7. nedjelja kroz godinu

Probiti đavolski krug

Često puta slušali smo ove rečenice govora na Gori! Možda su postale dio našega jezičnog blaga. Jer ono što je ovdje rečeno, ne možemo jednostavno prečuti. U direktnom govoru Isus se okreće svojim prijateljima; onima koji su krenuli na put s njime. On ima jednu ozdravljujuću poruku za njih u ovom kobnom vremenu. I danas su potrebni ljudi koji se po prvi put otvaraju ovoj riječi, nju iznose iz poslovične svagdašnjice i prenose je u konkretni život.

“Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub.” To znači kao: “Kako ti meni, tako ja tebi!” U Starom zavjetu ta je rečenica imala pozitivnu obojenost. Nikome nije bilo dopušteno, da na pretrpljenu nepravdu vijak nasilja još više vrti. Trebalo je zadržati u granicama nasilno i nepravedno vladanje. Zato je pravilo, da odmazda ne smije biti veća od zločina: dakle ne ruka za zub ili glava za oko!
Sasvim slično je i sa uputom unutar grupe, u kojoj se čuje da se bližnjega ljubi. Ne može se živjeti obostranu solidarnost sa svim ljudima u harmoničnom zajedništvu.

Vrijedi stvoriti unutrašnji prostor, u kojem se međusobno živi, u kojem se jedni na druge oslanjaju, u kojem se daruju dobrota i razumijevanje. Ali, tako uvijek ostaje vanjski svijet stranaca, protivnika ili baš neprijatelja. Taj tobože vanjski svijet treba izbjegavati, a unutrašnji svijet sreće treba braniti.

Prema tako uvjerljivom pravilu Isus nije ravnodušan. On ne dopušta da tako više vrijedi: “A ja vam kažem: ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” Iza toga stoji nastojanje, trud, napor, da se zlo ne samo ograniči, nego da ga se nadvlada. I nastavlja Isus: “A ja vam kažem: ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.” Tako će biti probijeni izvanjski i unutarnji svijet.

To što Isus u tekstu predočava, izaziva na protivljenje. Kako mogu preživjeti u društvu, u kojem je svakodnevno u igri prikriveno i otvoreno nasilje? Ne povećavam li zlo i nasilno djelovanje drugoga još više, ako ga ne sprječavam da i dalje djeluje? Čini se da potpuno šutim od straha, da sam slab i bespomoćan!

Te osjećaje treba uzeti ozbiljno. Ipak: odustajanje od nasilja ne znači pasivnost. Tko na nasilje ne odgovara protunasiljem, otkriva puno više unutarnju vezu nasilja. On upućuje na korijen i što se kroz njega događa. Time će tek tada biti probijen đavolski krug nasilja i protunasilja. Isus ne želi ništa drugo! Tko se u pojedinačnim slučajevima odreče svoga prava, može kod drugoga započeti proces razmišljanja i držanja zakona.

Oko za oko, zub za zub; ti trebaš ljubiti bližnjega a mrziti neprijatelja. To su pravila kobnoga svijeta. Pravila, koja ne rijetko izviru iz naše potrebe za pravednošću, a ipak ne služe ozdravljenju. Sunce koje izlazi nad zlima i dobrima, i kiša koja pada pravednicima i nepravednicima, slike su za životne mogućnosti koje nam Bog nudi, da bi naš svijet bio zdraviji.

Jednostavni recept za to, što je kršćansko, ne da se iz toga izvesti. Tko usprkos tome to čini, brzo je u opasnosti, da postane nekritičan prema sebi, uvjeren u vlastitu nepogrešivost. Ipak nas Isus poziva, da razvijemo maštu, kako možemo srušiti mnogostruke granice, predrasude i neprijateljstva među nama. Samo je pitanje mogu li ja odgovoriti na riječ koja me uvrijedila, a da sam ne uvrijedim; imam li hrabrosti u malim koracima probiti đavolske krugove obostranoga zaračunavanja.

