16. Poštivanje svećenika

Sveti Franjo je napisao svoju zadnju oporuku nedugo prije svoje smrti 4. listopada 1226. U njoj se nalaze slijedeće misli:

Bog me nadahnuo i još me uvijek nadahnjuje velikom vjerom u svećenike koji žive po zakonima svete rimske Crkve, zbog njihova dostojanstva, pa da su me progonili i dalje bih bio spreman obratiti im se za pomoć. I da sam ja tako mudar kao Solomon i da sam susreo najsiromašnije svećenike svijeta i dalje bih odbio propovijedati protiv njihove volje u župama u kojima žive. Odlučno namjeravam štovati, ljubiti i častiti svećenike, te sve druge kao moje nadređene. Odbijam razmatrati njihove grijehe jer u njima vidim samo Sina Božjeg, a bolji su od mene. Činim to zato jer u ovom svijetu ne mogu vidjeti Svevišnjeg Sina Božjeg svojim vlastitim očima, osim u Presvetom Tijelu i Krvi Kristovoj koju oni primaju i dijele drugima.

Svi poznajemo svete svećenike koje je lako poštivati. Također poznajemo svećenike koji nas frustriraju, i koje uistinu nagrđuju ozbiljne ljudske slabosti. Pa ipak vidimo da ih je Franjo sve poštivao. Kaže nam i zašto je tome tako.

Ni najsvetiji laik nam ne može pokazati ni dati Krista, ali i najgrješniji svećenici mogu to učiniti ako održe valjanu svetu misu. Nakon ređenja svećenika, svećenik se ne pretvara u mađioničara. Svećenika je ovlastio sam Krist po biskupu. Je li posvećena hostija ‘doista’ Kristovo tijelo? Odgovor ovisi o tome tko je Isus Krist. Ako je on bio čovjek s dubokim iskustvom Boga, tada je euharistija simbol Isusova sebedarja cjelokupnom čovječanstvu. Ne može li bilo koji kršćanin slaviti euharistiju i dati nam Isusa? Ako je Isus doista bio Sin Božji tada je mogao pozvati Duha Svetoga da pretvori kruh i vino u Njegovo tijelo i krv, tijekom slavljenja valjane svete mise, a koju slavi svećenik kojeg je On za to ovlastio.

To je velik kamen spoticanja mnogima koji se pitaju zašto ne bi bilo tko mogao slaviti euharistiju. Međutim, to nije bio kamen spoticanja sv. Franji. I u njegovo doba, baš kao i danas bilo je svećenika koji nisu bili pravi uzor kreposti i svetosti. Ipak, kao što je rekao: „Odbijam razmatrati njihove grijehe, jer u njima vidim samo Sina Božjeg, a bolji su od mene“. Franjo je bio u stanju gledati iznad ljudskih manjkavosti i slabosti svećenika, biskupa i drugih visokih crkvenih dostojanstvenika; u njima je raspoznavao Sina Božjeg. Prepoznavao je njihove grijehe, ali je odbijao razmišljati o njima. No nije li Sin Božji nazočan u svakom čovjeku? Da, Bog je odabrao ponuditi spasenje svakome, ali samo neke odabire za taj posebni zadatak. Oni koje pozove nisu nužno osobe s najvećim osobnim zaslugama. Svećenika treba poštivati i častiti jer je odabran djelovati po osobi Isusa Krista. Kada Franjo kaže da su svećenici ‘bolji od mene’, ima pravo u smislu da svećenici mogu donijeti ljudima Krista na način na koji laici to ne mogu. Kao što smo već napomenuli, ovo otajstvo je kamen spoticanja mnogim ljudima.

Premda je sv. Franjo jedan od najomiljenijih svetaca u svijetu, svijet radije previđa ovaj Franjin aspekt, iako ključan za njegovu osobu. Nije ustrajavao na ‘mom Bogu’ ili ‘mom Isusu’. Nije pokušao prikazati Boga ili Isusa suobličenog svom vlastitom načinu razmišljanja. Za Franju je Riječ tijelom postala u Isusu Kristu, a Isus Krist je osnovao Crkvu. Nije odvajao Krista od njegove Crkve. Zasigurno je uočavao ljudsku Crkvu i ljudske svećenike, ali očima vjere mogao je vidjeti Gospodina u Crkvi, jer je to bila Gospodinova Crkva. Franjo je naprosto shvaćao da je to Božji svijet, a ne naš svijet. Bog može djelovati onako kako mu se svidi. Franjina želja bila je činiti dobro u svijetu, vršenjem Božje volje, a ne ‘dobro’ po nekom velikom ljudskom naumu. To bismo i mi trebali željeti.