2. korizmena nedjelja

Daleki i blizi Bog

(Post 22,1-2.9a 10-13.15-18; Rim 8,31b – 34; Mk 9,2-10)

Bog je puno puta neshvatljiv. To nam je jasno pokazano u priči o “Izakovu vezanju” kako se zvala u židovskoj predaji. Abraham jednoga dana sluša Božju zapovijed: “Uzmi svog sina…pođi na jedno brdo i prinesi ga kao žrtvu paljenicu.” (Post 22,2). On posluša i povede svoga sina, dvojicu slugu i magarca s drvima . Izak leži svezan na drvima na žrtveniku. Uto se čuje Božji glas. Abraham treba žrtvovati ovna koji se u blizini rogovima zapleo u grmu. Ovo pričanje uzbuđuje ljude svih vremena: kakav je to Bog koji od jednoga oca tako što traži? Kakav je to otac koji takvu zapovijed iako dolazi od Boga, želi izvesti.

Puno puta Bog nam je bliz tako da apostol Pavao može kazati: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojeg Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8,31 sl). Pavao ovdje cilja na Izakovo žrtvovanje. On time daje do znanja: to što je Bog tražio od Abrahama bio je uzor za ono za što je sam bio spreman na Golgoti: predao je svoga Sina za sve ljude. Pavao je osvjedočen: Božja ljubav u Isusovoj smrti približila nam se; ona nam jamči stalnu njegovu blizinu i zajedništvo.

O iskustvu Božje udaljenosti i blizine govori nam današnje evanđelje. Evanđelist Marko najprije izvještava da Isus po prvi puta govori apostolima da će trpjeti, da će ga zlostavljati, da će biti odbačen i ubijen, ali će uskrsnuti. Otad se Isusovi pratioci intenzivno bave time. Na putu Galilejom o tome razmišljaju i raspravljaju: kako patnja? On je ipak Mesija. On treba osloboditi od nevolje i patnje a ne da sam traži patnju.

U tim pitanjima je i doživljaj na brdu. Ono što su trojica apostola doživjeli je kao priprema za ono što dolazi. Oni ne bi smjeli dopustiti da ih Veliki petak baci u očaj. Trebaju razumjeti da Isusov put ne vodi u katastrofu nego Isus čini baš ono čemu se oni nadaju od njega: on donosi oslobođenje i otkupljenje. Oni su shvatili nakon uskrsnuća: da, tako je moralo biti; takav je bio Božji put iako nisu na početku razumjeli. Željeno spasenje po Mesiji, Spasitelju, nije došlo vojnom moću, ni nasiljem ni ljudskom snagom, nego neočekivanim putem križa.

Puno puta Bog nam je neshvatljiv, puno puta bliz. U evanđelju o preobraženju čuli smo kako Bog govori Isusu: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Mk 9,7) Dovikuje i nama: na Isusu možete vidjeti kakav sam i kako postupam i kako treba izgledati vaš put.

Isusovo preobraženje nas ohrabruje. U vjeri vidimo svjetlo na kraju tunela, sretni izlaz. Nevjernici to mogu smatrati iluzijom. Vjerni kršćani to drže za istinu. Ne padamo nikada dublje nego u Božju ruku.

Izak i Isus su veliki likovi jedne ljubavi koja je mučna i bolna. Izak i Isus su također veliki likovi koji su doživjeli da je trećega dana svaka patnja ograničena. Obojica imaju iskustvo: treći dan ograničava patnju, bol i smrt. Bog daruje treći dan. Treći dan daje nam da uživamo u plodovima predane ljubavi. Nastaje život.

Fra Jozo Župić

***********

Svijetli trenuci

Odmah na početku korizmenog vremena Crkva čita Evanđelje koje na prvi pogled ne spada u ozbiljnost pokorničkog vremena: “preobraženje” Isusovo na visokoj gori. Kako to da se baš odlučila za taj izbor? Čas ili trenutak događaja objašnjava njegovo mjesto u korizmenom vremenu.

Isus je na putu iz Galileje prema Jeruzalemu. Sve jasnije govori svojim pratiocima da su pred njim teški dani. Otvoreno govori o tome da ga u Jeruzalemu čeka odbacivanje, muka i smrt. Za njegove pristaše situacija je žalosna. Ne mogu razumjeti kako će se to dogoditi. Očekuju od Isusa pobjednički put, oslobođenje svoje zemlje, i svoga naroda od okupatora i tlačenja.

Tko od nas rado prilazi patnji, boli? Tko se instinktivno ne brani protiv takvog pogleda? Mi nismo stvoreni za bol, za patnju. I za Isusa je bilo tako. On nije tražio patnju radi patnje. Ali je znao da je mora uzeti na sebe i da ne može sebe i svoje poštedjeti od nje. A i oni su trebali znati: Patnja nema posljednju riječ. Ona je prolaz, vrata, koja se otvaraju za novu, neuništivu sreću.

Trebalo je trojici apostola koje je on uzeo sa sobom i poveo ih na goru visoku, u osamu, same, dati sigurnost. Tu će oni biti svjedoci jednog nezaboravnog trenutka. Pred njihovim se očima preobrazio. Haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I u tom sjaju objave dvojica velikih proroka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija razgovarahu s Isusom.

To je morao biti neopisivi osjećaj sreće, jer je Petar odmah želio ostati. Sreća treba potrajati. Ujedno i zastrašujući doživljaj: iskusiti tako jaku blizinu Boga, ima nešto tajnovita u sebi. K tome glas, koji im govori, da je Isus ne ispravnom putu, potpuno vrši volju Božju i da oni trebaju biti usko uz njega.

Doživljaj na brdu ostaje jedinstven trenutak. Ali, on je trebao pomoći apostolima, da ne odlutaju od Isusa kad on bude u teškom času patnje i groznog razapinjanja. Neka ne zaborave da je Isus stvarno Božji “Ljubljeni Sin” i da će nakon patnje doći sreća, uskrsnuće.

Kod preobraženja Isusova moramo misliti i na vlastita iskustva. Sigurno smo imali u svome životu teških trenutaka, kada smo i tjelesno i duševno bili jako opterećeni. Kada smo bili, što bi se reklo, na granici izdržljivosti. A onda smo doživjeli iskustvo svijetlih trenutaka, prije svega u susretu s ljudima. Puno puta bio je dovoljan jedan smješak, pogled u lice, ili lijepi trenutak u prirodi. Ti su nam trenuci često puta davali novu snagu, da nastavimo svoj put. To su bili trenuci utjehe, jačanja, nade: biti će dobro! Isus želi svakome od nas darovati takva iskustva: preobraženje i u mome životu!

Fra Jozo Župić