15. nedjelja kroz godinu

Tko je moj bližnji?

Evo opet jednog zakonoznaca. Provocira Isusa postavljajući mu pitanje: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?”

Zakonoznanac će njemu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Isus mu potvrđuje ispravnost tih riječi. “To čini i živjet ćeš.”

Time još nije završio razgovor Isusa i zakonoznanca. Zakonoznanac, želeći se opravdati reče Isusu: “A tko je moj bližnji?” Isus će mu onda ispričati pripovijest o milosrdnom Samarijancu.

Izranjenom čovjeku na putu iz Jeruzalema prema Jerihonu ne pomažu ni svećenik ni levit, nego Samarijanac. Pripovijest je provokatina. Židovi nisu puno držali do Samarijanaca. Oni su na njih gledali kao na vjerske otpadnike, i pobožni Židov sebe je promatrao uzvišenim s obzirom na Samarijance. Isus sada dopušta u prispodobi da taj Samarijanac ostvaruje dobro djelo. Taj sa saginje prema siromašnom čovjeku, i povija mu rane zalivši ih uljem i vinom. Ranjenoga čovjeka odvede u gostinjac i spreman je platiti sav trošak gostioničaru, samo da se pomogne čovjeku. Kako veličanstven primjer ljubavi prema bližnjemu!

Prvobitno taj čovjek koji je upao među razbojnike, nije imao ništa sa Samarijancem. Samarijanac je mogao kao i svećenik i levit kazati: “Što me se tiče taj čovjek? Ne poznam ga. On mi nije blizak.” Ipak se pokazao kao onaj koji je ranjenom čovjeku “iskazao milosrđe”.

Nakon ovog zornog primjera ponavlja Isus svoj zahtjev zakonoznacu: “Idi pa i ti čini tako!” Polazeći od ove Isuosve prispodobe u Lukinom evanđelju ljudi su uvijek nanovo postavljali pitanje: “Tko je moj bližnji?” Dopušta li možda pojam bližnjega ograničenja i relativiziranje, tako da se mi smijemo distancirati od mnogih osoba koji nisu “naši bližnji”? U stvarnosti je to Božja zapovijed ljubavi prema bližnjemu, koju Isus pojašnjava u prispodobi o milosrdnom Samarijancu, i da to ne shvatimo kao ograničenje na određeni krug osoba, koji nam je blizak. Naprotiv! Ovisno o situaciji i nevolji može nam “najudaljeniji” postati naš “bližnji”. Isus pod tim misli, da mi trebamo okrenuti pitanje i odgovoriti kroz naše djelovanje. Npr.: Kako se mogu pokazati bližnjim onome, koji traži moju konkretnu pomoć?
Ako sami promislimo, kako možemo Gospodinove riječi pretvoriti u život, može nas motivirati pogled na Isusa Krista, Gospodina! Jer sam se Bog u svome utjelovljenju pokazao kao milosrdni Smarijanac za cijelo čovječanstvo. Ljudi su se po grijehu strovalili u bijedu; bili su bespomoćni i duševno ranjeni, doslovno “upali su među razbojnike”. Nitko nije mogao ili htio pomoći! Ipak nam se naš Bog sam smilovao u svom Sinu Isusu Kristu. On je došao kao milosrdni Samarijanac k nama i povezao rane naših grijeha. U svojim sakramentima, koje u prispodobi simboliziraju ulje i vino, daruje nam izliječenje. Mi nismo zaslužili da se Bog ovim činom ljubavi i milosrdne okrenutosti posveti nama. Ipak nas naš Bog sve prihvaća!

Sada ta ljubav prema bližnjemu znači: Kao što je Bog prema svima nama postupio, tako moramo i mi postupati jedni prema drugima. On je svoje milosrđe pokazao u punini; tako trebamo i mi pomoći našim bližnjima u nevolji i biti njihov bližnji, bilo da su to ljudi iz kruga naše obitelji, ili kruga naših prijatelja, bilo da su to ljudi koji su nam daleko ili nepoznati, bilo da su to ljudi koji pripadaju drugoj kulturi, ili drugoj religiji, bilo da su to ljudi koji ovdje stanuju ili su ljudi koji traže azil. Ljubav prema bližnjemu pokazuje svoju istinitost kroz to, da ona u svom zahtjevu ne poznaje granice!
Neka nas ispuni Duh ljubavlju koja služi bližnjemu, tako da mi pomažemo jedni drugima u svim tjelesnim i duševnim nevoljama. Ima puno “djela milosrđa” koja vriejdi vježbati. Ako se to dogodi, tada se nanovo oporavljaju izmrcvareni i zlostavljani ljudi; tada im biva ponovno darovano dostojanstvo, i tada započinje kraljevstvo Božje, u koje smo svi pozvani od Isusa Krista. Neka nas u svemu prati zagovor blažene Djevice i Majke Božje Marije!

