8. nedjelja kroz godinu

Prostor dati Bogu a ne brigama

I danas slušamo dio govora na Gori, s kojim Isus započinje svoje javno djelovanje. U tom prvom Isusovom govoru njegovi su učenici i učenice iskusili što su znakovi životnog oblikovanja. Osim posta, molitve i brige za siromašne, kršćanke i kršćani odlikuju se s povjerljivom mirnoćom. Tko se povjeri Isusu i sudjeluje na poruci o Božjem kraljevstvu, taj razvija jedan drukčiji odnos prema svijetu i svojoj brizi oko posjedovanja, bogatstva i zdravlja. Isusovi učenici i učenice znaju, da je važnije “biti” nego “imati”. Tko produbljuje pogled na svijet, taj razumije svoju egzistenciju kao dar i stiče pouzdanje, s kojim uči kako oblikovati svoj život u novoj slobodi. Ovaj tekst bismo krivo razumjeli ako bismo ga čitali na način da je on poziv da ne činimo ništa, nego da čekamo prekriženih ruku.

Filozof Martin Heideger izjavio je: “Čovjekov život je briga”. Da, mogli bismo o tome ispjevati pjesmu. Briga za radno mjesto i zdravlje, za mir u obitelji i budućnost djece. Briga za nas same i za ljude koji nam pripadaju, koje volimo; briga za sve što naš život čini vrijednim i što trebamo za život. Brige za danas, sutra i prekosutra. Uistinu, brige bitno pripadaju nama ljudima. Više ili manje.

Sad najednom slušamo Isusove riječi: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.”

Teret, breme naših dana očito Isusu nije strano. On također vidi kako se mi u našoj brizi za jelom i pićem, za odijelom i stanom, za zdravljem i mirom, izlažemo pogibli, živimo mimo života. Tko se stalno troši u mislima za sutra i prekosutra, taj lako previdi, što danas treba učiniti. “Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.” Time nas Isus zove na slobodu od brige koja nas same stavlja na mjesto Božje i na taj način sve od nas očekuje. Treba li se onda čuditi ako se tada osjećamo beznadni i očajni jer se od nas puno traži?! Stoga se ovdje ne radi o djelu ili neradinosti. Radi se o tome hoćemo li se oslanjati samo na sebe, zajedljivo se boreći, ravnodušno se nagnuti – ili ćemo hoditi pred licem Božjim koji ide s nama, nosi nas i drži, kako je to dojmljivo izrazio prorok Izaija: “Tebe ja zaboraviti neću!”

Od pjesnika Reinholda Schneidera potječe rečenica: “Nitko ne vjeruje u Boga, jer može dokazati njegovu egzistenciju, nego jer se Božja stvarnost dogodila u njemu.” Ja znam da sam u zaštićenoj Božjoj ruci. To mi daje snagu i oslonac i pomaže mi, da se ne zapletem u strašnim brigama.

“Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?”, kaže Isus. Prema tome, život u čijem centru stoji briga ispunjena strahom, izabrao je krivi centar. “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” Tomu Bogu vrijedi dati prostor da on oduzme prostor brizi ispunjenoj strahom. Isus ne traži od nas da ništa ne činimo. Gledajte, zapažajte i iz toga zaključite. Gledajte ptice i vidite: one posjeduju dan, sa svakim danom nešto novo i nisu opsjednute bogatstvom. One katkad lete zrakom po dvije, kao da bi taj suživot bio dovoljan za smisao života. Donose u kljunu ono što im paše, i čini se da znaju, da su bogato zaslužile obilje prirode. One žive u sadašnjosti, jer im je očigledno dovoljan dnevni kruh. To je kao da bi mogle živjeti od ljepote, bez straha pred smrću.

Radi se dakle o tome, da život shvatimo kao dar. Koliko god bismo se htjeli brinuti, životu ne možemo nadodati jedan sat. Stoga Isus pod pojmom bezbrižnosti misli na onu mirnoću, koja se useljava u mjesto gdje je stupila volja Božja, na kojem se činilo, da je na djelu samo čovjekova volja. To bi bilo nešto kao bezbrižnost povjerenja; tada ne moramo dopustiti da nas žderu naše brige, nego smijemo znati da nas drže.

Možda bismo mogli završiti naše razmišljanje s jednom molitvom:

“Tvoje riječi Gospodine, ne razrješuju moje brige.

