6. nedjelja kroz godinu

Zapovijedi i propisi

Čitanja današnje nedjelje govore o “zapovijedima i propisima” (usp. Sir 15,15). “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.” Nije ubojstvo prije svega samo ubojstvo. Puno je načina kako razoriti život. Kako može jedna riječ biti ranjavajuća – slučajno bačena u prostor ili ciljano izgovorena?! Riječi mogu udarati, ubiti, kad se one koriste kao krilatice. One mogu isključiti, ubiti i prije nego je netko ubijen.
Isto tako kada govorimo o preljubu. Nije preljub tek onda kad se dogodi kao preljub. U braku se radi o osobnom odnosu; o odgovornosti za drugoga. “Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.” To zvuči starinski, otrcano. A ipak upućuje na dostojanstvo i poštovanje. Čovjek i žena nisu objekti koji se mogu koristiti po volji. Puno više njihovo međusobno ophođenje zahtijeva od njih obostrani respekt i pažnju jednoga prema drugome.

Kada je govor o svađi, onda svađa nije tek onda kad se dogodi kao svađa. Ako tvoj brat ili tvoja sestra imaju nešto protiv tebe, idi i najprije se izmiri, a onda dođi slaviti službu Božju. Upada u oči da se ne kaže, da ti imaš nešto protiv drugoga, nego da drugi ima nešto protiv tebe! Bez izmirujuće riječi nema službe Božje. Jedna gotovo nevjerojatna riječ, koja nije pogodila u srce samo Isusove slušatelje. Strogo uzevši morali bismo po svoj prilici na ovom mjestu prekinuti službu Božju!

To su bile tri od više usporedbi ili suočenja koje Isus razvija. Njima je zajedničko,da se tu ne radi samo o pravu i redu, nego se pred Bogom radi o vlastitom srcu. Pred njim se broji manje to, što sam učinio i formalno ispunio, nego puno više to, što iz nutrine srca dolazi. Stoga se ne može ići za tim, da se zapovijed propisno ispuni a u isto vrijeme sagriješim srcem protiv toga. To proturječje raskrinkava Isus.
On ohrabruje za jedan pošten stav. Gdje pogriješi srce, gdje naši odnosi i naš rad nisu nošeni od darujuće ljubavi, tu sam u suprotnosti sa samim sobom kod službe Božje. Stoga ne možemo ni Bogu ni čovjeku nešto darovati ako srce nije tu. To je pozadina svi zaoštrenih Isusovih riječi. One ne idu za tim da moraliziraju i učine našu savjest lošom, nego da nas vode u dubinu i u zrele odnose.

Tako viđene žele nas riječi govora na Gori ohrabriti za pošten stav prema Bogu i ljudima. Drugim riječima: neka ostane tvoja misao vodilja na tragu! Ne očajavaj zbog toga što su tvoje misli pomiješane i nisu uvijek bistre, čiste. Tada ne ćeš druge tako brzo i prezirno podcijeniti, ili im podmetnuti zlo. Puno više pošteno gledaj samoga sebe, ispitaj svoje srce prema svojim mislima i ne zavaravaj sebe ni drugoga.
S time je povezano ohrabrenje za pouzdanost i sigurnost. “Vaše Da neka bude Da, vaše Ne neka bude Ne! Što je više od toga, od Zloga je.” Jesam li pošten i autentičan u mojim mislima i u mojim djelima, tako da se u samoga sebe mogu pouzdati i na onoga koji sa mnom djeluje!? Autentičan u mojim riječima, gestama i mislima!?

Konačno će nam dakako u svemu daljnjemu pomoći povjerenje u veličinu i milosrđe Božje. Jer tko je napokon gospodar svih svojih misli i osjećaja! I tko može kazati da on ne bi imao ponora! Bog je veći od našega srca; to je više nego utješno obećanje. Njemu se smijemo povjeriti, iako su naše misli i motivi pomiješani. Isus neće opozvati svoje jasne riječi. Te će nas riječi obgrliti njegovom božanskom ljubavlju.
Isusovi primjeri zahvaćaju svakidašnjicu. Oni nas pogađaju, jer se s njima konfrontiraju osjećaji našega vlastitoga srca. Upravo nas pozivaju, da idemo do biti vlastitih motiva i da se konačno povjerimo Bogu, jer on zna konačne namjere našega srca.

