom očituju.

Zbog toga se i mi obraćamo Bogu u zbornoj molitvi ove mise da po Marijinu zagovoru budemo jaki u vjeri, čvrsti u nadi, postojani u ljubavi. Ista se molba ponavlja i u darovnoj molitvi. Marijin pristanak da sudjeluje u spasonosnom utjelovljenju vječne Riječi Božje savršen je uzorak osmišljenja i snage čovjekove suradnje u spasonosnom naumu Božjem. To je jeka glasovite Augustinove misli da je Marija začela Vječnu Božju Riječ najprije u pameti a tek onda u tijelu. Djevičanski porod očituje da je Krist pravi Bog i pravi čovjek a Marijin život djevice, supruge i majke obrise Crkve i njezina otajstvena života i djelovanja.

Podržava vjeru djece

Kao što se Marija zauzimala za potrebne u vrijeme svadbe u Kani Galilejskoj i aktivno sudjelovala u okupljanju prvih Isusovih učenika u tjeskobnom vremenu rasta vjere od Isusove smrti i uskrsnuća do silaska Duha Svetoga, tako ona nastavlja majčinsku brigu podržavanja vjere članova Crkve koji su i njezina duhovna djeca jer su otajstvena braća i sestre Kristovi. Zanimljivo je da konstitucija “Svjetlo naroda” ne govori da se Marija svojom majčinskom ljubavlju brine za svoju djecu, nego da se ona brine za braću svoga Sina. Time je narav Marijina materinstva prema nama izjednačena naravi Kristova bratstva prema nama.

Marijino uznesenje u nebesku slavu znak je buduće proslave svakoga vjernika. Ona koja boravi u nebeskoj slavi na nebesima, skriveno djeluje i u živućim dijelovima Crkve na Zemlji pokazujući pravi put istine i potičući da se njime ide. I dalje odjekuju njezine poticajne riječi slugama za vrijeme svadbe u Kani: Učinite sve što vam reče moj Sin. To je vječni program pravoga Kristova vjernika. Upravo u tome Marija slavna po porodu sja kao nada vjernicima i obrana vjere (predsl.).

Uništava krivovjerje

Naličje pravoga vjernika obilježeno je krivovjerjem kojega su iskušenja osjetili svi pravi vjernici. Sačuvati primljeni polog vjere predstavlja ozbiljan zadatak i za njega se treba ozbiljno zauzimati, moliti, preispitivati i korigirati. U tom vjerničkom hodu kršćani su od davnine u Mariji gledali uzor i pomoćnicu. Zbog toga je glasoviti i drevni hvalospjev Presvetoj Bogorodici istočnih kršćana, tzv. Akatistos, između ostaloga, zaziva: Raduj se, grome koji zastrašuješ neprijatelja i zbog toga jer je svojim porodom uništila onoga koji uništava dušu. A predslovlje misnog obrasca pod gore navedenim naslovom hvali Boga zbog dara svete Bogorodice koja sja kao nada vjernicima i obrana vjere.

Misne molitve u predloženu obrascu stalno ističu vjeru i potrebu molitve da budemo postojani u vjeri (darovna), da budemo jaki u vjeri (zborna), ali i da slijedimo zapovijedi vjere na zemlji (popričesna). U tom svjetlu promatramo i opomenu otaca Drugoga vatikanskog sabora: Neka se vjernici sjete da se prava pobožnost ne sastoji ni u neplodnu i prolaznu osjećaju, niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti nego da proistječe iz prave vjere koja nas vodi do priznavanja uzvišenosti Majke Božje i potiče na sinovsku ljubav prema svojoj Majci kao i na nasljedovanje njezinih kreposti (LG 67). Uz takvu se pobožnost , s pravom, možemo pouzdati u obranu Blažene Djevice i slijedeći zapovijedi vjere na zemlji, zaslužimo stići gledanju Božje slave na nebesima (poprič.).

Skupina od 28 misnih obrazaca u Zbirci misa o BDM predložena za liturgijsko vrijeme “kroz godinu” najbrojnija je skupina marijanskih misnih obrazaca u liturgijskoj godini. To je i razumljivo, budući da je vrijeme “kroz godinu” najduže razdoblje liturgijske godine. Misni obrasci predloženi za to vrijeme razdijeljeni su u tri odsjeka. Prvi odsjek sačinjava jedanaest obrazaca koji, uglavnom, obrađuju svetopisamske događaje i teme Marija-Crkva. U drugi je svrstano devet misnih obrazaca u kojima se časti uspomena Gospodinove majke pod naslovima koji ističe Marijinu suradnju u promicanju duhovnog života vjernika. Treći odsjek sadrži osam obrazaca za slavlje uspomene Blažene Djevice Marije koji očituju milosrdno zauzimanje za vjernike. U taj treći odsjek (pod rednim br. 40) svrstan je i obrazac pod naslovom što ga ovdje predstavljamo: BDM, Majka Božjeg promisla.

