20. nedjelja kroz godinu

Jasnoća vjerničke odluke

Riječi Gospodinove što ih je zapisao Luka u Evanđelju ove nedjelje, ne zvuče nimalo privlačno, ni umiljato: “Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.” (Lk 12,51) U paralelnom mjestu kod Mateja (10,34) upravo se kaže: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.”

Pristaju li uopće takve riječi Isusu Kristu kojeg poznajemo kao blagog i miroljubivog, upravo kao strpljivo trpećeg Božjeg Jaganjca (usp. Iv 1,29) koji po žrtvi svoje smrti na križu odnosi grijeh svijeta? Zar takve riječi ne bismo prije očekivali od proroka Islama, Muhameda, koji je svoju religiju, kako se to kaže, želio proširiti “ognjem i mačem” i nije se plašio, osobno primijeniti silu i voditi rat protiv svih onih, koji se njemu protive?

S druge strane: upravo progonstva koja je Gospodin morao iskusiti od svojih neprijatelja, premda nije ništa drugo pokazivao nego volju Božju, i naviještao spasavajuću ljubav Božju, dokaz su zato, da su se riječi Isusove obistinile najprije kod njega samoga a onda kod njegovih učenika i svih koji njega slijede. Isus Krist stvarno traži jasnu odluku; on traži vjeru u moć Božju i prihvaćanje dara otkupljenja. On je po svojoj poruci i svome nastupu postao”znak osporavan” (Lk 2,34). Od mjerodavnih velikih svećenika i pismoznanaca bio je odbačen, od rimskog autoriteta osuđen smrću na križu. “Bog ga uskrisi od mrtvih”(Dj 3,15), tako da su proročke riječi Pisma postale istinite: “Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni” (Mk 12,10 s citatom iz Ps 118,22 G). I ne kaže li poslanica Hebrejima, da je Isus “Početnik i Dovršitelj naše vjere”, da je iz ljubavi prema nama ljudima i u poslušnosti prema svome nebeskom Ocu dobrovoljno preuzeo na sebe svu sramotu, i sjedi “zdesna Božjeg prijestolja”, nakon što je prije toga “protiv sebe pretrpio grijehe takvog protivljenja”:
To sve pokazuje povezanost, u kojoj moramo razumjeti Isusove riječi o ognju kojeg će baciti na zemlju (usp. Lk 12, 49) i o sukobljavanju i podjeli koja dolazi njegovim nastupom i njegovom rječju. Nema “lakog kršćanstva” koje je zgodno za svakoga; nema “tečaja priljubljivanja u stvarima religije” koji ne čini nažao nikome. Svakako to nije poruka Isusa Krista, koji se nije plašio tvrdih riječi, da uzdrma tvrda srca i pozove grješnike na obraćenje, koji je također govorio o Božjem sudu i upravo – kao što je to nepopularno! – o vječnom prokletstvu, koje čeka onoga koji definitivno ne želi ući u kraljevstvo Božje, nego se protivi Božjoj ljubavi dokraja u zlu i nevjeri.

Dakako, mi sada vidimo bitnu razliku poruke Isusa Krista, pravoga i jedinoga Sina Božjega prema Muhamedu, koji je doduše samoga sebe držao za proroka Božjega, ali u stvarnosti to nije bilo: nauka Kristova je bitno poruka ljubavi i samo njeno odbacivanje vodi spomenutim negativnim posljedicama kao svađa, podjela i neprijateljstvo. Nasilje kao instrument religije nema u kršćanstvu mjesta, iako je bilo vremena gdje su utjecajni ljudi u Crkvi činili teške stvari. Nauka Crkve je ipak jasna: vjera se može prihvatiti samo u slobodi, širenje vjere po nasilju je besmisleno, nerazumno i protivi se biti kršćanske vjere.

Što nam dakle želi kazati današnje Evanđelje? Pozvani smo za jedan jasan stav vjere, na odluku srca za Boga. Vječna neodlučnost nije moguća, da će “mlakost” i neodlučnost, koja je već sasvim izgubila interes za Božju istinu, biti u Svetom pismu izričito prepoznata kao loša zabluda: “Znam tvoja djela: nisi ni studen, ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.” (Otk 3,15-16)

Budimo osvjedočeni, da mnogi ljudi očekuju od nas jasnu riječ i stvarnu orijentaciju u vjeri! Dajmo im svjedočanstvo naše vjerničke pripadnosti katoličkoj Crkvi i ne dopustimo da se kod prigodnog suprotstavljanja ili otvorenog neprijateljstva zbunimo u onome što smo spoznali kao riječ i pouku Božju i da moramo zastupati to po našo kršćanskoj oblikovanoj savijesti. Svijet treba naše ispovijedanje, samo tada smo sol zemlje i kvasac koji sve prožima i na taj način s Božjom milošću puno toga dobra pokreće.

Fra Jozo Župić