16. nedjelja kroz godinu

Gostoprimstvo kao služba Božja

(Lk 10, 38-42)

Nije li ovo evanđelje udarac u lice svakoj gostoljubivoj domaćici ili svakom gostoljubivom čovjeku uopće?

Ne – to ne. Ovo evanđelje nije usmjereno protiv gostoprimstva i gostoljubivosti. Tu se radi o primjerenom držanju ili stavu. Radi se o duhovnosti gostoprimstva – dakle o vjernom držanju naspram gostu.

Gostoprimstvo je za rano kršćanstvo duhovni temeljni stav, koji uči, da se ne samo brine za gosta, nego da se u njemu prepozna Krista. Ono je time puno šire od pobožne vježbe ili moralne dužnosti. Ono je životni stav. I ono je služba Božja – doduše ne samo kao služba za Boga, nego kao služba samome Bogu, kojeg se susreće u drugima. Uz naglasak jednakosti svih ljudi bio je to stav, koji je kršćansku vjeru učinio atraktivnom ljudima u ranom kršćanstvu. Kurt Koch, u međuvremenu kurijalni kardinal i predsjednik Vijeća za jedinstvo kršćana, jednom je rekao: “Bez gostoprimstva nebrojenih pojedinih kršćana i kršćanskih zajednica ne bi se moglo razumjeti u ranoj Crkvi širenje kršćanske vjere u prvim stoljećima. Na prakticiranju gostoprimstva počiva veliki dio očaranosti kršćanstva u antičkom svijetu.”
Vratimo se tekstu. Mariju možemo razumjeti kao čovjeka, koji gladuje za riječju koja mu otvara život. Ona vidi u Isusu jednoga, kojemu duboko vjeruje, i koristi šansu njegove prisutnosti. “Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.” Kad su kršćani o tome pričali, pričali su, tko su oni. Biti kršćanin za njih, značilo je, sjesti do nogu Gospodinovih i slušati njegove riječi. Od toga su živjeli. Oni su dopustili da te riječi uđu u njih, da slušaju kako Isus govori o svome Ocu kao izvoru i cilju, kako im otvara prostor za ljubav prema Bogu i bližnjemu, da se u tom prostoru razvija njihov život, i unosi u njihovu dušu radost u nadi za svekoliko ozdraviteljsko djelovanje Božje. Od Isusa su iskusili, što je bitno u njihovom životu i svakom drugom životu, odakle sve dolazi i kamo sve ide. U Mariji su pričali o Crkvi. To je bio njezin izbor: slušati do nogu Isusovih i tako u poklonu naći zadaću svoga života.
Kako to izgleda zbiljski, o tome nam priča Heinrich Spaemann za vrijeme posjeta satu vjeronauka u Latinskoj Americi.

“Veliki razredni prostor potpuno je bio prazan, bez stolova, bez stolica, probijalo je prigušeno svjetlo kroz debelu zavjesu. Na podu je bilo nacrtano bijelom bojom nešto veliko u obliku jajeta. Djeca su došla izvana s odmora, brbljajući, smijući se, gestikulirajući; učiteljica je uzela tamburin i udarala plesni korak. Djeca su u ritmu plesala oko ovalnog jajeta, pjevušući melodiju, i šireći krug. Svatko je pazio da ostane na crti. Bubanj je bio tiši, pjevušenje slabije, dok nije umuknulo, ali se dalje koračalo. Sad je učiteljica prozivala – sjedila je na vrhu prostora – a djeca su se tiho jedno za drugim odazivali imenom. Tko je bio prozvan sjeo bi i zauzeo položaj joge, pognute glave, a ruke je držao kao posudice na krilu. I tako svih tridesetoro djece. Nakon toga minuta šutnje. Sad je opet svako dijete prozvano još tišim glasom i svako se dijete spustilo pred učiteljicu i pred učiteljicom su napravili polukrug. Svi su čekali šuteći. I ona je počela s Biblijom.” Tako Crkva razumije sebe u Mariji: sabrana, pozvana od Boga po imenu, čekajući na njegovu riječ, da iskusi kakav je život u našoj svakidašnjoj radinosti, što trebamo napustiti, i čemu se smijemo nadati.

Martin zahtjev, da Isus treba poslati Mariju, da joj pomogne, Isus odbija. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti. Time nije snižena vrijednost onoga što Marta čini. Također i to mora biti. Povrće neće samo sebe oprati. I kuhanje nije automatski kao danas. Stol se neće sam pokriti. Treba se pobrinuti za posluživanje gosta. Rad nije suvišan. Ali je jedno potrebno: kompas. On je simbol za svijest, odakle dolazimo i kamo idemo. Bez toga postoji opasnost da svaki rad postane besmislen.

