33. nedjelja kroz godinu

Postojanost na djelu

Evanđelje – Radosna vijest! Je li to stvarno? Što smo upravo čuli u evanđelju, zvuči nelagodno, jezivo. Mogli bismo nazvati ove redke “propast svijeta”.

Puno je toga nabrojeno što unosi strah – od potpuno velike globalne katastrofe do osobne prijetnje vlastitoga života.

Napeti luk pred dvije tisuće godina, može se lako nastaviti i prebaciti u naše vrijeme: “Narod će ustati protiv naroda”, kaže evanđelje. Borbe se vode u Siriji ili Iraku, i potpuno je nejasno gdje se proteže crta razgraničenja između dobra i zla.

“Ni kamen na kamenu neće ostati, bit će pošasti i gladi” tako slušamo dalje – i mi imamo pred očima slike prirodne katastrofe na Haitima. Ali ne nanose bol ljudima samo velike katastrofe. Također među ljudima, pa i onim najbližima vlada borba, o čemu nas izvještava i evanđelje – roditelji, braća i sestre, prijatelji, okreću se jedni protiv drugih.

Doživljavamo kako ljudi ratuju baš u obiteljima. Tu je borba između muža i žene sve do rastave, a prije su se voljeli. Sada slijedi uvreda za uvredom.

Tu je raskrinkavanje čovjeka o kojemu se objavljuju mučne fotografije na internetu. Gotovo dnevno doživljavamo, kako ljudi od srama i stida ne vide izlaza. Tako se uvijek iznova postavlja pitanje malima i velikima: kako sve to izdržati?

Teško je dati odgovor na sve to. Čovjek sve to može potisnuti kao da ništa nije istina. Drugi put su krive sigurnosti. Njih predstavlja divno ukrašeni hram. “Tako dugo dok je on u našoj sredini ništa nam se zla neće dogoditi”, mislili su mnogi. Ipak 70. godine poslije Krista, hram, centar židovske vjere, srušen je od Rimljana i nikada više nije izgrađen. To je napeto razmišljanje, na čijem “hramu” u prenesenom smislu riječi mi danas gradimo našu sigurnost.

Kao sljedeće poznajemo jeftinu i krivu utjehu – rečenice kao “to će opet biti” ili nešto filozofski “nada umire posljednja”. I konačno ima još prebrzih objašnjenja za zlo, za nesreću. U prijašnjim vremenima u katastrofama se odčitavala “Božja kazna”. Danas se govori o “lošoj karmi” ili nedostatnom pozitivnom mišljenju. Tako dugo dok živimo, suočavat ćemo se s nevoljom i patnjom. Odlučujuće pitanje nije u tome kako to zaobići i izbjeći. Pitanje, zašto svega toga ima, neće nas daleko odvesti. Značajno pitanje je, kako usprkos svih nevolja, možemo živjeti ljudski.

Jednu uputu, kako stvari mogu ići svojim tokom, nalazimo u posljednjoj rečenici evanđelja: “Svojom ćete se postojanošću spasiti.” Kako ostati postojan naočigled nevolje i patnje? Na to nema apstraktnog odgovora i jednostavnog recepta koji bi se mogao izdati za nekog. Odgovor daju ljudi sa svojim životom.

Veliki primjer življene postojanosti u naše vrijeme je Malala Yousafzai iz Pakistana. Već kao jedanaestogodišnja djevojčica objavila je na internetu prikaze lošeg prakticiranja talibana u njenoj domovini. Teroristička grupa izvela je pokušaj ubojstva i mala Malala pogođena je s tri hica u glavu i vrat i teško ranjena, sve je to preživjela. Ona se i dalje zauzimala za ljudska prava i pravednost. Govorila je pred Ujedinjenim narodima i susrela je predsjednika Obamu. Godine 2014. dobila je Nobelovu nagradu za mir. Tako je postala najmlađa nobelovka svih vremena.

“Svojom ćete se postojanošću spasiti.” Možda nam padaju na pamet i drugi ljudi koji su u teškim vremenima živjeli ili žive.

