Pravo bratstvo

Na putu sa svetim Franjom Asiškim (7)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

PRAVO BRATSTVO

Toma Ćelanski opisuje kako su se braća na početku Reda pobojala da ih je previše malo i radi toga potužila se sv. Franji. Svetac je tada imao viđenje koje ovako prenosi braći: “Budite hrabri predragi, i radujte se u Gospodinu! Nemojte se žalostiti zato što vam se čini da smo malobrojni. Neka vas ne zabrinjava moja ili vaša jednostavnost jer mi je Gospodin zaista pokazao kako će dati te ćemo se veoma umnožiti i kako će nas proširiti do krajnjih granica zemlje. Radi vašeg napretka prisiljen sam vam kazati što sam vidio. Zaista bih većma volio šutjeti kad me ne bi na to silila ljubav da vam saopćim.— Vidio sam kako k nama dolazi veliko mnoštvo ljudi koji hoće s nama živjeti u svetom odijelu i opsluživati naše redovničko Pravilo. I evo još i sada u mojim ušima odzvanjaju njihovi glasovi; jedni prema odredbi svete poslušnosti odlaze, a drugi se vraćaju. Vidio sam kao neke putove koji gotovo iz svakoga naroda smjeraju u ove krajeve i svi su bili krcati mnoštva. Dolaze Francuzi, žure se Španjolci, Teutonci i Englezi trče, i hiti veoma veliko mnoštvo i drugih različitih jezika.” Kad su braća to čula, bila su ispunjena spasonosnom radošću. Radovali su se zbog milosti što ju je Gospodin Bog udijelio svome svecu ili zbog toga što su silno žeđali da bi koristili svojim bližnjima, kojima su željeli da se po njemu spase i danomice umnožavaju.

I reče im svetac: “Da bismo svome Gospodinu Bogu vjerno i pobožno za sve njegove darove bili zahvalni i da biste znali kako sa sadašnjom i s budućom braćom treba živjeti, shvatite istinu budućega razvoja. Sada ćemo na početku svoga života naći neko slatko voće koje se s velikom nasladom jede, ali malo kasnije će nam biti pruženo nešto što u sebi ima manje slasti i ugodnosti. I napokon će nam biti dano nešto što je puno gorčine. Tim se nećemo moći hraniti, jer zbog gorčine to nitko neće moći jesti, iako ima neki vanjski miris i ljepotu. I zaista, kao što sam vam kazao, Gospodin će nas umnožiti te ćemo biti velik narod. Ali konačno će se dogoditi onako kao kad čovjek baci mrežu u more ili jezero te zahvati veliko mnoštvo riba pa kad ih sve smjesti u svoju ladicu i bude mu mrsko da ih sve odveze, izabrat će one veće i koje mu se sviđaju te će ih staviti u svoje posude, a ostale će izbaciti.” (1 Ćel, 27-28).

To Franjino proroštvo se u potpunosti ostvarilo. Franjevački Red je došao do granica svijeta, i ima pripadnike svih boja, rasa i jezika. I sve skupa ujedinjuje jedna stvarnost: svi smo braća.

Bratstvo je autohtoni izum sv. Franje. U svojoj oporuci on veli:” I kad mi je Gospodin dao braću”. Usporedbe radi, sv. Ignaciju je dao drugove (oni su družba), sv. Benediktu sinove, a Franji braću. To je jedinstvena oznaka Reda i danas:” Red Manje braće jest bratstvo” (GK).

To znači da je to volja Božja koju Franjo shvaća i prihvaća. Franjo se tako i osjeća sa s svima; on je brat i pticama i svemu stvorenome. Franju od ljudi i stvorenja ništa ne dijeli niti udaljava jer je Franjo srce, ogromno i veliko srce. On sve voli i svima se daruje, posebice od onima koji žive kao i on.

Franjo svakome bratu iskazuje veliko poštovanje jer u svakome gleda osobu i dar Duha Svetoga, a ne samo ono što osoba radi ili časti i dužnosti koje ima.

