2. vazmena nedjelja

Mir vama

U smrti i uskrsnuću Isusa Krista djeluje Bog koji je spasenje ljudi. Tajna otkupljenja je prije svega dokaz božanskog milosrđa. Prikladno je da mi drugu vazmenu nedjelju slavimo kao nedjelju božanskog milosrđa.

Kad promatramo svjetske događaje, ali i kad ih konfrontiramo s različitim iskustvima naše svakidašnjice, čini nam se katkad: svijet je postao hladniji. Egoizam i bezobzirnost daju smjernice; vrijednosti sućuti i milosrđa malo se broje u društvu, koje prije svega njeguje kult ljepote i zdravlja kao ostvarenje iz vlastite snage. Ipak ima u svijetu neopisivo mnogo nevolje i to u svim njenim načinima pojavljivanja: materijalnoj nevolji, bolestima i zaprekama, socijalnim ograničenjima, psihičkim patnjama i tjelesnim poteškoćama i na kraju nevolja da čovjek više ne poznaje Boga i nije priznat i da se radikalno od njega odijelio i otuđio ( jer ništa drugo i ne znači pojam “grijeh” nego odjeljenje i otuđenje od Boga).

Ako smo na Uskrs stvarno slavili uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, možemo cijeli naš život promatrati u uskrsnom svjetlu, tako kao i učenici koji su se najprije samo iz straha zatvorili, a onda iskusili Isusa kao uskrsloga.

Ovo iskustvo izazvalo je apsolutnu radost kod njegovih učenika. Usred svoje male zajednice osjećali su njega, novi život i slušali su njegovu riječ o miru, o svome poslanju u svijet i doživjeli su Duha Svetoga.

To pozitivno iskustvo novoga života smijemo i mi danas činiti. Također i mi smijemo Krista uskrsloga čuti kako govori u našoj sredini po svojoj riječi evanđelja, kako smo upravo to doživjeli. On i nama govori: Mir vama; ne bojte se, šaljem vas i primit ćete snagu Duha Svetoga i možete opraštati grijehe. To znači, vi možete započeti sasvim novi život za sebe i s drugima.
U tom novom životu ne trebate imati straha pred ničim i pred nikim. Ni pred izbjeglicama koji nam dolaze, niti pred stalnim promjenama u našoj Crkvi i društvu. Uskrsli je među vama a s njime novi božanski život.

To trebamo osobito iskusiti u ovoj godini milosrđa. Naša Crkva upravlja pogled na različite mogućnosti. Obećanje oslobođenja po opraštanju grijeha znači da možemo biti slobodni od svih ovisnosti.

Božje milosrđe omogućava nam da međusobno budemo milosrdni a i prema sebi, da ne moramo više teret loše povijesti i negativnih struktura vući sa sobom, nego da možemo ići novim putovima slobode djece Božje.

Te nove putove smijemo iskušati u našim različitim kršćanskim zajednicama, u kojima se okupljamo, gdje raspravljamo, govorimo o Bogu, da svaki priča svoje uskrsno iskustvo i da u mnogostrukosti liturgije slavimo zajedno kako možemo i kako nam to čini dobro. Tu ćemo kao i učenici tada – doživjeti Uskrsloga u našoj sredini.

U povjerenju na naviještenu Božju riječ i na temelju mnogih znakova koji nisu u Bibliji, a koje usprkos tome doživljavamo kao Božje znakove, dolazimo po vjeri do novoga života.

Zahvalimo našemu Gospodinu Isusu Kristu za njegovu milosrdnu ljubav, u kojoj nam pokazuje lice nebeskoga Oca! Želimo preporučiti naše molitve Djevici Mariji. Ona je “Majka božanskog milosrđa”. Kao svjedoci ljubavi i božanskog milosrđa želimo ići k ljudima, koji čekaju na nas i koji su potrebni milosrdne ljubavi.

Fra Jozo Župić

***********

Vjera znači povjerenje

Pred nekoliko godina jedan je redovnik na carini temeljito “pretraživan”. Bio je obučen u svoje redovničko odijelo. U jednom trenutku upitao je carinika: “Pa, zar vi nemate u mene povjerenja, ja sam ipak redovnik?” Ovaj se nasmijao i odgovorio: “Naš zaštitnik je sveti Toma”.

Toma je želio vjerovati samo ono, što on sam može preispitati, provjeriti. Možda je carinik mislio da je taj čovjek pred njim varalica, obmanjivač, koji koristi redovničko odijelo, da bi izbjegao carinsku kontrolu.
Vjerovati bez preispitivanja, provjeravanja? Nije li to riskantno? Povjerenje je dobro, kontrola je bolja, kaže se. Ali funkcionira li to? Mogu li ja sam sve preispitati, provjeriti? Dnevno čitamo mnoge vijesti u novinama. Te vijesti barem mogu sam preispitati. Stalno moram imati povjerenje – inače ne bih mogao živjeti. Ako sjedam u vlak, imam povjerenje da je sve u redu. Da su vagoni u redu i da željezničari pouzdano vrše svoju službu.

Kako je to s povjerenjem u Boga? Kako je s vjerom u Krista i njegovo uskrsnuće? Moram li slijepo vjerovati? Potpuno neprovjereno? “Boga nitko nije vidio”, kaže se u Bibliji. Poslanica Hebrejima daje točan opis vjere: “A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo”.
Mi vjerujemo da je Isus uskrsnuo. Ali tko je njega vidio? Da, tada, nakon Uskrsnuća, neki njegovi pristaše su rekli, da su ga živoga vidjeli, da im se javio, da su ga dotaknuli, s njime razgovarali. Ali već je prošlo dvije tisuće godina. Kako mi danas trebamo vjerovati? Samo zato jer su tada neki to tvrdili?
Sigurno je, da je vjera upravljena na nevidljivo. Ali sigurno je da ona stoga još dugo nije slijepa. Sigurno je: ja sam nisam vidio Isusa kao uskrsnuloga. Ali vjerujem u to, da se tadašnji svjedoci nisu uobrazili. Oni su meni vjerodostojni.