“Ostati postojan”, to je konačno življeno osvjedočenje samoga Isusa. Svojim životom, svojom dosljednošću i svojom radikalnom ljubavlju prema ljudima on je uvijek ispred – na putu križa i uskrsnuća. Smijemo se čvrsto držati toga velikoga dara, i usprkos svih protivnosti želimo ispovjediti tu vjeru.

Fra Jozo Župić

********

Ni kamen na kamenu

Ta Isusova riječ postala je poslovica. Ona označava potpunu promjenu, radikalnu promjenu svih stvari. Isus najavljuje socijalni preokret, i to ne miran, u kojem se stvari malo-pomalo razvijaju, nego potpuno rušenje odnosa.

“Doći će dani”, kaže on, u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen; sve će biti porušeno.”

Razumljivo, da ga ljudi pitaju: “Kada će se to dogoditi i na koji će to znak početi?” Prošlo je dvije tisuće godina da je to Isus najavio. Što je s njegovim proricanjem? Svijet se i dalje okreće. Je li se razočarao? Ili još uvijek ima vremena kriza i katastrofa, preokreta i rušenja? Živimo li u jednoj takvoj epohi?

Vjerujem, da nas Isus želi pripremiti za teška vremena, naoružati, da ne izgubimo nadu. Takva vremena mogu doći za pojedinca, kad izbiju životne krize, ili za obitelji, grupe, zajednice, kada se čini da je sve poremećeno. To može pogoditi čitave zemlje, narode, kontinente, kad ih snađu ratovi i katastrofe. To može pogoditi cijeli globus – klima ili globalna privredna kriza. Ukratko: nijedan čovjek u ovom životu nije siguran od takvih vremena. Mnogi od nas imaju osjećaj, da smo dospjeli u jednu periodu kriza i nevolja. Dao Bog da tako ne bude. To je moguće svaki put, i na žalost nije nevjerojatno.

Pravila i putokazi kako možemo izdržati teška vremena.

Prvo pravilo: Pazite, ne dajte se zavesti!” Prijete nam dva oblika dovođenja u zabludu. Jedni kažu: Sve je napola loše! Opet ide nabolje! Kriza je svladana!” “Ne idite za njima!” opominje Isus. Oni kažu samo pola istine. Položaj je puno ozbiljniji nego oni priznaju. Drugi vide samo katastrofe i propast. Previđaju, da dobro također uvijek raste, da uz rušenja ima također i štete, što stvarno puno toga propada, ali i s puno nade novo nastaje. Ovih dana nakon katasrofalnog tajfuna na Filipina, televizija je pokazala dijete koje se rodilo u toj katastrofi, a mogli smo čuti i riječi jedne starice: “Zahvaljujem Bogu za ovo, možda će se ljudi promijeniti na bolje.”

Drugo pravilo: “Nemojte se prestrašiti!” Samo tko živi u krivim sigurnostima, taj će biti oboren od kriza. Biblija često opominje da se ne uljuljamo u sigurnosti. To potvrđuje životno iskustvo. Sve se može promijeniti, munjevito, iz dana u dan. Iznenada oboljenje od raka, automobilska nesreća, 11. rujna, Filipini, Rijeka, Varaždin, Karlovac…Najednom sve izgleda drukčije. Pred jednim takvim rušenjem nitko nije siguran.Zbog toga ne moramo živjeti u trajnome strahu. Ali je dobro, da budemo zahvalni za svaki dobar dan i da znamo: to nije razumljivo samo po sebi.

Treće pravilo: progon, neprihvaćanje, kritika pripadaju kršćanskom životu. Ne čudite se, kaže Isus, vi moji učenici nećete žeti samo pljesak. Danas je diljem svijeta kršćanstvo najprogonjenija religija. Osobito je to tragično u većinskim islamskim zemljama.Što savjetuje Isus? Ostati nepokolebljiv! Ne odgovarati s mržnjom na mržnju! Vjerovati u Isusa, koji ostaje vjeran u svim krizama i katastrofama. Kada će se to sve dogoditi? To se događa dnevno, danas, sada!

