Uskrs

O blažene noći

„O blažene noći koja spaja zemlju s nebom, a čovjeka sa stvoriteljem“, veli hvalospjev uskrsnoj svijeći. Misterij te noći je velik jer spaja nespojivo: nebo i zemlju, čovjeka i Boga. Stoga kršćani, već od najranijih vremena i bdiju za vrijeme te noći kako bi spremni dočekali ostvarenje svoga velikog misterija, t.j. prijelaz iz zemlje u nebo i tako postali božanski sinovi i kćeri. Eto to je uskrs: prijeći iz zemaljskog u nebesko, iz ljudskog u božansko. A vjernici u Boga su već i prije Krista bdjeli za vrijeme ove noći jer su se prisjećali oslobođenja Božjeg naroda iz egipatskog ropstva, što je slika ovoga našega uskrsnog oslobođenja od zemaljskog i smrtnog.

Slično je i s nama danas: Bog svoje vjernike oslobađa od zala, zabluda, grijeha, nečovječnosti, sebičnosti i nedostojanstva. Osnovni termin koji je i u Bibliji naglašen je polazak u novi život. To je nužno. Nužno je ostaviti Egipat i ljude koji slave krive bogove i poći za pravim Bogom Spasiteljem te ga častiti i štovati.

Tko se ne odluči na polazak, ostaje u ropstvu dosadašnjeg vlastitog života, vlastitih navika i zabluda i nikako ne da šansu svojim dobrim željama i čežnjama svoga srca. To je tragična varka za čovjeka jer ga novac, prestiž, moć i dalje drže zarobljenikom koji ne može osjetiti ljepotu života s Bogom.

Cilj oslobođenja iz Egipta je sasma jasan: svi se moraju na Sinaju susresti s Bogom! Taj susret mora izmijeniti svakog pojedinca, svako srce tako da zablista dobrotom, ljubavlju i poštenjem. To je moguće jer pri tom susretu Bog svakome daruje spoznaju svoga Zakona, t.j. spoznaju puta prave slobode. Po tom zakonu sam Bog vodi čovjeka kako bi mogao sebe ostvariti u potpunosti. Ako je istina da je nedostatak slobode zapravo nemogućnost vlastitog ostvarenja, za vrijeme ove noći taj nedostatak biva uklonjen jer svaki čovjek postaje slobodan za ljubav, za dobro, za poštenje. Ove noći čovjek je po prvi put mogao shvatiti svoje dostojanstvo, svoju osobnost i svoj poziv na život i zajedništvo s Bogom. Stoga će pobožni židovi do dana današnjega ponavljati „Čuj, Izraele, poštuj Gospodina Boga svoga i poštuj njegove zapovijedi, hodi u njegovoj svjetlosti jer to je Bogu milo i jer ti je On to objavio.“ Dakle, osnovni zov Uskrsa je oslobođenje za Boga koje ima nekoliko dimenzija: čovjek je doveden do toga da može učiniti savez s Bogom živim i jakim i da s njim uspostavi nezamislivi savez intimnosti. U toj intimnosti života s Bogom čovjek otkriva vrhovnu istinu o sebi, kao i slobodu da tu istinu ostvari. I, doista, svete li ove noći!

S druge strane, prorok Ezekiel nas upozorava na još nešto: Izrael je sve onečistio svojim ponašanjem i životom dok je još bio u svojoj zemlji, i Bog ga je, stoga, rasuo po svim narodima. Dakle, ono egipatsko oslobođenje je promašeno: čovjekova sudbina ponovno postade lutanje, bijeg od sebe i ropstvo. Čovjek bi se želio opet vratiti, ali bez Boga to ne ide. Samo ih Bog može ponovno vratiti. „Očistit ću vas vodom čistom i bit ćete očišćeni“. Eto, bitno je očišćenje koje se može dogoditi samo ako čovjek promijeni svoje srce koje ga vuče u ropstvo. Stoga je on rob. „Dat ću vam novo srce“ veli Bog. Evo, to se upravo u ovoj noći događa: Bog nam stvara novo srce. Isus Krist je vječnom Ocu platio otkupninu za Adamov grijeh i svojom prolivenom krvlju uništio osudu staroga grijeha. Dakle, Krist je naš Spasitelj koji nas je ponovno priveo Ocu da nas On može priviti na svoje grudi. I to je pravo i istinsko oslobođenje da možemo biti i živjeti slobodu sinova Božjih, slobodu Uskrsa.