Fra Jozo Župić

***********

Dućan istine i propovijed na gori

(Mt 5, 17-37)

“Neki je čovjek šetao malenim uličicama grada. Imao je vremena i zato bi zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Kada je skrenuo za jedan ugao, iznenada se našao pred skromnim dućanom s tendom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući unutra… Unutra se vidio samo pult na kojemu je stajala tabla s rukom pisanim natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao je: ‹Oprostite, ovo je dućan istine?› ‹Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?› ‹Potpunu istinu›, odgovorio je muškarac bez razmišljanja. ‹Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja›, pomislio je. ‹Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara›. ‹Čistu istinu!›, želim. ‹Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?› ‹Ne. Koja je?› ‹Ako je kupite›, rekla mu je, ‹cijena je da više nikada nećete biti mirni!” (Anthony de Mello)

Ova priča na zgodan način ukazuje na to da iz nedjelje u nedjelju slušamo Isusov govor na gori koji nas suočava s čitavom Isusovom istinom. Rečenice koje je Matej sakupio i sastavio u obliku velikoga govora predstavljaju srž kršćanske poruke, Isusov životni program, izvornu poruku naše vjere. Sa svojim ‹a ja vam kažem› Isus je izazvao ondašnje službene predstavnike vjerske i civilne vlasti. Cijena koju je Isus morao platiti za svoju istinu bila je velika. Isus donosi novo motrište, novu perspektivu koja u prvi plan stavlja pravednost, a ne formalno ispunjenje zakona, koja propitkuje ono što je nužno potrebno, a ne samo ono što je dopušteno, koja ističe da se ne zaustavljamo samo na vidljivom, nego da je odlučujuća nakana, to jest da izvanjske čine i obrede trebaju uvijek pratiti misli i osjećaji u našemu srcu. Isusova istina poziva na obraćenje, upravo ondje gdje se ljudska djela skrivaju i začinju, u ljudskom srcu. Bog očekuje mnogo više od nas u životu, a ne samo da sačuvamo neuprljane bijele haljine. Cijena je uvijek ‹sveti nemir›, budna savjest, preuzimanje odgovornosti, suočavanje sa zlom.

“Čovjekovim su leđima prošli trnci. Nikad nije ni pomišljao da je cijena toliko velika. ‹Hvala, hvala… Oprostite, promucao je…› Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se pomalo tužan kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu treba još nekoliko laži, nekoliko mitova i idealizacija, nekoliko opravdanja kako se ne bi morao susresti sa sobom… Možda poslije, pomislio je.”

Tako završava ova priča. Kako se mi osjećamo u suočavanje s Isusovom istinom? Možemo li se barem ražalostiti zato što još uvijek nismo spremni nasljedovati Krista? Kršćani bez Krista? Kršćani koji to više nisu…

Fra Anđelko Domazet

*****************************

Dopuna Božjih zapovijedi

U govoru na gori Isus podsjeća svoje slušatelje na zakon što ga je Bog dao po Mojsiju izraelskom narodu. On nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, nego dopuniti.

U Duhu Svetom Isus nam daruje dar ljubavi, koja nas usavršava i osposobljava, da ispunimo Božje zapovijedi. Tako će pravednost srca, koja dolazi od Boga, biti veća nego pravednost pismoznanaca i farizeja, koji su jednostrano bili okupljeni samo vanjštinom.

Tri zapovijedi iz Dekaloga su ono što Isus u tom odlomku govora na gori (Mt 5,21-37) objašnjava: peta zapovijed Božja (“Ne ubij!”), šesta zapovijed Božja (“Ne čini preljuba!”) kao i druga zapovijed Božja (“Ne uzimaj imena Božjega uzalud!”)

Isus se nadovezuje na dosad već poznato i vrijedno; ali on produbljuje zapovijedi i otvara nove spoznaje. Tako on pokazuje u odnosu na petu Božju zapovijed, da nije samo dovoljno kazati: “Ja nisam nikoga ubio; dakle ja sam dobar čovjek.” Bitno je već mišljenje srca. Pokazujem li bližnjemu temeljnu dobrohotnost kao najmanju mjeru u pažnji? Ili dopuštam li osjećajima i unutrašnjem stavu da se uzdignu do te mjere nasuprot bližnjemu kao odbijanje, mržnja i neprijateljstvo. Isus nas zove tamo, gdje se događa nešto između nas i bližnjih, poziva nas na mir i pomirenje. Koliko je do nas, trebamo učiniti prvi korak. Samo tako možemo srušiti zidove nerazumijevanja i neprijateljstva. Tek kad je Kristov učenik sve to učinio, onda treba doći pred Boga i prinijeti žrtveni dar. Isus sasvim jasno ukazuje da na području međuljudskih odnosa ima smetnji koje su tako ozbiljne, da ih treba pročistiti.

Samo tada može čovjek ponovno stupiti u vezu s Bogom. Svjesno i dobrovoljno podržavanje neprijateljstva prema bližnjemu razara odnos prema Bogu; ovdje se poziva na obraćenje.

Slično je to i sa šestom Božjom zapovijeđu, gdje su jasne Isusove riječi, a radi se o izbjegavanju preljuba i svega onoga što tome vodi ili je povezano s time. Za Isusa je preljub povreda vjernosti između muža i žene. Grijeh počinje već u srcu, naime tada kad netko dopusti maha svojoj fantaziji i svojim pogledom i mišljenjem okreće se stranom partneru, premda on ili ona naizvan još nisu prekinuli brak. Svi mi znamo da su to osjetljive stvari koje nas pogađaju. Tu prigodu treba izbjeći. Kao što se čuvamo da ne padnemo u mnogim opasnostima, tako nas se tiče i da čuvamo čistoću, odnosno bračnu vjernost! Isus traži od nas, da se unaprijed odlučimo protiv mogućih opasnosti a ne da se zadovoljimo polovičnim rješenjima.

