12. nedjelja kroz godinu

Gledat će onoga koga su proboli

U knjizi proroka Zaharije (1. čitanje), naviješteno je izlijevanje Duha Svetoga na koncu vremena. S patnjom i smrću Kristovom ispunile su se riječi proroka, po kojima će ljudi gledati onoga koga su proboli. Iz probodenog srca Otkupitelja poteći će izvori milosti; svima koji vjeruju u Isusa Krista pripast će spasenje.

Apostol Pavao podsjeća Galaćane u svome pismu na to, da su u Isusu Kristu spašeni. (2. čitanje) Po vjeri i krštenju oni su postali jedno u Kristu. Postojeće razlike su relativizirane. Tako se ispunja Božje obećanje za Abrahamovo potomstvo. Ovaj je bio svijetli uzor na temelju svoje vjerničke pravednosti.

Evanđelje nas izvještava o važnom bistrenju, koje Isus poduzima naspram svojih učenika. Dok ostali ljudi prosuđuju po izgledu i ne mogu izići iz otrcanih fraza, apostoli po Petru svjedoče da je Isus Mesija. Isus ne želi dovesti ljude u zabludu kada je u pitanju njegova osoba, stoga će unaprijed pretkazati svojim učenicima svoju patnju i smrt, ali i svoje uskrsnuće. Put do života s Bogom moguć je samo u predanju iz ljubavi, kako ju Isus ispunja u svojoj žrtvi na križu. Baš zato trebaju učenici nasljedovati Isusa i dnevno uzimati na sebe križ. Tako će upravo pripasti punina života onima koji se predaju u ljubavi. Tko naprotiv gleda samo na sebe i svoje srce zatvara za Boga i bližnjega, ne može steći pravi život.

Kada mi danas slušamo Božju riječ, ona se tiče i nas. Zar se ne može dogoditi i nama kao ljudima o kojima govori prorok Zaharija? Oni gledaju na Probodenoga, dakle na Isusa, koji visi na križu. I u toj unutarnjoj boli nad strašnom patnjom, u kojoj će naricati nad njim i gorko ga oplakivati kao prvenca, pripast će im milost i oproštenje: nad njima će biti izliven duh milosti i milosrđa.

Ili riječi apostola Pavla u Poslanici Galaćanima: zar ne vrijede i za nas? Možda bismo upravo trebali razmisliti, da nas dijele različiti pogledi jedne od drugih, da je svaki u svojoj tvrdnji i svojoj obrani zapleten: jer prije svega smo otkupljeni od Isusa Krista, i u njemu smo postali jedno tijelo, koje je Crkva. Naravno da evanđelje ostaje aktualno, iako poruka o nošenju križa i samoodricanja nikada nije bila popularna. Istinsko predanje iz ljubavi u jedinstvu s Isusom Kristom, Otkupiteljem, moglo bi svijetu dati čovječnije lice. To je praktični put kojeg svaki i svaka može iskušati na sebi. Tko ne želi ništa riskirati, taj ne može ići tim putom. Radi se o cjelovitom zalaganju života u ljubavi prema Kristu i bližnjima.

Iz ljubavi prema životu – našemu životu – Isus je nosio križ i umro na križu. Tko se zalaže potpuno za život, kako vlastiti tako i za život mnogih, koji još nisu došli do života, mora računati s ranama. Prvobitno se uz riječ križ mislilo na mogućnost, da se mora umrijeti kao mučenik. Evanđelist Luka pisao je za zajednicu koja doduše nije bila izložena progonstvu, ali je ipak svakodnevno morala izdržati ukoliko je u svojoj okolini davala svjedočanstvo o Evanđelju. Zato Luka piše, da učenici, dakle kršćani u nasljedovanju Isusa dnevno uzimaju svoj križ na sebe. Tu se ne radi o ljubavi prema križu, nego o ljubavi prema evanđelju. U ljubavi prema Evanđelju a time i prema životu za sve, ima ne samo velikih nego i malih mučeništava, tj. dnevno življena vjernost koja susreće breme života i ne izbjegava ga ili ne bježi od ranjavanja.