Svi mi imamo iskustvo, kako je prostor u kojemu dolazimo k sebi, u kojemu slušamo, koji daje smisao našim danima, potreban od ugrožavajućeg rada. Tako se to događa u kući sestara. Isus ne umanjuje zrelost Marte; ali štiti prostor slušanja, u kojemu je Marija uz njega i traži njegov život.
Sveta Terezija Avilska, velika sveta žena koja je rođena pred petsto godina, jednom je napisala: “Vjerujte mi, Marta i Marija trebaju ići zajedno, da bi pogostile Gospodina i uvijek ga imale uza se.” Ako se oboje događa iz ljubavi, poduzetno i smireno, tada to dvoje neće ići poprijeko, jer se dopunjuju. Uvijek biti samo pobožan i miran, a ne raditi, bilo bi isto tako krivo, kao kad bi čovjek stalno bio hektičan i poduzetan. Oboje pripadaju zajedno, jedno bez drugoga ne ide. Isus treba obje sestre: Martu i Mariju.

Fra Jozo Župić

***********

Lk 10, 38-42

Problem ‘Marije’ i ‘Marte’ uvijek je aktualan jer on dotiče temeljno pitanje u životu vjere: koji je odnos između vjere i djela? Prisjetimo se da ovaj odlomak neposredno slijedi iza pripovijesti o milosrdnom Samaritancu. A ta pripovijest završava Isusovim poticajom na djelovanje: ‘Idi pa i ti čini tako!’ Evanđelist Luka ta dva odlomaka izravno povezuje i to treba uzeti u obzir pri tumačenju. Ono što je Samaritanac učinio može se u širem smislu shvatiti kao služenje (diakonia), a upravo je to ono što Marta neprestano čini.

Kako onda shvatiti pohvalu koji Isus upućuje Mariji? Ne proturječi li to poruci o milosrdnom Samaritancu i Martinu služenju? Zar nismo toliko puta čuli ili sami uzviknuli: ‘Djela, a ne riječi! Sit sam riječi!’ Djela su važna, odlučujuća. Sve priče o spasenju bile bi besmislene, kada u prvom planu ne bi bilo pravednost i ispravno djelovanje. Međutim, da bi se taj cilj dosegao, postoji jedan nužan uvjet: slušati i vjerovati. Ili, povezati zajedno: uho koje sluša i ruke koje pomažu. Prema tome, Marta i Mariju simboliziraju dva neodvojiva aspekta kršćanskog života.

Može se još nešto zapaziti. Slika Marije koja sjedi do Isusovih nogu i sluša ga, jasno ističe jedinstvenost Isusa kao učitelja. Isus je učitelj, a mi učenici. Marija je ona koja sluša Isusove riječi. Zbog toga Marija sjedi i ostaje nepokretna. Ona ne želi prekinuti tihi mir (počinak), blaženu radost slušanja Gospodina. Upravo to i jest temelj svakog služenja (koje se ne smije izjednačiti s površnim aktivizmom!). Kršćanin sluša Isusov glas i prema Isusovim riječima usmjeruje život i oblikuje vlastito ponašanje.

U srednjem vijeku običavalo se u liku Marije vidjeti kontemplativni život (samostanski život), a u liku Marte aktivni život (svjetovno zanimanje, život u svijetu). Pri tome, uvijek se isticalo da Isus Martino služenje nije ukorio ili odbacio, nego da je samo Mariju pohvalio. Naslanjajući se na takva tumačenja, više se hvalio duhovni stalež, odnosno život Bogu posvećenih osoba, i on je imao prednost pred životom u svjetovnom staležu. Danas takvo razmišljanje nije više prihvatljivo, jer je svaki kršćanin pozvan na svetost i svaki kršćanin u svom pozivu ima sredstva pomoću kojih može doseći visoki stupanj duhovnog života.

Svaka kršćanska praksa nužno treba duhovno-biblijsko utemeljenje na riječi Božjoj i to neovisno o tome radi li se o životu u samostanu ili u životu u svijetu. Oba tipa života pružaju dovoljno prilika da se čovjek izgubi u aktivnostima. Zar upravo svećenici i redovnici danas najčešće govore kako nemaju vremena za sebe? Moderni dušobrižnici uvijek su u žurbi, ne znaju saslušati druge, tuže se neki vjernici.

U dvjema sestrama, Marti i Mariji, prepoznajemo dva temeljna životna stava: akcija i kontemplacija, politika i mistika, molitva i rad. Ova dva stava nisu međusobno suprotstavljena. Ona su sestrinska. Odlučujuće je, međutim, redoslijed! Živeći u svijetu gdje se vrjednuje gotovo samo djelovanje, učinkovitost i uspjeh, Isus nudi alternativu, a to je prije svega mirna i opuštena vjera, pouzdanje u Božju pratnju i suradnju. Takva vjera ne podrazumijeva pasivnost i nebrigu, nego se odupire panici, besciljnom preobilju rada, onom ‘kako’ koje zaboravlja ‘zašto’. Tek kada izaberemo kao Marija bolji dio – mirni pol, slušanje Riječi, molitvu – možemo stupiti u akciju, ispravno djelovati, služiti i gajiti gostoljubivost.

fra Anđelko Domazet