28. nedjelja kroz godinu

Mudrost u ušicama iglenim

Deva ne pristaje ušicama iglenim, to je jednostavno nemoguće. Dakle, značenje evanđelja je u tome, da je jednom bogatašu nemoguće doći k Bogu i njemu pripadati. Mi moramo sve što imamo prodati, dati drugome, ispoklanjati i ako smo tada siromašni, tada sve to pristaje. Stvarno? Zavodljivo je taj tekst tako čitati. Pri tom bismo, bojim se, previdjeli zadnju rečenicu: “Ta Bogu je sve moguće”.

Naravno da se tu ne radi o tome da devu guramo kroz iglene ušice. Ima bibličara koji su razmišljali nad ovim tekstom i pokušali ga objasniti tvrdeći, da su iglene ušice bila određena vrata u Jeruzalemu koja su vrlo uska tako da se s mukom kroz njih prolazilo s natovarenom životinjom. Možda je to stvarno bilo tako i Isus je uzeo ta poznata vrata kao primjer za to, koliko ljudi trebaju strpljivosti da stupe u doticaj s Bogom. Možda bi on danas uzeo drugi primjer, tko zna?

Bitno je da je Isus ovome mladom bogatašu koji je, tako se čini, sve činio ispravno u životu, pokazao mogućnost, kako može doći bliže Bogu. On ga upućuje na to da drži zapovijedi, novac i bogatstvo nisu sve. Važnije je da Božja riječ postane stvarnost u njegovom životu. To nije bilo kakva povijest koja se dogodila pred dvije tisuće godina, Riječ je i danas živa. Ta povijest ima posla i s nama u našemu životu. Ako netko puno radi da bi zaradio što više novca – ne da bi preživio, tada postoji opasnost da on ili ona izgube iz vida prijatelje, obitelj. Netko tko se brine samo za svoju karijeru, koji se uvijek želi probijati, koji gleda samo na stvar, često puta ne može druge prihvatiti, vidjeti, čuti, osjetiti. Božja riječ je živa, rekao je sv. Pavao i ona prodire u našu nutrinu i dotiče nas.

Pitanje je kako s tom riječju ophodimo i što s njome radimo. Mladi bogataš koji je došao k Isusu, odlučio je ne slijediti Isusa jer mu se učinilo da mu je bogatstvo važnije. Možda je trebao još vremena da upozna što je za njega važno. Za njega bi možda bilo dobro da se sjetio riječi iz knjige Mudorsti: razbor i mudrost puno su vrijedniji od bogatstva. Ako uključimo naš razum možemo se drukčije odlučiti. Možemo se obratiti. Novac po sebi ne zatvara nam put do Boga. Put zatvaramo sami sebi. Kod Boga uvijek iznova imamo mogućnost nanovo početi, jer Bogu je sve moguće.

Fra Jozo Župić

*******************

Snaga dolazi od Boga a ne od nas

U ni jedno vrijeme nije bilo jednostavno ići putem Kristovim. Nije baš dovoljno samo formalno izjaviti da si član jednoga saveza imenom Crkva. Biti kršćanin znači svjesno pripadati Isusu i njega nasljedovati, i živjeti iz vjere prema njegovim zapovijedima i uputama.

Je li možda kršćanski put vjere i života pretjerani zahtjev za čovjeka? Radi li se o rigoroznom sistemu iz vjerskih dogmi i moralnih zahtjeva, što se čovjeku čini prema njegovom shvaćanju, da to nije pravedno, jer se od njega puno traži?

Ako to promatramo s krive strane, tako bi to stvarno moglo i izgledati. Ali mi ne trebamo prije svega gledati na naše ograničene snage. Tada se pokazuje, “da je kršćanstvo više i nešto drukčije nego moralni sistem, kao serija zahtjeva i zakona. To je dar prijateljstva, koje nas nosi u životu i u smrti: ´Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima´ (usp. Iv 15,15), kaže Gospodin svojima. Mi se povjeravamo tom prijateljstvu.” Tako je papa Benedikt formulirao svoje riječi u propovijedi 8. rujna 2007. u svetištu Mariazell.

Bogatog mladića u evanđelju, koji o sebi kaže, da je sve zapovijedi Božje čuvao od svoje mladosti, Isus poziva na osobiti oblik nasljedovanja. Taj oblik odluke i života treba ga učiniti slobodnim od svih okova njegova bogatstva; ako sve proda, što on ima, i novac dade siromasima, pa će imati blago na nebu.

