Veliki talijanski kompozitor Giacomo Puccini napisao je mnogo poznatih opera. Među njima su La Boheme i Madame Butterfly. Puccini je 1922., u svojoj 64. godini života, obolio od raka. Usprkos bolesti želio je dovršiti svoju posljednju operu pod nazivom Turandot za koju mnogi kažu da je najbolja od svih (nije naravno bolja od Ere s onoga svijeta). Radio je na njoj danonoćno. Mnogi su mu savjetovali da se odmara, misleći da je i tako neće dovršiti. Kad se njegova bolest pogoršala, Puccini je rekao svojim učenicima: „Ako ja ne dovršim operu, vi ćete je dovršiti“. Tako je i bilo, Puccini je umro na operacijskom stolu, a opera je ostala nedovršena. Njegovi učenici željeli su je dovršiti. Skupili su sve dijelove, studiozno ih istraživali i počeli završavati. I dovršili. Premijerna svjetska izvedba bila je 1926. u glasovitoj milanskoj opernoj kući. Operom je dirigirao Puccinijev omiljeni učenik Arturo Toscanini. Opera je tekla dobro do trenutka koji je Puccini skladao. Toscanini je zaustavio glazbu, spustio dirigentski štapić, okrenuo se publici i skoro plačući izustio: „Dovde je pisao učitelj“. Nastala je tišina. Nitko nije izustio nijednu riječ. Nakon nekoliko minuta Toscanini je ponovno uzeo svoj štapić, okrenuo se publici, nasmijao se i kroz suze rekao: „Ali njegovi učenici su dovršili njegovo djelo“. Kad je opera završila, svi su se digli na noge i dvoranom je odlijegao gromoglasni pljesak. Nitko nije zaboravio taj veličanstveni trenutak.
Isus je imao svojih 12 učenika. S njima je radio, poučavao ih i nadahnjivao. On je završio svoje poslanje i zadaću koju Mu je povjerio Otac, no na Njegovim učenicima ostalo je da dovrše Njegovo djelo. I skupiše se zajedno u Jeruzalemu, meditirali su i razmatrali svaki Isusov korak, svaku Njegovu riječ, svaku Njegovu gestu i svaku Njegovu želju. Morali su nastaviti Njegovo djelo na ovoj zemlji. Na današnji dan, na dan svog odlaska Ocu, daje im zadatak: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Trebalo je pričekati dolazak Duha Svetoga, Nadahnitelja svake opere i svakog ljudskoga dobrog djela. On je ona sila kojom će oni moći nastaviti Njegovo djelo i kojom će osvojiti ovaj svijet za Krista.
Naš hrvatski narod dolaskom u lijepu našu domovinu pokrštavanjem je prihvatio da Isusovo djelo zajedno s braćom i sestrama nastavi i dovrši. 7. lipnja 879. godine, upravo na svetkovinu Spasova, datirano je znamenito pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, koji je jedan od najvažnijih dokumenata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Taj dan je papa, kako stoji u pismu, služio misu na žrtveniku sv. Petra i blagoslovio kneza Branimira, narod i zemlju da spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vlada zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseli s Bogom i da vječno vlada. Taj dan smo međunarodno priznati. To je dan naše državnosti.
Možda su upravo ova našu starohrvatsku crkvu svetoga Spasa u Vhrici iz 9. st. posvetili naši pradjedovi na čast Uzašašća Gospodnjeg u spomen na taj događaj. Za svakoga katolika i Hrvata sveto je tlo. Sveto je tlo jer su je prije više od tisuću godina sagradili stari Hrvati kao izraz vjere u Svemogućega Boga. Posvetili su je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta.