Prijeko su potrebni glasnici, koji kao Isusovi prijatelji pokušavaju izreći to bodrenje i pokušati ga živjeti. I to na svim razinama naše Crkve i u svim područjima pastoralnog i socijalnog djelovanja. Živjeti povjerenje gdje se susreće nepovjerenje, graditi mostove gdje zidovi remete pogled.

Isusov zahtjev za naše ponašanje kako ga mi susrećemo u govoru na Gori je velik. On je ipak manje opomena a više hrabrenje i bodrenje, da se probije đavolski krug, da sami postanemo zdravi i drugima omogućimo ozdravljenje.

Fra Jozo Župić

*********

ČEKIĆ I ODRICANJE OD NASILJA

(Mt 5, 38-48)

“Neki čovjek je htio objesiti sliku na zid. Imao je čavao, ali nije imao čekić. Susjed je imao. Zaključi naš čovjek pokucati na susjedova vrata i posuditi čekić. No, tada ga spopade sumnja: ‹Što, ako mi susjed ne bude htio posuditi čekić? Jučer je prošao pokraj mene i jedva da me je pozdravio. Možda se žurio. A moždaje ubrzao namjerno jer ima nešto protiv mene? Što? Ništa mu nisam učinio. On je sebi nešto umislio. Kada bi netko od mene tražio alat, ja bih mu odmah posudio. A zašto on ne želi? Kako netko može tako malu uslugu uskratiti? Takvi tipovi kao moj susjed zagorče drugima život. I onda još umisli sebi kao da sam ja ovisan o njemu. Samo zato što on ima čekić. E sada mi je stvarno dosta.› – I iziđe iz stana, pozvoni na susjedova vrata, susjed otvori vrata, i prije nego li je susjed mogao izustiti ‹Dobar dan›, naš čovjek se na njega izdere: ‹Ne treba mi tvoj čekić, klipane bezobrazni!›” (Paul Watzlawik)

Velike i dojmljive Isusove riječi iz Govora na gori i mala, pomalo komična, svakidašnja priča. Kako to povezati? Je li to što je Isus zahtijevao upućeno samo nekolicini ‹religioznih profesionalaca›, ali ne i običnim ljudima? Jesu li zahtjevi Govora na gori ostvarivi ili se pak radi o utopijskim željama? Može li se voditi politika načelima iz Govora na gori? Prisjetimo se nekih primjera nenasilnog otpora, kao što je to Martin Luther King ili mirna promjena vlasti devedesetih godina prošlog stoljeća u nekim zemljama istočne Evrope. Odlučujuće pitanje glasi: mogu li Isusove riječi živjeti u mojoj svakidašnjici?

Je li Crkva odnosno zajednica vjernika uspijeva slijediti Isusov program? Uspijevaju li kršćani pronaći ‹treći put› između rezignacije i vraćanja istom mjerom, to jest put nenasilnog otpora nepravdi i tlačenju?

Kršćani ne bi smjeli olako otkloniti Isusove zahtjeve iz Govora na gori. Tvrditi da je Isusovo učenje ‹utopija›, to jest neostvarivi zahtjev, pretvara kršćane u kukavice. Sveta učenja Bog nije dao ljudima kako bi ona služili za ukras. Duh Besjede na gori trajna je provokacija i poticaj da u malim koracima, postupno ali odlučno, odgajamo sebe i druge za nenasilje, odbacivanje predrasuda, antipatije i averzije prema drugima, za oslobađanje od negativnih otrova kao što su mržnja ili strah, za prihvaćanje različitosti u svijetu, spremnost na dijalog i otvoreno sučeljavanje s drugima.