Tvoja prisutnost Gospodine, ne dopušta da iščeznu moji strahovi.

Ali, usred mojih nevolja ti mi nudiš život koji nadilazi moje vlastito srce,

život, koji valjda pobjeđuje moje bezdane. Amen.”

Fra Jozo Župić

**********

LJUDSKE BRIGE I PROVIDNOST

(Mt 6, 24-34)

Možemo pretpostaviti da Isusov govor iz današnjeg evanđelje učenicima nije bilo lako ‹progutati›. Poznato nam je da su često znali pitati Isusa nasamo da im protumači smisao neke prispodobe ili izjave. Slično malovjernim i malodušnim prvim učenicima, i današnji kršćani sumnjičavo vrte glavom u nevjerici dok slušaju neke Isusove izjave koje im se čine proturječne i teško spojive s krutom svakidašnjicom.

Ne poziva li se danas u evanđelju da stavimo ruke u džepove i sve prepustimo Bogu? Zna li Isus koliko se treba pomučiti da bi se zaradio novac kojim treba platiti kućne troškove i prehraniti obitelj? Zar i Isus nije imao materijalnu potporu nekih imućnijih ljudi? Ako kraljevstvo Božje treba doći među nas, što ima loše u tome da sve pomno isplaniramo i organiziramo?

Mnogi su među nama nestabilni ljudi koji se kolebaju, čas nošeni oduševljenjem koje ubrzo zatim zamijeni kukavičluk, ljudi koji pragmatično razmišljaju… To što Isus kaže, zvuči primamljivo… Tako bi bilo sjajno živjeti, ali što da učini netko tko nije razvio takvo pouzdanje u Boga? Kako će razumjeti ove riječi netko tko je navikao boriti se u životu, netko tko je iskusio da mu ništa ne pada u krilo ako se ne pomuči? Pa i ptice ne cvrkuću uvijek od radosti, nego znaju biti promrzle u potrazi za hranom? A raskoš cvijeća može učas nestati kada ga sprži žestina ljetnih sunčevih zraka…

Doista, bilo bi lijepo kada bi takav svijet postojao, ali moramo pokušati takav san spojiti sa stvarnošću. Pripaziti da briga za novac, za vanjske stvari ne prevagne… Istina, dosta je svakom danu muke njegove, ali neke brige opsjedaju čovjeka i nije ih se lako riješiti. Radikalni kršćani smatraju da je ključ svega imati Isusovo pouzdanje u Boga. Sve drugo je manje važno, kada bi u kršćanskim zajednicama vladalo ‹opipljivo› oduševljenje za Boga. Tada bi, smatraju oni, već sada započeo novi život, istinski život, posred naših svakidašnjih briga, a novac, prehrana i odjeća ne bi više igrali presudnu ulogu.

Pokušali smo dočarati neke od najčešćih reakcija na današnje Isusove riječi. O njima se žestoko diskutira u nekim kršćanskim krugovima. I današnji teolozi razilaze se u pogledu tumačenja Isusovih zahtjeva. Tako neki smatraju da Govor na gori treba doslovno shvatiti i primijeniti na sva područja života, uključivo i politiku. Drugi smatraju da je Isusov govor usmjeren na nakanu pojedinca u privatnom životu. Ili, da se tako zahtjevna etičnost traži samo od religioznih profesionalaca, a ne od običnoga puka.

Pred očima imamo i današnju Crkvu koja ove tekstove o opuštenosti, prepuštanju Providnosti, o nepotrebnim brigama dobro poznaje i naviješta, ali istodobno strašljivo i zabrinuto gleda na budućnost, želi sve kontrolirati, planirati, predvidjeti, osigurati se protiv nepredviđenih stvari, itd. U konačnici, vidimo i vlastitu nesigurnost, nesnalaženje pred ovim Isusovim izjavama… Kako živjeti ‹bezbrižno›, kada su ljudske brige nešto što čovjeka prati od prvoga trenutka rođenja pa sve do njegove smrti? Čovjek je biće koje se brine, veli M. Heidegger. Ljudske brige rađaju mnoge životne strahove… Isus nije samo govorio o opuštenosti, pouzdanju u Providnost, nego je živio i zračio takav životni stav. Riječima iz današnjeg evanđelja htio je pozvati na temeljnu odluku: što će biti polazište, orijentacijska točka: Bog ili svijet? Koji svijet izabiremo u kojemu ćemo živjeti: Božji svijet ili ovaj svijet? Radi se o prioritetima u našemu životu. Ako najprije nastojimo tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, ako pokušamo živjeti u sadašnjosti, tada se rađa budnost koja će znati prepoznati kada se opravdana briga za materijalne stvari pretvara u tjeskobnost ili pohlepu; malo-pomalo, u nama će se razvijati osjećaj za to kada treba reagirati opušteno, a kada opet energično… Sve to možemo samo ako Bog ostaje apsolutno mjerilo u našemu životu.