Neprevarljiv Božji plan

Kad govorimo o Božjem promislu, imamo na pameti brižan Božji plan stvaranja i uzdržavanja svega što postoji, osobito nas ljudi koji smo kruna njegova stvarateljskog djela. Teolozi će to prozvati ekonomija ili rasporedba spasenja čovjeka. Pred očima nam je lik oca koji bdije nad svojim stvorovima i opskrbljuje ih u njihovim potrebama. Daje im hranu u pravo vrijeme, reći će psalmist. Tu brižnu providnost prožima naum ljubavi što će se neizostavno ostvariti (Ps 103 i 33).

Taj Božji neprevarljiv i skrban odnos prema ljudima očitovao se više puta i u više prigoda u povijesti spasenja, osobito u sudbinama istaknutih pojedinaca ali i čitava Izabranoga naroda. Bog je sve uredio po broju, utegu i mjeri (Mudr11,20), bdije nad redom svemira, osigurava plodnost zemlji dajući sunce i kišu i dobrima i zlima (Mt 5,45). Katkad i zlo preokreće u dobro očitujući tako ostvarenje Božjega nauma. Najrječitiji je primjer sudbina patrijarha Josipa u Egiptu. Josip to otkriva svojoj braći koji su ga prodali u ropstvo: Niste vi mene poslali ovamo, nego Bog… Iako ste vi namjeravali meni nauditi, Bog je to okrenuo na dobro (Post 45,8). Već su starozavjetni mudraci složili popularnu izreku: Čovjek snuje a Bog određuje (Izr 16,1.33).

Vrhunac toga plana, od vijeka skriven u Bogu ali nagoviješten u Starome zavjetu, očitovao se Isusovim utjelovljenjem i rođenjem od Djevice. Prva je Crkva neumorno naviještala tu veselu vijest svim ljudima dobre volje kao posljednju tajnu Božjega nauma.

Ali taj naum nije još u potpunosti dovršen nego teži dovršenju. Na tom putu postoje mnoge prepreke, nevolje i nejasnoće: Antikristovo zavođenje, progonstva, katastrofe što najavljuju konačni, posljednji sud … To nije plod slučaja, nego planirana kušnja koja će iskristalizirati broj izabranih (Otk 7,1-8) kojima je zagarantirana konačna pobjeda nad zlom. Isus je riječima i živim primjerom pokazao kakva se beskrajna ljubav izražava kroz Božju providnost, ali je pokazao i način kako na to treba odgovoriti: svim bićem tragati za kraljevstvom te ljubavi i ne pristati na podložnost drugom gospodaru. Osobito je važna vjernost u kušnjama. Naš predvodnik Krist Gospodin očitovao je vjernost do kraja, do sramotne i okrutne smrti na križu i time pružio svjetlo što je jedino u stanju raspršiti tmine koje stvara zlo i nesreća. To je tajnovit put providnosti što vodi do konačne pobjede.

Marijino povlašteno mjesto

U Božjem promislu i planu odvijanja i razrješenja ljudske sudbine, Marija zauzima posebno povlašteno mjesto. To nam razrađuju misni obrasci što ih ovdje predstavljamo. Većina je preuzeta iz vlastitih misnih obrazaca redovnika sv. Pavla, barnabita, kojima je već papa Banedikt XIV. 1758. g. odobrio misu pod naslovom Majke Božjega promisla za rimsku crkvu sv. Karla, popularno prozvanoj “ai Catinari”, gdje se, pod tim naslovom, slavila Majka Božja u subotu pred 3. nedjelju u studenome. Taj su spomendan preuzele mnoge redovničke ustanove. Pod tim naslovom slavi se služba što ju je Bog, čiji se promisao u svojim odlukama ne vara (zborna), povjerio Blaženoj Djevici i udijelio joj da bude:

– preblaga Majka Kristova (darovna), jer je “po rasporedbi Božjeg promisla osjenjena Duhom Svetim i svijetu rodila Spasitelja” (predsl.);
– brižna majka ljudi (predsl.), “koje joj je Isus Krist s križa povjerio” (predsl.);
– službenica dobrote (predsl.). Ona koja je u Kani Sina molila za zaručnike, “sada kao Kraljica sjedi o desna Sinu i pritječe u pomoć svim potrebama Crkve” (predsl), osobito da Bog od nas ukloni štetno a udijeli sve korisno (zborna).
Marija se, s pravom, naziva Majkom Božjeg promisla zbog toga jer nam je od najbrižnijeg Boga dana za brižnu majku koja svojim zagovorom proviđa nebeska dobra. Evo ti majke, rekao je Isus Ivanu. Kršćani su odmah prepoznali u tome da je to rečeno svima njima. Od tog trenutka Marija brižno nasljeduje Boga koji ne može zaboraviti svoje djece (ulazna), nego ih zagovara u svakoj prigodi i nevolji (zborna, darovna, pričesna), u pomoć pritječe potrebama Crkve (predsl.), ispunja ih utjehom (predloženo čitanje iz proroka Izaije 66,10-14).

