42. Franjo – prorok
Mi općenito ne smatramo sv. Franju nekim prorokom. Zašto ne? Obično mislimo da je prorok netko tko predskazuje buduće događaje. Sv. Franjo nije bio po tome poznat. Ideja kako je posao proroka predskazivanje budućnosti jest iskrivljavanje proročkog poslanja. Budući da ljudi strahovito žele znati događanja u budućnosti, u poganskim je religijama oduvijek bilo gatara i maga. Čak i sada, u našem “prosvijetljenom, svjetovnom” vremenu postoje ljudi i tehnike za predskazivanje budućnosti.
Proricanje je u stvari nešto drugo. Ono je izniklo iz vjere izraelskog naroda. Židovski narod štovao je pravoga Boga, stvarnog Boga, Boga Stvoritelja svega stvorenog i Gospodara svega. Prosvijetljeni pogani znaju da Bog postoji, ali je Bog odabrao baš izraelski narod kao svoj narod. Mojsije je bio prvi prorok izraelskog naroda.
U Isusu iz Nazareta, Papa Benedikt XVI govori nam zašto je Mojsije bio prorok. “Odlučujuće u Mojsijevu liku nisu sva ona čudesa koja se o njemu pripovijedaju niti sva djela i patnje na putu iz ‘kuće ropstva u Egiptu’ kroz pustinju do praga Obećane zemlje. Odlučujuće je da je s Bogom govorio kao prijatelj: samo su odatle mogla dolaziti njegova djela, samo je odatle mogao doći Zakon, koji je Izraelu trebao pokazivati put kroz povijest.” Ova definicija ne primjenjuje se samo na Mojsija nego i na sve istinske proroke izraelskog naroda. Zadnji prorok bio je onaj kojega je sâm Mojsije prorekao da će doći. Isus nije samo razgovarao s Bogom kao s “prijateljem” nego je bio njegov Sin u potpunom i doslovnom smislu riječi. Isus je u sebi imao božansku i ljudsku narav.
Nastavno na definiciju proroka pape Benedikta, sv. Franjo je po njoj zasigurno prorok. Franjo je bio toliko blizak Bogu da je Božji Sin odabrao podijeliti s Franjom svoje rane od naših grijeha. To nas dovodi do drugog uvida pape Benedikta XVI u Isusu iz Nazareta. “Prorok ne uspijeva: njegova poruka previše proturječi javnome mnijenju, uhodanim životnim navikama. Tek kada nastrada prorok, njegova riječ postaje djelotvorna. Ovo stradanje proroka ostaje visjeti nad cijelom Izraelovom poviješću kao mračno pitanje i na određen se način uvijek iznova ponavlja u povijesti čovječanstva. To je ponajprije uvijek iznova i sudbina Isusa Krista: on završava na križu. Ali upravo s Križa dolazi velika plodnost.”
Možemo to vidjeti na životu sv. Franje, od samog početka. Godine 1207., nakon što je Franjo raskinuo sa svojim ranijim načinom života te je stajao gol pred svojim ocem, mještanima Assisija, i asiškim biskupom, pobjegao je u susjedno mjesto Gubbio. Tamo su ga prihvatili mještani Gubbija, odnosno neki imućni građanin u tom gradu. Međutim, Franju nisu tamo prihvatili jer je korijenito prigrlio siromaštvo potpuno se prepustivši Gospodinu. Bio je dobrodošao u Gubbiu jer su Assisi i Gubbio bili saveznici protiv zajedničkog neprijatelja – Perugie. Poznato je da se Franjo srčano borio i da je bio zarobljen, u ratu protiv Perugie. Više ih je zanimala borba protiv Perugie nego Franjina poruka o siromaštvu, poniznosti i prepuštanja Kristu. U to doba i sve do danas, mještani Gubbija i dalje slave svetkovinu biskupa Ubalda, koji je hrabro poveo ljude u pobjedu protiv Perugie 1151. godine. Mještani Gubbija nisu bili neprijateljski raspoloženi prema Franji; oni samo nisu mogli shvatiti što im je govorio o svom novom načinu življenja. Nakon nekoliko mjeseci, Franjo se vratio u Assisi da se brine o gubavcima.
Ovaj događaj iz života sv. Franje zorno prikazuje ono što papa Benedikt kaže o “neuspjehu” proroka. Franjin novi način življenja nije došao iz njega nego iz njegove bliskosti s Gospodinom. Ova se bliskost sve više povećavala do njegove smrti. Da, bilo je mnogih koji su slijedili Franju u različitoj mjeri, ali mali broj njih je potpuno prigrlio njegovu viziju. To je bio velik izvor patnje za Franju. Ipak, poput Isusa, Franjin život “neuspjeha” bio je veoma plodonosan tijekom daljnjih stoljeća. Moramo shvatiti da što postajemo bliskiji Gospodinu i postajemo “proroci” biti će onih koji nas razumiju i pomažu nam, ali biti će i mnogih koji će nas promatrati kao “čudake”, “ekscentrike” ili „one koji se ne uklapaju“. Svijet je mnogima znatno privlačniji od Boga.