Zagreb: Nadbiskup Kutleša posvetio župnu i samostansku crkvu Majke Božje Lurdske

U svome uvodnom pozdravu na početku slavlja, gvardijan fra Bože Vuleta rekao je da je ovo novo crkveno zdanje podignuto još u vrijeme „hrvatskog proljeća“, početkom 1970 -ih godina, cjelovitim uređenjem, započetim po odluci Provincije 2014. godine, doživjelo „svoje proljeće“, a činom posvećenja postaje „sakrament, tj. materijalni znak žive Crkve“. Oca nadbiskupa nazvao je „živim znakom zajedništva s Kristom, cijelom mjesnom i općom Crkvom“, skrenuvši mu pozornost da je došao „u živu zajednicu s mnoštvom nadarenih laika, zauzetih udruga, iznimno vrijednih zborova, humanitarnih inicijativa, molitvenih zajednica, u zajednicu u kojoj su aktivne i tri školske sestre franjevke. Uz trojicu svećenika koje ste sami potvrdili dušobrižnicima ove župe, veliku pomoć pružaju sedmorica njihove braće franjevaca, osobito pri ispovijedanju. Zahvaljujući njima ovo svetište može njegovati ispovjednički duh sluge Božjeg o. fra Ante Antića“, preporučivši njegovo proglašenje blaženim u nadbiskupove molitve. Pozdravivši sve nazočne vjernike, gvardijan je istaknuo da su se „u ovome slučaju ispunile Isusove riječi: ‘Ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji.’ Ja sam, naime, posljednji po zaslugama za ovaj velebni projekt, zapravo ih uopće nemam, a dopalo me, po gvardijanskoj službi, govoriti prvi. Zato moram reći da je svojom raspoloživošću, darovitošću i zalaganjem na zasluženome prvom mjestu fra Ivan Maletić i uz njega, s istim superlativima, fra Ante Crnčević“, na što je uslijedio dugotrajan gromoglasni pljesak dupkom ispunjene crkve.

Potom su arhitekti uređenja crkve, dr. Zorana Sokol Gojnik i dr. Igor Gojnik, predstavili svoje arhitektonsko djelo, istaknuvši osnovne ideje vodilje: „Susret sa zatečenom i u velikoj mjeri nedovršenom građevinom u kontekstu titulara Gospe Lurdske vrlo nam se brzo nametnuo kao slika Gospe u lurdskoj špilji. Tako smo odlučili da Gospa uđe u svoju špilju ovdje u Zagrebu kroz oblikovanje prostora koji će evocirati njezinu mekoću, nježnost i majčinski zagrljaj, kao odraza osjećaja koje je Bernardica doživjela prilikom ukazanja.”

Istaknuvši zahvalnost za veliku pomoć koju su im pružali fra Ante Crnčević, član Samostana Majke Božje Lurdske i prof. liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, te fra Ivan Maletić, koji je pripremio svu potrebnu dokumentaciju te predano surađivao u pripremi i izvođenju radova i skrbio za zahtjevne financijske potrebe. Svoje su kratko izlaganje završili željom „da ovaj – ljubavlju i vjerom stvoren prostor – bude poticaj za uranjanje u Božju Providnost, u božanski život i u dar Njegova spasenja”.

Nadbiskup je poškropio oltar i narod blagoslovljenom vodom, a potom je uslijedila Liturgija riječi. Na početku svoje homilije nadbiskup je kazao: „Danas je poseban dan za vas vjernike ove župe, franjevačku zajednicu koja skrbi za vaše duhovne potrebe, za naš grad Zagreb, ali i cijelu Domovinu, zbog pobožnosti koju naš narod iskazuje Majci Božjoj. Posveta ovoga bogoslužnog prostora izvanjska je kruna i pokazatelj onoga što Crkva u svojoj biti jest: živa zajednica vjernika koja živi i daje plodove pobožnosti i svetosti“.