Pomoć u pravi čas

Dobrohotni Božji naum s ljudima, odvijeka skriven u Bogu a očitovan u punini vremena u Kristu odnosi se na sve ljude, jer Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Marijina djelotvorna vjera, predanost Božjem naumu do kraja i brižno zauzimanje za potrebne nama je uzor i putokaz. Ona i sada kao Kraljica sjedi o desnu Sinu, pritječe u pomoć svim potrebama Crkve i svakome od nas koje joj je Isus s križa povjerio, pomaže kao službenica dobrote i brižna majka (predsl.).

I zasigurno, nećemo biti lišeni vremenite pomoći budemo li najprije tražili kraljevstvo Božje i njegovu pravdu (poprič.). Tada ćemo ostvariti molitvu glasovita marijanskog himna:

Daj nam sveto živjet,

Sigurno putovat,

Uz Isusa vijekom

Radovat se s tobom.

Po Marijinu zagovoru

Službeni liturgijski blagdan pod naslovom Gospa od pobjede ustanovio je papa Pio V. bulom Salavatoris Domini 5. ožujka 1572. kao spomendan i znak zahvalnosti za pobjedu kršćanske vojske kod Lepanta izvojevane godinu dana ranije. Kršćani su bili uvjereni da je ta bitka dobivena posebnom milošću koju je Bog udijelio po Marijinu zagovoru. Papa Grgur XIII. 1583. g. dopušta bratovštinama sv. Krunice da blagdan slave na prvu nedjelju listopada, a Klement XI. proširuje to na čitavu Crkvu. Papa Lav XIII. za vrijeme svoga pontifikata objavljuje 16 dokumenata o molitvi krunice i određuje da se u mjesecu listopadu danomice moli krunica u svim župnim crkvama.

Godine 1931. blagdan je vraćen na historijski dan spomenute pobjede, a obnovom kalendara 1960. promijenjen mu je naslov u Blagdan Blažene Djevice Marije od Ružarija. Prigodom stvaranja obnovljenog Općeg liturgijskog kalendara čula su se mnoga mišljenja da bi, prema postavljenim načelima stvaranja novoga kalendara, ovaj blagdan trebalo izostaviti ili barem svesti na neobavezan spomendan. To nije provedeno zbog veoma raširene pobožnosti i činjenice da mnoge crkve imaju taj titular.

S misalom i krunicom u ruci

U misne obrasce ovoga Marijina spomendana utkana je Božja objava u koju je Marija izravno uključena. Ulazna pjesma ponavlja anđeoski pozdrav Mariji što se ponavlja na početku svake marijanske molitve. Zborna molitva je preuzeta iz tradicionalne molitve Anđeo Gospodnji i u njoj se spominju sva glavna otajstva Kristova života: naviještenje, utjelovljenje, muka križ i uskrsnuće te molba da nam Bog po Marijinu zagovoru udijeli svoju milost. Darovna molitva potiče vjernike da usklade svoje srce s misnim darovima kako bi po slavlju Kristovih otajstava zadobili obećano.

Misal predlaže jedno od dva marijanska predslovlja. Hrvatsko izdanje predlaže prvo u kome se naglašava Marijina uloga u povijesti spasenja što je razlog zanosnog klicanja Bogu po čijem je daru osjenjena Duhom Svetim začela jedinorođenoga Sina, sačuvala slavu djevičanstva i obasjala svijet vječnim svjetlom Isusom Kristom.

Pričesna pjesma, koja prati vrhunac sudjelovanja u misnoj žrtvi po pričesti, obnavlja uspomenu na naviještenje i nadijevanje imena Isus. Popričesna molitva je isključivo kristološka bez izravnog spominjanja Bogorodice i usmjerava misli i molbe prema vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća što ga u obredima naviještamo moleći da postanemo stvarni dionici i njegove konačne pobjede.

Popričesna molitva je završna molitva misne službe koja, uz zahvalu Bogu, povezuje euharistijsko slavlje i konkretan život što se nastavlja. U tom ispreplitanju rada i molitve današnji blagdan potiče na molitvu krunice o kojoj Rosa Kenedy u svojim Memoarima piše: Krunica mi je pomagala da provodim sretan život u služenju Bogu, svojoj obitelji i bližnjima. Kad nisam mogla spavati, kad sam se vozila, kad sam zbog muževe bolesti hodala po sobi tamo-amo, krunicu sam uvijek držala u ruci. Ona me tješila, ulijevala pouzdanje.

