3. nedjelja kroz godinu
Pouzdana vijest o onome što se dogodilo
Na početku svoga evanđelja Luka obrazlaže vrlom Teofilu, zašto je sastavio izvješće o Isusovom životu. Radi se o pouzdanom opisu svega onoga, što se dogodilo radi našega spasenja po Isusu Kristu. Stoga je Luka temeljito istražio i pitao različite svjedoke koji su vidjeli i slušali o događajima.
Dvije tisuće godina nakon Kristova rođenja mi smo upućeni na izvore i svjedočanstva, kojima možemo vjerovati. U Lukinom evanđelju ali i u drugim evanđeljima približava nam se povijest spasenja, da se otvorimo u vjeri za Boga i njegovu riječ.
Drugi vatikanski sabor objašnjava u dogmatskoj konstituciji “Dei Verbum” – o božanskoj objavi u br. 19.: “Sveta Majka Crkva čvrsto je i s najvećom postojanošću držala i drži četiri navedena Evanđelja, kojih povijesnost bez sustezanja tvrdi, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet (usp. Dj 1, 1-2). Apostoli su dakako, poslije Gospodinova uzašašća, ono što je On bio rekao i učinio predali svojim slušateljima s onim punijim razumijevanjem koje su sami – poučeni slavnim događajima Kristovim i svjetlom Duha istine –uživali. A sveti su pisci napisali četiri Evanđelja tako da su – iz mnoštva onog što je bilo usmeno ili već pismeno predano – neke stvari probrali, a nešto saželi ili – s obzirom na prilike u Crkvama – razvili. Oni su u svemu tome, napokon, zadržali oblik navještaja, ali uvijek tako da nam priopće nepatvorenu istinu o Isusu. Jer – pisali oni iz vlastitog pamćenja i sjećanja, ili na temelju svjedočanstva onih “koji su od početka bili očevici i postali sluge Riječi” – pisali su s tom nakanom da upoznamo “istinu” onih riječi o kojima smo poučeni (usp. Lk 1,2-4).
Luka naviješta u prvim poglavljima svoga evanđelja različite događaje Isusova djetinjstva, počevši od začeća Djevice Marice, Isusova rođenja u Betlehemu i njegova prikazanja u Hramu do tri dana traženja i nalaženja dvanaest godišnjeg Isusa po njegovim roditeljima koji su bili u velikoj brizi za njega. Papa u miru Benedikt XVI. kazao je, da se već od početka pokazuje, da to Dijete dolazi od Boga, da je Bog sam u njemu postao čovjekom i da nas susreće u ljubavi.
U evanđeoskom odlomku ove nedjelje odrasli Isus posjećuje sinagogu svoga zavičajnog Nazareta. Otvara knjigu proroka Izaije i ukazuje da je on od Boga poslani Mesija, u kojem se ispunilo Pismo. Slušatelji su iznenađeni i puni čuđenja. Uskoro će se to oduševljenje okrenuti protiv njega.
I za nas vrijede riječi i svjedočanstvo Svetoga pisma. Mi slušamo po nadahnuću Duha Svetoga o ljudskim sastavljačima, potpisnicima svjedočenja vjere i Isusova života. Primamo u njima istinsku riječ vječnoga života. Kao i Marija želimo tu riječ čuvati u svome srcu, o njoj razmišljati, da bismo donijeli dobar plod za zemaljski i vječni život.
Fra Jozo Župić
***********
Pripovijesti, ne samo pripovijesti
Ne pričaj pripovijesti! Tko to kaže nekom drugom, time misli: to što ti pričaš, ja ti ne vjerujem. To zvuči nevjerodostojno, izmišljeno, ili lažno. Ja ti ne vjerujem da su tvoje pripovijesti istinite, da su se one tako stvarno dogodile. Pripovijesti u stvarnosti sasvim drukčije izgledaju.
Pričaju li Evanđelja pripovijesti ili povijest? Izmišljeno ili stvarno dogođeno? To se pitanje danas često postavlja. Kroz medije se provlače senzacijonalne vijesti: u stvarnosti to bi bilo sasvim drukčije, nego što Evanđelja govore o Isusu. Tu se na primjer može čitati, da Isus uopće nije umro na križu, nego da je preživio i da je sa ženom i djecom u dalekoj Indiji ostario. Upravo tamo je njegov grob. Naravno ne izostaju ni spekulacije o njegovoj tobože ljubavnoj vezi s Marijom Magdalenom.
Evanđelja – jesu li to pobožne pripovijesti o Isusu, koje pokrivaju pravu povijest? Danas je u svetoj misi pročitan početak Lukina evanđelja. Luka je po zanimanju bio liječnik. Povremeno je pratio apostola Pavla na njegovim misionarskim putovanjima i o tome vrlo zorno izvještava kao očevidac. Tko sebi želi o tome imati sliku, neka čita izvještaj Lukin o brodolomu kojeg je pretrpio u Sredozemlju i bio spašen iz njega. To nalazimo u Djelima apostolskim, 27. poglavlje.
Luka je kao liječnik navikao gledati u određenom pravcu, u dubinu. Liječnik se ne može zadovoljiti pripovijestima. On treba točnu povijest bolesti. Tome pripada prije svega anamneza: kako izgleda povijest pacijenta? Što se je u pojedincima stvarno dogodilo?
Luka posvećuje svoje Evanđelje nekom Teofilu, o kojemu ništa pobliže ne znamo. Sigurno je samo da mu Luka želi pokazati, kako je pouzdana povijest o Isusu, koju je on čuo, kako se on može na njega osloniti, što mu je bilo rečeno o nauci Isusovoj.
Pokušajmo predočiti sebi kako se je to događalo u prvim desetljećima poslije Isusa. Još je bilo očevidaca. Novi, koji su dolazili u Crkvu, htjeli su naravno ako je ikako moguće točno znati, kako je to stvarno bilo. I tako su bili napisani mnogi izvještaji očevidaca i predavani dalje. Luka je tek kasnije došao. On nije bio očevidac. On je znao samo one koji su doživjeli Isusa. Ali on se nije interesirao samo za njihova pričanja. On se sistematski prihvatio toga da događaje točno i po redu napiše. I kod tog je postao uspješan. Mi mu zahvaljujemo na najljepšim, i najvažnijim izvještajima o tome, što je Isus učinio i učio. Tko biva vjeran, taj vjeruje Isusu, povjerava Isusu svoj život, i gradi svoj život na njemu. Tu je važno znati, je li ja dobivam samo ispričane pripovijesti, ili istinsku povijest. Htio bih znati, mogu li povjerovati. Mogu. I to činim.
Fra Jozo Župić