Taj privilegij, odnosno pravednost, darovana nam je ove noći Kristovim uskrsnućem, a mi je primamo sakramentima krštenja i Euharistije. Stoga se i radujemo jer je ovo noć našega oslobođenje, posinjenja i slobode, tj. noć novoga čovjeka, novoga stanja, novoga čovječanstva jer sve što je porušeno nanovo se obnavlja, ono što je ostarjelo se pomlađuje i sve se, po Kristovi uskrsnuću, vraća na početak kako ga je htio i stvorio Bog Otac.

Fra Luka Tomašević

********

Vazmeno bdjenje u svetoj noći

U noći svih noći, u prijelazu od tame na svjetlo slavimo tajnu svih tajni. U Isusovom uskrsnuću slavimo Božju bunu protiv smrti. Slavimo konačnu pobjedu života. Ta poruka o Božjoj buni protiv smrti ne vrijedi samo za vjerne kršćane, nego je to radosna vijest za sve ljude na svijetu. Posvuda, gdje se čini da umiranje i smrt i propast imaju posljednju riječ, onamo treba prodrijeti poruka ove noći: Smrt nema posljednju riječ, posljednju riječ ima život!

Naravno da uskrsna poruka ne dokida smrt i umiranje u realnom svijetu. U tom svijetu će i dalje ljudi trpjeti i umirati. Ratovi i katastrofe će i dalje opterećivati i strašiti. Vijesti svakoga dana to potvrđuju na žalost na svakom koraku. Najnovije je to u srcu Europe, nakon terorističkog čina u Briselu. Ali Uskrs je donio iskru nade usred nevolje i bijede. Uskrs je naime zarazio smrt sa virusom života. I to je radosna vijest lišavanja straha: čovjek i cijeli svijet nisu programirani na tjeskobno kruženje trajnog “i tako dalje” o smrti i pokapanju, nego su izručeni apsolutnoj novosti života, ne mimo smrti, nego kroz smrt.

Hrabrost, da naviještamo potpuno novu perspektivu života, daje nam vjera u Isusovo uskrsnuće. On je “Prvorođenac svakog stvorenja” (Kol 1,15) i garant novoga života.

I možda najveće uskrsno iznenađenje za nas: mi imamo udjela u ovom novom životu, ne bilo kada, kada umremo, nego već sada usred našega teškog i nepredvidljivog života. Pavao se o tome izrazio u poslanici Rimljanima: “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

Ako smo dakle s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću” (Rim 6,3-5).

Krštenje je dakle beskrajno puno više nego obred učlanjenja u vjersku instituciju. Ono je znak, da smo mi “u Kristu” i time smo pozvani, ovlašteni i vjerojatno uskrsno zavedeni za nasljedovanje. Nasljedovanje znači, živjeti na Isusov način, ponašati se kao oni koje je on dotaknuo i uputio na svoj put.

Ako bi nam uspjelo ići njegovim putom, tada bi u cijelom svijetu uskrsna Božja buna protiv trajnog i “tako dalje!” bila vidljiva i osjetna. Tada bismo bili svjedoci ove radosne uskrsne poruke!

Fra Jozo Župić

***********

“Vidje i povjerova”

(Iv 20,1-9)

Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.