21. studenoga: Prikazanje Bl. Djevice Marije u Hramu

Pobožna legenda prema kojoj su Joakim i Ana prikazali Bogu svoju trogodišnju djevojčicu Mariju u Jeruzalemskom hramu gdje bi ona nastavila živjeti do svoje 12. godine, zabilježena je u najpopularnijem apokrifnom spisu iz prve polovice 2. st. tzv. Jakovljevu evanđelju. Papa Gelazije u 6. st. proglašava taj spis heretičkim, ali je on i dalje na veliko utjecao na kršćansku umjetnost, pobožnost i liturgiju, osobito na kršćanskom Istoku. Imena Marijinih roditelja i događaj Marijina prikazanja u hramu nalazimo samo u tom spisu, a kršćanska liturgija i danas ima oba spomendana.

Najstarije svjedočanstvo svetkovanja blagdana Marijina prikazanja u Hramu susrećemo u 6. st. u Jeruzalemu, vjerojatno povezano s posvetom crkve Svete Marije nove u Jeruzalemu za cara Justinijana 543. godine. Na Zapad prelazi u 11/12. st. uz ozbiljno protivljenje Rima zbog apokrifnog povijesnog izvora, zbog čega će je u 16. st. papa Pio V. dokinuti, ali samo 20-ak godina poslije papa Siksto V. ponovno dopustiti štovanje u svim crkvama. U današnjem Općem rimskom kalendaru slavi se kao obvezan spomendan povezujući vidljivi Jeruzalemski hram s Marijom, “kućom zlatnom”, duhovnim i stvarnim hramom u kome se “Bog nastanio”.

Takva tipologija je bliska svetopisamskoj predaji, ali nema stvarne povezanosti s pobožnom legendom o Marijinu prikazanju u Hramu. Radije u današnjem blagdanu gledamo odraz veličanstvena Božjeg milosnog zahvata koji se održava u svakom trenutku Marijina života. Po tome je ona prikazivana Bogu od bezgrešnog začeća do uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu. Kada kršćanska pobožnost ističe pojedini događaj iz njezina života, od kojih je većina nama nepoznata, onda to treba prihvaćati u sklopu cjeline Marijina ispunjenja Božjom naklonošću i njezina pomnog razmišljanja u dubini svoga bića o svim događajima vezanim uz utjelovljenje Sina Božjega i njegovo spasiteljsko djelo pomirbe s Bogom s čime je ona bila tako tijesno povezana.

Sve je to istaknuto u malobrojnim službenim liturgijskim obrascima za ovaj spomendan. U njima se povezuje sudbina sudionika u bogoslužju s Marijinom ulogom u povijesti spasenja. Tako zborna molitva u misi ističe puninu milosti kojom je bila ispunjena Bogorodica i povezuje s molbom da i mi zavrijedimo primiti od te punine.

U bogoslužju časova Crkva predlaže čitanje iz Govorâ sv. Augustina koji komentira Isusovo tumačenje da su njegova majka, brat i sestra oni koji vrše volju Božju. Time Isus relativizira ulogu Marijina tjelesnog majčinstva a promiče vršenje volje Božje. Sâm je došao na svijet vršiti volju Božju a Marija je pristankom: Neka mi bude po tvojoj riječi, očitovala da to čini. Zato Augustin veliča Mariju koja vjerom povjerova i vjerom zače … pa je za nju više što je bila Kristova učenica nego što mu je bila majka … Marija je blažena jer je čula Božju riječ i čuvala je. Više je pameću čuvala istinu nego utrobom tijelo.

Štujući Marijino prikazanje Bogu ojačajmo vjeru da je ona samo putokaz svima nama koji slušamo i vršimo volju Božju.

Mnogi kršćani rado hrle u marijanska svetišta da bi osvježili svoju vjeru, preporučili sebe i svoje drage Božjem milosrđu po zagovoru Bezgrešne Djevice i tako zadobili pomoć u nevoljama. Osobito su česte i žarke molitve u bolesti i za bolesnike. To je redovit prizor u marijanskim svetištima tijekom čitave godine, osobito uz blagdan Marijina prikazanja u Hramu 21. studenoga, pučki prozvanoj Gospa od zdravlja. Zbog toga je u Zbirku misa o Blaženoj Djevici Mariji, br.44, uvršten i misni obrazac pod gornjim naslovom.

Zdravlje duše i tijela

Napretkom medicine i ljekarništva olakšano je i ubrzano liječenje mnogih bolesti, ali su učestale i uznapredovale neke, do jučer nepoznate, bolesti ovisnosti, stresa i psihoza. Zbog toga je briga za zdravlje i danas aktualna a odnosi se na čitava čovjeka, dušu mu i tijelo. Suvremeni književnik Martin Gutl, opisuje stanje današnjega čovjeka koji je zaboravio Boga:

“Ne trebamo Boga – vele –
a uzimaju tablete za spavanje.
Ljubav smo sveli samo na strast,
politiku na intrige.
Moć pretvorili u nasilje, autoritet u prisilu.
Tehnikom proizvodimo strah
a od bogatstva načinismo Boga.”

