5. korizmena nedjelja

Vidjeti Isusa

(Jr 31,31-34 / Heb 5,7-9 / Iv 12,20-33)

U evanđeljima na više mjesta susrećemo želju da netko želi vidjeti Isusa.. Sjetimo se Zakeja, varalice i lupeža, nadcarinika i to bogata koji je čeznuo postati drukčiji, htio je vidjeti Isusa, ali to nije mogao od mnoštva jer je bio niska stasa (Lk 19, 3). Kralj Herod u strahu za svoju moć htio je vidjeti Isusa i iskusiti tko je stvarno on (Lk 9,9). U današnjem evanđelju neki pobožni Grci koji su došli u Jeruzalem moliti se, bili su radoznali jer su slušali o Isusu. Možda nisu bili samo radoznali nego su ga stvarno željeli vidjeti i upoznati. Što je to što ljude pokreće da žele vidjeti Isusa? Možda je to čežnja za smislom, za životom, za nadom povezanih slutnjom: kod Isusa bih mogao naći odgovor.

Interesantno je pritom da oni ne žele čuti Isusa nego ga žele vidjeti! Naravno vjera dolazi od slušanja (Rim10,17), ali odlučujuće je da vjera dolazi od gledanja! “Riječi su dosta promjenjive, dajte da vidimo djela!”, kaže direktor u uvodu Goetheova Fausta. Tko treba doći do vjere, mora nešto i vidjeti! Ako želimo vjeru približiti ljudima, tada ne samo govoriti nego vjeru i živjeti da bi oni mogli vidjeti.

Što su Grci mogli vidjeti? Jesu li mogli vidjeti kralja? Menadžera? Spretnog čovjeka? Sam Isus sebe predstavlja riječima koje će tada tijekom evanđelja zorno biti ispunjene njegovim životom.

“Duša mi je sada potresena” , kaže o sebi. Moja je duša ispunjena mislima i osjećajima: radi se o “času”. Nema sumnje da se približava čas kad će biti uhvaćen, saslušan, mučen, ići svojim križnim putem i biti raspet na križ. Pred onim što ga čeka on drhti, straši se kao što bi i svaki od nas to osjećao. I pita se: trebam li moliti Oca da me oslobodi od ovoga neljudskog mučenja?

Evanđelist Ivan ovdje nagovještava ono o čemu će Luka izvorno pričati: o Isusovom smrtnom strahu na Maslinskoj gori. U Ivana Isus ne želi moliti da bude oslobođen od ove patnje, on želi ići putem koji je određen za njega. On ide njime jer i drugi ljudi neće biti pošteđeni te neugodnosti. Na tom putu Isus vidi sebe na strani trpećih i umirućih ljudi. Tko danas prati umirućega zna za tu nevolju. Doduše ima ljudi koji pomireni, opušteno i smireno umiru. Ali mnogi moraju pred smrću loše propatiti tjelesne i duševne muke: “Zašto baš ja? Zašto moram sve propatiti, zašto su mi dodijeljene takve boli? Što će biti od onih koje ostavljam?” Pitanja za pitanjima koja većinom ostaju bez odgovora. I zato Isus u svome smrtnom strahu ne želi nikakav odgovor na to pitanje – on razmišlja, ne upravlja ga Bogu.

To su vidjeli Grci, to vidimo mi, vi i ja, današnji Grci: vidimo Isusa koji sebi nije priuštio privilegij, koji ide putem patnje, da bude na mojoj strani. Isus se pokazuje u ovom evanđelju kao onaj koji vjeruje svome Ocu i koji je vjeran meni u svojoj patnji i boli. On me ne želi ostaviti samoga na Maslinskoj gori moga života, na križnom putu moga života, na Golgoti moga života. On to zna. On je na mojoj strani: sasvim zorno.

Kao pravi čovjek i kao pravi Bog slobodan je od svakoga egoizma, on živi i umire da bi dovršio djelo svoga Oca (usp. Iv 17,4).

Za nas je to teško razumljivo, jer su za nas nesebična poslušnost i poniznost jedva nešto veliko i vrijedno truda. Ipak prema paradoksalnim Božjim mjerama bit će proslavljeno što je kao neznatno propalo. O tome govori Isus u svome posljednjem govoru u slici pšeničnog zrna koje je plodonosno samo ako umre. Njemu koji je naviještao istinu i uzorno živio trebamo vjerovati (usp. Iv 12, 26; 18,37). To je tvrdo. Ali to je ono što su apostoli nakon uskrsnuća diveći se propovijedali i zbog čega su sami kao svjedoci išli u smrt: mi smo upoznali da je u Isusu iz Nazareta Bog za nas postao čovjekom. Ne govori samo današnji odlomak iz Ivanova evanđelja o tajni kako maleno postaje veliko. Sljedećih dana više puta ćemo slušati Pavla koji u poslanici Filipljanima piše: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi” (Fil 2,5-9).

