15. Biti poslušni Gospodinu i u onome što nam se ne sviđa

Krajem 1207. god. dok se Franjo spremao na svoj život u siromaštvu, suočio se sa situacijama s kojima se suočavamo svi mi kada doživimo obraćenje. Moramo činiti stvari koje nismo navikli činiti i koje dakako ne želimo činiti. On je već započeo ići tim putom kada je susreo gubavca. Kasnije je čak radio među gubavcima u Asizu. No već ga je Gospodin pozvao: ‘Obnovi moju Crkvu“. Nastavio je obnavljati crkvu sv. Damjana. Budući da nije imao novca morao je prositi kamenje za obnovu crkve: „Tkogod mi daruje neki kamen dobit će jednu nagradu; tkogod mi daruje dva kamena, dvije nagrade; tri kamena, tri nagrade.“ Budući da je Franjo bio sin bogatog trgovca, prošnja mu je morala biti izuzetno teška. Pa ipak, sada je bio glasnik velikog Kralja, i morao je slušati Kralja. Ljudi su dakako mislili da je poludio. Ali zar svijet ne misli to isto za svakoga tko odbija svijet i kreće životom pokore i obraćenja?

U to vrijeme, svećenik crkve sv. Damjana sažalio se nad Franjom i ponekad mu je ponudio i neku bolju hranu, sjetivši se udobnosti u kojoj je Franjo odrastao. Ipak, time nije ukazao čast vitezu Gospe Siromaštine. Tako je jednog dana Franjo uzeo zdjelu i izašao je van prositi hranu ili milostinju. Zatim je svu dobivenu hranu pomiješao u neku odurnu kašu. Ipak je sve to pojeo. Asižani su se zapanjili obzirom na izvrsne uvjete u kojima je odrastao. To je Franju veoma utješilo, jer je iskusio veliko svjetlo primanjem onog što mu je darovano s ljubavlju, iako je bilo krajnje neukusno.

Ovakvim se djelima Franjo dokazao kao istinski glasnik velikoga Kralja. Samo je slušao svoga Kralja. Sam Kralj bi učinio isto. Gospodin je prebivao u vječnosti s Ocem, i s Duhom Svetim u nedostupnom svjetlu. Pa ipak je postao čovjekom. To znači da je iskusio sve ljudsko osim grijeha. Mora da je Gospodin činio mnoge stvari tijekom Svog života na zemlji, koje ‘ljudski rečeno’ nije želio činiti. Ali ipak ih je činio jer je bio poslušan svom Ocu. Naravno da je učinio i krajnji čin poslušnosti Ocu: otišao je na križ. Franjo je čak bio dionikom tog čina Gospodinove poslušnosti Bogu Ocu dobivši Kristove svete rane 1224. god. Otac je to zatražio od Sina iz ljubavi prema grješnom čovječanstvu.

U 4. poglavlju Ivanova evanđelja čitamo kako je Isus učinio veoma tešku stvar i zamolio malo vode od jedne Samarijanke, dakle neprijateljice Židova. A Samarijanka nije pobjegla od neprijatelja Židova, nego ga je čak zamolila za vodu (od koje nikad više neće žeđati) a kasnije mu je dovela i ljude iz grada koji su ga upitali je li on Krist. Mora da je Isus vidio ljubav u grješnoj Samarijanki; imala je naime petoricu muževa i živjela je sa čovjekom koji joj nije bio muž. Čineći nešto ljudski veoma teško, Isus je darovao i primio ljubav.

Proseći hranu od Asižana Franjo je oponašao svoga Kralja. Isus je primio vodu od Samarijanke, ali je njoj i cijelom samarijanskom gradiću dao mnogo više. Franjo je također primio otpatke hrane od Asižana, ali je njima dao mnogo više. Sjedinjujući se s Gospodinom, Franjo je također davao Gospodinu i svoje Asižane. Plodovi Franjina dara Asižanima traju do dana današnjega.

Svi kršćani znaju da trebaju nasljedovati Krista, ali Franjo i drugi sveci, oni kanonizirani i nekanonizirani pokazuju nam kako to treba činiti. Pokazuju nam kako valja slušati Gospodina čak i kada je teško, pa čak i kada se to protivi našim ljudskim sklonostima. Svatko ima drugačiji poziv. Franjo je pozvan da prosi od Asižana, a Asižani su pozvani da daruju Franju. U oba slučaja, primili su od Gospodina mnogo više nego li su dali. Tako se to zbiva kada slušamo Gospodina.