Na takve se Bog potužio već preko starozavjetnog proroka: Ostavili su mene izvor žive vode, a iskopali sebi rasušene bunare koji vodu ne drže (Jr 2,13). Briga za zdravlje cjelovita čovjeka uključuje liječenje i duše i tijela. Isus nam je to pokazao svojim riječima i djelima pa mu neki, s pravom, dodjeljuju naslov Zdravitelj u zamjenu za uobičajen naslov Spasitelj. Po zdravlju danom od Krista u Duhu Svetom, posve se mijenja čovjekovo stanje: tlačenje se okreće u slobodu, neznanje u spoznaju istine, žalost u radost, bolest u zdravlje, robovanje grijehu u dioništvo božanske naravi. Isus je za vrijeme svoga zemaljskog života ozdravio mnoge bolesnike i oslobodio ih okova i rana grijeha. Prošao je ovom zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao (Dj 10, 38). Upravo je to bio znak početka kraljevstva Božjega na zemlji.

Savršeno, potpuno spasenje ili ozdravljenje, čovjek ne može postići na ovome svijetu jer je čovjekov život na ovoj zemlji izložen bolesti, podložan razaranju i umiranju. Potpuno oslobođenje iščekujemo tek na koncu vremena kad će se raspadljivo obući u neraspadljivost, a smrtno u besmrtnost (1 Kor 15,53). Tek tada više neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli jer će Bog otrti svaku suzu s naših očiju (Otk 21, 4).

A dok se to ne ostvari, preostaje nam mukotrpna briga za očuvanje cjelovita zdravlja duše i tijela koristeći raspoloživa naravna i nadnaravna sredstva. U tom hrvanju svijetli nam Djevica Bogorodica, početak i slika budućega savršenstva Crkve i putokaz sigurne nade i utjehe (predsl. na Veliku Gospu).

Znak ozdravljenja i nade

Misni obrazac pod naslovom Bl. Dj. Marija zdravlje bolesnih raširena je u Crkvi nastojanjem redovnika Kongregacije sluga bolesnika što ju je 1582. g. utemeljio sv. Kamilo Lellis, a popularno se zovu “oci dobre smrti”. U njihovoj matičnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Rimu štuje se Gospina slika uz koju se povezuju mnoga čudesa. Sljedbenici sv. Kamila posvećuju se duhovnoj i materijalnoj brizi za bolesnike i umiruće. Posebno prakticiraju i promiču duhovne vježbe za bolesnike i misna slavlja u bolesničkim sobama.

Slaviti misno slavlje u čast Blažene Djevice, Zdravlja bolesnih, i tražiti njezino posredovanje u postizanju tjelesnog zdravlja, isto je kao slaviti poseban momenat povijesti spasenja čiji će završetak i savršenstvo nastupiti onda kada u slavnom Kristovu dolasku kada, kao posljednja neprijateljica bude uništena smrt (1 Kor 15,20) a tjelesa pravednika uskrsnu neraspadljiva.

U predloženim misnim obrascima stalno se isprepliće Božje zauzimanje za bolesnike i Marija kao uzor i zaštitnica bolesnika i nevoljnika. To se očituje već u ulaznoj pjesmi što je parafraza Ps 34,3 i Jone proroka 2,3: Ja sam zdravlje naroda; iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišati.

Za posebne prigode, u skladu s liturgijskim propisima, preporučuju se prikladna svetopisamska čitanja. Prvo je Izaijina pjesma o Sluzi Gospodnjemu (53,1-10), koji je naše bolesti ponio, naše boli na sebe uzeo… njegove nas rane iscijeliše. Za evanđelje je predložen Lukin odlomak o Marijinu pohodu Elizabeti (1,39-56) što je poticaj nasljedovanju Blažene Djevice u hvaljenju milosrđa Božjega i brižnom pritjecanju u pomoć bližnjima u nevolji.

Uzor i zaštitnica

Po čemu je Marija dobila častan naslov Zdravlje bolesnih najjasnije je izraženo u predslovlju koje je jedina novost u Zbirci u odnosu na obrazac odobren u Vlastitim misama Reda slugu bolesnika. U predslovlju hvalimo Boga koji je na čudesan način učinio da Marija postane dionica otajstva boli pa bolesnicima koji zazivaju njezinu zaštitu sja kao znak ozdravljenja i višnje nade. Po tome što je Marija i u najtežim trenucima boli i tuge što ju je snašla na Golgoti savršeno pristajala uz Božju volju i potpuno se suoblikovala s Kristom patnikom postaje savršen uzor bolesniku u prihvaćanju vlastitih muka. Bolesnik u teškim trenucima treba ponavljati s Marijom: Neka mi bude po riječi tvojoj, Gospodine!