Govor na gori poziv je kršćanima da se ne zadovolje ‹trgovačkim› određenjem međuljudskih odnosa koje glasi: ‹kako ti meni, tako ja tebi›, odnosno: ‹kako se netko prema meni ponaša, tako ću se i ja prema njemu›. Isus poziva na oponašanje velikodušne ljubavi Božje koja bezuvjetno ljubi sve ljude. Isusova ‹nova pravednost› odriče se vratiti istom mjerom i ljubi čak i svoje neprijatelje.

Fra Anđelko Domazet

*************

Prvi korak izmirenja

U Evanđelju ove nedjelje Isus nastavlja svoj govor na gori. Ovoga puta radi se o ljubavi prema bližnjemu, i još više, o ljubavi prema neprijatelju.

Isus podsjeća svoje slušatelje najprije na zakon Staroga zavjeta. Tamo je ljubav prema bližnjemu strogo naložena kao zapovijed: “Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe” (Lev 19,18). Svakako je ljubav prema bližnjemu bila najprije ograničena na sunarodnjake. Sadržaj židovskog zakona nije bio u tome, da treba mrziti neprijatelja, ali to je odgovaralo nadaleko proširenom mentalitetu. Ako smo pošteni, onda smo i mi danas skloni potvrditi takvo shvaćanje. Predoždba o ljubavi prema neprijatelju straši nas: kako možemo biti dobri prema onima, koji nam žele ili čine zlo?

Isus Krist poznaje čovjeka kao nitko drugi. On zna za naše teškoće, za naše nemogućnosti, da ljubimo neprijatelje. Prvo i najvažnije je poštenje: da, stvarno ima bližnjih koji nas ne mogu. ili nas odbijaju. Također i mi nismo prema svakome dobar prijatelj, nego druge odbacujemo.

Ali, to stanje obostranog odbacivanja ne mora zauvijek ostati tako. Isus bi htio po svojoj riječi nešto pokrenuti. On traži od nas konkretne korake približavanja i izmirenja. Ako svaki govori: “Što me se tiče bližnji?”, tada se ne čini ništa. Fronte se stvrdnjavaju, a odbacivanje raste. Rađaju se mržnja i neprijateljstvo.

Odakle crpimo snagu prema takvoj ljubavi? Kako nadilazimo zapreke i granice? Isus kaže: gledajte prema Bogu, vašem nebeskom Ocu. On je savršen; on je uvijek dobrostiv. Svima daruje svoju ljubav, pa i onima koji to ne zaslužuju. “On daje da sunce njegovo obasjava i zle i dobre, da kiša pada pravednima i nepravednima.”

Ako smo sinovi i kćeri Božje, tada želimo uzeti za primjer Boga i njegova Sina Isusa Krista. Imamo unutarnju slobodu, početi s dobrom. Ne trebamo čekati da bližnji bude prema nama milostivo raspoložen. Na nama je da njemu dokažemo dobro i pobijedimo njegovu mrzovolju i neprijateljstvo.

Sigurno poznajemo sve dobre i izgrađujuće primjere iz vlastitoga života, kako je to moguće konkretno. Da, to je moguće! Uvijek iznova ima bližnjih prigoda da se okrenemo u ljubavi prema našim bližnjima.

Postoji i svojevrstan sakrament koji nam u tom pomaže: sveta ispovijed. U tom sakramentu otkrivamo pomirujuću snagu!

Želimo moliti i Majku Božju Mariju za njenu pažnju ljubavi. Ona ne može podnijeti da njezina djeca hodaju u zabludi i da trpe štetu na duši i tijelu. Preporučujemo se njezinom majčinskom zagovoru, ne samo za nas i naše bližnje, nego i za neprijatelje. Želimo ih ljubiti i time učiniti prijateljima.

