56. Gubijski vuk

Jedan od mnogih načina na koje nas sv. Franjo može i danas nadahnuti jest svojom velikom vjerom. Vjera sv. Franje odlično je prikazana u poznatoj priči o vuku iz mjesta Gubbio. U to doba, mjestu Gubbio dodijavali su vukovi, posebice jedan veoma velik i divlji vuk. Vuk bio tako nasilan da je napadao ne samo životinje već i ljude. Čak ni ondašnje oružje nije moglo zaštititi ljude od ovog opasnog vuka. Vuk je uspješno ulio ljudima strah u kosti da su se bojali izaći iz gradskih zidina.

Kada je sv. Franjo putovao pored Gubbia upozorili su ga na ovog vuka. Ne znamo je li sv. Franjo zatražio od Gospodina dozvolu da se suoči s vukom ili ga je Bog nadahnuo da izađe i susretne vuka. U svakom slučaju, zasigurno ga je poput „štita“ branila Kristova božanska moć. Bilo bi od njega veoma glupo usuditi se suprotstaviti vuku bez takva “štita”. Ovaj primjer svjedoči ogromnu vjeru sv. Franje. Toliko je vjerovao Gospodinu, pa se nije bojao. Naime, u slučaju da je pogriješio mogao je umrijeti groznom smrću raljama divljeg vuka.

Iako je veoma razborito upotrebljavati materijalnu zaštitu u slučaju opasnosti, ponekad ona ni malo ne koristi. Kada je vuk ugledao sv. Franju, nasrnuo je na njega, ali ga je zaustavio znak Križa. Franjo je u ime Krista naredio vuku da ne bude opak. Sv. Franjo zasigurno nije „iskušavao“ Gospodina. (Mt 4, 7). Umjesto toga, vjerovao mu je i slušao Ga pa je tako mogao i “premještati brda” (Mt 21, 18-22).

Sv. Franjo je razgovarao s vukom kao s ljudskim bićem i dogovorio se s njim da vuk nikada više ne napada ni ljude, ni životinje, a mještani Gubbia će ga zauzvrat hraniti. Sv. Franjo je zatim ponovio svoj dogovor između vuka i ljudi u nazočnosti mještana Gubbia. Taj su dogovor između vuka i mještana obdržavale obje strane sve dok vuk nije uginuo od starosti 2 godine kasnije. Ljudi su hranili vuka, a čak ni mjesni psi nisu lajali na vuka. Vuk zauzvrat nije nikoga ozlijedio.

U ovom slučaju, sv. Franjo nam daje još jedan primjer življenja vjere. Pomislimo samo na Abrahama kome je Bog obećao da će biti otac mnogih naroda, a ipak je bio spreman žrtvovati vlastitog sina Izaka kada mu je Bog tako zapovjedio (Post 22, 1-18). Drugi primjer je David koji je praćkom ubio diva Golijata (1S 17) čak iako se cijela izraelska vojska bojala Golijata, a David je bio običan mladić.

Koliko puta čujemo ljude kako kažu da radije vjeruju u materijalni svijet koji mogu vidjeti, čuti i dotaknuti umjesto da vjeruju u Isusa Krista? Pitamo se jesu li u pravu. U prvom stoljeću, Isus Krist je tvrdio: “Ja sam Put, Istina i Život.” (Iv 14, 6). Isus je podupro ovu tvrdnju ne samo svojim čudesima okrunjenima svojim uskrsnućem nego i životima nebrojenih ljudi, običnih i izvanrednih koji su Mu povjerovali.

U Mt 16, 13, Isus pita: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Franjino pripitomljavanje vuka je dojmljiv primjer Franjinog odgovora na ovo pitanje. Što bismo mi odgovorili?