Slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista

Na putu sa sv. Franjom Asiškim (5)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

“SLIJEDITI STOPE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA”

Više od bilo kojega znanja Evanđelje je život. Krist kojega je Franjo otkrio u siromašnom i bolesnom bratu, a potom na križu, sada mu se sve više otkriva kao živ i blizak na stranicama Evanđelja. Što je više o tome razmišljao, sve više se je približavao glavnoj istini Evanđelja: Sin Božji se potpuno predao za nas postavši našim bratom, sudionikom naše ljudske naravi, a bio je podvrgnut siromaštvu i boli kako bi tako ispunio volju Očevu.

Franjo na čitav Kristov život gleda pod vidom njegove snishodljivosti koja svoj vrhunac ima u poslušnosti do smrti na križu. Ćelanski to ovako opisuje:” Trajno je razmišljao o riječima Gospodinovim i nikada iz vida nije gubio njegova djela. A posebno je tako duboko usadio u sjećanje poniznost Utjelovljenja i ljubav Muke da je teško mogao misliti na nešto drugo” (1Ćel, 84).

Krist, pravi Bog i pravi čovjek, za Franju postaje ispovijest vjere. Krist je Sin Boga svevišnjega po kojemu je sve stvoreno, obnovljeno i pomireno. Otac ga je poslao na svijet da bude Spasitelj i Osloboditelj. To je nama toliko veliki dar na kojemu mu nikada ne možemo dovoljno zahvaliti. Dostojnu zahvalu u naše ime može mu dati samo Krist i Duh Sveti.

Krist je Očeva mudrost, njegova Riječ koju je anđeo navijestio Djevici Mariji, a “iz njezine je utrobe primila pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti”(P.V, II, 4).

Tako Franjo smatra da je dobio poslanje i da je njegova dužnost ljudima prenositi “riječi Gospodina našega Isusa Krista, koji je Očeva Riječ i riječ Duha Svetoga, koje su duh i život” (P.V, II, 3). Franji je jasno da je Krist Gospodin i Učitelj, put, istina i život (Iv 14,6). On je Dobri pastir, čuvar naših duša koji ide pred nama i za nas daruje svoj život. On je svjetlo koje rasvjetljuje put i dariva nam snagu. Taj Franjin stav najbolje je shvatila sv. Klara kad piše u svojoj oporuci:” Sin je Božji postao za nas put što nam ga je riječju i primjerom pokazao i poučio bl. naš otac Franjo, njegov pravi ljubitelj i nasljedovatelj” (FF, 2824). To je taj uski put koji vodi u život, njegova vrata, od čega se nikada ne smijemo udaljiti, ako želimo odgovoriti svom pozivu.

Zanimljivo je da Franjo u svojim spisima nikada ne upotrebljava izraz nasljedovati Krista, već uvijek slijediti život, stope, nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista, slijediti njegovo siromaštvo. Razlog tomu je što, prema evanđelju po Ivanu, Krist neprestano poziva da ga se slijed.

Razmišljajući nad Kristovim riječima da je on brat, sestra i majka svakomu koji vrši volju Očevu, kao i o zaručničkom jedinstvu što ga ostvaruje Duh Sveti, Franjo uspostavlja svoj ljubavni savez s Kristom i ovako ga opisuje:” I nad svima, muževima i ženama, dok budu tako činili i ustrajali do kraja, počivat će duh Gospodnji, kad će učiniti boravište i nastanit se u njima. Zaručnici su, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista. Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo mu kad izvršujemo volju Oca njegova koji je na nebesima, majke smo mu kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu po ljubavi u čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za primjer. O kako je sveto i drago… imati takva brata i sina” (P.V, II, 47-53).

Franjo to dobro zna i osjeća: Krist ga ljubi ljubavlju oca, brata, zaručnika i prijatelja. On mu zato i odgovara svojom potpunom ljubavlju darivanja i posvećenja. Krist postaje Franjin smisao i Franjino sve u životu. S njime razgovara i osjeća ga na svakom koraku (1 Ćel, 115), tako da Franju možemo i moramo nazvati zaljubljenikom u Krista, i to zaljubljenikom bez ikakva pridržaja, čitavim bićem, duhom, tijelom, razumom, srcem. Taj ga osjećaj i navodi da se povlači u samoću i s Kristom razgovara po čitave dane i noći. Taj osjećaj ga goni i vanjsko na djelovanje, tj. na propovijedanje bogatstva te i takve ljubavi.

Franjevačka duhovnost je bitno kristocentrična, ali ne oko Krista kao dogme i misterija, već više oko Krista kojemu se približava razmišljanjem i mističnim iskustvom.

Tako je za Franju čitav život sjedinjenje s Kristom kojega je osobno susreo i prigrlio. Kad o tone razmišlja pred kraj života, onda veli da je Krista susreo u Crkvi, tj. u njezinu okrilju. Zanimljiva je ta njegova tvrdnja, ako znademo da nije bilo sveca koji nije imao sinovski i odani odnos sa svojom Crkvom. No, treba naglasiti da ipak niti jedan drugi svetac nije imao takvu odanost, gotovo pobožnost, kao Franjo Asiški. Tako je npr. za Ignacija Lojolskoga sentire cum Ecclesia najvažnija oznaka njegove duhovnosti. Ignacije se želi staviti na službu Crkvi i živjeti za njezino poslanje. Za njega je Crkva misija za spasenje svijeta i on joj pozajmljuje sve što ima da bi tako Krist mogao nastaviti spašavanje svijeta. I doista, to je ideja časna i uzvišena.

No, kod Franje je to nešto drukčije: on prianja uz Crkvu kao dijete uz majku. Kod njega se radi o privrženosti majci u poniznosti i ljubavi. U Franjinom shvaćanju Crkva se najprije ljubi do kraja jer je ona sakrament Isusa Krista, a tek onda se u njoj djeluje. Ona je mjesto gdje se nalazi Krist. Ako Franji oduzmete Crkvu, oduzeli ste mu i Krista. Stoga on voli i poštuje njezine službenike jer mu oni uprisutnjuju Krista u Crkvi:” Gospodin mi dade toliku vjeru u crkvama, da sam ovako jednostavno molio i govorio… Kasnije mi je Gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve, poradi njihova reda, da, kad bi me i progonili, hoću da se k njima utječem” (Oporuka, 4-6).

Riječ je isključivo o Rimskoj Crkvi. Tu susrećemo odanost i ljubav veću i višu od ljubavi prema siromaštvu, tako karakterističnu za sv. Franju. Po ljubavi prema Crkvi prepoznaje se Franjo i njegovi sinovi. On samo po odobrenju Crkve želi živjeti radikalno siromaštvo poput Isusa Krista. Stoga se on i odriče vlastite volje kako bi u poslušnosti Crkvi živio evanđelje Isusa Krista.

To i danas vrijedi, premda to kadšto izgledalo nelogično i teško!