17. nedjelja kroz godinu
Gospodine, nauči nas moliti!
Tako kao Isus nitko nije mogao moliti: On, Sin Božji koji je postao čovjekom, stalno se povlačio na neko vrijeme u osamu, da bi se molio Ocu nebeskom. To je moralo ostaviti poseban dojam na učenike. U njima je probudio čežnju, da mogu moliti kao on: “Gospodine, nauči nas moliti!”
To što slijedi je molitva Oče naš. Luka u usporedbi na druge evanđeliste, najčešće prikazuje Isusa koji moli. Sve važne faze njegova života i sve odluke prati molitva. Iz te molitve izvire pohvala Ocu, molitva na Maslinskom brdu, Isusova molitva za mučitelje kao i molitva na križu. Centralna molitva za sve njegove učenike je “Oče naš”. U njoj je sažetak kršćanske vjere. Kao i sve Isusove molitve, tako i “Oče naš” svjedoči o intimnom i intenzivnom odnosu Isusa prema Bogu. Tko izgovara ovu molitvu, taj zna da je s mnogim drugima prihvaćen u Božju obitelj. Tekst počinje riječima, da je Isus molio “na nekome mjestu” (Lk 11,1). On se često povlačio u osamu, u pustinju, na goru i tamo je molio. Kad je Isus završio molitvu, jedan od učenika mu reče: “Gospodine, nauči nas moliti”. Od Isusa je dobio precizan odgovor. Isus mu predstavlja molitvu koja je postala čin srca kršćanske vjere i do danas prati kršćane i kršćanke u njihovoj svakodnevici kao i nedjeljom. To je molitva “Oče naš”. Ta molitva opisuje bit Isusove poruke u kratkim rečenicama. Poznati crkveni pisac Tertulijan (160. – 220.) označava tu molitvu kao “rezime cijeloga evanđelja”.
To je jedinstvena molitva nutarnjega povjerenja s Bogom. Bog koji nam je tako bliz, a ujedno ostaje svemogući i uzvišeni, smijemo ga zvati “Oče”. U krštenju smo postali djeca Božja, i u Isusu Kristu Sinu Božjemu, postali smo sinovi i kćeri Božje, a međusobno braća i sestre.
Najprije smo u molitvi Očenaša usmjereni na slavljenje Boga. Tamo gdje se radi o Božjoj slavi, to je puno više dar njegove milosti, da ga možemo i smijemo hvaliti i slaviti. Mi ne doprinosimo povećanju Božje slave, a ipak je nama na spasenje, ako se Bogu klanjamo i njemu služimo.
Pojedine molitve Očenaša usmjerene su na vremenita i na vječna dobra. Vremenito je sve ono što se tiče našega zemaljskoga života i podliježe prolaznosti: tako molimo za svagdašnji kruh i sve ostalo što spada u naše životne potrebe! Bog se brine u svojoj promisli za nas; dakako, i mi trebamo sudjelovati, da uložimo svoje talente i sposobnosti za dobro svih.
Pritom se radi o pravednom izjednačavanju između siromašnih i bogatih i između naroda. Tko je sposoban dijeliti svoj kruh, taj prima više, nego što daje. Ovdje ima veličanstvenih primjera ljudi, koji su to malo što su posjedovali, s drugima dijelili, tako da su svi mogli biti siti.
Također je važna molitva za oproštenje naših grijeha i za čuvanje od grijeha i svega zla. Ovdje se pojavljuje dimenzija vječnoga spasenja. Bog nas je otkupio od našega grijeha u svome Sinu Isusu Kristu. Tako kao što Boga postupa s nama milosrdno, i mi trebamo postupati jedni s drugima i jedni drugima oprostiti grijeh. Mi također molimo da nam Bog dade snage u časovima napasti i kušnje, tako da izdržimo u vjernosti i postignemo vijenac vječnoga života.
Nakon Očenaša Isus u svome govoru upućuje svoje učenike na vrijednost molitve s punim povjerenjem. Budući da je Bog dobar i svemoguć i zna što trebamo, on uslišava naše molitve koje s ustrajnošću i postojanošću donosimo pred njega. Ako već zemaljski otac daje svojoj djeci što ima, što je dobro, tada će nebeski Otac u svakom slučaju darovati ono što trebamo. Istinski Božji dar je Duh Sveti. U Duhu Svetom primamo ljubav, koja povezuje naše srce s Bogom i s bližnjima. Duh Sveti je naš branitelj, on nam daruje sve dobre darove. Ovdje Bog daruje sama sebe nama. Duh Sveti je snaga koja pomaže, da možemo svetiti ime Božje, i koja nas jača svakoga dana, da Božje kraljevstvo može početi, da u našoj kulturi može rasti novi smisao. Tako želimo s punim povjerenjem ići s Bogom na našemu putu. U vrijeme odmora i praznika postoje trenuci tišine i mira. U svakom slučaju trebamo svjesno tražiti vrijeme za nas same, za naše bližnje, a prije svega za Boga. Ako na taj način umirimo naše srce u Gospodinovoj prisutnosti, tada ćemo imati udjela u snazi i pomoći za našu svakodnevicu. Što nas više Bog daruje, tim više možemo darivati naše bližnje.