Kažimo na kraju o drugoj Božjoj zapovijedi gdje se radi o svemu onome što bi osramotilo ime Božje. Tu bi možda netko mogao kazati: “Ja nisam krivo prisegao, dakle nisam pogriješio protiv ove zapovijedi.” Isus je uopće protiv lakoumnog zaklinjanja, jer se tu poziva Boga kao svjedoka za istinu jedne izjave ili za ozbiljnost jednog obećanja. Bilo bi puno bolje kad bismo imali jedni u druge povjerenje, tako da prisega ili zakletva ne bi bila potrebna! Bilo bi dovoljno reći da i ne – bez zakletve.

Tko želi biti Kristov učenik, postupa po duhu Božjih zapovijedi, i to je više od slova Zakona. Isus ne dokida vrijednost zapovijedi, nego pokazuje kako je dubok njihov smisao. Trebamo ih ispuniti u slobodi ljubavi! Neka nas u sve dane prati milosrđe Gospodinovo.

Fra Jozo Župić

***************

Božje zapovijedi – put do samoostvarenja

Čovjek može vrlo lako zamijeniti zapovijedi sa zabranama. Svaki čovjek razumije kada se kaže, to je zabranjeno, voziti preko križanja dok je crveno svjetlo. S takvim primjerima često se s pravom objašnjava, da jedna zapovijed vrlo dobro može biti postavljena za zaštitu čovjeka. Ima dakle stvari koje su zabranjene. Ali se ipak zna da je za čovjeka puno toga “zapovijeđeno”. Zapovijeđeno je npr. da se jednom invalidu pomogne preko ceste. Ako netko na takvoj pomoći kaže “hvala lijepa”, svatko će kazati: Pa, to je po sebi razumljivo! Nije li to čudno? Ima zapovijedi koje su razumljivo zapovijeđene.

Isus nas u govoru na gori želi voditi tim putem. Njemu nije do toga da izbriše zapovijedi. On ih želi dopuniti. Sve što Bog želi od čovjeka jesu upute o tome što je čovjekovom životu “zapovjeđeno”. “Dopuniti” znači ovdje ići putem kojeg ja u mojoj vastitoj spoznaji nisam uvijek prepoznao, tako da mogu zalutati. Ali moj stvoritelj koji od mene ništa drugo ne želi nego moje dovršenje – kažimo u današnjem načinu govora: moje ostvarenje – kaže mi što je za mene zapovijeđeno.

Ovu ponudu mogu prihvatiti ili odbaciti. Radi se o tome je li ja vjerujem Bogu. Je li mu se povjeravam. U prvom čitanju to će biti drastično izrečeno: “Ako hoćeš , možeš držati zapovijedi-preda te je stavio vatru i vodu-pred čovjekom je život i smrt: što on više voli, to će mu se dati”.

Olako zamijenimo zapovijed sa zabranom i osjećamo se lišeni slobode, činimo to što rado hoćemo. Ako se usprkos tome držim Božje zapovijedi, ja sam izvršio Božji propis, možda iz navike, možda iz straha. Tako nešto ne može biti Božja volja.

Ako slijedim zapovijed, jer mi srce kaže da mi Bog nikada ne želi nanijeti štetu, tada spoznajem “puninu” zapovijedi. Ona je ispunjena Božjom ljubavi. Bilo je potrebno i ispravno moliti u današnjem psalmu za tu spoznaju: “Otvori oči moje da gledam divote tvoga Zakona! Ništa drugo ne misli ni Pavao kad svojoj zajednici naviješta Boga i Božji plan. Premda zna da je njegova zajednica sastavljena od ljudi s pogreškama i slaboćama on im kaže: Mudrost doduše navješćujemo među zrelima. On polazi od toga da su njegovi vjernici uza svu bijedu na ispravnom putu. Riskira nazvati ih “savršenima”. A tada vrijedi: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjekovo ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube”.

Njega ljubiti…što drugo znači nego da su spremni čuti što je njima o njemu zapovijeđeno.

Nova zapovijed ljubavi je uvijek novi početak tako kao što je ona pokrenula Petra na obraćenje nakon što se pijetao triput oglasio. Govor na gori treba biti stalni motiv našega djelovanja, raspoznajni znak za naš život i našu ljubav. Ta ljubav može danomice biti spasonosno uže našega života, spasonosno uže koje nam daje sigurnost i nadvladava naš strah, da živimo vratolomiju ljubavi. Sam Isus želi nam dati snagu i dug dah. Želimo li čuti cijelu istinu? Da, samo nas ona oslobađa i daruje nam život.

Fra Jozo Župić