2. nedjelja po Božiću

Bog je stvarno postao jedan od nas

U tajni Božića sastaje se božansko s ljudskim; nebo i zemlja se povezuju, Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.” Isus Krist vječna riječ Božja, uzima naš ljudski život. Bog silazi u obličju sluge i roba, da budemo oslobođeni od ropstva grijeha i smrti i postanemo djeca Božja!
Zar nismo mogli biti otkupljeni na drugi način a ne po utjelovljenju Sina Božjega i po njegovoj patnji i smrti na križu? Sigurno! Božje mogućnosti, da nam daruje spasenje, neograničene su. Ipak to je bilo najprimjerenije, da nas je Bog na taj način otkupio, da je On sam postao jedan od nas. Želio je biti čovjek, da bismo primili udio u njegovoj božanskoj naravi. Tako se izvršava čudesna razmjena: Bog prihvaća naše, da mi možemo prihvatiti njegovo. To je tajna ljubavi, koja nije mogla biti veća!
Tko smo uopće mi ljudi i na kakvo dostojanstvo nas je Bog pozvao, prepoznajemo u utjelovljenju Sina Božjega. Tu primamo najdublji odgovor na pitanje o našem odakle, kamo i čemu. Bog prima naše, da nas potpuno otkupi. Postoji stari povijesno otkupiteljski princip koji glasi: “Što nije prihvaćeno, nije otkupljeno.” To znači, da Gospodin Bog nije prihvatio naš ljudski život, ne bismo bili sasvim otkupljeni. Baš se to često naglašava u Svetom pismu, osobito od apostola Pavla. Isus Krist je tako reći prihvatio “grešno tijelo”, da bi nas oslobodio od grijeha i od vječne smrti. On sam je bez grijeha, a ipak je želio krivnju ljudi nositi u svom tijelu i zastupajući dao zadovoljštinu za to.

U jaslicama nam je zorno prikazana ona velika tajna ljubavi: Bog nam se nije samo očitovao na ljudski način, nego je stvarno postao jedan od nas. Došao je na svijet u štali kao malo dijete, rođen od Marije Djevice.
U Njega vjerujemo, Njemu se klanjamo – On je naš život, spasenje, sada i u vječnosti. “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga” – taj ganut tekst kojeg ponovno slušamo, može nam kazati: ima riječi koje ostaju. Ne mijenjaju se, usred našega su životnog tijeka. Te nas riječi prate, one su u slavljeničkom klicanju Božićnoga dana. One nas prate na prelazu u Novu godinu. One odzvanjaju i ponovno se javljaju nakon blagdana i posjeta, nakon ukrasa i osobitosti.

Božja riječ ostaje. Ona se ne promišlja drukčije, ne uzmiče iznenada. Riječ, koja je bila u početku, ostaje. Ona stoji uz nas. Nosi nas – kroz zahtjeve i avanture našega vremena.

Fra Jozo Župić

***************

Draga braćo i sestre, dragi vjernici!

Naš sveti otac, papa Benedikt XVI. jednom je u božićnoj noći ispričao pripovijest koju je pribilježenu pronašao kod Ilije Wiesela, židovskog književnika i autora. Ilija Wiesel priča da je Ješiel, mali dječak, plačući došao u sobu i bacio se pred svoga djeda, poznatog rabija Baruha. Velike suze kotrljale su se niz obraze i on se potužio: “Moj prijatelj me sasvim napustio. On je nepravedan prema meni i to nije lijepo od njega!” Da, zar mi ne možeš pobliže objasniti što se dogodilo?, pita rabi svoga unuka. “Da”, odgovara maleni. “Mi smo se igrali skrivača i ja sam se tako dobro sakrio, da me nije mogao naći. Ali on je jednostavno prestao tražiti i otišao je. Zar to nije ružno?” Najljepše skrovište gubi svoju ljepotu, jer je drugi prekinuo igru. Učitelj mu je pomilovao obraze, pojavile su se suze u očima, a onda je rekao: “Da, očito da to nije lijepo. Vidiš li: s Bogom je isto tako. On se sakrio, a mi ne gledamo za njim. Promisli: Bog se skriva, a mi ga ljudi ne tražimo”.

Bog se skriva-i mi ga ne tražimo! Bog nas ne zasljepljuje sjajem božanstva, ne prisiljava nas moću svoga božanstva. On želi, da ga tražimo, mi njegova stvorenja, kojima je darovao slobodu. Bog se skriva da bi smo ga mogli u slobodi i ljubavi tražiti. I tada nadodaje sveti Otac: “I kakvo je sklonište našao! On se skriva u jednom djetetu, u jednoj štali. Tu je dobro skriven, tako genijalno skriven, da postoji opasnost, da ga prestanemo tražiti”. ( Josip Ratzinger Benedikt XVI., Božićne propovijedi, Augsburg 2007.str. 19-21).