Fra Jozo Župić

*********

VRIJEME SVJEDOKÂ

(Lk 21, 5-19)

Znatan broj prvih kršćana očekivao je neposredni Kristov povratak (paruzija) i svršetak ljudske povijesti. Ta napetost iščekivanja svršetka svijeta može se osjetiti u današnjem evanđelju. Traže se znakovi koji potvrđuju skori Kristov dolazak. Istodobno, evanđelist Luka računa s još malo vremena koje je preostalo. “Kad čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti! Jer to se mora dogoditi najprije, ali nije odmah svršetak!” To vrijeme pred svršetak nije vrijeme pasivnoga iščekivanja. Ono ima svoj smisao. To je vrijeme svjedokâ. Evanđelje treba propovijedati svim ljudima i narodima, usprkos mržnji i progonstvima kojima su izloženi Isusovi učenici. “To će vam biti prigoda da date svjedočanstvo.”

Učenici će iskusiti kako im Uskrsli daruje riječ i spoznaju kojoj se nitko neće moći oduprijeti. “Zapamtite da vam ne treba unaprijed pripremati obrane, jer ću vam ja dati rječitost i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti i oduprijeti vaši neprijatelji.” U vremenu progonstva raste mogućnost da se navijesti evanđelje svim ljudima, a u hrabrom i neustrašivom svjedočenju učenici će osjetiti snagu ‘odozgo’, silu Duha Svetoga, dar Uskrsloga Gospodina. To je vrijeme rasta i dozrijevanja, vrijeme da se ‘zadobije život’ kroz praksu nasljedovanja Isusa.

Danas kršćani koji žive na Zapadu uglavnom nisu progonjeni. Vremena kada se zbog vjere proganjalo i ubijalo pripadaju prošlosti. U današnjemu pluralističkom društvu nastoji se načelno poštivati sloboda mišljenja i religijskih uvjerenja. Crkva je izgubila monopol nad duhovnošću. Raznolika ‘religiozna ponuda’ više-manje ravnopravno konkurira u zapadnom društvu: od velikih religijskih sustava kao što su hinduizam, budizam, islam i dr., pa do brojnih sljedbi i novih oblika duhovnosti (ezoterija, New age i sl). Na koji način kršćani mogu biti istinska alternativa u današnjem društvu?

Kršćani su pozvani dati svjedočanstvo vjere i života i kada nisu izravno progonjeni. Izazov svjedočenja kršćanske vjere danas se naziva ‘nova evangelizacija’. O tome je već progovorio papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici ‘Evangelii nuntiandi’. U broju 46. opisuje glavne smjernice nove evangelizacije na sljedeći način: kršćani su pozvani razvijati i prakticirati razumijevanje i prihvaćanje među ljudima; sudjelovati u životu i sudbini svojih bližnjih; biti solidarni sa svima onima koji se bore za opće dobro; živjeti svoju vjeru u kršćanske vrjednote i održavati eshatološku nadu u nešto što se ne vidi i tek treba ostvariti, i sl. To su velike riječi s obzirom na trenutnu situaciju u našemu svijetu. Ali u tome leži smisao postojanja Crkve u vremenu prije svršetka.Ako želimo pokazati kako je evanđelje put humaniziranja čovjeka i ljudske zajednice, tada smo pozvani potvrditi sve ono

što je za opće dobro ljudi i u tome prepoznati Božji poticaj i nadahnuće. Tako Crkva postaje odvjetnica ljudske čežnje za mirom i konačnim otkupljenjem svega stvorenoga. Ljudi su kritični prema Crkvi i svećenicima, općenito prema današnjim kršćanima, jer im je slabo i blijedo svjedočenje. Nisu prepoznatljivi niti autentični. Gube na vjerodostojnosti. Žive kao da Isus nije njihov učitelj, a evanđelje put nasljedovanja.

Jedan od oblika svjedočenja kršćanske vjere i nade jest nedjeljno okupljanje na bogoslužje. Mnogi su naši suvremenici izgubili osjećaj za nedjelju i ona je za njih postala samo stanka, odmor ili dan provoda uoči novoga radnoga tjedna. Oni nemaju što slaviti. Kršćani uvijek iznova slave Boga i ustrajno mole da, umjesto ravnodušnosti i obeshrabrenosti, budu odvažni svjedoci evanđelja u današnjemu svijetu.

fra Anđelko Domazet

******

„Doći će dani kad od ovoga što vidite neće ostati ni kamen na kamenu, svaki će se srušiti.“

Hram je bio veličanstvena građevina uključivši njegove bijele mramore i zlatne ukrase što je za ljude Isusova vremena bilo nemoguće zamisliti da bi se to moglo srušiti i nestati. Ta veličanstvenost hrama oduzimala je dah i ostavljala ljude bez riječi. Osim toga, to je bila Božja kuća, kako se ona može srušiti. Isus poučava svoje slušatelje o stvarnoj prirodi materijalnih stvari, čak i kad je riječ o onima koje su posvećene Bogu: sve materijalne stvari su prolazne. Isus nas želi usmjeriti prema stvarima koje vječno traju, koje su neprolazne.