Fra Anđelko Domazet

*********

Briga

Ne budite zabrinuti za život svoj…Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju…pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac…”

Koja lijepa slika: bezbrižan kršćanin, koji se potpuno prepušta Bogu; on zna da se Bog brine za njega. Zar vam u pamet ne dolazi sv. Franjo: kako je on na asiškom trgu odbacio sav imetak i ubuduće se sav povjerio Božjoj brizi? On će biti predstavljen kao radostan čovjek, i svoje prve pristaše povesti velikom lakoćom kroz Italiju. Da, oni su živjeli tu bezbrižnost, o kojoj danas govori Evanđelje.
Treba li pojam “briga” izbrisati iz našega jezičnog blaga? Je li bezbrižan život nova maksima, novo životno pravilo?

To bi bilo jednostavno, ali ne bi bilo pravedno za ljudski život. Jer, briga je bitno sastavni dio našega života. Jedan njemački filozof cijelu svoju nauku zasnovao je na pojmu “briga” (Martin Heidegger). Bez brige za preživljavanjem čovječanstvo se ne bi razvilo, ne bi bilo civilizacije ni kulture. Bez brige za budućnost naša privreda ne bi funkcionirala. Menadžer npr. ne mora razvijati strategiju budućnosti, da bi se njegova tvrtka mogla potvrditi na tržištu. Brigu se ne može jednostavno izbrisati. Kako onda razumjeti Isusove riječi?

Evo uz to dva zapažanja:

Prvo se odnosi na osobnu razinu: svatko se od nas mora brinuti: povjerena su nam npr. djeca, da se brinemo za njih; povjereni su nam stari roditelji da ih njegujemo do kraja njihova života. Mnogi se brinu za radno mjesto, drugi za okoliš itd. Svaki je od nas uvučen u potrebnu brigu koje se jednostavno ne može otresti.

Možda nam Isusova riječ može pomoći da sačuvamo mirnoću i radost u životu.

Drugo: na kraju svoga govora Isus kaže: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu!” U toj rečenici leži ključ razumijevanja njegova govora: ne budite zabrinuti za vaš vlastiti život, nego budite zabrinuti za druge. Brinite se za bolesne, siromahe, beskućnike, brinite se za mir i pravednost. Briga da, ali ne za sebe, nego briga za bližnje. To je drugo gledište, druga perspektiva koju Isus zahtijeva i traži.

Upravo to drugo gledište demonstrira papa Franjo za područje Crkve: njegovi su se prethodnici puno brinuli i učinili za Crkvu i za njezin položaj u svijetu. Oni su se brinuli za pravu vjeru, ispravni moral, za korektno slavljenje liturgije i za vjernost prema Rimu. Papa Franjo stavlja brigu za ljude u središte crkvenog djelovanja: on posjećuje izbjeglice u Lampedusi, ide siromasima u najsiromašnije gradske četvrti Brazila, on shvaća Crkvu kao lazaret, kao bolnicu koja treba liječiti rane ljudi. To je čudesni zaokret, sasvim novi pokušaj u djelovanju Crkve.

Možemo se ugledati u njega i izvršiti zaokret također u djelovanju naših zajednica. Možemo se npr. pitati: što bismo mogli učiniti u brizi za župu, da povećamo broj posjeta crkvi, ili da smanjimo izlazak iz Crkve? Čime se bavi župsko vijeće? Je li karitativna briga za bližnje u prvom planu ili je to prije svega unutar crkveno sakramentalno djelovanje?

Briga da, ali ne za sebe. Bog se brine za nas, i možemo se prepustiti. Čuli smo Gospodinovu izjavu u čitanju proroka Izaije: “Tebe ja zaboraviti neću.”

Bio bi dobar zaokret koji bi dobro došao za potrebite ljude. Zaokret bi djelovao dobro i za nas same. Mi bismo možda bili opušteniji i mogli bismo kao i prvi franjevci, radosnije ići kroz život.