Fra Jozo Župić

***********

Lk 10, 25-37

U Isusovo vrijeme univerzalnost ljubavi nije bilo nešto po sebi razumljivo. Isus uzima za primjer Samaritanca jer je odnos između Židova i Samaritanaca u ono vrijeme bio sličan današnjem odnosu između Izraelaca i Palestinaca. Isus pojam ‘bližnji’ iz temelja proširuje.

U Lev 19, 18 kaže se: ‘Ljubi bližnjega kao samoga sebe’. Prema Tori bližnji je sunarodnjak a ne stranac ili ne-židov. Bližnji može postati susjed ili stranac. Ali nema ni govora o stvarnoj univerzalnosti, u smislu sveobuhvatne ljubavi. Takvu poruku o sveobuhvatnoj ljubavi donosi Isus. On ne pravi detaljne analize tko bi sve mogao biti naš bližnji, nego jednostavno poziva da postanemo drugima bližnji. Drugačije rečeno: ne pita kada moram ljubiti a kada ne, gdje su postavljene granice i dokle one dopiru. Isus nudi novi način razmišljanja. On kaže: svaki čovjek ima moć biti ili postati drugome bližnji. Ne postoje granice. Sve ovisi samo o tome koliko je srce svakoga pojedinca tankoćutno i pozorno. Tko zapaža tuđu nevolju i spreman je priskočiti u pomoć, taj čovjek ispunja volju Božju i nalazi se na putu koji vodi u život.

Isto tako, odlomak Lk 10 dosta je sličan opisu Posljednjeg suda u Mt 25, 31-46. U oba teksta radi se o svim ljudima, bez razlike, i istodobno samo o jednom jedinom kriteriju (mjerilu) pravednosti, to jest o tome jesam li spreman pomoći onome tko je u nevolji. Samo to i ništa drugo jest ono što je važno. Sve crkve, svako moljenje i svi sakramenti služe samo jednome, da budemo kadri i voljni drugima postati bližnji. Kršćani su pozvani da oponašaju ljubav Božju. Isus kaže: tko želi biti sličan Bogu, mora ljubiti kao što Bog ljubi: sveobuhvatno.

O tome ima jedna priča. Jednog dana rabin upita svoje studente: “Kako možete znati da je prošla noć i da sviće dan?” Jedan student odgovori: “Kad jasno možete vidjeti da je životinja koju vidite u daljini lav, a ne leopard.” “Ne”, reče rabin. Drugi student reče: “Kada možete reći da je stablo urodilo smokvama, a ne breskvama!” “Ne”, reče rabin. “Kada pogledate u lice druge osobe i kada vidite da je čovjek ili žena vaša sestra ili brat. Jer sve dok ne budete kadri tako činiti, bez obzira na to o kojemu se vremenu dana radilo, još ste u noći.”

Današnje evanđeosko razmišljanje dotiče temeljno i najosjetljivije pitanje vjere: o mjestu drugoga u vlastitoj vjeri i duhovnosti. Biblijsko-kršćanska vjera je «mistika otvorenih očiju», kako to ističe teolog Johannes Baptist Metz, koja obvezuje na opažanje tuđe patnje. «Nije li ‘kriza Boga’, pita se on, koja stoji na obzorju crkvene krize o kojoj se danas mnogo govori, prouzrokovana također i crkvenom praksom u kojoj se naviješta Bog okrenut leđima prema ljudskoj povijesti patnje?»

Kršćanska duhovnost zato treba biti mjesto snažnog svjedočenja jedinstva između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, jedinstva između humanosti i svetosti.

fra Anđelko Domazet