4. korizmena nedjelja

Krist uzdignut na križ

(2 Ljet 36,14-16, 19-23 / Ef 2,4-10 / Iv 3,14-21)

Islam uči o Isusu: “….nisu razapeli njega, nego jednoga njemu slična” (Kuran, sura 4,156). Obrazloženje je: jedan takav pravednik nije moga biti usmrćen na taj način. I meni je teško odgovoriti ako me netko pita:”Zašto je Isus bio raspet?” Ipak nikada ne bih došao do vlastitog obrazloženja koje čitamo na četvrtu korizmenu nedjelju u evanđelju: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji” (Iv 3,14). Što ima podignuta zmija u sebi i zašto mora Sin Čovječji na taj način biti uzdignut?

Sam Isus upućuje Nikodema na to što piše u knjizi brojeva (Br 21,8 sl.): Izraelci koji su išli pustinjom bili su ujedani od zmija i bili su izliječeni ako su pogledali bakrenu zmiju koju je Mojsije podigao.

Godine 1969. u mjesecu ožujku pronađena je u srednjoj niši midjanskoga svetišta u dolini Timna (na sjeveru sinajskoga poluotoka, kod Elata na Crvenome moru) mala bakrena zmija 12 cm dužine s pozlaćenom glavom. Budući da je Mojsije bio zet jednoga midjanskoga svećenika (usp. Izl 2,21), pojavljuje se iznenada čašćenje zmije za vrijeme putovanja kroz pustinju koje datira oko 1200. prije Krista, i nije više tako nevjerojatno.

U slijedećim stoljećima bila je mjedena zmija “koju je Mojsije napravio” (2 Kr 18,4) zajedno s pločama zakona čuvana i čašćena kao nešto sveto, dok oko 700. pr. Krista reforma kralja Hiskije nije ovu zmiju kao nešto poganskoga odstranila. Time bi čašćenje i simbolika mjedene zmije završila da nije jedan drugi biblijski autor pet stoljeća kasnije ponovno o njoj progovorio. Bez njega bi naš evanđeoski tekst jedva nastao. Taj nas nepoznati pisac, sastavljač knjige Mudrosti podsjeća oko 200. godine pr. Kr. na zmiju podignutu od Mojsija. On tumači sada na pozitivan način uzdignutu zmiju kao “znak spasenja”, kao sýmbolon soterías (Mudr 16,5 sl.): tko je pogledao u zmiju, tako se kaže kod njega, nije bio spašen nego “tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog tebe, Spasitelju sviju” (Mudr 16,7).

Je li Isus naš fetiš? Jednostavno ga pogledati i sve će biti dobro? Puno puta se čini da kršćani stvarno na taj način koriste križ: ako križ visi u školi, tada je kršćanski Zapad spašen. Ili ako dođe na igralištu do promjene igrača koji se po ulasku na teren prekrsti tada će biti sve dobro. Tako nešto evanđelje sigurno nema na pameti. Tada križ kao kršćanski znak još nije bio upotrijebljen. Ne radi se o slici križa nego o samome Raspetome. On umire smrću koja je u antiki bila skandalozna da slobodni Rimljanin nije želio čuti tu riječ “križ”.

Ivan ide drugim putem da bi razradio Isusovu smrt. To biva sasvim jasno ako pogledamo kako je korištena priča o zmiji. Ivanovo evanđelje ne spominje da je zmijin otrov kazna za grijehe Izraela. Umjesto toga radi se jednostavno o spasavanju. Otrovna zmija svojim ugrizom donosi smrt i pogled na fetiš spašava od smrti. Upravo se to prenosi na Isusa: u svome raspinjanju on postaje spašavajući znak. Gledati u njega spašava od smrti. S tim gledanjem ne misli se samo gledanje u pavcu nekoga, nego vjera. Raspeti nas ne spašava po tome da se ukočimo pred njim. Ide se za tim da ga gledamo očima vjere, da zauzmemo ispravan način gledanja, da prepoznamo koja se istina tu dogodila. Budući da Bog beskonačno ljubi čovjeka, on daje najvažnije i najbolje, svoga jedinoga Sina, kao znak spasenja. Da bi se ljudi spasili od smrti, on im stavlja svoga Sina kao znak spasenja. Tko vjerujući gleda i gledajući vjeruje, prepoznaje Božju istinu i ta istina je život – ovdje i sada. Tko vjeruje, ima sve – ovdje i sada. Imaju li oni koji vjeruju stvarno “sve”? Zar oni koji vjeruju u Krista neće više biti bolesni, ni gladni ni žedni? Zar neće izgubiti svoje rođake? Zar neće doći do rastave brakova? Zar neće umrijeti? Ili je to sve nevažno, zemaljski prolazno – zanemarivo? Čini se da Ivanovo evanđelje puno puta tako gleda: tjelesna glad i smrt, to pripada svijetu i nema ništa s Božjim životom. Vjera daruje vječni život, koji nadilazi sve zemaljsko i čini ga nevažnim.