Fra Jozo Župić

**********

Mi poznajemo različite tipove ljudi: tu su oni koji sve lako primaju-mogli bismo kazati: lako-i jednostavno žive u jednom danu, može doći što god hoće. Dakako da to nije dobro ako tako stanje ostane trajno, jer bilo kada doći će u pitanje njihova egzistencija. Na drugoj strani ima ljudi, koji su savjesni i ozbiljni, da samima sebi i drugima čine život puno težim nego je on stvarno takav. Njihova ih briga tjera uokolo i ne smiruje ih, misle da sve ovisi o njima i pretjeruju za sebe i za druge.

Današnje evanđelje ne poziva nas na bezbrižnost i na lakomislenost, ali bi nas htjelo sačuvati od pretjerane brige za naš život. Radi se o razlikovanju između ispravne i krive brige za život na zemlji. Kako dolazimo do načina gledanja, koji nam daje da razlikujemo bitno od nebitnoga, tako da možemo živjeti u zahvalnosti za sve dobro ovdje na zemlji? Ono pravo i bitno što kršćanina razlikuje od čovjeka koji je usmjeren samo na zemaljsko jest odnos prema Bogu i vječnosti. Naša posljednje mjerilo ne leži u zemaljskoj dobrobiti, ni u tjelesnom zdravlju, ni u cijeni ovoga života. Nama kršćanima treba biti pred očima ono pravo, a to je Bog, život s njim, zajedništvo kraljevstva nebeskoga na koje smo svi pozvani.

Polazeći od te temeljne odluke čitava životna perspektiva kršćanina postaje jedna druga perspektiva: zemaljsko nije bezvrijedno, ali ipak doživljava relativiziranje. To zemaljsko biva podređeno planu spasenja ljubavi Božje i prima svoj smisao. Tako se kaže o svetom Alojziju da je uvijek govorio: “Što mi koristi ovo i ono za vječnost?” Ili drugim riječima: Što konačno ostaje od toga što činim? Što stvarno traje? Čemu se isplati živjeti? Na čemu mogu graditi svoj život?

Točno na to ciljaju riječi Gospodinove kada u evanđelju ustvrđuje: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Riječ mamon nije ovdje samo za novac i zemaljski posjed, nego za sve, što nas od Boga odvraća i sprječava da činimo njegovu volju.

Ako su temeljna pitanja našega života u dobrom smislu razjašnjena, drugo će biti puno jednostavnije. Jer tada tražimo najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. Brige svakidašnjice doduše ne iščezavaju, ali mi nećemo biti od njih pritisnuti kao oni koji nemaju nade. Mi ne činimo tako kao da bi sve ovisilo o nama, nego se povjeravamo milosnom i životnom vodstvu dobroga Oca nebeskoga koji nam daruje sve što trebamo. Ne brinemo se mi za nas, nego se Bog brine za nas. I jer se baš on brine za nas i za nas je tu, pozvani smo, u povjerenju na njegovu pomoć i njegovu potporu za naš život, brinuti se za naše bližnje.

Ta naša briga za život nije strašljiva i pretjerana nego je nošena od čvrstog i veselog povjerenja u Božju ljubav i potporu. Što se događa u životu: Bog nas ne napušta. Iako ljudski govoreći više nema nade-ostaje nam velika Božja nada, a to znači:Pozvani smo na sudjelovanje u vječnom životu, u vječnoj sreći!

U čitanju knjige proroka Izaije kaže se: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!”

Možda riječi Isusove bolje razumijemo kada na završetku evanđelja kaže: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra, sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova”.

Da, mi možemo kazati: što je čovjek više ispunjen ljubavlju, tim više zaboravlja vlastite brige i misli na druge. To zalaganje i to predanje za bližnje konačno čine veselim, tako da sam ne dolazi na kraće. Tko daje, prima. Još se nije čulo da se jedan čovjek, kao Marija, majka Otkupiteljeva, povjerio Bogu, a da je bio razočaran od Boga. Povjerimo se dakle živomu Bogu, da se on istinski na božanski način brine za nas! Darujmo mu u jedinstvu s Božjom majkom Marijom sav naš život, da bi postao darom ljubavi. Tada će od nas biti uzete sve nekorisne brige, i mi ćemo primiti život u punini. Amen.

Fra Jozo Župić