Tumačeći Božju riječ naviještenu u liturgijskom slavlju, nadbiskup je izdvojio tri misaone cjeline: važnost Božjeg zakona, pravo značenje hrama te klanjanje u duhu i istini. Iz knjige proroka Nehemije, naviještene u prvom čitanju (Neh 8, 1-4a.5-6.8-10), jasno se iščitava da  je  vjernost Božjem zakonu temelj zajedništva i istinske posvete te ustvrdio: „Istinska posveta crkve je u obraćenim srcima vjernika.“

Ustvrdivši da je svatko od nas „hram Božji“, nadbiskup je naglasio kako je u zdanje ove crkve utkan život fra Ante Antića: „Koliko je samo plodova pobožnosti, plodova posebne svetosti u srcima vjernika posredovao ovaj mali brat velike duše. Poznato je da je o. Ante imao dar čitanja srca, znao je u konkretnim ljudskim sudbinama prepoznati duboku čovjekovu glad za Bogom i odgovoriti na nju pozivom na obraćenje, savjetom i zagovornom molitvom.“

Nadbiskup je zatim, oslanjajući se na riječi evanđelja (Iv 4, 19-24), skrenuo pozornost na susret Isusa sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu i uputio poziv svima da prepoznaju žeđ i glad Isusove ljubavi za ljudima i da se sami stave u službu utaživanja Njegove žeđi djelima vlastite ljubavi. Iz Isusova razgovora sa Samarijankom razvidno je da „nije više važno mjesto već odnos, nova dimenzija štovanja Boga koju žrtve i obredi starog saveza nisu mogle ispuniti. Ono je samo blijeda slika, sjena nebeskih stvari, a ne puna istina o njima… Istinski klanjatelji će se klanjati Ocu u Duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac (usp. Iv 4, 23).“

Na kraju homilije nadbiskup je zazvao zagovor Majke Božje Lurdske, blaženog Alojzija Stepinca, sluge Božjeg o. Ante Antića i svih Božjih ugodnika na Župu Majke Božje Lurdske, grad Zagreb, sve obitelji, Domovinu i cijeli svijet.

Na početku liturgije posvete crkve, bogoslovi naše provincije fra Oliver Marčinković i fra Stipe Buljan otpjevali su litanije svih svetih. Nakon toga nadbiskup je izlio posvetno ulje i pomazao oltar, dok su provincijal fra Marko Mrše i dekan preč. Josip Golubić pomazali posvetne križeve na zidovima crkve.

Nakon obreda pomazanja na oltar je postavljeno pet žarišta u koje je nadbiskup stavio tamjan, pokadio oltar, a potom su dvojica akolita pokadila sav narod. Zatim je oltar svečano prekriven oltarnicima, uređen svijećama i cvijećem, a nadbiskup je župniku predao svijeću kojom je upalio svijeće kod oltara.

Obitelj Ćurković prinijela je euharistijske darove kruha, vina i vode. Poslije svete pričesti svečano je otvorena kapela Presvetog oltarskog sakramenta. Nadbiskup se sa župnikom i gvardijanom u ophodu uputio prema kapeli Presvetog Sakramenta i pohranio ciborij s posvećenim česticama u novo svetohranište, koje je izradio akademski umjetnik Jeronim Tišljar. Potom je ključ svetohraništa predao župniku, a pored svetohraništa upaljena je uljanica koja će ondje trajno svijetliti.

Vrativši se do oltara, nadbiskup je potpisao Povelju o posveti crkve. Povelju je potpisao i provincijal, a potom ju je pred narodom pročitao fra Siniša Balajić.

U svome zahvalnom govoru monsinjor o. provincijal fra Marko Mrše istaknuo je značajne događaje iz povijesti izgradnje Franjevačkog samostana i svetišta Majke Božje Lurdske u Zagrebu od početka izgradnje (1930.). Zahvaljujući nadbiskupu na posveti crkve, istaknuo je kuriozitet, a ujedno i „iznimnu čast“, da je ovo prva crkva koju je on posvetio kao zagrebački nadbiskup. Zahvalio je i zagrebačkom nadbiskupu u miru, kardinalu Josipu Bozaniću, „koji je pružao svekoliku moralnu, duhovnu i materijalnu pomoć u uređenju ove crkve“.

Navodeći podatak da je odluku o konačnom uređenju unutrašnjosti ove crkve donijela uprava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na čelu s tadašnjim provincijalom fra Joškom Kodžomanom 2013. godine, izričući mu zahvalnost što je „osjetio trenutak i odvažno krenuo u taj velebni pothvat“, istaknuo je da je tada za voditelja radova imenovan fra Ivan Maletić, „što je uključivalo pribavljanje projekata i organizaciju gradnje“. Sadašnja provincijska uprava uvrstila je ovaj projekt među građevinske prioritete. Provincijal je posebnu zahvalnost iskazao fra Ivanu Maletiću „koji je pokazao svoju raspoloživost i s puno ljubavi, strpljivo, uporno i ustrajno prikupljao dokumentaciju, pratio radove i sve doveo do kraja kako smo svi priželjkivali i iskreno željeli“.