Mi kao kršćani dajemo prednost milosti Božjoj. Ne otkupljujemo mi sami sebe, nego je Isus Krist otkupio nas svojom predragocjenom krvi na križu, kad je predao svoj život za nas. U povezanosti s njim primamo vječni žviot.

Bog sam mijenja naše srce, tako da smo sposobni reći Da-riječ ljubavi i ispuniti Božje zapovijedi.

Ne radi se o našoj vlastitoj snazi, nego o tome da ne stavljamo granice djelovanju božanske ljubavi. Krenimo dakle na put i slijedimo Otkupitelja Isusa Krista. On nas poziva da na njemu gradimo i da vjerujemo u Božju pomoć. Sigurno ne ćemo biti razočarani!

Neka nam blažena Djevica i Majka Božja Marija pokaže pravi put!

Fra Jozo Župić

*******************

BOGATSTVO I UNUTRAŠNJI ŽIVOT

Mk 10,17-30

Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu… Lakše je devi kroz iglene ušice nego bogatašu u kraljevstvo Božje. Kako shvatiti te radikalne Isusove izjave?

Jesu li Isusove riječi protiv bogatstva i poziv na odricanje od posjeda upućeni samo posebnim skupinama u Crkvi ili svim kršćanima? Nije li najčešći prigovor koji se može čuti upravo taj da su Crkva i svećenici bogati? Zašto se odricanje od posjeda i bogatstva nikada nije tražilo od svih kršćana kao uvjet istinskoga nasljedovanja Krista?

Odgovor na pitanje nalazi se u razgovoru između Isusa i bogatoga mladića. Prva Isusova reakcija na upit mladića što mu je činiti da baštini život vječni bijaše upućivanje na zapovijedi. Poštuj zapovijedi Božje! Tako živiš u skladu s Božjom voljom! Ali mladić sam – ne Isus – želi više. Za mladića je ispunjenje zapovijedi nešto sasvim razumljivo. Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje? Tek sada Isus ide korak dalje. Isus mu predlaže nešto što nadilazi mogućnosti njegova sadašnjega života. Idi i što imaš podaj siromasima… A onda dođi i idi za mnom. On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. Mladić iz evanđelja nije se usudio učiniti ono što će kasnije učiniti mnogi sveci kao što su: Antun Pustinjak, Benedikt, Franjo Asiški ili Charles de Foucauld.

Imajući sve to u vidu možemo sada ispravno razumjeti Isusovo drastično upozorenje na opasnost bogatstva. Tko traži osmišljen i produhovljen život, taj uočava opasnost novca i posjeda. Jedna latinska poslovica kaže: “Novac mijenja karakter, ali rijetko kada na bolje”. Jer, bogatstvo može ljude učiniti slijepima i neosjetljivima za brige i nevolje bližnjih. Mnogi koji su ‹preko noći› postali bogati zaboravili su svoje dojučerašnje prijatelje. Oni više ne pripadaju običnim ljudima. Ono su sada posebna kasta. Malo bogataša posjeduje svoju imovinu, imovina posjeduje većinu njih. Naposljetku, najveća opasnost od bogatstva jest ta da bogatstvo može dovesti do životnoga stava koji gubi iz vida činjenicu našu radikalnu upućenost na Boga.

Iako je novac nužan za život, njemu se pridaje odveć veliko značenje. Čak se vjeruje da novac čini sretnim. To je posve nerazumno. Novac često čini ljude nesretnima. Bogati ljudi imaju u mnogočemu teži život od siromašnih. Iako se čini upravo obratno. Bogati ljudi mogu sebi dopustiti da posjeduju veliku kuću, skupocjene automobile i luksuzne stvari. Mogu provesti svoj odmor na udaljenim, egzotičnim mjestima. Sve to zvuči primamljivo. Bogatstvo je ipak velika opasnost jer ono brzo može čovjeka odijeliti od njegova unutrašnjega života. Zato bogati ljudi lako osiromaše. Izvanjski gledano, posjeduju sve, dok se u nutrini osjećaju hladnima i praznima. Hladna praznina može se ispuniti jedino ljubavlju i ljudskošću. No upravo to bogatima često nedostaje.