Ako bismo sve tjelesno rigorozno odijelili od duhovnoga, božanskog života, tada bi konačno utjelovljenje Sina i njegova tjelesna smrt na križu postali beznačajni, beznačajno bi bilo i nasljedovanje Isusa. Nasljedovanje se sastoji u tome da mi naš zemaljski život oblikujemo prema Isusovoj poruci, da se okrenemo svijetu i sve učinimo da njegova ljubav bude iskustvena. Nasljedovanje Isusa je ipak “utjelovljenje” božanske ljubavi: gladnoga nahraniti, gologa obući, beskućnika i izbjeglicu prihvatiti i zatvorenika posjetiti.

Sve to nema više smisla, ako je sve tjelesno nevažno, zanemarivo. Zar vjerujući više ne trebaju moral, jer im je u vjeri sve darovano, jer oni više ništa ne očekuju, i ne trebaju se više bojati suda?

Božja istina želi biti ostvarena u konkretnoj, stvarnoj ljubavi. Tko je u vjeri stvarno upoznao Boga, taj će se radikalno okrenuti svijetu, jer Bog je ljubav. Tko Isusa prihvaća kao Božje predočenje u svijetu, taj će svoj život založiti za nevolje bližnjih. Ne novac i moć, ne uspjeh i ugled, nego ljubav kao služeće predanje je to što se stvarno broji, što odlučuje pravi život vjernika. Oni koji vjeruju ne podlažu se svijetu, nego ga oblikuju. Oni slijede sasvim drugu Božju stvarnost u kojoj i slijede logiku ljubavi.

Fra Jozo Župić

***********

Živjeti u njegovu svjetlu

Jeste li se ikada vozili autom kroz dugi tunel? Tko izlazi iz tunela, taj mora priviknuti svoje oči na svjetlo. Treba neko vrijeme, da opet jasno vidimo.

Svakom je jasno da kod svjetla vid bolje funkcionira nego kad je tama: konture su oštrije, neznatne stvari se brže prepoznaju. Ono što je u tami i u sjeni bilo skriveno, na svjetlu postaje vidljivo.

Današnje Evanđelje upućuje nas na to, da je svjetlo došlo na svijet. Prisjetimo se Božića kad smo slušali početak Ivanova evanđelja.

Tamo se kaže “…. i život bijaše ljudima svjetlo. I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.” (Iv 1,4b-5) i dalje “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet. On bijaše na svijetu i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.”

Riječima Ivanova proslova koje nam odzvanjaju u ušima i današnjim Evanđeljem važno se zapitati: prepoznajemo li mi ovo svjetlo? ili bolje: želimo li (stvarno) prepoznati ovo svjetlo i priznati ga?

U korizmenom vremenu smijemo se pripremiti za Uskrs i dublje razložiti svoju vjeru. Možemo osjetiti da naša vjera prosvjetljuje naš život Isusovim svjetlom i da smo također svjesni tamnih strana i pogrešaka, i da sve to smijemo donijeti u nadi da će nam on oprostiti. Korizmeno vrijeme od samih početaka Crkve bilo je vrijeme posebne pripreme za oproštenje grijeha u krštenju i činu pokore već krštenih kršćana, i poziva nas da stupimo k svjetlu Božjemu i javno i časno se suočimo s tim svjetlom i tako s Isusom Kristom prinesemo svoj život, naše misli i djela pred Boga.

Dobro je, da nas četvrta korizmena nedjelja, koja nosi ime Laetare – radujte se, želi ohrabriti za pomirenje s Bogom, kako bismo oslobođeni od zla, radosno mogli slaviti Uskrs i Krista istinsko svjetlo svijeta unijeti u naša srca i u naš život.