Provincijal je zatim zahvalio arhitektima, bračnom paru Igoru i Zorani Sokol Gojnik, tvrtki HEDOM kao izvođaču radova na čelu s vlasnikom tvrtke gospodinom Vladom Ćorlukom, voditelju gradilišta gospodinu Anti Šimiću, svim izvođačima koji su bili uključeni u radove dovršenja ove crkve, a na poseban način svim dobročiniteljima i donatorima, uključujući i sve članove ove župne zajednice, koji su omogućili realizaciju ovog projekta. „Posebnu zahvalnost iskazujem članu ovog samostana i naše Provincije fra Anti Crnčeviću, profesoru liturgike na KBF-u u Zagrebu, koji je bio desna ruka svima kojima je njegova pomoć bila potrebna, kada je riječ o uređenju crkve kao liturgijskog prostora, koji je uistinu jedinstven, poseban i cjelovit.“

Zatim je zahvalio nazočnom izaslaniku predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, dr. Ivanu Malenici, ministru pravosuđa i uprave; Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i voditeljici gospođi Jasni Ščavničar Ivković; Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, ministrici gospođi Nini Obuljen Koržinek, kao i njezinu izaslaniku glavnom konzervatoru gospodinu Davoru Trupkoviću.

Provincijal je završio svoj govor, izražavajući uvjerenje da će ovaj dan biti “zlatnim slovima upisan u povijest Zagrebačke nadbiskupije, ove župe, ovoga samostana, ali će zasigurno biti upisan i u srcima svih nas koji smo prisustvovali na ovome euharistijskom slavlju.”

Potom je obitelj Butigan predala nadbiskupu prigodni dar župne i samostanske zajednice, cvijeće i sliku lurdske špilje koju je izradio ak. kipar Đuro Seder (2019.), na kojoj je prikazan i sluga Božji o. fra Ante Antić kojem je samostanska kapelica u kojoj se nalazi ta špilja bila drago mjesto molitve.

Praćen poslužiteljima, župnikom i gvardijanom nadbiskup je u ophodu pošao do kipa Majke Božje Lurdske gdje je izmolio Molitvu za župnu zajednicu, a djeca obitelji Mećar pred lik Majke Božje postavila su cvijeće. Potom je otpjevana pjesma Majci Božjoj Lurdskoj, a poslije završnog blagoslova himna Domovini.

Ovo vrlo dojmljivo slavlje bilo je od početka do kraja protkano izvrsnim pjevanjem koje je predvodio “prigodni zbor”, sastavljen od članova četiriju zborova ove župe, pod ravnanjem prof. art. Martine Gojčete Silić. Njihovo pjevanje zacijelo je uvelike pridonijelo tome da svi okupljeni budu uistinu aktivni sudionici toga dvoipolsatnog slavlja, Duhom povezani u jedno Tijelo kojem je glava Krist.

U slavlju su ulogu ceremonijara vršili fra Ante Crnčević i prečasni Denis Barić, katedralni ceremonijar, kao neprimjetni dah koji je sve pokretao bez ijedne riječi, uz poslužitelje: sedmoricu bogoslova Zagrebačke nadbiskupije i dvojicu bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja te župne ministrante. Boljem sudjelovanju u slavlju pridonijela je i prigodna knjižica s obredom posvete crkve koju je priredio fra Ante Crnčević, a podijeljena je svim sudionicima neposredno prije početka slavlja. Za članove zbora priređena je i posebna knjižica sa svim partiturama pjevanih dijelova.

Poslije liturgijskog slavlja u crkvi sudionici su nastavili slavlje prigodnim domjenkom u župnoj dvorani i samostanskom dvorištu.

Za slavlje posvete crkve pribavljeno je i novo liturgijsko ruho – dvadeset i pet bijelih misnica, čiji su izgled osmislili umjetnik Jeronim Tišljar i fra Ante Crnčević, pet albi i šest roketa, te liturgijsko posuđe – tri kaleža, dvanaest posuda (ciborija) za pričest vjernika, kao i niz liturgijskih predmeta (dvije kadionice, procesijsko raspelo…).

U sklopu uređenja crkve pribavljene su i nove orgulje njemačke tvrtke OSI Profisoundsysteme, s četiri manuala i pedalom te 59 registara. Sustav ozvučenja je 8.1 HUPTWORK.

Pri uređenju crkve, sakristija je također dobila novi namještaj, kojeg su oblikovali arhitekti crkve, dok je brončane skulptorske elemente (mjesta pohrane svetih ulja i evanđelistara) izradila akademska kiparica Linda Milić Kršnjavi. Uređena je i riznica svetišta gdje je stručno evidentirano i konzervirano staro liturgijsko ruho i liturgijski predmeti.