Na osobit način bila je povezana s Isusom njegova majka Marija. Svoj život je provodila u stalnoj Božjoj prisutnosti, i također u svim praktičnim poslovima. Marija majka Božja može nas uvoditi u stav molitve, gdje smo sa srcem povezani s Bogom, i promatramo ga u svojoj nutrini. Marija nam pokazuje put do svoga Sina, a taj je put lagan, kratak, siguran i savršen.
Fra Jozo Župić
********
Lk 11, 1-13
Molitva je srce svake vjere. Ondje gdje umire molitva, umire i vjera. Biti vjernik znači moći moliti. Iako jezik molitve ima različite oblike (prošnja, zagovor, blagoslov, zahvaljivanje, slavljenje, klanjanje, hvala), svi se oni naposljetku slijevaju u radikalnost najjednostavnijeg zaziva ili u šutljivo predanje Drugome – istodobno Udaljenom i Bliskom.
Četiri su značajke jezika molitve: jednostavnost, iskrenost, sabranost i zajedništvo. Jednostavnost. Molitva nije neki uzvišeni, posebni jezik, pun ‘svetih fraza’, recitacije i formalnosti. Isus se obraćao Bogu (‘Abba’) jednostavnim riječima i materinjim jezikom. ‘Oče naš’ je molitva izrečena na pučkom aramejskom jeziku, a ne na ‘svetom jeziku’. Nikakav ‘govor u jezicima’, nikakve spektakularne molitve ne nalazimo kod Isusa. Naprotiv, izričito poziva da naša molitva bude skrovita, u tajnosti (Mt 6,6), kratka – bez floskula, mnoštva riječi i blebetanja (Mt 6,7). Molitva dolazi iz unutarnje spontanosti, iz obične svakidašnjice, izrečena najvlastitijim riječima: glasna ili nijema, nemoćna da se izreče, kao vapaj i hvala, zaustavljena na rubu usana.
Iskrenost. Molitva nije pobožna poza, nego iskren stav. Iskrenost je temeljni čin molitve. U golosti svoga bića, u nadvladavanju samoljublja, u odmaku od svoga ‘ja’, pogled nam se širi. Ne možemo drukčije nego u molitvi krenuti od samih sebe, oslobođeni od laži, lažnih veličina, krivih skromnosti, istina i zabluda o sebi, uloga i poziva. U Bogu kao u zrcalu vidim stvarnost svoga srca i dubine nesvjesnoga. Iskrena samospoznaja uvjet je da se može moliti. Nijedan iskrena molitva ne propada, jer Bog vjerno sluša.
Sabranost. Čovjek često živi u stanju rastresenosti. Molitva je uvježbavanje u uvijek novoj sabranosti i usredotočenosti, u nezaboravu otajstva koje nas okružuje. Nenavikao gledati unutar sebe, jer je sav okrenut prema vani, čovjek se gubi u vanjskom, u natjecanju da bude viđen. Molitva je uranjanje u sebe, vraćanje k sebi, osvješćivanje, nutarnja tišina. Sabranost objedinjuje u sebi sve dimenzije: razum, volju i osjećaj, iskustvo i misao, vanjsko i unutarnje. Sabrati se znači biti sjedinjen. Tada se, poput pozvanih u Svetom pismu, može reći ‘Evo me’ (1 Sam 3,4). Sabranost, dakle, zahtijeva stanje budnosti i spremnosti odgovoriti na suptilne niti i poticaje koji nas povezuju s jednim, s Tajnom koja otkupljuje. Sabranost preobražava čovjeka, mijenja naše lice iznutra.
Zajedništvo. Na zemlji smo jedni drugima put prema Bogu, ali često i zapreka na tom putu. Smetnja smo jedni drugima jer smo nepročišćeni, sebični, u sebe zatvoreni. Teško ulazimo u svijet bližnjih. Rijedak je istinski susret. Molitva je unutarnja snaga sveobuhvatnog zajedništva s Bogom i ljudima, ‘povezanost duša’ koja uklanja neprijateljstva, nadilazi predrasude, potiče na dijalog i pomirenje. Isus izričito zahtijeva, kao uvjet svake kršćanske molitve, spremnost na praštanje. Autentičnost molitve mjeri se stoga sposobnošću prijateljevanja i zajedništva pa je jezik molitve poziv na odgovornost za svijet i zajedničko dobro.
Evanđelist Luka u današnjem evanđeoskom odlomku unio je malu izmjenu u postojeći tekst: umjesto «dobrima» (kako stoji u Mt 7, 11.), kod Luke čitamo: «Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!» Dar Duha Svetoga je najizvrsnije «dobro». Dar Duha Svetoga snaga je Neba unutar nas. Svaka molitva otvara čovjeka za dar Duha Svetoga koji zacjeljuje naše rane i uzdiže našu svijest. Primanje Duha Svetoga primanje je snage Božje.
fra Anđelko Domazet