Kao što naše oči na izlasku iz tunela trebaju neko vrijeme, da se ponovno priviknu na svjetlo, tako i mi možemo vjerovati, da iz tame naših pogrešaka i slabosti možemo stupiti u svjetlo Božje ljubavi, u kojoj se izmirujemo s nama samima, s našim bližnjima i s Bogom.

Živimo stoga u njegovom svjetlu i od njegova svjetla.

Fra Jozo Župić

***********

Razlog za radost

Četvrta korizmena nedjelja zove se Laetare. Prevedeno, to bi značilo “veseli se!” Korizmeno vrijeme i radost – ide li to skupa? “Veseli se!”, tako glase prve riječi današnje mise. One potječu od proroka Izaije. On kaže u posljednjem poglavlju svoje proročke knjige: “Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove.” (Iz 66,10-11)

Svjetske utjehe trenutno pritječu nešto oskudno. Uokolo biva sve tješnje, brige rastu iz dana u dan. U kom pravcu se to razvija? Ako pošteno sagledamo situaciju, zar se to ne bi moglo nazvati svjetskom privrednom krizom. Gdje je tu razlog za radost?

Jedne noći netko je pokucao na vrata kuće u Jeruzalemu u koju se Isus uselio kad je kao hodočasnik došao na slavlje. Pred vratima je stajao gradski vijećnik imenom Nikodem. Zbog straha od kolega nije se usudio po danu, javno razgovarati sa spornim čovjekom iz Nazareta. Tako je tajno došao po noći. Razgovor je potrajao dugo i učinio je zaokret u njegovom životu. Što mu je Isus rekao bilo je tajanstveno. Usrećujuće i zastrašujuće ujedno. Isus je govorio o nepredočivoj ljubavi Božjoj prema ljudima. Ali također o patnji, smrti, križu.

“Bog je tako ljubio svijet…” Taj svijet sa njegovim ljepotama, ali i sa patnjom koja kao da ne prestaje. Bog ne ide za tim da osudi svijet, nego da ga spasi. Mnogi misle, da bi religija bila prije svega osuda i proklinjanje “svijeta”. Isus pokazuje noćnom gostu nešto sasvim drugo. Sluti li Nikodem, da je on Bogu beskrajno dragocjen? Da je on njemu toliko vrijedan, da je Bog za njega dao svoje najdragocjenije, svoga vlastitoga Sina?

I Isus podsjeća Nikodema na jedan stari izvještaj iz ranog doba židovskoga naroda. Tada, kad su oni bili na putu u pustinji, nakon izlaska iz Egipta, mnogi su bili obeshrabreni. Bunili su se protiv Mojsija. Zmije otrovnice ujedale su ljude. Mojsije je dao napraviti jednu motku na koju je pričvrstio metalnu zmiju. Tko ju je pogledao bio je izliječen od zmijskoga ugriza. Tako će biti sada, kaže Isus noćnom gostu: On će biti “podignut” na križ. I tko ga pogleda, bit će spašen.

Ljubav Božja prema svijetu – i križ: kako to ide skupa? U ovom svijetu mi nismo pošteđeni od patnje. Svijet nije raj. Ali nije ni bez nade. U njemu ima dosta tame. Zlo potamnjuje svijet. Što je svjetska privredna kriza drugo, nego učinak, posljedica nagomilavanja mnogih malih i velikih vladanja neprimjerenih situaciji? Od špekualcija i pretjeranosti, pohlepe i oholosti, od sudjelovanja mnogih, kako velikih tako i malih u svemu tome. Svi sjedimo u istoj lađici.

Što nam je rekao Isus: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti.” Puno toga što nas sada, u ovom vremenu rastućih poteškoća pogađa, ima posla s time, da “istina dođe na svjetlost”. To je bolno, ali je i šansa. Istina nad našim pogreškama, nad pogreškama drugih koje i nas pogađaju. Ali i istina da Bog ljubi ovaj svijet, sa svim njegovim pogreškama, i nas, mene, svakoga pojedinca, s mojim pogreškama. To je razlog za radost. Na nedjelju Laetare.

Fra Jozo Župić