U ovome posvetnom slavlju potvrdilo se i kao izazov nametnulo ono što je u jednom od svoja dva predavanja o arhitektonskom i liturgijskom oblikovanju crkve ustvrdio dr. fra Ante Crnčević: „Slavlje posvete crkve u jednoj župnoj zajednici više je od prigode obilježavanja završetka izgradnje i uređenja crkvenog zdanja. Slavlje posvete crkve izravno dotiče, zahvaća i propituje samu zajednicu koja se zove Crkvom, župom. Crkva-zajednica identificira se s crkvom-zdanjem u kojem se okuplja na bogoslužje i u kojem se na najistinskiji način osjeća Crkvom.“ Fra Antina su predavanja nezaobilazna za razumijevanje ovog liturgijski iznimno dobro promišljanog, promišljenog i skladno izvedenog prostora.

Fra Antina predavanja, 16. i 17. studenog, bila su dio trodnevne duhovne priprave župne zajednice za samu posvetu crkve. Prvi dan je svetu misu predvodio župnik fra Ante Bešlić. U propovijedi je istaknuo značaj liturgijskog prostora za župnu zajednicu i razloge radosti što se ovaj liturgijski prostor posvećuje.

Drugi dan je predvodio gvardijan fra Bože Vuleta, koji je u svojoj propovijedi usporedio izloženost ovoga novouređenog crkvenog prostora brojnim primjedbama, sve do oprečnih mišljenja, s još složenijim napetostima koje mogu vladati u razumijevanju žive Crkve i u odnosima u njoj. U tu svrhu poslužio se nadahnutim svjedočkim tekstom Carla Caretta, koji je sročen na suprotnostima sablazni i svetosti u Crkvi; kompromitiranosti i čistoći; nanošenju patnje i velikodušnosti; crnilu i ljepoti – a sve je to prisutno u Crkvi – sa zaključkom da „iskrene oči mogu vidjeti oboje i zrelo srce može prihvatiti oboje“ i završnom misli Carla Caretta: „Samo Duh Sveti može izgraditi Crkvu od kamenja loše isklesanog poput samih nas.“

Posljednji dan trodnevne priprave za posvetu crkve predvodio je fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. On je svoje promišljanje o značaju posvete ove crkve temeljio na njezina tri obilježja: da je posvećena Majci Božjoj Lurdskoj, da je franjevačka i da je to crkva dobrog fra Ante Antića. S obzirom na njezinu posvetu Gospi, naglasio je da „ova crkva treba biti majka, ‘crkva otvorenih vrata’ (papa Franjo), gostoljubiva prema ljudskim potrebama i nevoljama, grijesima i bolestima, da mi koji ovdje dolazimo budemo osjetljivi za druge“, tj. da budemo „azil isključenima, utočište nepravedno osuđenima, prezrenima, ostavljenima, a ne mjesto duhovne aristokracije i tobože povlaštenih pravednika“. Dapače, „trebamo poći k njima, praktično im pomoći, pa čak ih i udomiti. Mi smo i ‘crkva izlaska’, Kristova zajednica solidarnosti“.

Kad kažemo da je ovo i franjevačka crkva pritom nije važno pitanje vlasništva i upravljanja, naglasio je propovjednik, „već karizme Franje Asiškog, čiji su sljedbenici ‘suputnici povijesti’ (L. Fišić) svoga hrvatskog naroda, ali i suputnici sve manje braće i sestara, bez obzira na identitete. Zato ovo jest i trebala bi biti crkva siromaha, rubnih ljudi, suvremenih gubavaca, Božji dom besklasnih, crkva lutalica i migranata, onih koji nikome ne pripadaju“ i da njeguju duh mirotvorstva sve do ljubavi prema neprijateljima.

„Ogromno značenje ovoj crkvi daje i dugogodišnje djelovanje dobrog oca Antića (1946. – 4. ožujka 1965.)“, nastavio je propovjednik, koji je bio „svjedok-ispovjednik istinskoga Božjeg milosrđa“, a resili su ga „slušanje i dobar savjet. (…) Nudio je ljudima ono najdragocjenije, vrijeme, svoje vrijeme, slušao je ljude, davao ljudima priliku da se izreknu Bogu, da se ispovjede, pokaju i obrate, da nadoknade nanesena zla i nepravde, da se obrate, da nađu utjehu i mir.“ Te su ljudske potrebe nezastarive pa je u tom smislu karizma dobrog oca Antića posve „suvremena“.