Otkad su Turci na prijevaru osvojili Bosnu (1463.), turska pustošenja i barbarska haranja hrvatskih zemalja, najveća su tragedija što je hrvatski narod kroz nekoliko stoljeća proživljavao i podnosio. Ta su haranja ostavila pustoš u mnogim hrvatskim krajevima, posebno u onima uz neodređenu i nesigurnu granicu. Ista je tužna sudbina zadesila i ovaj kraj. Posebno je užasna bila situacija za Kandijskog (1645. – 1669.) i Bečkog rata (1684. – 1699.). Na pustu zemlju Mlečani su naseljavali i katolike i pravoslavce iz Bosne, a jadne izbjeglice ili prebjezi prihvaćali su poziv nadajući se da će im biti bolje pod kršćanskom vlašću negoli pod turskim zulumom. I tako je počelo naseljavanje gotovo pustih krajeva. Za tako naseljen malobrojan kršćanski puk dolaze fratri iz samostana na Visovcu i obavljaju svete obrede. To potvrđuje dozvola providura Alvise Mocenigo 1696. godine koji odobrava da visovački fratri poprave Crkvu, jer je bila kako piše „u starodrevnom posjedovanju poštovanih visovačkih otaca“. Fra Mijo Kotaraš, župnik Kijeva, opisao je 1895. god. u svom Dnevniku kako je svake godine župnik Vrlike sa svojim vjernicima hodočastio na Spasovo, slavio sv. misu i blagoslovio polje. Zatim bi narod užinao i igrao kolo. Tada su bile samo dvije katoličke obitelji u selu, ostalo su rišćani. Fra Mijo je godine (1895.) „s preko hiljadu Kijevljana u javnoj procesiji krenuo…k Crkvi…i sve je mirno prošlo…“
Na blagdan Spasova išlo se na hodočašće crkvi sv. Spasa i poslije Drugog svjetskog rata (tj. 1946. i 1947.). Kasnije se više nije smjelo ići, jer su komunističke vlasti zabranile procesiju i sv. misu uz crkvu sv. Spasa. Što se tiče vlasništva zemljišta (groblja) i crkve, komunističke vlasti 1970-ih godina u Kninu zapisale su da je to društveno vlasništvo, no prešutjeli su podatak da je još 1926. zapisano da je to vlasništvo Katoličke Crkve, odnosno Župe Gospe Ružarice u Vrlici.
Konzervatorski zavod za Dalmaciju 5. VIII. 1966. god. piše Odboru za čuvanje spomenika u Kninu da provodi prije donesenu odredbu da se pokojni pravoslavci ne smiju pokapati pod stećke uz crkvu sv. Spasa. Prijepis je poslan i Župnom uredu u Vrlici s molbom da na to pazi i javi u Split što se događa.
Ovdje su naši korijeni, naši temelji, ovdje je vrelo naše vjere. Na ovom mjestu, na ovoj „tvrdoj stini“ pošli su naši preci za Kristom, Spasom, a mi nastavljamo hodočastiti našem Spasu.
Sveti papa Ivan Pavao II. 30. travnja 1979., pred nadbiskupom Kuharićem i ostalim hrvatskim hodočasnicima, predvodi sv. misu na onome istom mjestu (u bazilici sv. Petra) na kojem je 21. svibnja 879. misu služio papa Ivan VIII. kad je blagoslovio hrvatskog kneza Branimira, cijeli hrvatski narod i svu hrvatsku zemlju. Tada je papa rekao: “Dragi moji Hrvati, molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve.” Tada je nastalo poznato geslo: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi“ i molitva „Čvrsto vjerujem“.
Nastavljamo i mi danas Isusovo djelo spasenja, čuvajući memoriju i svijest o vlastitom podrijetlu, kao i naše svetinje koje ne smiju pasti u zaborav. Zato budimo svjesni krsnog saveza naših starih koji su svoje živote i živote svojih obitelji trajno vezali uz Spasitelja Isusa Krista. Ljubav prema vjeri u Vječnog Spasa podigla je prekrasnu crkvu, očuvala je tijekom mnogih stoljeća i predala današnjim generacijama. To nas obvezuje da čuvamo svoju crkvu.
Isus je u današnjem evanđelju rekao svoju posljednju riječ na zemlji: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). A On će biti s nama ako ostanemo odvažni svjedoci Isusa Krista, Spasitelja svega svijeta da se Njegovo djelo dovrši. Amen.