Njih sve troje trče na grob: Petar je stariji muškarac, ljubljeni učenik očito mlađi, a Marija je žena u zrelim godinama. Trče iz ljubavi. Ako ljubljenu osobu nismo dugo vidjeli, brzo trčimo da je pozdravimo ili poljubimo. Trčimo i onda kada prijeti neposredna opasnost. Puno puta trčimo instinktivno, makar ne bili trkači niti mladi. Ovih troje trče zato što se događa nešto važno. Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj, dostojan trčanja prema Ivanovu uvjerenju. Isus se nije vratio u još jedan zemaljski život poput Lazara ili mladića iz Naina. Bog ga je podigao na novi i trajni život, uveo ga u eshatonsko stanje proslave. To je događaj koji Petar, ljubljeni učenik i Marija još ne razumiju ali trče, jer slute da je beskrajno važan.

Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“ (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postaju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.

Uskrsna vjera Marije, Petra, ljubljenog učenika, kao i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu, je bila praktična i iskustvena jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli, od njega čuli i kako su to sve doživjeli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve, ali i da je u tom svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.

Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.

Fra Luka Tomašević

***********

Ja jesam

Mračna crkva ispunjena pjevanjem. Uskrsna svijeća je unesena, svijeće su upaljene, odjekuje vazmeni hvalospjev: “Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti. Ovo je noć u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje. Ovo je noć…” uvijek iznova se ponavlja: “Ovo je noć.” Danas. Uskrsnuće Isusa Krista je sadašnjost.

Kad je Mojsije kod gorućeg grma u rasplamtjelu plamenu susreo neshvatljivog i neizrecivog Boga i kad on tamo sluša o obećanju slobode, pitao je za ime i sluša odgovor: “Ja sam koji jesam: Ja jesam” (Izl 3,14). Bog koji se pokazuje u sadašnjosti, u danas, u stvarnosti, koja nas okružuje. “Ja jesam koji jesam.”
Kad su žene pošle na Isusov grob, njihova su srca puna sjećanja. One su povezane s onim koji ih je prihvatio. Na grobu će iz njih izići prošla sjećanja: Isus nije nikakvo tada. Nikakva prošlost. One je živi, koji je njih susreo i želi biti živ u njima. “Ja jesam.”

Također kad dvojica učenika idu prema Emausu prate ih povratne misli: “Kako je to bilo tada, pred kratko vrijeme? Zašto se sve to moralo dogoditi? Kako sve to objasniti? Tada se među njima pojavi Uskrsli i izvodi ih iz prošlosti u sadašnjost. Malo-pomalo dolaze oni u to danas, i konačno ga mole: “Ostani s nama.” I tada ga prepoznaše u predočenju lomljenja kruha. “Ja jesam.”

Uskrsne pripovijesti svjedoče sadašnjost Uskrsloga. I one meditiraju nemogućnost, da osiguraju njegovu prisutnost. Ljudski pokušaji, da se Isusa čvrsto zadrži, osuđeni su na propast. Marija Magdalena to doživljava najizričitije. Upravo je ona prepoznala Uskrsloga, budući da čuje njegovu riječ: “Ne zadržavaj se sa mnom” (Iv 20,17).

Putnici za Emaus više ga ne vide nakon lomljenja kruha. Isus po smrti nije uništen i on se ne da uhapsiti ili zadržati po ljudsku govoreći. “Ja jesam koji jesam”. Božja riječ s Horeba bit će za Isusovu mladu zajednicu stvarnost.

On ih ohrabruje da skinu obuću, da odlože “debele đonove”, da se ne stide vlastitih pukotina i dopuste da ih on poslužuje. Plamen njegove ljubavi koji nije ugašen pod rušilačkim bijesom mučitelja, nego svijetli na licu trnjem okrunjenoga, gori i danas. Njegov život i njegova poruka za one, koji njemu pripadaju, nije prošlost nego: on je prisutan, on u tome danas postaje životno presudna stvarnost.
Možemo li se mi u to pouzdati? Da budemo zahvalni za dobra sjećanja i da smijemo živjeti od svjedočanstava Biblije kao i od iskustava drugih vjernika, da smo ohrabreni kao uskrsli ljudi. “Da živimo u Božjem danas” i slavimo “sadašnji trenutak”. Vjerujmo u to i pjevajmo s uskrsnim pjesmama: “Gospodin slavno uskrsnu…” “Ovo je dan što ga učini Gospodin, radujmo se i kličimo.”

