Duh Gospodnji

Na putu sa svetim Franjom Asiškim (6)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

DUH GOSPODNJI

Glavna oznaka sinova Božjih jest ljubav i okruženje ljubavi. A “oni koje vodi Božji Duh su sinovi Božji” (Rim, 8,14). Biti vođen Duhom Svetim jest jedna od najdubljih i originalnih oznaka Franjine duhovnosti. Možda je to kod Franje i više od oznake: to je, naprosto, nauk kojega ni od koga ne preuzima već do njega dolazi svojom dušom i nadnaravnim iskustvom.

Poslije svoga obraćenja, Franjo je bio iznenađen, gotovo zbunjen, iskustvom Božje prisutnosti u sebi. To ga je stavilo u stanje ponizne poučljivosti da traži i vrši volju Božju, ali mu je dalo i snagu da izvrši evanđeoski ideal. Tu Božju prisutnost u svom životu, to svjetlo, sigurnost, ljubav, poticaj i nekakav trajni zov da živi i ostane čvrst u čistoj vjeri i služenju Bogu, Franjo nazivlje duhom Božjim, jednako kao i sv. Pavao. To je duh koji u nama prebiva, duh koji nam daje sigurnost djelovanja i svijest da smo sinovi Božji, duh koji potpomaže našu slabost, zagovara za nas i upravlja čitavim našim htijenjem i djelovanjem (usp. Rim, 8, 19 i 26). Kao i kod sv. Pavla, nije lako odrediti kada je riječ o duhu s velikim slovom, a kada s malim, tj. kad Franjo misli na Božje rasvjetljenje, poticaj, milost, a kada na treću osobu presv. Trojstva. Gledano teološki i nema prave razlike jer je uvijek riječ o istoj stvarnosti Duha koji u nama prebiva i djeluje kako bismo postali duhovni, tj. vođeni Duhom Svetim, Božjim.

Franjo to zna i osjeća, a kako je želio spoznati i ostvariti volju Božju u svome životu, zna da je to nemoguće bez poticaja i vodstva Duha. Što je više spoznavao volju Božju, što je više u nju ponirao, to je više osjećao prisutnost i snagu Duha Svetoga u svome srcu.

Franjo je bio svjestan da je slušajući evanđelje u Porciunkuli primio objavu Duha Svetoga, te stalno je ostao vjeran njegovim poticajima. Ćelanski to krasno opisuje:”Blaženi otac nije običavao nijedan pohod Duha zanemariti; kad mu je bio pružen, slijedio ga je i, dokle god je Gospodin dopuštao, uživao je nasladu koja mu je tako pružena. A kad je bio zauzet neki poslom ili bi se nalazio na putu, ganuća milosti je polako osjećao, u međuvremenu je češće uživao onu preslatku manu. I za vrijeme putovanja, kad su pratioci bili ispred njega, stao bi pa bi uživao novo nadahnuće, jer milost nije primao uzalud” (2Ćel., 95).

U svome životu Franjo nikada nije donosio odluke, pa radilo se o velikoj ili maloj stvari, da se prethodno nije pomolio za rasvjetljenje Duha Svetoga kako bi donio ispravnu odluku. Bio je i duboko uvjeren da se Bog čovjeku i u svagdanjem životu objavljuje, samo ako se taj život živi iz vjere. On je Boga tražio i u zbivanjima svijeta, kao i u samim ljudima. Stoga je sa svima razgovarao: s mudrima, savršenima, malenima, jednako kao i s nesavršenima jer je želio uvijek doznati pravu istinu i nju ostvariti. To danas nazivamo teologijom znakova vremena.

Svi povjesničari i biografi za Franju vele da je bio pun Duha Božjega i da je osjećao da se nalazi pod posebnim vodstvom, posebice kada je narodu propovijedao. Njegova način propovijedanja bijaše pokornički, uvijek ponizno i neposredno. Glavna oznaka tog propovijedanja sastoji se u tome da riječ spontano izlazi iz zapaljenog srca, što je slušatelja izazivalo pozornost i određeni entuzijazam. Franjo nikada nije pripremao svoje propovijedi, ali to ne znači da je improvizirao. On je toliko duboko živio s Bogom i u Bogu, da je, jednostavno govoreći, trebalo samo otvoriti slavinu pa da poteče najljepša propovijed. A i inače je poznato da za propovijedanje nema bolje priprave od razmišljanja i kontemplacije o velikim misterijima vjere i spasenja. A znademo da je to bio Franjin život. Svoje propovijedanje, kao i uspjeh, uvijek je povjeravao duhu Gospodnjem. Zanimljivo je da na slušatelje Franjinih propovijedi nije utjecao toliko sadržaj, koliko osjećaj da se nalaze pred istinskim ljubiteljem Boga, pred čistim Božjim sredstvom. Siguran u vodstvo Duha Svetoga, Franjo se nije plašio propovijedati ni pred samim papom Honorijem III, premda mu je govor pripremio kardinal Hugolin.