Stoga je jednom sv. Bonaventuri bilo jednostavno skinuti kardinalski šešir i otići u kuhinju i prati suđe. Po franjevačkom shvaćanju služiti braći nikada nije poniženje, već, naprotiv, to je iskazivanje ljubavi. Bratski život uključuje nadilaženje svih razlika, duhovnih, fizičkih i radnih. Svi franjevci su međusobno jednaki, svi jednako trebaju zajednički živjeti iste ideale evanđelja. Stoga u takvom bratstvu može živjeti jedan sv. Ante, prvi teolog, sv. Bonaventura doktor i profesor u Parizu, a zatim i kardinal, kao i jednostavni i priprosti brat Egidije koji dolazi u Pariz, ulazi u kraljevsku palaču i jednostavno ljubi Luja IX. jer je i on fratar.

Kroz stoljeća je Red bio pomalo zaboravio na tu svoju osnovnu dimenziju bratstva i razdijelio se na višu i nižu braću. Ako stoga ima išta uzvišeno u njegovoj današnjoj obnovi, onda je to svakako obnova pravoga bratstva. A za to je potrebno, osim dobre volje, mudrosti, jednostavnosti, siromaštva, poniznosti i, nadasve, ljubavi.

I kad danas gledamo naša bratstva, možda bismo trebali reći da smo bili mladi, nezreli i puni ideala kada smo stupili u sjemenište sa željom da postanemo fratri. Možda mnogi od nas nisu ni znali što su to fratri, jer su, zapravo, željeli postati svećenici. No, sve se to nekako uklopilo i pošlo svojim tijekom. Prošli smo sjemenište, stupili u novicijat i tako prihvatili franjevački način života u Redu Manje Braće, u ovoj ili onoj provinciji. I svi se, nekako, rado sjećamo tih trenutaka kada nam se čini da smo živjeli puni život, život evanđeoske svjetlosti, život pravoga bratstva. Izgledalo nam je da nasljedovati siromašnog i raspetog Krista na način sv. Franje, nije nikakav problem.

Kada prođemo duži period života i bacimo pogled na taj mladenački ideal, izgleda nam često kao da smo prevareni, kao da nema više pravoga bratstva ni one drage evanđeoske svjetlosti.

I to je dokaz da bratstvo nije statično blaženstvo: ono stalno, iz dana u dan, iz sata u sat, od svakoga traži napinjanje, nadilaženje sebe i vlastitih prohtjeva. Za to je potrebna velika bratska ljubav koja bi mogla nadići sve nesuglasice.

Ako toga nema, u živote ulazi prašina, nestaje čara služenja i predanja Gospodinu i užitka bratstva, a svjetlo evanđelja i sv. Franje se udaljava i polako gasi. Ta naša prašina se zna izraziti kao misao samo o sebi, kao naklonost samo prema nekome ili nekima. Tako se izvrće glavna vrednota redovničkog života: čovjek se zaljubljuje u sebe radi sebe, zaljubljuje se u drugoga radi drugoga, a ne radi Boga. To je prvi korak lomljenja redovničkog zvanja.

Kadšto je ta prašina uzmicanje volje od ideala da se služi Bogu i bližnjemu, te se čovjek usredotočuje na svoj ja, na svoju volju, a ne na Boga, na njegovu volju ili na brata. Tada smeta red, struktura i svaki prijekor savjesti ili priziv na savjest. To je drugi lom redovničkog zvanja i života.

Tako se oči zamračuju i čitavo biće ostaje u tami. Često se zaboravlja velika istina: ono što vidimo ne ovisi samo o tome kakve su namoči, već i kakva nam je duša.

A sebe, svijet i braću treba gledati Božjim očima i u skladu s tim postupati. Tako je upravo radio sv. Franjo: kad mu se jedan gvardijan obratio da su mu braća previše nesavršena, odgovorio mu je da nastoji da braća budu savršena radi Boga, a ne radi njega samoga!