21. nedjelja kroz godinu

Spasenje nekršćana

Univerzalnost je prepoznatljiva crta Lukine teologije. On je bio evanđelist otvoren poganskom svijetu. ‘Anonimni kršćani’ (K. Rahner) koji žive u pravednosti i ljubavi primaju se u puno zajedništvo s Kristom. “I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.” (Lk 13, 29)

O toj nadi govori i odlomak iz prvog čitanja (Iz 66, 18-21). Središte Izajina navještaja jest glagol ‘sabrati’. U Božjem srcu nema privilegiranih jer je čitavo čovječanstvo Božji narod. Isus, koji se nadovezuje na tu Izaijinu viziju, poziva pogane, ali i kori Židove zbog nevjernosti. Povod je upit nekoga iz mnoštva: ‘Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?’

Neki su smatrali da će se svi Židovi spasiti i sudjelovati u budućem Kraljevstvu, dok su drugi bili pesimističniji i smatrali da će to biti rijetki, i to samo oni koji strogo održavaju sve propise i zakone. Isus raskida takva umovanja i teoretiziranja, te premješta razmišljanje na osobni teren, to jest u prvi plan stavlja pitanje ‘kvalitete’ a ne kvantitete s obzirom na put spasenja: ‘Borite se da uđete na uska vrata’, to jest na osobni napor i nastojanje oko nalaženja Kraljevstva Božjega. A to se ne mjeri izvanjskom pripadnošću Crkvi, hvalisanjima da smo ‘Hrvati i katolici’, ako iza svega toga nema istinske vjere.

O svemu tome govori potresan prizor iz današnjeg evanđelja: Kad gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine otvori nam!, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: Ne znam odakle ste!” Dakle, nije dovoljno dolaziti na misu ili slušati propovijedi, ako ne postoji autentični vjernički život koji jedini ‘otvara vrata’ Kraljevstva. U takvo kraljevstvo ulaze ‘posljednji’, ‘daleki’, ali pravedni, istinski mirotvorci, istinski vjernici. Granice Kristove crkve nisu one vanjske, nego prolaze kroz čovjekovo čisto srce i budnu savjest: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me…” (Mt 25, 34-35).

Današnja su nedjeljna čitanja veličanstveni spjev univerzalnosti spasenja Božjega, pohvala beskrajnoj ljubavi Božjoj koja ne poznaje rasne, nacionalne, političke ili društvene barijere, veliki ushit zbog tajnovitog bogatstva skrivena u srcu svakog pravednog i dobrog čovjeka. Istinsko zajedništvo s Bogom odlučuju se na egzistencijalnoj i etičkoj razini. Odatle proizlazi oštar Isusov prijekor da nas neće spasiti to što smo propovijedali u njegovi ime i slavili obrede njemu na spomen, ako naša srca i naš život budu daleko do njega. Ostat ćemo za njega stranci!

Današnje evanđelje usmjerava pozornost na tajnovitu slobodu spasenjske ljubavi Božje, one ljubavi koja je nadahnuta jednim kozmičkim planom stvaranja i otkupljenja, i koja svjedoči o svojoj prisutnosti u beskonačno raznolikim odabirima, načinima, stupnjevima i intenzitetu. Božja ljubav – koja je srce otkupljenja – pretpostavlja beskrajno različite oblike i načine njezina ostvarenja i nazočnosti u ljudskoj povijesti i u ljudskim srcima.

fra Anđelko Domazet

*********************

Posljednji i prvi

Tko ne zna za riječ Evanđelja: “Ima posljednjih koji će biti prvi!” Danas je to centralna rečenica Evanđelja. Što se time misli? Što Isus želi kazati, ako on naviješta jedan radikalni povratak? Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi! Je li to sveopće pravilo? Ili to vrijedi samo u osobitim situacijama? Što je Isus time prvotno mislio? I što to može danas značiti?

Tada, kad je Isus “prolazio i naučavao gradovima i selima” imao je sasvim osobitu poruku, i ta je prije svega vrijedila za vlastiti narod, za njegovu židovsku vjerničku zajednicu. Jer Isus je najprije želio navijestiti kraljevstvo Božje svome narodu. Kao što su već prije njega proroci pozivali na povratak i obraćenje. On je govorio o uskim vratima kroz koja trebaju svi proći ako se žele spasiti. Opominjao je da se život promatra kao ugodan, širok put. Širok put vodi u propast, kaže on na drugom mjestu. Uska, strma staza vodi u život. I Isus nadodaje: mnogi neće ući kroz ta uska vrata.
Je li to prijeteća poruka? Da, ako se time mislilo, da je Isus tada želio prodrmati svoj narod, da vjeruje u njega i u njegovu riječ. Da, ako je on želio opomenuti, da se odluče za ili protiv Boga, za ili protiv njega, a ne nešto odviše lakomisleno shvaćati.

Odgovorni u židovskom narodu tada su se odlučili protiv njega. Nisu mu vjerovali i zaključili su poslati ga na križ. Je li ih Isus stoga prokleo? Je li on, koji je propovijedao da i svoje neprijatelje treba ljubiti, njih konačno zamrzio? Ne, on je samo navijestio, što se stvarno dogodilo: iz svih djelova svijeta narodi su došli do vjere. “Pogani” su prihvatili Krista, dok su ga Židovi velikim dijelom odbacili. To prvobitno misli riječ Isusova o prvima i posljednjima. Židovski narod koji je kao prvi izabran od Boga, gubi svoje prvo mjesto. Pogani, koje se rado promatralo kao “posljednje”, biti će prvi u Božjem kraljevstvu. Je li ta poruka danas shvatljiva? Gdje je tu ono što ostaje kao vrijedno?

Vrijedno ostaje izlazno pitanje: “Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?” To je pitanje za svakoga čovjeka: što moram činiti da bi moj život uspio? Ne samo ovdje u ovome svijetu, nego zauvijek i vječno?

Konačno vrijedna ostaje poruka, da se pred Bogom ne broji, jesi li ti prvi pred ljudima. Mnogi koji su pred ljudima vrijedili kao posljednji, pred Bogom su savim veliki, baš prvi! I to vrijedi za sve ljude, bilo Židove, bilo pogane.

Fra Jozo Župić