32. Biti prvi i posljednji

Pisati o svetom Ocu Franji nije lak i jednostavan posao. U minulih osam stoljeća od njegove smrti napisalo se toliko mnogo i još se uvijek piše o tom Asiškom siromašku i njegovu djelu. U ovom razmišljanju donijet ću jedan, pa moglo bi se reći, neobičan prikaz o Franji što bi na prvi pogled moglo izgledati kao negativan opis Franje i njegova lika ali analizirajući dublje taj prikaz vidimo da to razmišljanje ipak pozitivno opisuje sv. Franju.

U životu svakog pojedinog čovjeka, u njegovoj psihi, u dubini srca gdje samo on ima pristup krije se težnja za biti netko, biti netko koga će drugi cijeniti, oko kojega će se drugi okretati, koji će biti u centru pažnje. Jednostavno govoreći to je nagon koji, možemo reći, usađen u svakoga čovjeka i nagon koji na neki način pokreće čovjeka. Taj nagon čovjeka može pokrećati u dva smjera: onaj pozitivni koji mu pomaže da to iskoristi i napravi mnoge dobre stvari i napravi puno dobra za sebe i svijet oko sebe, te onaj negativan koji može biti samo izričaj čovjekove oholosti i narcisoidnosti.

Razmišljajući dolazi mi u pamet lik našeg svetog oca Franje. Naime nedavno sam čuo razmišljanje u kojem je misao bila kako je Franjo u svojoj mladosti uvijek želio biti prvi, želio biti u centru pažnje u društvu u kojem se kretao i živio ali kako tu nije ostvario tu želju on to preokreće na duhovnu stranu i tu je ostvaruje. I čitajući životopise možemo se zaista uvjeriti da je tako i bilo. Po naravi Franjo je bio sklon isticanju, vodstvu i slavi. Bio je omiljen u svom društvu, recimo bio je leader, vođa i organizator zabava za njega i njegove vršnjake po Asiškim ulicama i trgovima. Sa svojim vršnjacima i prijateljima započinje razne avanture: tako npr. odlazi u rat u protiv grada rivala Asiza – Perugiu, tu dospijeva u zatvor gdje ostaje godinu dana te se vraća kući teško bolestan. Nakon Perugie Franjo se svrstava pod zastavu vojskovođe Gentile della Pagliara, kneza Pescare i Abruzza koji su se borili na strani Fridrika II. Ruggera. Oduševljeno je krenuo u rat ali na putu ga je spopala groznica te nije mogao naprijed.

Možemo vidjeti kako Franjo nakon svih tih avantura ne ostvaruje svoj poriv i ne postaje prvi, tada on sva nastojanja okreće u totalno drugačijem pravcu, na duhovno područje. I tu Franjo ostvaruje ono što je bilo duboko u njemu i što ga je činilo kao onoga koji predvodi veliku vojsku ali ovog puta vojsku i vitezove Kristove.

Kako su Franji svi ideali pali u vodu, kad se je vratio kući počinje više moliti, povlačiti se i razmišljati. Naime počinju božanska svjetlucanja u njegovu životu i Bog započinje svoje djelo gdje Franjo ipak ostvaruje svoj poriv za biti prvi. U ovome jasno možemo očitati Božji plan u životu svakog pojedinog čovjeka. Dakle Bog Franjin poriv za biti prvi preusmjerava u drugom pravcu i preobražava njegove planove u nešto sasvim različito od onoga biti prvi a to je biti zadnji. Tako se njegov poriv za biti prvim pretvara u nešto sasvim suprotno a to je biti zadnji. Događa se totalna preobrazba. Gledajući ljudskim očima Franjo je ipak bio prvi i tako ostvario svoj poriv, jer ipak je pokrenio jednu od većih organizacija u srednjem vijeku. Tako ga možemo promatrati kao onoga koji je bio prvi na čelu jedne velike kolone, ali u isto vrijeme je bio i postao ponizni brat i sluga sviju. Na prvi pogled ovo je stvarno kontradiktorno, jer kako je moguće u isto vrijeme biti prvi i biti zadnji. Ali vidimo da je u Franjinu slučaju doista tako. Franjin poriv za biti prvim u isti mah postao je moto njegova života a to je biti zadnji i ponizni sluga sviju. Dakle Franjo je bio na čelu kolone a također bio je sluga sviju. Shvatio je da ljudi ne slijede titule i lijepe priče već slijede hrabrost i primjere koje nam je on uvelike pokazao.

Franjo je svojom jednostavnošću privukao mnoge sljedbenike. Sa jednostavnošću je otvarao sva vrata i probijao sve barijere i do onih najtvrđih srdaca. Tu jednostavnost nije Franjo naučio niti iz jedne knjige niti je za to dobio diplomu već ju je stekao i naučio u poniznoj molitvi i služenju najsiromašnijima i onima na rubu društva. Tako je jednostavnost i malenost, zanosnost i dosljednost, postojanost i vedrina postala temeljna misao i ideal franjevaštva što bi trebalo biti i danas. Kao takav Franjo nije mogao ne utjecati na okolinu. Privukao je mnoštvo sljedbenika među kojima i mnoge ondašnje ugledne i cijenjene ljude. I danas privlači mnoge mlade ljude koji u njemu vide izvrstan poziv za nasljedovanje i služenje Kristu.

Što nam danas nudi Franjo? Možemo reći da danas vrijedi ona ista poruka koju je upućivao i za svog života a to je duh služenja koji je izraz našeg poslanja te Kristovo Evanđelje i put kojim je i sam Krist prošao. To je put padova ali i uspona, put velikih oluja ali i mirnih bonaca, put smrti, ali i uskrsnuća. Svi ti putovi, kojih ima mnogo, zapravo nas tjeraju da otkrijemo koliki je naš potencijal, koliko možemo postići, jer tek u padovima i porazima možemo uistinu vidjeti koliko smo jaki i koliko možemo učiniti da dođemo do vrha te da svoj križ iznesemo na Golgotu i uđemo u radost našeg Gospodina Isusa Krista i uzljubimo ga do kraja a uostalom i Franjina najdublja želja je bila uzvratiti ljubav za ljubav jer on otkriva kako Ljubav nije ljubljena. Franjo nam i danas doziva u pamet „braćo počnimo ispočetka jer još ništa nismo učinili“. Sljedeći Franjin primjer u ustrajnoj molitvi i poniznosti možemo mijenjati sebe a kad promijenimo sebe onda možemo mijenjati i one oko sebe i tako od prvih postati zadnji pa kad dođemo pred Gospodina da nam kaže: „Prijatelju pomakni se na više“. Zaista nije lako biti prvi a u isto vrijeme biti zadnji, ali promatrajući Franju i uzdajući se u Božansku providnost i to nam postaje ostvarivo.