Marija koja je podno križa stajala kao vjerna družica Kristove muke suobličuje se sa svojim Sinom koji zbog svoje ljubavi prema nama ponese naše bolesti, na se uze naše boli (predslovlje).

U tom je kontekstu sasvim razumljiva zborna molitva po kojoj molimo Boga da nam po slavnom zagovoru Blažene Marije vazda Djevice udijeli zdravlje duše i tijela, izbavi nas od sadašnjih žalosti da se naužijemo vječne radosti.

S tim se mislima naše bogoštovlje pretače u svakodnevni život u što nas uvodi popričesna molitva po kojoj molimo da se snaga što smo je primili u sakramentu tijela i krvi Krista proslavljenoga odrazi u svakodnevnom životu. Primijenjeno na stanje bolesnika, što smo svi, molimo Boga da udijeli darove vremenitoga i vječnog života.

U “Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji” kao posljednji misni obrazac za liturgijsko vrijeme “kroz godinu” ponuđen je obrazac pod naslovom “Blažena Djevica Marija, vrata nebeska”. U obrazloženju uz navedeni obrazac stoji da se time slavi Majka Kristova koja dobrostivo prati Božji narod što putuje prema nebeskoj domovini. Time je jasno istaknuto eshatološko obilježje Božjega naroda na putu prema vječnoj domovini i Marijina uloga u tome. A to je odjek ideja razrađenih u dogmatskoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora Lumen Gentium, osobito u br. 6, gdje se među pralikovima, slikama, Crkve navodi da se Crkva naziva i nebeskim Jeruzalemom i našom majkom. Konkretna Crkva nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe (Augustin) navješćujući muku i smrt Gospodinovu dok on ne dođe na koncu vremena. A to se upravo događa u liturgijskom slavlju.

Ideje razrađene u ovom misnom obrascu svojim sadržajem i ponuđenim poticajima sasvim lijepo pristaju uz bogoslužje prvog dijela došašća zbog njegove usmjerenosti prema Kristovu dolasku na koncu vremena.

Učiniti dostupnim Kristovo djelo

Crkva kao otajstvo spasenja i jedinstva ljudskoga roda ima zadaću otkrivati i učiniti dostupnim Kristovo spasiteljsko djelo. A upravo to eshatološko obilježje najprimjerenije je euharistijskom slavlju gdje skup vjernika upire pogled u novi Jeruzalem … i sluša svoga Gospodina koji govori s nebeskog prijestolja: Evo sve činim novo! (Otk 21,1-5). Na euharistijskom skupu Kristova se Crkva doživljava kao Božji narod na putu (Ecclesia peregrinans), narod što nema trajna prebivališta ovdje na zemlji nego samo privremeni boravak.

To je naše duhovno inozemstvo. Ideju je najjasnije razradio sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, osobito u 5. poglavlju gdje često upotrebljava glagole: otputovati, otići u inozemstvo, boraviti u tuđini. Ali i suprotno tome: vratiti se u domovinu, imati domovinu, biti udomljen. Potkraj života Pavao je još izravniji pa iz zatvora piše: Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista (Fil 3,20).

Na Mariji se to već ispunilo

Konačan rasplet ljudske i kozmičke stvarnosti, ili eshatologija, teolozi opisuju s dva izraza što obilježavaju istu stvarnost: već jest i još nije. I, što je zanimljivo i veoma važno, to se dvoje istovremeno prožima i ostvaruje. To konkretno znači da se drama posljednjih vremena već dogodila i, istovremeno, još se nije u potpunosti ostvarila. Dozovemo li u pamet događaj Kristova utjelovljenja i uskrsnuća, postaje nam jasno da se rasplet “već dogodio”. Ali, prisjetimo li se da će se punina Kristova otajstva ostvariti tek kad mu se priključi i posljednji vjernik koji postaje jedno s njime po krsnom otajstvu, postaje jasno da se eshatologija “još nije” dogodila.

U tom kontekstu, lik bezgrešne i proslavljene Djevice, bez ljage i bore, očituje se kao već ostvareno stanje buduće Crkve, Kristove zaručnice. Zbog toga obrasci ove mise ističu da vjernici radosno ulaze u dom Gospodnji gdje će njezino ime zauvijek ispovijedati (pripj. ps). A da bi to mogli ostvariti, vjernicima je zapovjeđeno da marljivo bdiju i sa zapaljenim svjetiljkama idu ususret Zaručniku. Jedino će tako zaslužiti da budu pušteni kroz otvorena vrata na vječnu gozbu, kao što ističe ponuđeni evanđeoski odlomak Mt 25, 1-13.