To samo po sebi ne bi bilo dosta. Vjeri uvijek pripada i vlastito iskustvo. Ja doduše nisam vidio Boga. Ali često sam iskusio da ga ima. Ja nikada nisam vidio Isusa. Ali sam često osjetio njegovu blizinu. On nije za mene neka nebulozna osoba iz daleke prošlosti. On živi i kod nas je u sve dane kako je i sam obećao. Jesam li samo uobražen? Vjerujem ne. Nisam sam koji vjeruje. Ja sam u jednom velikom zajedništvu raširenu po svem svijetu, koje isto tako vjeruje u Krista. Mnogi od njih mogu kazati: Da, ja živim u svome životu to, da ima Boga i da Isus živi. On mi je blizu. Ja doživljavam njegovu pomoć. Ja ga ne vidim svojim očima. Ali srcem znam: On je tu!

Fra Jozo Župić

***********

Znati ili vjerovati

Oduvijek je bilo ljudi koji su tvrdili da vjeruju samo u ono što se može dokazati. Govor o Bogu, uskrsnuću, vječnom životu, oni smatraju tek pobožnom iluzijom koja pomaže ublažiti tvrdoću života i okrutnost smrti. Što ako je vjera u Boga doista samozavaravanje? Proizvod ljudskih želja? Potisnutoga straha od smrti? Veliki ‘učitelji sumnje’ (Feuerbach, Sigmund Freud, Karl Marx i drugi) tvrde: Nije Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, nego je čovjek stvorio i izmislio Boga kako bi lakše izašao na kraj s vlastitim smrtnim životom. U prvi mah, ova izjava zvuči uvjerljivo. Prema njoj, religijska povijest čovječanstva jedna je velika (samo)obmana.

Ako nastavimo razmišljati, rađaju se i protupitanja. Što ako je sve ono što tvrdi vjera istina? Kako to da pitanje o Bogu postoji od početka čovječanstva i uvijek iznova potiče ljude na razmišljanje i traganje? Odakle potječe taj ‘religiozni nemir’ u čovjeku? Zašto je većina ljudi u povijesti vjerovala u neki oblik nadživljavanja fizičke smrti? Nije li geslo – “vjerujem samo u ono što vidim” – prejednostavno, banalno, čak pomalo i primitivno? Kamo putujemo? Koja je svrha života? Što se s nama događa u trenutku smrti? Čemu se smijemo nadati? Takva su pitanja ljudi postavljali otkada postoji čovječanstvo i postavljat će ih dokle god budu živjeli na ovoj zemlji. Netko jednom reče da je čovjek “neizlječivo religiozan”. Pitati se o smislu života znači biti religiozan (A. Einstein).

‘Vjerujem samo u ono što vidim’ – ne, to bi bilo krajnje površno. I apostol Toma morao je nadići takav pristup stvarnosti. U kršćanskoj tradiciji on se pojavljuje kao “nevjerni Toma”. Predstavlja sve one koji u svom intelektualnom traganju hoće propitkivati vjeru tako što zahtijevaju, slično nekom prirodoznanstveniku, racionalne, empirijski provjerljive dokaze. Toma nije mogao povjerovati. Želio je Isusa vidjeti i dotaknuti svojim osjetilima!

I nakon osam dana, čitamo u evanđelju, Isus mu pruža dokaz: on ga smije vidjeti i dotaknuti. Usklikom: “Gospodin moj i Bog moj!” ispovijeda svoju uskrsnu vjeru. Za Tomu “spoznati Boga” jest nešto osobno i subjektivno: “Gospodin moj i Bog moj.” Doduše, Isus relativizira takav način dolaska do vjere: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Tijekom stoljeća naraštaji kršćana vjeruju u Isusovo uskrsnuće na temelju svjedočanstva očevidaca – apostola. Znači li to da se vjera ne može dokazati, da moramo slijepo vjerovati, bez racionalnih argumenata, bez empirijskih dokaza, protivno znanstvenom razumu? Vjera i znanje – nespojive veličine?

Ponajprije, valja reći da Biblija ne poznaje moderni pojam znanosti koji je oblikovan racionalnošću i empirijom. Htjeti u tim kategorijama dokazati vjeru zbilja nije moguće. U Bibliji se radi o nečemu drugome. O unutarnjoj izvjesnosti (evidenciji) vjere, koja dovodi do drukčijega shvaćanja sigurnosti i očitosti. Vjera nije protivna razumu. Ona posjeduje drukčiju, u određenom smislu, dublju razumnost (racionalnost) od empirijske spoznaje. Ljudsko razmišljanje integrirano je u čin vjere.

U današnjem je evanđelju bitno također uočiti kako Toma želi doći do vjere u Isusovo uskrsnuće. Tako da dotiče Isusove rane. Tjelesni dodir povezano je s osobnim odnosom. Preko dodira izražavamo blizinu i povezanost. Tek kada stupimo u odnos, možemo (po)vjerovati drugom. Još je jedan detalj značajan. Toma dotiče Isusove rane. To je ključni trenutak. Rane simboliziraju patnju koju je Isus podnio iz ljubavi za nas. Tko takvu ljubav spozna i prihvati, otvara svoje srce i vjeruje uskrsnulom Isusu.

Fra Anđelko Domazet