Isus ne ide samo pred nama, on također ide s nama. Još više: on nas povezuje. On po svome Duhu postaje u nama poticaj i snaga, da ga slijedimo na njegovom putu. Nasljedovanje je samo u Kristovoj zajednici. To nam se daruje uvijek kad smo okupljeni u njegovo ime, kad njega slušamo i njegovu ljubav podijelimo.

Fra Jozo Župić

*************

Biti kršćanin – kako to ide?

Većina ljudi u Njemačkoj vjeruju na bilo koji način u Boga. Postoji “bilo što”, često čujemo. Netko kaže: “Vjerujem u višu silu, koja s nama upravlja i vodi nas”. Ali tko je taj “bilo što”? Što je ta “viša sila”?

Isusovo vrijeme bilo je skroz-naskroz religiozno vrijeme. Vjerovalo se jednostavno u Boga, božansko, u bogove. Židovstvo je bilo iznimka. Židovi su vjerovali i vjeruju sasvim striktno u jednoga Boga, jedinoga stvoritelja svijeta, uz kojega ne može biti drugih bogova. Samo je on Bog. Za tu vjeru bili su spremni podnijeti progon. Njima je mnogoboštvo bilo užas. I obratno, “pogani” su predbacivali Židovima, da su uski, isključivi, netolerantni prema drugim religijama, koje su štovale puno bogova. Tko u Bibliji čita obje knjige o Makabejcima, naći će svjedočnstvo Židova koji su za svoju vjeru u jednoga Boga trpjeli strašne muke. Vjernost prema Bogu bila im je važnija od spasenja vlastitoga života.

S nastupom Isusovim pojavilo se novo pitanje: tko si ti? Ti kažeš da je Bog tvoj otac. Ti samoga sebe nazivaš njegovim sinom. Ti tvrdiš da si mu sasvim bliz, u njegovo ime radiš i govoriš. Tko si ti?

Danas sam Isus postavlja to pitanje: što govori svijet, tko sam ja? Isusovi učenici izvješćuju što se govori, što ljudi govore o njemu: on bi bio prorok! Možda jedan od proroka staroga vremena, kao Ilija koji ima doći prema židovskom očekivanju.

Tada Isus postavlja njima direktno pitanje: Tko sam za vas? Što vi držite o meni? To pitanje zvuči do danas: Tko je Isus za nas? Za mene? Ne traži se sveopći odgovor, nego sasvim osobni. Da, tko je Isus za mene? Petar daje svoj odgovor. Kakav dajem ja? Petar kaže: Ti si Mesija Božji! Mesija znači: pomazanik, na grčkom: Krist. Ti si Pomazanik Božji! Što je to značilo za Petra? Što za mene, koji sebe označavam kršćaninom, dakle kao jedan koji pripada Kristu? Biti kršćanin ne znači samo “bilo kako” vjerovati u Boga, nego prije svega, nasljedovati Mesiju, Krista. A to prije svega znači, s njime ići putem: “Tko želi biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom”.

Taj poziv ne zvuči vrlo primamljivo. Ako biti kršćanin izgleda tako, nikakvo čudo, da mnogi daju prednost višoj sili u koju jednostavno uopćeno vjeruju, nego da se upuste u jedan takav križni put. Ali Isus obećaje da se taj put isplati. Neobično obećanje: tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti!

Kako to “funkcionira”? U biti sasvim jednostavno: Ljubav oslobađa. Ona se ne veže na samu sebe. Ona ne misli samo na “samoostvarenje”. “Odreći se samog sebe” znači: ne učiniti sebe središtem. To može biti prilično teško. Ali čini sretnim. Krist pokazuje, kako to ide!

Fra Jozo Župić