Duhovno bdijenje uoči dana posvete crkve predvodio je župnik fra Ante Bešlić pred izloženim Presvetim sakramentom.

Iz kratke Povjesnice Samostana i Župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu, koja se nalazi na kraju liturgijskog vodiča koji je fra Ante Crnčević priredio za posvetu crkve, izdvajamo nekoliko važnih događaja vezanih uz ovo Svetište, Župu i Samostan, od kojih su neki isticani i za vrijeme samoga posvetnog obreda.

Izgradnja Franjevačkog samostana i kapele Majke Božje Lurdske započela je 1930. godine koje je blagoslovio zagrebački nadbiskup Antun Bauer, 29. lipnja 1932. godine. Prvim gvardijanom imenovan je fra Petar Grabić. 25. ožujka 1936. zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac blagoslovio je temeljni kamen budućeg svetišta za koji je, na poticaj kipara Ivana Meštrovića, projekt izradio slovenski arhitekt Jože Plečnik, a glavni oltar u kripti posvetio je nadbiskup Stepinac 24. listopada 1937. godine. Sljedeće godine u toj crkvi, uz veliku procesiju kroz grad, proslavljen je blagdan Majke Božje Lurdske. Stepinac je kao zagrebački nadbiskup osnovao župu Majke Božje Lurdske 8. prosinca 1942., a prvim župnikom imenovao je fra Alberta Bukića.

Otac fra Ante Antić, određen za službu magistra bogoslova, došao je u Zagreb 1946. godine. U tim teškim poratnim godinama cijela je zajednica u Samostanu i Župi pogođena montiranim sudskim postupkom 1947. godine u kojem su osuđeni fra Serafin Rajić i fra Matej Vodanović (župnik) na smrt strijeljanjem koje je izvršeno na Mirogoju 4. rujna iste godine, a mjesto njihova ukopa ostalo je nepoznato. Zajedno s njima na smrt strijeljanjem osuđeni su gospodin Ivan Matošić i gospodin Ivica Salamon. U istom su procesu četvorica fratara osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne (ukupno 48 godina zatvora): fra Albert Bukić (7 godina), fra Josip Visković (15 godina), fra Leonard Bajić (12 godina, umro u kaznionici u Staroj Gradiški), fra Petar Grabić (14 godina) te s njima u istom procesu gospođa Jolanda Bauer (9 godina).

4. ožujka 1965. godine u samostanu je na glasu svetosti preminuo fra Ante Antić, a tijelo mu je preneseno s Mirogoja u kriptu Majke Božje Lurdske gdje je položeno u kameni sarkofag, 15. prosinca 1970. godine.

Dogradnja kripte, tj. predvorja svetišta, započela je 1965. a završena 1970. Iste godine, po projektu prof. arh. Zvonimira Vrkljana, započela je gradnja crkve nad kriptom. Sljedeće godine tu novopodignutu nedovršenu crkvu blagoslovio je lurdski biskup mons. Henri Clément Victor Donze, u zajedništvu s nadbiskupom Franjom Kuharićem (13. kolovoza).

1995. godine završen je nadbiskupijski dio postupka, a pri Kongregaciji za svete u Rimu otvorena kauza za beatifikaciju sluge Božjega fra Ante Antića. Ista je Kongregacija 2015. godine izdala dekret o herojskim krjepostima života fra Ante Antića, čime ga se priznaje Časnim slugom Božjim.

1996. godine uprava Franjevačke provincije na čelu s fra Joškom Kodžomanom, provincijalom, donijela je odluku o cjelovitom uređenju unutrašnjosti crkve te imenovala fra Ivana Maletića voditeljem radova. Već su sljedeće godine arhitekti Igor Gojnik i dr. Zorana Sokol Gojnik izradili glavni projekt te su otpočeli radovi. Nova je uprava Provincije s provincijalom fra Markom Mršom 2019. godine donijela odluku o financijskoj potpori nastavaka radova na uređenju crkve. 27. siječnja 2022. godine, preseljenjem iz kripte, započela su redovita liturgijska slavlja u crkvi Majke Božje Lurdske, čime su omogućeni radovi na konstrukcijskoj sanaciji i temeljitoj obnovi kripte. U tom je novom crkvenom zdanju zagrebački nadbiskup metropolit kardinal Josip Bozanić predvodio slavlje Cvjetnice 10. travnja 2022. godine. U nedjelju 19. studenog 2023. godine, zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša posvetio je samostansko-župnu crkvu Majke Bože Lurdske u Zagrebu.