Braćo i sestre, nije li to opasnost za naše vrijeme, opasnost za nas, da prestanemo tražiti? Danas nam biva sve servirano gotovo, od hrane do vijesti. Sve mora biti “gotovo”. Tražimo na kompjutoru, sebi nešto “izguglamo” i u sekundu imamo svaku informaciju. Nikakvih mučnih istraživanja više, nikakvo samostalno traženje i hodanje za nekim, i tako u duhovnom i duševnom pogledu: dugi put traženja je puno mučan! Treba brzo, i to odmah duhovno iskustvo, duhovni doživljaj. Radije brzo religiozno iskustvo, umjesto dosadnog traženja duhovnog puta.

Braćo i sestre, to je moja želja za drugo desetljeće novog tisućljeća, u koje mi uskoro ulazimo: da nam ponovno bude darovano vrijeme traženja Boga.Mediji su trenutno puni javljanja o tome, kako loše ide religiji i Crkvi u našoj zemlji, kako su niske kvote religije. Mene uznemiruje pitanje velikog rabija Baruha: Bog se skriva, a mi ga ljudi ne tražimo!

Danas nam kaže evnađelje, veliki proslov Ivanova evanđelja što se tu događa. ” Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. Došao je k svojima, a njegovi ga ne primiše”. Usred ove žalosti puca vijest: “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama i vidjesmo njegovu slavu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine”. To gledanje, to nalaženje obećano nam je, ako ne prestanemo tražiti. Ta radost nalaženja obećana je nama. Mi smijemo jedan drugom poželjeti radost nalaženja kod Krista-Djeteta. Ali jedno se pretpostavlja: da ne prestanemo tražiti. Tu božićnu radost želim svima nama. Amen.

* * * * * * *

(2)

Uvertira ili predigra je instrumentalni glazbeni komad kao uvod u veće muzičko djelo, npr. operu ili operetu. Uobičajen način je da uvertiru sviramo dok je zavjesa spuštena. Uvertira predstavlja najvažnije muzičke misli djela u zgusnutom kratkom sadržaju. Evanđelje ove nedjelje je tako reći jedna uvertira, s kojom pisac četvrtog evanđelja uvodi u svoje evanđelje i otvara, objavljuje u zgusnutoj kratkoj formi sadržaj kojeg će u nastavku prepričati.

Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve “Anđeo Gospodnji” glasi: “I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.” Mi bismo mogli isto tako drukčije kazati: Bog je postao čovjekom. I baš to slavimo za Božić!

Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je upravo došao k nama kao dijete? On je to učinio iz ljubavi! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog je htio kao ljudsko dijete među ljudskom djecom stupiti u naš svijet, bez da je prestao biti Bog.

Ali kako se to dogodilo? Mi to nikada nećemo moći shvatiti, također ni u nebu. Bog je u samome sebi zajednica vječne ljubavi. Jedan i jedini Bog živi i postoji u tri božanske osobe. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi. Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj. On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Na najuzvišeniji način čovjek radi na svojoj slobodi, ako kaže da Bogu koji ga ljubi i koji ga je izabrao.

Čovjek može upotrijebiti slobodu na dobro, ali je može i zloupotrijebiti. Bog to dopušta, premda ne želi da se čovjek odluči za zlo. Kako su ipak strašna zla djela čovjekova u našim danima, kada se jedan okreće protiv drugoga u nepovjerenju, mržnji i ratu!

Ipak Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi, iako se dijeli od Božje ljubavi i ruši u smrt, on sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način. Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav.

Isus Krist je stvoriteljska riječ Božja. Bog govori i događa se. Po Isusu Kristu je nastalo sve stvorenje i sada traje; jer stvorenje ne bijaše od početka dovršeno, nego traje do kraja vremena. Isus Krist je stvoriteljska riječ, koja je i mene izrekla, stoga jesam.

Isus Krist je objaviteljska riječ Božja. U Isusu Kristu sam se Bog saopćava. U Isusu Kristu otkriva nam Bog svoje biće. Isus Krist je evanđelje u božanskoj osobi, radosna vijest i vijest nade, vijest ljubavi, spasenja, mira i utjehe Božje.

Vjerujemo li mi u ovu vijest Božića? Je li ona već jednom zahvatila cijelo naše srce? Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi.

Važno je da božićna poruka nađe svjedoke koji nju nose u često puta tamni svijet. Tada će svjetlo iz jaslica obasjati srca ljudi. Amen.

Fra Jozo Župić