Fra Jozo Župić

*******

Odlučujući čas spasenja

Isus Krist govori u Evanđelju po Ivanu o “času” koji je došao za njega. Vrijedno je pažnje prisjetiti se, da je on kod svadbe u Kani svojoj majci odgovorio: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” (Iv 2,4) Što Isus misli s tim “časom, koji je sada – kratko prije njegove predstojeće patnje i smrti na križu – očito došao? To je čas spasenja, u kojem Bog po Kristovoj žrtvi na križu želi pomiriti svijet sa sobom. Isus kaže da je sada sud ovome svijetu i da će “gospodar ovoga svijeta biti izbačen”. S ovim “knezom svijeta” misli se na đavla koji je po grijehu ljudi mogao preuzeti svoje gospodstvo. Isus Krist pobjeđuje svako zlo po predanju svoje ljubavi na križu; grijeh, smrt i đavao lišeni su moći. Dolazeći čas, koji je već sada tu, to će pokazati.

Neprijatelji Isusovi, koji su ga razapeli na križ misle da trijumfiraju. Sami Isusovi učenici obeshrabreni su, kad se Krist u svojoj ljudskoj slabosti potpuno dobrovoljno predao u ruke onih koji mu žele učiniti zlo. Gdje ostaje pravednost? Gdje je pobjeda dobra? Pobjeđuje li na kraju zlo? Hoće li knez tame zadržati svoju moć?

Ona tjeskobna briga bit će pobijena po Isusovim riječima, s kojima on naviješta svoju patnju i smrt. On uspoređuje samoga sebe sa pšeničnim zrnom koje mora pasti u zemlju i umrijeti, da bi baš na taj način donijelo obilat rod. Život milosti može ljudima biti samo darovan, ako ima netko koji svoj život izlaže i predaje. Isus je posrednik između Oca nebeskoga i čovječanstva; on je pravi Božji Sin i Sin čovječji. On potpuno ostaje Bog i ujedno čovjek kao i mi, i kao takav je sposoban trpjeti i umrijeti. Isus pokazuje svojim primjerom, što vrijedi za sve učenike: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. (Iv 12,20) Tako se u smrti Gospodinovoj na križu pokazuje njegova pobjeda nad zlom. Tada vrijedi ono što Gospodin kaže o sebi: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Iv 12,32)

U vjeri gledamo na Isusa Krista raspetoga, jer nam je on po svojoj smrti darovao novi život. Na taj način on je proslavio Oca nebeskoga, i Otac je njega proslavio. Ta se slava Božja objavila u uskrsnuću Isusa Krista od mrtvih.

Marija, majka Isusova, smjela je biti prisutna kod ispunjenja ovoga spasonosno povijesnoga značajnog “časa” i sudjelovati na spasenju ljudi, u kojem je ona kao prva primila otkupiteljsku milost i spasenje u Kristu, te na majčinski način dalje posredovala na sve ljude, koji su spremni za dar otkupljenja. Od onog “Isusova časa” na križu ovisi spasenje ljudi; Bog nam pruža spasavajuću ruku u svome Sinu i pokazuje nam beskonačnu ljubav. Mi primamo ovu milost kako nam se ona nudi prije svega u sakramentima Euharistije i Pokore; ona postaje djelotvorna u našemu životu, ako u vjeri kažemo DA raspetomu i uskrslom Gospodinu. U jedinstvu s Isusom Kristom također će i naš život jednom imati udjela u Božjoj vječnoj slavi i blaženstvu.

Fra Jozo Župić

*******

Pšenično zrno mora umrijeti

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tako smo slušali u Evanđelju. To je dramatični trenutak u Isusovu životu. Sve se oštri. Njegova situacija je sve kritičnija. Radi se o konačnoj odluci. Ako njegov život treba uspjeh, tada on mora umrijeti. On to kaže s velikom sigurnošću: pšenično može donijeti rod, ako najprije umre. Tko ne prihvaća taj temeljni zakon života, ostaje sterilan, neplodan: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.”

Je li to stvarno zakon života? Goethe kaže u jednoj poznatoj pjesmi: preduvjet da na ovoj zemlji ne budeš “turoban gost” je, da umreš i budeš!” Je li to tako? Zar nema drugoga zakona života u ovome svijetu? Zakon samoodržanja! Zar se sva živa bića ne bore za svoj život? Nije li najjači nagon u nama, u svim živim bićima: da ja želim živjeti! Koje snage čovjek može razviti u prijetnji i opasnosti, da bi spasio vlastiti život! Zakon samoodržanja čini se dakle da je suprotnost onomu, što Isus kaže o pšeničnom zrnu. Moram li ja stvarno izgubiti svoj život, da bi ga spasio? Što to treba biti jače u mom životu? Nagon da sačuvam svoj život? Ili spremnost da svoj život izgubim?