Krist, vrata spasenja

Kao što to Crkva čini u svakom bogoslužju, tako i u ovim misnim obrascima, Crkva prije svega slavi Krista Gospodina koga je dobri Otac postavio za vrata spasenja i života (zborna). Isus je sam za sebe ustvrdio da je on vrata kroz koja se ulazi u njegov ovčinjak. Predslovlje ga slavi kao otvorena vrata oproštenja i vrelo nepresušne milosti.

Isus je ušao u svijet preko Marije, koja tim činom i sama postaje “vrata nebeska” i preslavna vrata života (darovna). Slikom i prispodobom “vrata” sveti su oci i pisci često oslikavali Blaženu Djevicu. Osobito su koristili navedenu prispodobu da rasvijetle ulogu “nove Eve”, istaknu Marijino djevičansko materinstvo i ponizni zagovor vjernika.

Marija je, dakle, nova, nevina Eva, koja oholost prve žene pobjeđuje poniznošću, nevjeru vjerom, otvarajući ono što je Eva zatvorila svojim neposluhom (predsl.). Zbog toga u alelujskom retku kličemo: Po tebi su, Djevo Marijo, otvorena rajska vrata, što ih Eva zatvori.

Marija je i djevičanska majka Kristova i po tome preslavna vrata života iz kojih se rodio spas svijeta, Isus Krist, naš Gospodin (darovna). Bogorodicu pozdravljamo jer je trudna Riječju postala vrata raja. Dok svijetu vraća Boga, nama otvara nebo (ulazna).

Kao i u drugim novostvorenim obrascima, tako je i u ovome najjasnija i najdotjeranija teološka misao izražena u predslovlju. Uz već spomenute primjere, istaknimo smjerni glas zagovora za grešnike koje poziva na obraćenje svome Sinu. Okrijepljeni vjerom u Marijin zagovor upravljamo molitvu Bogu da na nas, po Blaženoj Djevici Mariji … siđu darovi nebeske milosti i otvore nam se sretna vrata neba (popričesna).

Sve navedene ideje vodilje u predloženom misnom obrascu nose eshatološko obilježje prikladno adventskom vremenu liturgijske godine. Kristovo utjelovljenje i uskrsnuće te Marijino uznesenje u nebesku slavu predstavlja već ostvarenu eshatologiju. Ali, da bi Kristovo otajstvo bilo potpuno, da bi se ostvarilo ono što sv. Augustin naziva “Christus totus”, to se treba ispuniti na svakome koji sluša i čini ono što rekne Marijin Sin. To je aktivna eshatologija kojoj je potpuno strano pasivno promatranje događaja u nama i oko nas. Na to nas je snažno upozorio Drugi vatikanski sabor: Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već može pružiti neku sliku novoga svijeta. Jer vrednote ljudskoga dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode što ih budemo na zemlji razmnožili, opet ćemo poslije naći očišćene od svake ljage i preobražene (GS 39). Zato molimo da nam se po Mariji, otvore vrata nebeska.

Kao i mnogi drugi kršćanski blagdani i blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije ima svoje korijene na kršćanskom Istoku. Drevni istočno kršćanski blagdan Začeće presvete Majke Boga našega ili Začeće sv. Ane, kada zače presvetu Bogorodicu datumom se veoma rano povezao s ranije uvedenim blagdanom Marijina rođenja 8. rujna i slavio, otprilike, devet mjeseci ranije. Na Zapadu se pojavljuje u 12. st. a potpuno ustaljuje u 14. i 15. st. nakon utjecajnog teološkog naučavanja franjevca Ivana Duns Scota (+1308.) sažet u poznatu tvrdnju: Dolikovalo je da Majka Božja posjeduje odliku bezgrešnog začeća. Bog je to mogao izvesti i on je to zaista i učinio. Današnji naziv Bezgrešno začeće Bl. Dj. Marije uveden je nakon proglašenja dogme 1854. kada je papa Pijo IX. svečano izjavio: Posebnom Božjom povlasticom Bl. Dj. Marija je u prvom času svoga začeća bila unaprijed sačuvana od svake ljage izvornoga grijeha.

Početak i uzor

Vjerujemo da je Bog “kome ništa nije nemoguće” to izveo na Mariji zbog njezine posebne uloge kod utjelovljenja i rođenja vječnog Božjeg Logosa, ali i kao znak svima nama. Upravo je to ono što smo čuli kao poruku sv. Pavla u drugom misnom čitanju: U njemu (tj. Kristu) nas izabra Bog prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim (Ef 1, 4).