Zacijelo, nije svaki bogata čovjek zatvoren za duhovnu dimenziju. Mnogi bogati ljudi imaju izgrađen unutarnji život i pomažu nevoljnima. No, svatko tko izgubi nutarnji odmak od vlastitoga bogatstva tako da mu bogatstvo umjesto Boga ispuni srce, ne shvaća da se osmišljen život ne može kupiti. I da je čovjekovo pravo bogatstvo kada može usrećiti svoje bližnje.

*******************

Zaostao u skoku

Evanđelje o “bogatom mladiću” postalo je simbol za čovjeka, koji se ne odvažuje za skok i konačno se razočarava i žalosti nad samim sobom. Kako je često ta scena iz evanđelja jedno ogledalo. Dobro je da se i mi u njemu pogledamo.

Mladić ostavlja dojam po svojoj revnosti. Baca se pred Isusa na koljena i govori mu s oduševljenjem: “Učitelju dobri!” Možda je malo i previše oduševljenja. Isus ga oporo utišava. On ne želi nikakvo ulagivanje. Suhoparno podsjeća čovjeka da je samo Bog dobar. Kod nas ljudi uvijek je pomiješano dobro i zlo. Ne kod Isusa koji je Bog i čovjek. Ali kod nas je drukčije. Nitko nije samo dobar.

Također i pobožno pitanje: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?” ne nalazi kod Isusa oduševljenu jeku: ti znadeš točno što ti je činiti, da bi uspio u svom životu ovdje na zemlji i nakon smrti u nebu: “Zapovijedi znadeš!” Drži zapovijedi, i one će držati tebe! Isus je dakle taj burni nastup mladića snažno potkresao.

Isusa je ipak dotakla revnost toga mladića. On misli pošteno, kad kaže, da je od mladosti držao Božje zapovijedi. I Isus mu vjeruje. On ga pogleda, zavoli, gleda duboko u njegovo srce i poziva ga da istinski učini još jedan korak: Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima i slijedi me s punim povjerenjem u Boga.

Mladić ode žalostan “jer je imao veliki imetak”. Na putu oduševljenja teško mu pada, da sve ostavi. Tako ostaje kod svoga imetka, ali bez radosti. Nije zgrabio šansu da se uputi s Isusom.

Kako mnogo takvih “bogatih mladića” ima danas! Čudimo se da kod nas nema podmladka za nasljedovanje Isusa bilo kao svećenik, redovnik, redovnica. Teško je napustiti uobičajeno blagostanje. Teško pada ostaviti vlastitu slobodu i dati se vezati za službu Isusu, Bogu i bližnjemu, ili kako je to jednom rekao danas već blaženi Ivan Pavao II: “Donesite njemu ono najdragocjenije: zlato vaše slobode, tamjan vaše molitve, smirnu vaše najdublje ljubavi.” I zato nije mali broj žalosnih ljudi kod nas koji su vjerojatno osjetili poziv, ali se nisu odvažili za skok. Ove Isus naziva “bogati”, kojima je teško dospjeti u kraljevstvo Božje. Radi se samo o tome – ostaviti sve. A to pada teško. Ali i utjeha: Bog pomaže pri tom. On to čini mogućim. S njim to uspijeva!

U povijesti kršćanstva uvijek je bilo posebnih ljudi, koji su Krista na izvanredan način slijedili. Oni su Gospodinove riječi doslovno provodili u život: sveti Antun, koji se povukao u pustinju i doživio 106 godina, dao se pokrenuti tim Evanđeljem, da je sav svoj posjed prodao i novcem pomogao siromašne. Sveti Franjo odrekao se očeve baštine da bi kao siromah nasljedovao siromašnoga Krista. Isto tako i sveta Klara ili sveta Elizabeta Tirinška. Nemaju svi taj posebni poziv potpunog odricanja svega zemaljskoga. Ipak duh savršenoga predanja Bogu u ljubljenoj poslušnosti kao i stav unutrašnje slobode od svega svjetskoga i zemaljskoga, trebamo svi mi usvojiti i u srcu sačuvati. Tko svoj život, svoju slobodu i svoje vlasništvo sasvim daruje Bogu – i ako to činimo u jedinstvu s našom nebeskom majkom Marijom, taj će iskusiti da njemu ništa nije propalo, nego da u Bogu sve nalazi.

Bog nam ne želi ništa oduzeti, budući smo od njega sve primili. On bi nam htio puno više darovati pravu slobodu i vječnu baštinu.

Fra Jozo Župić