U svojim propovijedima Franjo nikada nije poučavao, moralizirao, već je iznosio svoje iskustvo Boga i svjedočio evanđelje. Takav jednostavni način propovijedanja on traži i od svoje braće.

Franjo je bio duboko uvjeren da prisutnost Svetoga Duha ne osjeća samo on, već i svi oni koji su mu se pridružili da žive po njegovu načinu života. Danas to nazivamo zvanjem, a on je to nazivao Božjim nadahnućem. Unutar općeg evanđeoskog zvanja, svaki brat je pokrenut Božjim nadahnućem da ostvari svoje posebno poslanje, npr. misionarsko.

I bratstvo posjeduje prisutnost Duha Svetoga kao snagu što ga ujedinjuje i oživljuje. Radi toga sv. Franjo i nazivlje Duha Svetoga generalnim ministrom svoga Bratstva jer je on prisutan u svoj njegovoj braći, sve ih vodi i svime upravlja. Takvog ministra treba onda, pažljivo slušati, primati i biti vjeran njegovim poticajima. To vrijedi za sve: za one koji zapovijedaju i za one koji slušaju, za učene i neuke.

Duh Sveti svakom bratu daje i svoju posebnu milost. Nije samo riječ o nadnaravnim poticajima, već osobnim sposobnostima, sklonostima i nagnućima. Na toj istini počiva Franjino dubinsko poštivanje svake osobe i njezinih sklonosti. Franjo to toliko poštuje da je kadšto spreman radi toga otvoriti vrata i nedisciplini. Stoga i govori o milosti bratskog služenja, o milosti rada, o milosti održavanja šutnje. Sve milosti, pak, moraju služiti samo jednome: duhu molitve i pobožnosti. Pače, znao je govoriti da ne postoji ništa ljepše u ovoj blaženoj obitelji od različitih darova kojima se slavi njezin Otac.

Dakako, da je i u njegovo vrijeme bilo onih koji su svoju volju nametali kao volju Duha Svetoga. Franjo je to znao dobro razlučiti. Razlikovanje duhova razjasnio je u svojoj 12. opomeni:” Sluga Božji može raspoznati da li ima duha Gospodnjeg ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi”.

Sv. Franjo često govori o duhu i tijelu. I za to se, nedvojbeno, nadahnjuje na poslanicama sv. Pavla. Tijelo nije samo ljudsko tijelo sa svojim neurednim željama, već ono sve skupa u čovjeku što se opire duhu Božjemu: to je stari čovjek koji bi trebao umirati da bi oživljavao novi čovjek u Kristu..

Ako bismo pojednostavnili, onda je riječ o vlastitom i prenaglašenom ja s nezasitnom ljubavlju za posjedovanjem i slavom, što, u konačnici, uvijek pripada Bogu. Egoizam, u bilo kojem obliku, označuje duh tijela koji je potpunoi suprotan duhu Gospodnjem koji je uvijek milost, ljubav, služenje drugima. Franjo to ovako opisuje:” Duh, naime, tijela hoće i mnogo nastoji da se pokaže u riječima, a malo u djelima, i ne traži bogoljubnost i svetost u unutrašnjem duhu, nego traži i želi bogoljubnost i svetost koja se pokazuje ljudima. To su oni o kojima kaže Gospodin: zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. A duh Gospodnji hoće da tijelo bude umrtvljeno i prezreno, bez cijene i zapostavljeno; a teži za poniznošću, za ustrpljivošću i čistim i jednostavnim i istinskim mirom duha. I uvijek i iznad svega teži za strahom Božjim, za božanskom mudrošću i božanskom ljubavlju Oca i Sina i Duha Svetoga” (Reg NB, XVII, 10-16).

Franjino načelo je da su u bratstvu sva braća duhovna, jer sve ih skuplja duh Gospodnji i upravlja njihovim životima i odnosima. Ako se u bratstvu pojave i oni koji to nisu, treba ih strpljivo i s ljubavlju opominjati, ali ne i doživotno trpjeti.

Stoga, prema Franjinom idealu, glavna briga svakoga brata kroz čitavi život bi morala biti želja za posjedovanjem duha Gospodnjeg i da po njemu djeluje,tj. da bude poučljiv poticajima i pozivima Duha Svetoga kako bi mogao živjeti i naviještati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.