Crkva u bogoslužju ovoga blagdana na Mariju primjenjuje Izaijine proročke riječi: Odjenu me haljinom spasenja i zaogrnu plaštem pravednosti (ulazna). Ali Crkva se ne zaustavlja samo na izvanrednoj Božjoj naklonosti prema Bogorodici, nego u njoj promatra navještaj i znak onoga što će se dogoditi svakom vjerniku pa moli Marijin zagovor da nas Bog oslobodi svake krivice (darovna), kako bismo čista srca prispjeli k Bogu (zborna). Marija označuje Crkvu, zaručnicu Kristovu, ljepotu bez ljage i bore (predslovlje). I ono što je na Mariji već ostvareno, u vjeri očekujemo za svakoga tko uzvjeruje i prihvati Kristovo djelo spasenja. To nam jasno ističe Pavao u Poslanici Efežanima što se čita na misi. Blagoslivljamo Boga Oca koji nas u Kristu sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim.

U Marijinu uznesenju u nebesku slavu promatramo Bogorodicu u savršenstvu otkupljenja, a ispovijedajući njezino bezgrešno začeće, gledamo prvootkupljenu. Time započinje nov odsjek spasenjske povijesti čovjeka, povratak na početno stvaranje prije nereda što ga unese neposluh praroditelja. Po Marijinu bezgrešnom začeću ponovno je zablistala prvotna ljepota čovjeka koja ga je resila prije iskonskoga grijeha. U njoj, koja je milosti puna, zrcali se sva ljepota neba, ali i sva dramatičnost borbe između Zavodnikova i Marijina roda.

Poticaj na hvaljenja Boga

Marija povezuje navještaj vesele vijesti u Raju zemaljskom i ostvarenje toga navještaja utjelovljenjem Sina Božjega, kao što čitamo u prvom misnom čitanju i evanđelju. Tako Marija postade nova Eva, Majka živih pa nas Crkva potiče riječima psalma: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna. Ta su se “čudesna djela” već očitovala u Mariji, a obećana su i svima u Kristu predodređenima po naumu onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje (Ef 1, 11). Marija je samo početak Crkve (predslovlje) koju je Krist ljubio i sebe za nju predao da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora, da bude sveta i bez manje, kako čitamo u Poslanici Efežanima i molimo o devetom času.

Blagoslov o kome Pavao piše očituje se u Crkvi koja je znak pomirenja svega kozmosa sa svojim Stvoriteljem. Sv. Anselmo (+1109.) i u tome vidi Marijino dioništvo pa zanosno kliče: Djevice blagoslovljena i preblagoslovljena, tvojim blagoslovom je blagoslovljena sva priroda. Nju svoje stvorenje, blagoslovi Stvoritelj, da ona, stvorenje, blagoslivlje svoga Stvoritelja(Sl. čitanja).

Pripjevni psalam 98(97) predložen za misno slavlje ovoga blagdana u pjesničkom zanosu ocrtava sve što smo rekli o otajstvu današnjeg blagdana. Nastao je u vremenu nakon povratka iz Babilonskog sužanjstva pa poziva i potiče na pjevanje “nove pjesme” Gospodinu koji je učinio “djela čudesna”. Koristi izravno i neizravno izraze drugih psalama i završnog dijela Izaije proroka u kome se zrcali zanos nakon povratka iz Babilonskog sužanjstva koncem 6. st. pr. Kr.

Upravo je u ovom psalmu sv. Pavao prepoznao otajstvo Božjeg očitovanja u Kristu. Polazeći od 2. r. ovoga psalma: Gospodin obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi, u poslanici Rimljanima (1,17 i 3,21) ističe da je u Evnađelju otkrivena i očitovana pravednost Božja. Nju će u Kristu moći vidjeli svi narodi na zemlji. Štoviše, i svi krajevi vidješe spasenje Boga našega (Ps 98/97,3). Zbog toga psalam poziva svu zemlju da kliče, raduje se i pjeva pjesmu novu.

Tumačeći u čemu je novost te pjesme, Origen (3. st.) tumači: Pjesma nova je Sin Božji raspeti i to se prije nikada nije čulo. Nova stvarnost iziskuje novu pjesmu … Krist je činio čudesa među Židovima: ozdravljao uzete, čistio gubavce, uskrisivao mrtve. Ali to su činili i drugi proroci. Umnožio je nekoliko kruhova u mnoštvo kruhova. Ali to je učinio i Elizej. Što je, dakle, učinio novo da bi zaslužio novu pjesmu? Želite li znati što je učinio? Bog je umro kao čovjek da bi ljudi zadobili život. Sin je Božji raspet da bi nas uzdigao u nebesa.

To se otajstvo ostvarilo u punini na Mariji kad je unaprijed očuvana od svake ljage grijeha (predsl.) što je znak početka Crkve, Zaručnice Kristove. Zbog upravo u Bezgrešnom začeću gledamo svoju odvjetnicu milosti i uzor svetosti (predsl.)