Fra Jozo Župić

***********

Uskrs

Bio je to potpuno žalostan dan. Svemu je bio kraj. Prestalo je sanjarenje. Razočaranje u nadi, budućnost mračna, sadašnjost prazna. Tako je otprilike moralo biti raspoloženje među malom četom Isusovih učenika nakon njegove smrti.

Započeli su s velikim nadanjima, kad je on otprilike tri godine prije počeo u Galileji govoriti ljudima, i mnogi su se oduševili za njega. Dolazili su u gomilama da ga čuju, vide, dotaknu. A to što su vidjeli bilo je stvarno napeto: hromi ustaju, slijepi vide, gluhi čuju, nijemi govore. S malo kruhova nahranio je tisuće.
Vezali su se uz njega s velikim nadama. Hoće li on i politički nešto pokrenuti? Uspostaviti kraljevstvo pravednosti i slobode? Hoće li s njim započeti novo vrijeme? Tako je to izgledalo na početku. Tada je došao negativan zaokret. Malo je govorio ljudima o onome što bi oni rado htjeli čuti. Imao je visoke zahtjeve i postavljao ih je za one koji su s njim željeli ići: oni trebaju služiti, a ne vladati; ne čeznuti za prvim mjestima, nego radije trebaju izabrati posljednje mjesto; trebaju opraštati kako je on činio.

Malo-pomalo sve se mrvi. Ljudi izostaju. Sami njegovi pratioci napuštaju ga u četama. Na kraju, u Jeruzalemu, bilo ih je samo malo koji su ostali uz njega. I tada posljednji udarac: smrtna kazna, raspinjanje i brzo polaganje u grob. Sva je nada ležala u grobu. Svemu je kraj.

Uskrs 2013. u Hrvatskoj, Njemačkoj…Nije malo katolika kod kojih vlada slično raspoloženje. S tom razlikom da se tada u javnosti glede smrti učitelja jedva što primjećivalo, dok sada kod nas dnevno stižu nove negativne vijesti preko medija za sve ljude. Tada su mnogi razočarani napuštali Isusa. Danas mnogi srdito napuštaju ili odbijaju Crkvu. Tada je izgledalo da je potpuni kraj. Danas mnogi proriču da je skori kraj Crkvi.

Ipak došlo je to rano jutro, osvit prvoga dana u tjednu. Nekoliko žena koje su ostale vjerne Isusu, došle su veoma rano, o izlasku sunčevu na grob – i grob su našle prazan. I ugledaju dva čovjeka u blistavoj odjeći koji im rekoše: Onaj koga tražite, Isus, nije ovdje u grobu. On živi. Uskrsnuo je! Kažite to dalje!

Sve je brbljanje! Sve je tlapnja! Bila je to reakcija “službene Crkve”, apostola. Duboko je bilo njihovo razočaranje da bi to sada vjerovali. A ipak je to tako bilo. Uskoro su ga sami trebali vidjeti. I uskrsnuti, izroniti iz svoje beznadnosti.

Uskrs 2013! Isus živi! Je li sve to samo brbljanje, tlapnja? Je li kraj njegove Crkve? Vjerujem li ja, vjeruješ li ti, vjerujemo li mi, da Isus stvarno živi? Vjerujemo li mi zajedno s papom Franjom da njegova Crkva može nanovo uskrsnuti? Pogledajmo oko sebe: ne vidimo li mi samo pogreške kojih ima među ljudima u Crkvi? Vidmo li kako Isus i danas daruje novu nadu? Vjerujemo li u Uskrs i Uskrsnuće?

Fra Jozo Župić