Ne pokazuje li iskustvo, da je oboje potrebno, samoodržanje i predanje? Mi zahvaljujemo za naš život predanju naših roditelja: tek njihovo obostrano darivanje omogućuje novi život. I tada kroz sve godine našega djetinjstva predanje roditelja, bez kojega se nijedno dijete ne može razvijati. I ako ćemo odrasti: nijedan život ne uspijeva bez žrtve! Učenje je često puta puno muke. Izgrađivati partnerstvo ne ide bez obzira i bez odricanja. Uvijek sami moramo malo umrijeti, da bi tu bili za druge.
Predanje može također poprimiti i pogrešne oblike: nerazborito iskorištavanje vlastitih snaga. To se događa ako sve više gledamo na druge a ne na same sebe. Prema Bibliji, ti trebaš ljubiti bližnjega “kao samoga sebe”. Oboje ide zajedno: prihvatiti samoga sebe, sebe samoga ljubiti, ali isto tako i bližnjega. Ljubav je uvijek povezana s predanjem. I stoga vrijedi Isusova riječ: pšenično zrno mora umrijeti da donese rod.

Isus također daje ključ da to razumijemo: “A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Tko misli samo na ovaj svijet, teško će se upustiti u to da se puno toga odrekne radi drugih. Ja ne moram u ovome životu sve imati. Vječnost čeka na mene. To me čini radosnim da nasljedujem Isusa koji o sebi reče, da nije došao da mu služe, nego da on služi i svoj život dade za nas.

Sam Isus je to pšenično zrno koje mora umrijeti, da ne ostane samo. Njegovo predanje bilo je nevjerojatno plodonosno. Do danas privlači i pokreće mnoge ljude, da slijede njegove stope.

Fra Jozo Župić

*******

Ako pšenično zrno ne umre…

Ono mora pasti u zemlju i umrijeti, inače ostaje samo i ne donosi rod. Tako je to kod svake sjetve. Takav je zakon prirode. Kroz umiranje do života. Kroz obamiranje do oživljavanja. Kao što trs zimi izgleda mrtav. Sve je otpalo, odrezano. Samo ogoljeli, kvrgavi korijen trsa je ostao. Kakvo čudo u proljeće kad trs počne tjerati mladice.

Isus upotrebljava sliku pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi živjelo. Ono se odnosi na njega i na sve nas. On pokazuje duboki zakon života koji vrijedi za sve ljude. Ali isto tako podsjeća na osobiti čas, na trenutak svoga života, koji ne liči na umiranje nego na uspjeh.

To je bila Isusova posljednja Pasha u Jeruzalemu, među tisućama hodočasnika. Tu su bili i neki Grci koji su željeli vidjeti Isusa. “Grci” su neka ugledna vrsta. Označavani su kao “pogani”. Pogani žele vidjeti Isusa! Kakav je to morao biti prodor. Isus je “otkriven” od pogana. Oni ga žele vidjeti, dotaknuti, čuti. Pogani nalaze put k Isusu! Nije li to konačno cilj njegove misije?

Kako reagira Isus? Raduje li se? Vidi li on sebe na cilju svoje misije? Preko granica židovstva otići svim narodima, u sve zemlje, nije li to bila njegova želja, njegov nalog?

Isus pokazuje kako je značajan ovaj trenutak: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji”. U tim riječima zvuči radost, zahvalnost, ispunjenje. Tada se okreće zvuk. Sasvim neočekivano on govori o umiranju, u slici pšeničnog zrna.

Umjesto da ostane na tragu uspjeha, dolaze riječi o neizbježnoj patnji: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” To je i danas zakon koji vrijedi. Tko samo sa strahom gleda na to, da osigura svoj život, da ga uživa, da živi samo za sebe, neće moći izdržati. Neumoljivo se rasplinjuje, kao u pješčanom satu.

To vrijedi u osobnom, javnom i crkvenom životu. U životu se moramo puno toga osloboditi. Puno umire, i samo tako može novo rasti. U ovoj svjetskoj privrednoj krizi puno toga bolno propada. Ne mora to biti kroz rat, nego na miran i socijalno podnošljiv način, da ponovno može rasti novo.

Nije drukčije ni u Crkvi. Turbulencije, nemiri posljednjih godina su također tužno umiranje staroga lika Crkve. Novi lik raste u tišini, često još neopažen, kao malo pšenično zrno u proljeće. Te događaje možemo gledati kao porođajne bolove. Živimo u nadi, da će umiranje pšeničnog zrna donijeti obilat rod. Zašto ta nada? Jer je Isus na tom putu bio uspješan: po križu i patnji do uskrsnuća.

Fra Jozo Župić