Fra Jozo Župić

****************

Poznata autorica Astrid Lindgren ispričala je prigodom podjele nagrade za mir sljedeću zgodu: “Ona je bila mlada majka u vrijeme kad se još vjerovalo u biblijsku izreku ´tko čuva šibu, pokvari dječaka`. U dubini svoga srca nije vjerovala u to, ali jednoga dana njoj je maleni sin nešto učinio, zbog čega je po njezinom mišljenju trebao dobiti batine, prve u svom životu. Zapovjedila mu je da pođe u vrt i da sam potraži štap i donese ga njoj. Dječak je otišao i dugo se zadržao. Konačno je došao natrag plačući: ´Ja nisam mogao naći štap, ali ovdje je jedan kamen kojeg možeš baciti na mene´. Tada je majka počela plakati, jer je na sve gledala očima djeteta. Dijete je mislilo da njegova majka stvarno želi njemu učiniti nešto nažao, a to može i s jednim kamenom”.

Uzela je svoga malenog sina u ruke i zajedno su plakali neko vrijeme. Tada je stavila kamen na policu u kuhinji i tamo je ostao kao stalna opomena na obećanje koje je ona u ovom času dala: “Nikada nasilje!”

“Kamen smutnje” postao je “kamenom spoznaje”, jednim ogledalom prema samoj sebi.

Također čitanja i evanđelje Svetoga pisma žele biti ogledalo, koje stavlja u pitanje, nismo li i mi često bez ljubavi, tvrda srca.

Čitanje iz Staroga zavjeta sadrži sasvim bitnu sržnu rečenicu, koja je iznad svega: “Budite sveti, jer sam ja, Gospodin, vaš Bog svet”. U tom nalogu sadržana je također zapovijed ljubavi!

U Novom zavjetu susrećemo ponovljenu ovu misao, po mjeri Božjoj uzetu: “Budite milosrdni, kao što je milosrdan Otac vaš”, tako se kaže kod Luke; “Vi trebate biti savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski”, kod Mateja.

Dakako, povijest o raju kaže nam, da ne trebamo željeti biti kao Bog-vrhovni sudac, gospodar života i smrti, a ipak čovjek je pozvan sudjelovati u Božjem životu, on se treba ostvariti kao njegova slika, ostvariti ono što je Bog: ljubav.

Usporedimo li Stari i Novi zavjet, spoznajemo: zapovijed ljubavi prema bližnjemu-“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”-postoji već u Starom zavjetu; novo je u novom nalogu, da ne ljubimo samo pripadnike plemena, nego i neprijatelje: “Ljubite vaše naeprijatelje i molite za one koji vas progone”. U poslanici Rimljanima piše Pavao: “Blagoslivljajte vaše progonitelje, blagoslivljajte a ne proklinjite!”

To je dobra ideja, sredstvo nemoći, koje mjenja nabolje.

O jednom starom kineskom caru priča se da je osvojio zemlju svojih neprijatelja i želio ih je uništiti. Kasnije su ga vidjeli da blaguje i šali se sa svojim neprijateljima. “Zar ne želiš uništiti svoje neprijatelje”, pitali su ga. “Ja sam ih uništio, jer sam ih učinio svojim prijateljima”, glasio je odgovor.

Ljubav prema bližnjemu i ljubav prema neprijatelju temelji se na savršenosti Božjoj, ona nam je zapovjeđena, a temelji se i na dostojanstvu drugoga čovjeka. Svaki čovjek nije sam za sebe slika Božja, također i drugi, i neprijatelj je kao slika Božja postavljen od Boga u ovaj svijet. Svaki čovjek skriva u sebi lice Isusovo, nisam samo ja “hram Duha Svetoga”. “Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili”.

Jedna indijska bajka priča o jednome psu koji je trčao u jednoj sobi, a svi zidovi su bili ogledalo. Najednom je vidio puno pasa. Bio je bijesan, kesio je zube i režao. Svi su psi u ogledalu bili isto tako bijesni, kesili su zube i režali. Pas se prestrašio i počeo bježati u krug, dok se nije srušio mrtav.

Da je samo jednom zamahnuo repom, sve bi njegove slike u ogledalu uzvratile njemu prijateljsku sliku. Amen.

Fra Jozo Župić