Mi možemo lako staviti svoje povjerenje u stvari i u ono što činimo. Osim toga, ljudi svoju pobožnost prema Bogu pokušavaju mjeriti vanjštinom, stvarima koje su učinili, napravili ili postigli. Sv. Pavao podsjeća u poslanici Korinćanima: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2Kor 4, 17-18).

Isus ne želi da svoje povjerenje pogrešno upotrijebimo. Veličanstvenost i sjaj našega rada (to je naš kamen) nije važan u usporedbi sa sjajem i veličanstvom unutarnjeg hrama ljubi (kamen koji je nevidljiv i ne može se srušiti). Imajući novo srce kojemu je model Isus Krist i ako je on izvor naših misli, odluka i djela – to je sjaj, veličanstvenost koja je trajna (neprolazna).

„Pazite da ne budete zavedeni, jer će mnogi doći pod mojim imenom i reći: ‘Ja sam!“

Čovjek je danas obilježen tendencijom da traži novosti, nove objave i nove poruke. Neke od njih su točne, a neke su lažne. Kako ćemo prepoznati jedne, a kako druge? Što trebamo učiniti? Isus jasno reče: Ne idite za njima. Isus nam govori da je on i njegova riječ središte svih poruka. Sve što nam pomaže živjeti tu riječ autentičnije, iskrenije, savjesnije, s više ljubavi i vjernije – jest dobro. Sve što nas odvlači od njegove riječi na drugi put – nije dobro. Krivi proroci su oni koji pokušavaju usmjeriti našu pažnju samo prema materijalnim i prolaznim stvarima ovoga svijeta. Takvi proroci obećavaju sreću posjedovanjem nekih novih udobnosti koje pruža ovaj svijet. Okruženi smo mnogim stvarima, a lažni proroci potiču čovjeka na traženje sreće u stvarima oko sebe, na traženje zadovoljstva izvan sebe. Lažni proroci su, također, oni koji obećavaju da možemo nadići svoje poteškoće i probleme drugim sredstvima a ne istinskim obraćenjem srca. Tehnike i razni programi mogu pomoći ali samo ako smo spremni prihvatiti križ barem u nekom njegovom obliku.

„Vodit će vas pred kraljeve i upravitelje zbog moga imena.“

Sada je vrijeme da vjernik bude svjedok. Možda danas vjernika neće voditi pred kraljeve, predsjednike, gradonačelnike, ali svaki dan vjernik ima priliku pred ljudima svjedočiti za Isusa Krista. Većina vjernika prečesto je zabrinuta što će drugi o njima misliti ili se boje da ne bi nešto krivo učinili ili rekli. Često se pouzdajemo samo u svoje znanje i mudrost. Biti Isusov svjedok neprestano zahtjeva pravu riječ za reći, ali u stvarnosti to je mnogo jednostavnije i istovremeno mnogo teže. Naime, jednostavno je ukoliko poznajem život po evanđeoskoj riječi, teže je ukoliko to ne živim. Ako ja živim kako Krist očekuje od mene on će mi nadahnuti pravu riječ ako i kada je trebam. Ako slušam i držim otvoreno svoje srce riječi će mi doći na usta i moći ću objasniti što se od mene očekuje. U takvim slučajevim može biti padova i poteškoća, ali Isus će mi pomoći ustati i ići naprijed.

Pitanja za razmišljanje

Vjerujem li stvarno da ovaj život prolazi, pokazujem li to svojim životom?
Kakve lažne proroke težim nasljedovati u životu radije nego Krista?
Što činim da bih bio svjedok vjere? Što činim da bih pomogao svojim prijateljima i rodbini približiti Krista?